NOVA KULTURA IZDAJE: Kako se kalio sultan Erdogan?

 

 „Žvimo na svijetu sa sedam milijardi ljudi. Koji je naš zadatak, to dobro znamo. Gdje su naši preci jahali na konjima i mi ćemo ići tamo, svime ćemo se pozabaviti i pomoći svakome“, izjavio je Erdogan prije nekoliko godina, objašnjavajući svoje navodno neslaganje sa načinom na koji su predstavljene Osmanlije u seriji Sulejman Veličanstveni.

Izjava je u Turskoj izazvala brojne polemike, prije svega, zbog činjenice da je Erdoganova porodica tek prije nekih 150 godina prešla na islam. Komentatori su cinično primjećivali: „Erdoganovi preci nikada nisu jahali na konjima u Osmanskoj Turskoj, a sve i da su htjeli oni to nisu mogli, jer je sadašnji turski premijer potomak konvertita.“

Konvertitsko porijeklo i traumatično djetinjstvo

Vrlo je vjerovatno da je još prije 150 godina godina, Erdoganova porodica pripadala gruzijskoj manjini, nastanjenoj u sjeveroistočnoj Turskoj, u crnomorskom priobalju. Sam Erdogan ne krije ko je i šta je zapravo.
– Ja sam između ostalog i Gruzijac, članovi moje porodice su Gruzijci – rekao je Erdogan prilikom posjete Gruziji u proljeće 2004.

Da bismo razumjeli današnjeg Erdogana, beskompromisnog vladara Turske, moramo zaviriti u njegovu prošlost, u rano djetinjstvo i mladalačko doba kada se formirao taj, već sada nadaleko poznati, izdajnički mentalitet.

Tayyip Erdogan je rođen u Istanbulu, u sirotinjskoj četvrti Kasim-paša istambulskog rejona Bejoglu, 26. februara 1954. godine. Erdogan je prvih 13 godina života proveo u rodnom kraju svoje porodice, u pokrajini Rize. Kada mu je bilo 13 godina sa porodicom se seli u Istanbul, jer je njegov otac, siromašni lučki radnik na Crnom moru, želio bolje obrazovanje za svojih petero djece. Novca u tim danima nije bilo previše. Erdogan je morao na ulici prodavati limunadu i đevreke (perece sa susamom), kako bi pomogao svojoj porodici. U osnovnoj školi je iza zidova škole prodavao lubenice, keks i grickalice. Posmatrao je svoje vršnjake, koji su bezbrižno živjeli i sanjao snove o boljem životu. Prva zadirkivanja, nipodaštavanja i poniženja zauvijek su se urezala u njegovom srcu. Možda je baš tada Erdogan odlučio po svaku cijenu postati neko i nešto. Tada je rođena bolesna ambicija za vlašću, koja je do danas porušila toliko gradova i država i prouzrokovala beskrajnu nesreću u Libiji, Egiptu, Siriji, Iraku i gdje sve još nije došla Erdoganova „neoosmanska čizma“.

Kvart Kasimpaša, u kojem je Erdogan proveo svoje mladalačke dane, bio je siromašan i opasan, mjesto gdje je život čeličio ljude. Od davnina su muškarci iz tog kvarta bili poznati kao mačo – tipovi, koji se vrlo brzo naljute i koji idu do kraja, te se ne boje boriti za ono što misle da im pripada, bez obzira koliko to koštalo. Erdogan je kasnije izjavljivao da je ponosan na ljude s kojima je odrastao kao i na pomenuti kvart.

Iako je rastao u takvom okruženju i u teškom siromaštvu, u školi je postizao dobre rezultate, a njegova ambicija ubrzo je primjećena od strane nastavnika. Nakon onovne škole upisuje islamsku gimnaziju, koja je tada bila jedina besplatna škola. Međutim, kako po tadašnjim zakonima nije mogao upisati ni jedan drugi fakultet osim teologije, morao je polagati razliku predmeta. Položio je i upisao je licej Ejup. Nije se bojao javno iskazivati vjerske stavove, pa je ubrzo dobio nadimak hodža.

Munjeviti politički uspon i hapšenje

Političke ambicije iskazao je kao petnaestogodišnji mladić. Tada je ušao u politiku po blagoslovu svoga učitelja Necmettina Erbakana, koji je u to vrijeme osnivao Partiju nacionalnog spasa (Milli selamet partisi). Erbakan ga 1976. godine postavlja za predsjednika omladinske sekcije partije u istambulskom rejonu Bejoglu, a zatim, iste godine, Erdogan preuzima omladinski dio partije na nivou grada Istanbula, što je njegova prva značajnija funkcija.

