Dok su američki mediji nedavno bili fokusirani na ‘rukovanje’ predsjednika Obame i Raula Kastra, treba razmisliti i zašto su organizatori komemoracije Nelsonu Mandeli pozvali Raula Kastra da bude jedan od samo šest stranih lidera – od devedeset jednog koji je bio prisutan – koji će govoriti na ceremoniji.
Ne samo da je Raulu Kastru data ta čast, već mu je priređeno i najtoplije predstavljanje: “Sada će nam se obratiti predstavnici jednog malog ostrva, ostrva na kojemm žive ljudi koji su nas oslobodili – narod Kube”, rekao je predsjedavajući Afričkog nacionalnog kongresa. Te su riječi odjek onog što je Mandela rekao kada je posjetio Kubu 1991: “Došli smo ovdje sa osjećajem velikog duga prema narodu Kube. Koja zemlja za sebe može tvrditi da je u svom odnosu prema Africi bila nesebičnija od Kube?”
Rat u Angoli – početak kraja aparthejda
Mnogi su faktori doprinijeli propasti aparthejda. Bijela južnoafrička vlada nije pobjeđena samo Mandelinom moći, hrabrošću južnoafričkog naroda i sankcijama koje je nametnuo svjetski pokret. Poražena je i zbog poraza južnoafričke vojske u Angoli. To objašnjava značaj Raula Kastra na komemoraciji: kubanske trupe su bile te koje su ponizile južnoafričku vojsku. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka Kuba je promijenila kurs historije u Južnoj Africi, uprkos velikim naporima Sjedinjenih Država da to spriječe.
Oktobra 1975, Južnoafrikanci su, ohrabreni administracijom Džeralda Forda, napali Angolu sa namjerom da sruše ljevičarski “Narodni pokret za oslobođenje Angole” (MPLA) . U tome bi i uspjeli da nije 36.000 Kubanskih vojnika iznenada nagrnulo u Angolu.
Do aprila 1976, Kubanci su izbacili Južnoafrkance.
Kako je CIA zabilležila, Kastro nije konsultovao Moskvu prije nego što je poslao svoje trupe (što se kasnije i vidi na napetim sastancima sa sovjetskim rukovodstvom osamdesetih godina). Kubanci su se, što je Kisindžer potvrdio u svojim memoarima, suprotstavili sovjetima svršenim činom. Fidel Kastro je shvatao da bi pobjeda Pretorije (sa Vašingtonom koji joj je davao krila) pritegla stisak bijele dominacije nad narodom Južne Afrike. To je bio odlučujući momenat: Kastro je poslao trupe u Angolu zbog svoje posvećenosti onom što je zvao ‘najljepšim razlogom’ – borbi protiv aparthejda. Kako je Kisindžer kasnije primjetio, Kastro je “vjerovatno bio najiskreniji revolucinarni lider koji je tada bio na vlasti”.
Plimni val koji je pokrenula kubanska pobjeda u Angoli prekrio je i Južnu Afriku. “Crna Afrika zajahala je na talasu koji je stvorio kubanski uspjeh u Angoli”, istakao je World, najveća južnoafrička crna novina. “Crna Afrika kuša opojno vino mogućnosti da se ostvari san o potpunom oslobođenju”. Mandela se kasnije prisjećao kako je čuo o kubanskoj pobedi u Angoli dok je bio zatvoren na ostrvu Roben. “Bio sam u zatvoru kada sam prvi put čuo o ogromnoj pomoći koju su internacionalističke kubanske trupe pružile Angoli. Mi u Africi smo navikli da budemo žrtve zemalja koje žele da se dokopaju naše teritorije ili da podriju naš suverenitet. U cjelokupnoj historiji Afrike ovo je jedini put da je strani narod ustao da brani jednu od naših zemalja.”