Kada je 1980. general Kenan Evren izvršio vojni puč, većina Erbakanovih sljedbenika prešla je u pokret: „Islamska partija blagostanja”. I Erdogan je bio među njima. Godine 1981. završio je Fakultet za ekonomiju i komercijalne nauke Univerziteta Marmara. Još na Univerzitetu Erdogan je postao aktivista Nacionalne turske studentske asocijacije (Milli Türk Talebe Birlik). Erdoganova politička zvijezda zasijala je 1985. godine, kada je postao predsjednik Odbora Partije blagostanja u Bejoglu, a zatim i predsjednik Gradskog odbora Istanbula, kao i član Centralnog odbora partije.

Ni ova partija nije bila po volji vladajućih „kemalista”. Na izborima, održanim 1991. dobio je značajan broj glasova za ulazak u turski parlament, ali tamo nije nikada zasjeo zbog nametnute zabrane. Međutim, Erdogan se nije predavao, jednostavno želio je vlast i moć. Ali, ovi udarci su ipak ostavili traga. Malo je falilo da se dokopa Parlamenta i to ga je pritiskalo, a sa druge strane raspirivalo želju za više. Nije poznato da li su ga tada primjetili oni, koji su mu kasnije u zatvoru dali ponudu, koju nije mogao odbiti.

  1. kandidirao se za gradonačelnika Istanbula i dobio izbore. Sekularisti su zadobili prvi ozbiljan udarac od strane Erbakana, a Erdogan je dobio dugo željenu poziciju, koju je iskoristio za proširenje svoga političkog utjecaja.

Godine 1998, nakon državnog udara u kojem je smijenjena Erbakanova vlada, a njen premijer završio u kućnom pritvoru uz zabranu političkog djelovanja, Erdogan stupa na scenu. Politička partija je raspuštena odlukom vrhovnog suda, ali Erdogan drži mitinge i prikuplja poene. Znao je da je ovo njegov trenutak, znao je da je ovo vrijeme idealno za preuzimanje stranke. Predstavljajući se kao Erbakanov prijatelj drži brojne populističke govore, a najpoznatiji od njih je onaj održan u gradu Siirtu, na kojem je izrecitovao stihove:

Džamije su naše kasarne,
Kupole su naši šljemovi
Minareti naši bajoneti
Vjernici su naši vojnici

Stihovi su protumačeni kao antiustavno djelovanje, pa je Tayyip uhapšen i osuđen pod obrazloženjem da je širio nacionalnu i vjersku netrpeljivost na kaznu od deset mjeseci. Međutim, malo je poznata njegova izjava koju je dao pred odlazak u zatvor, a koja otkriva da su i zatvor, ali i kasniji događaji poput osnivanja AKP-a, samo dio jednog većeg projekta, za koji je odabran upravo Erdogan.

Erdogan pred odlazak u zatvor najavio projekat „Novog Bliskog Istoka“

Kada je pošao u zatvor okupilo se oko 500 ljudi, kako bi ga podržali. Otišli su u džamiju sultana Mehmeda Al-Fatiha na molitvu, gde je Erdogan održao sljedeći govor: „Praštajte, moji dragi! Moje srce pozdravlja stanovnike Istanbula, turski narod i sve muslimane sa blagoslovljenim pozdravom Id Al-Adha. Provest ću četiri mjeseca u izučavanju projekata koji će moju državu uvesti u novi milenijum, koje će, ako dozvoli Allah, biti prekrasne godine. Također vas molim da ne organizujete nikakve proteste pred Centralnim odborom i drugim partijama.“

Dakle, dogovor je već ranije bio postignut. Ukloniti Erbakana, a popularizirati Erdogana, kroz mitinge koji će biti zabranjivani i naravno nezaobilazno hapšenje, koje će od njega stvoriti narodnog heroja. Tako je i urađeno. Erdogan je četiri mjeseca navodno razrađivao projekte, koji su izašli na vidjelo odmah nakon što je njegova partija AKP dobila vlast. Suština „projekta“ na koji je pristao, samo da bi došao na vlast, jeste – Kako stvoriti Veliki Izrael?

Plan pod nazivom „Novi Bliski Istok“ zvanično je objavljen u vrijeme administracije Georga Busha mlađeg 2003. godine i to kao proces ,,demokratizacije” Bliskog istoka. (Erdogan dolazi na vlast 2002. godine) Tri godine kasnije (2006), tadašnja američka državna sekretarica Kondoleeza Rice nastupila je u Tel Avivu sa planom potpunog reformisanja arapskog, i uopće muslimanskog svijeta. U to vrijeme, Izrael je bombardovao teritoriju Libana, što je Riceova nazvala ,,početkom porođajnih muka’’ iz kojih će se roditi ,,Novi Bliski istok’’. (2007. godine Erdogan potvrđuje svoju vlast na novim izborima). U akademskoj literaturi projekat je prvi put detaljno izložen 1997. godine u monografiji Džefrija Kempa i Roberta Harkavija „Strateška geografija i mjenjanje Bliskog Istoka“ (1997. dešava se vojni udar u Turskoj, smjenjuje se islamistička vlada, a za novog vođu „islamista“ postavlja Erdogan). Nije li ovo previše slučajnosti?