Pretorija, međutim, nije odustala; čak i nakon povlačenja zbog Kubanaca, pokušavali su da sruše vladu MPLA u Angoli. Kubanske trupe ostale su Angoli da je odbrane od druge južnoafrčke invazije. Čak je i CIA priznala da su “bili neophodni da bi očuvali nezavisnost Angole”. Pored ovoga, Kubanci su i obučavali gerilce Mandelinog Afričkog nacionalnog kongresa, kao i pobunjenike iz Narodne organizacije “Jugozapadne Afrike”, koji su se borili za nezavisnost Namibije od Južnoafrikanaca koji su je bespravno okupirali.
Iako se nad Kubom nadvila prijetnja SAD-a, Kastro je želio završiti posao u Africi
Od 1981. do 1987, Južnoafrikanci su pokretali manje napade na južnu Angolu. Našli su se u pat poziciji – do novembra 1987, kada je Kastro odlučio da izbaci Južnoafrikance iz zemlje, jednom za svagda. Njegovu odluku podstakla je činenjenica da je vojska Južne Afrike satjerala u ćošak najbolje jedinice vojske Angole u gradu Kito Kanaval u južnoj Angoli. Odluka je mogla uspješno da se realiziju usljed ‘Iran-kontra’ afere koja je potresala Vašington. Dok ‘Iran-kontra’ skandal nije eksplodirao 1986., oslabljujući i ometajući Reganovu administraciju, Kubanci su strahovali da bi Sjedinjene Države mogle da napadnu njihovu domovinu. Zbog toga nisu bili voljni da iscrpljuju svoje zalihe oružja. Međutim, afera je oslabila Regana, što je dalo Kastru priliku da pošalje najbolje avione, pilote i protivavionska oružja u Angolu. Njegova strategija bila je da prekine Južnoafričku ofanzivu na Kito Kanaval na jugoistoku, a da zatim napadne na jugozapadu”, kao bokser koji lijevom rukom blokira udarac, dok desnom napada.
- marta 1988, Južnoafrikanci su pokrenuli posljednji veliki napad na Kito Kanaval. To im je bio loš potez. Čelnici američke vojske primjetili su da se “u ratu u Angoli dogodio – bar što se Južnoafrikanaca tiče – neželjeni zaokret”.
Kuba je lijevom rukom blokirala udarac Južne Afrike, dok se desnom pripremala za napad: moćna kubanska kolona kretala se ka Namibijskoj granici, odbacujući nazad Južnoafrikance. Kubanski Migovi 23 počeli su da nadlijeću sjevernu Namibiju. Američki i Južnoafrički dokumenti potvrđuju da su Kubanci odneli prevlast u Angoli. Kubanci su zahtijevali da se Pretorija bezuslovno povuče iz Angole i dozvoli izbore u Namibiji koje bi nadgledale Ujedinjene nacije. Čelnici američke vojske upozorili su da su Kubanci u poziciji da pokrenu “dobro utemeljenu ofanzivu u Namibiji” ako Južna Afrika odbije te zahtjeve. Južna Afrika obelodanila je svoju dilemu: ako odbiju ono što Kuba traži, “rizikuju da uđu u direktan rat sa Kubom, čije bi posljedice mogle biti katastrofalne”. Južnoafrička vojska je bila u očajanju: “Moramo učiniti sve što možemo da izbjegnemo sukob”.
Pretorija je kapitulirala. Prihvatila je kubanske zahtjeve, bezuslovno se povukla iz Angole i pristala na izbore pod nadzorom UN-a u Namibiji, na kojima je pobijedila Narodna organizacija Jugozapadne Afrike.
Kubanska pobjeda odjeknula je i van granica Namibije i Angole. Prema riječima Nelsona Mandele, uspijeh Kubanaca “uništio je mit o nepobjedivosti bijelog tlačitelja… (i) inspirisao borbene mase Južne Afrike. Kito Kanaval bio je prekretnica u oslobođenju našeg kontinenta – i mog naroda – od pošasti aparthejda”.
(Global CIR Team/ Izvor: The National Interest, Visions of Freedom: Havana, Washington, Pretoria and the Struggle for Southern Africa, 1976-1991, The University of North Carolina Press, 2013./ 12. 01. 2016.)