Libanski pokret otpora osujetio je prvobitni  plan Novog Bliskog Istoka tako što je porazio Izrael i primorao ga na potpisivanje primirja. Na taj način je kopile, čije je rađanje najavljivala Riceova, uništeno i prije nego je došlo na svijet. Sam Erdogan je to priznao u jednom od svojih televizijskih nastupa, kazavši:“Ovaj projekat je prilikom porođaja doživio pobačaj“.

Ali, da bi zaigrao za cionistički tim, Erdogana je čekao dug put. Ostavili smo ga u zatvoru kako izučava „projekt“, za koji je odabran upravo on. Neuglednom, siromašnom dječaku, koji je godinama izlagan poniženju zbog svog porijekla, društvenog statusa i siromaštva, ostvarili su se snovi-bit će upisan u historiji kao veliki osvajač. Tako su mu obećali kreatori svjetskog haosa. Ono što je nekad sanjao, sad mu je na dohvat ruke, ali treba biti strpljiv i ispunjavati sve zacrtane korake.

Sjedinjene Američke Države, našle su mu novog duhovnog vođu-Fethulaha Gulena. Čudne li „koincidencije“, taj isti Gulen odlazi u SAD 1999. godine, u dobrovoljni egzil, i to ni manje ni više u Pensilvaniju, u državu poznatu kao sjedište CIA-e. Danas je poznato da kad god su republikanci na vlasti u SAD, Gulen je faktor u Turskoj. Tako da se trenutni sukob Gulena i Erdogana, može se promatrati i iz perspektive rivalizma republikanaca i demokrata. Bilo kako bilo, jedno je jasno, i Gulen i Erdogan su američki, odnosno izraelski igrači, Gulen je desna, a Erdogan lijeva ruka imperijalističke koalicije. I sad su se ruke koje pripadaju istom tijelu posvađale.

Plan je bio sljedeći: Iskoristiti Gulenovu infrastrukturu i dobiti izbore

Po izlasku iz zatvora Erdogana je dočekala odluka Ustavnog suda, 1999. godine, o raspuštanju Partije dobročinstva, koja je naslijedila Partiju blagostanja. Rezultat ovoga je raskol u partiji na dva dijela: konzervativni i „reformski“. „Reformskim dijelom“ rukovodio je Erdogan i A. Gul, koji osnivaju Partiju pravde i razvoja, u julu 2001. godine.

„Reformska“ AKP je potvrdila svoj reformski status u više navrata, kroz klimanje glavom i aminovanje svake NATO agresije na Bliskom Istoku. Ostale su zapisane riječi Erdoganovog prvog učitelja, Necmettina Erbakana: „Turska je velika država sa populacijom 75 miliona, sa ključnim geografskim položajem i najvećim BDP-om među muslimanskim državama. Iz ove perspektive izbori u Turskoj nisu samo tursko pitanje, oni su uvijek bili prvorazredno svjetsko pitanje“.

Ove riječi su se pokazale kao tačne. Da je kojim slučajem na vlast u Turskoj došla, po Erdoganovim riječima, konzervativna Erbakanova opcija, danas bi svijet drugačije izgledao. Ovako sa Erdoganom na čelu Turske, Bliski Istok se pretvorio u najveću svjetsku klaonicu koja svakodnevno proždire hiljade nedužnih života.

Erdoganu je trebalo magično rješenje, jer izbori su za godinu dana, a stranka je tek formirana. Premda je zatvor donio dosta popularnosti, ipak mu je trebao neki karizmatični duhovni vođa, lider koji bi srednji i siromašni stalež iz unutrašnjosti Turske nagovorio da glasaju upravo njega i AKP.

Obavještajne službe su se desetine godina unazad počela baviti ovim pitanjem. Naime uporedo sa razvojem Erbakanovog Milli Gorusa, koji je imao izrazito političke tendencije, razvijao se i „islamistički“ pokret Fethulaha Gulena, koji se, po njihovom tumačenju vezivao za Saida Nursija, koji je bio žrtva Ataturkovog režima. Međutim, Gulen je bio obazriv i nikada se nije priklanjao islamističkim političarima. Obično je bio uvijek na suprotnoj strani od Erbakana. Prijateljevao je sa Erbakanovim školskim kolegom, koji je kasnije postao premijer, Sulejmanom Demirelom, i koji je otežavao političko djelovanje Erbakana. Također, sastajao se i sa Tansu Čiler, koja je bila miljenica Washingtona, a ona je zajedno sa svojom strankom odigrala glavnu ulogu u rušenju Erbakanove vlade 1996. godine, kada je izašla iz zajedničke koalicije.

Gulenovo carstvo

Fethulah Gulen je kontroverzni turski klerik, rođen 1941. u selu Korucuk u Anadoliji. Službovao je kao hodža u Izmiru do 1981. godine, a zatim je penzionisan. Iako formalno nije imao visoko islamsko obrazovanje, danas ga na zapadu proglašavaju jednom od najpoznatijih svjetskih islamskih ličnosti. Gulen je do danas uspio prikupiti nekoliko miliona pristalica u Turskoj, Americi, ali i u ostatku svijeta.

„Gulenova zamisao“ je bila da masovnim obrazovanjem anadolijske niže i srednje klase, prožetim moralnim vrijednostima islama, te znanjima iz prirodnih nauka, matematikom, hemijom i fizikom, na duge staze formira novu tursku elitu, koja će iskorijeniti kemalistički laicizam iz turskog društva i državnih institucija i zamijeniti ga islamskim vrijednostima.

Budući da se nije sukobljavao sa vlastima, ne može se smatrati disidentom. Vlasti mu nikada nisu prijetile hapšenjem ili zabranom djelovanja, ali je Gulen pod izgovorom liječenja 1999 godine otputovao u SAD, gdje i danas živi. Tek 2000. godine, osuđen je za „pokušaj rušenja sekularnog poretka“, ali to je bila presuda koja je trebala dodatno popularizirati Erdogana, kojeg je tada Gulen podržavao. A i lijepo je imati u biografiji neku presudu za rušenje sekularizma, jer ipak cijeli imperijalistički medijski prostor bruji o tome kako je Gulen model pravog, umjerenog muslimana na koga se svi trebamo ugledati. A kakv bi to bio islamista bez ijedne presude u biografiji.

Nikad se nije javno oglasio o pitanju zabrane rada islamske Refah partije 1998. godine, koju je osnovao Necmettin Erbakan, čiju je Vladu kemalistički režim svrgnuo nasilnim putem.

Iz svoje rezidencije u Saylorsburgu, gradiću u Pennsylvaniji, Gulen već 15 godina rukovodi imperijom srednjih škola, univerziteta i poslovnih, finansijskih i medijskih korporacija koje djeluju u okviru Hizmeta u Turskoj i njihovim ekspoziturama širom svijeta.

Uglavnom, Gulen je izdao naredbu da svi njegovi sljedbenici glasaju za Erdogana. Također, uložio je ogroman novac u kampanju budućeg lidera Turske i uspio je. Stranka osnovana 2001. godine, bila je prva po broju glasova 2002. godine.

Zbog osude, Erdogan nije mogao da bude izabran za premijera. Međutim poslije agresije na Irak od strane SAD-a i saveznika, turska elita orijentisana na SAD dala je saglasnost da se promijene zakoni i Erdogan je postao premijer (2002 – 2003 vladu je vodio Erdoganov eksponent Abdulah Gul). Zatim je vlada na čelu sa Erdoganom donijela odluku na turska armija napadne Kurde u Iraku.

Za razliku od Erbakana koji se protivio MMF-u, Gulen je zagovarao neoliberalni kapitalizam, pa je svome novom učeniku brisao stare lekcije iz pamćenja i pomagao mu da usvoji robovsku matricu MMF-a. Odmah po dolasku na vlast Erdogan se zadužio 19 milijardi dolara kod MMF-a, a naslijedio je stari dug od 23 milijarde. Počele su pristizati navodne investicije, odnosno velike korporacije su porobile tursko tržište, isisale snagu domaće ekonomije i napumpale lažne mišiće Turskoj u raznim tabelama statističkih podataka.

Istina je pak suprotna, ljudi danas u Turskoj plaćaju duplo skuplje iste one stvari koje su kupovali prije desetak godina, a njihove plaće su ostale na istom nivou ili su smanjene. Hljeb, gorivo, stanarina, režije, sve je u Erdoganovoj eri poskupjelo makar 50%, a neke stavke čak i u većim procentima bilježe poskupljenja.

U suštini, posljednjih godina Turska se nije razvijala, razvijao se kapital svjetskih moćnika, koji su kupili mnogobrojne prirodne resurse ove zemlje. Također, Turska se hvali kako je otplatila dug MMF-u, ali zato su njena preduzeća, kojima je garant država, zaduženija od Grčke. Zar je onda čudno što korporacijski mediji pišu hvalospjeve o Turskoj, kad je ona postala još jedna kolonija u nizu.

Za Global CIR Amel Jašarević (26. 03. 2015.)

 

Komentiraj