NOVA KULTURA IZDAJE: Uspon i pad Erdogana

KORIJENI SVAKOG ČOVJEKOVOG PONAŠANJA SU POVEZANI S NJEGOVIM MENTALITETOM, SA NJEGOVOM PSIHOLOGIJOM. DUHOVNO SNAŽAN ČOVJEK SE RAZLIKUJE OD SLABOG PRIJE SVEGA PO POSTOJANJU VIŠEG CILJA, ZADATKA, KOME STREMI. POSTOJE, MEĐUTIM, I LJUDI KOJI PRATE SVOJE IDEALE, ILI IDEALE NEKOG POKRETA DO ODREĐENE RAZINE, PA SE ONDA SPOTAKNU, PADNU I OKRENU SE SAMI PROTIV NEKADAŠNJEG SEBE. 

Takvi su psihološki sunovrati najopasniji, posebno kada se radi o osobama iz domena politike,  koje vladaju cijelim narodima i državama. Država koju vodi takav čovjek ili grupa okupljena oko njega osuđena je na skoru propast. Ta propast države ili cijelog naroda, na prvi pogled dolazi neočekivano, međutim to je samo prvi utisak. Uz godine pomnog istraživanja propalih država i carstava, jedan engleski naučnik je došao do zaključka da je uzrok propasti svake države, po pravilu, samoubilačko ponašanje njenog lidera. Naučnik istina nije uspio objasniti što leži u osnovi samoubilačkog ponašanja lidera.

Šta se to prelomi u čovjeku pa postane izdajnik, pitanje je na koje su mnogi pokušali dati adekvatan odgovor. Nedavno je Jason Matthews, nekadašnji djelatnik CIA-e, izdao knjigu u kojoj pokušava objasniti kako se vrbuje budući izdajnik. “Za mene je to uvijek bio najteži, najodgovorniji, ali i najizazovniji dio posla jer je osobu potrebno uvjeriti da ignorira vlastite stavove o domoljublju, prekrši zakone svoje zemlje i postane izdajica… To su ljudi koji ne vjeruju u svoju vladu ili ih je taj sistem zlostavljao, a česti su i oni koji se osvećuju nadređenima zbog kojih su izgubili karijeru,“ kaže autor.

Izdaja i profil izdajnika fenomeni su koji zaokupljaju savremene sociologe i psihologe. Tako je ruski naučnik S. N. Lazarev dao profil ličnosti izdajnika: „Svaki obavještajac zna kako izgleda budući izdajnik. Prije svega to je duhovno slab i ovisan čovjek. No, takve obično u službu (obavještajnu) ne uzimaju, odmah ih uočavaju. Zavisan i duhovno slab je onaj čovjek koji se potčinjava životinjskim nagonima, koji je po karakteru egoista i potrošač, koji nema više ciljeve i zadatke. Odsustvo moralnog odgoja, svođenje smisla života na zadovoljstva – tako se formira znak budućeg izdajnika. Dakle, čovjek je dobio specijalno obrazovanje i postao obavještajac ili političar. Kada on može izdati svoj narod i svoju zemlju? Kada u sebi nosi pogubne strasti. Ako je alkoholičar ili narkoman, već je budući izdajnik. Ako je pohelepan i zavidi, ako ne može prevladati svoju pohotljivost i sa požudom gleda svaku lijepu ženu, on je budući izdajnik. Ako ima homseksualnih sklonosti, lahko ga je vrbovat. Ako mu je novac važniji od časti i druga, prije ili kasnije će izdati.“

U svjetlu ovih razmišljanja o fenomenu izdaje i „državnika izdajnika“ pokušat ćemo analizirati političke tokove u Republici Turskoj u posljednjih sedamdesetak godina. Akcenat ćemo staviti na ključne figure političkih procesa tih godina u Turskoj, a prije svega na Necmettina Erbakana i njegov pokret „Milli Goruš“, Fethulaha Gulena i njegov pokret „Hizmet“ te na aktuelnog turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, koji je u svojoj bliskoj  prošlosti usko surađivao i sa Erbakanom i sa Gulenom.

Upravo Erdogana mnogi kritičari u Turskoj danas smatraju utemeljiteljem cijele jedne „kulture izdaje“. To je čitav sistem lažnih vrijednosti i morala, koji, po njihovom mišljenju, razjedaju tursku državu i društvo, a najgore od svega, taj sistem se predstavlja kao uzor cijelom svijetu: „Ako izdate, živjet ćete kao Erdogan, a ako ostanete dosljedni sebi i svojim principima proganjat će vas kao Bashara al Assada!“ Erdogan je sa svojom partijom (AKP) već 13 godina na vlasti u Turskoj, a smatra se i jednim od najbogatijih ljudi svijeta. Tajna njegove dugovječnosti na političkoj sceni Turske može se razumjeti jedino kroz izdaju, kao princip koji je usvojio Tayyip Erdogan. Ona je rezultat spleta različitih faktora, a presudnu ulogu su odigrali kompleksi zbog neturskog porijekla, traumatično djetinjstvo i želja da ostane upisan u historiji kao neko ko je obilježio jednu epohu.

Prvo izdajstvo je najteže, poslije to ide rutinski. Nakon što je izdao svog učitelja, prvog političkog mentora i odgajatelja, Necmettina Erbakana, Erdogan više nije bio isti čovjek. Izdaja je postala opijum kojim je naslađivao svoju dušu. Ko mu je god učinio neko dobro, postajao je potencijalna meta. Tako se desilo i sa Fethulahom Gulenom, koji je odigrao presudnu ulogu u pobjedi Erdoganove AKP partije na izborima 2002. godine. Istina, sam Gulen je učestvovao u izdaji Erbakana, i dovođenju Erdogana na vlast. Ali to je samo početak. Erdogan je počeo redom rušiti sve države i lidere sa kojima je njegov učitelj sklopio savez. Tako su pali redom Libija, Irak, a napadnuta je i Sirija, dok Erdogan već otvoreno pokazuje neprijateljstvo prema Iranu.

Kasnije će, kroz projekt „Novog Bliskog Istoka“ postati jasno ko je doveo Erdogana na vlast i šta je njegova osnovna uloga.

Na početku ćemo se zadržati na liku i djelu Erdoganovog učitelja Necmettina Erbakana.

Necmettin Erbakan – Historija jedne borbe 

Necmettin Erbakan (Nedžmetin Erbakan) bio je prvi i jedini lider islamista u Turskoj.  Inženjer mašinstva,  akademik  i politički veteran obavljao je dužnost premijera od 1996-1997, nakon čega je u posljednjem vojnom udaru u Turskoj zbačen sa vlasti, određen mu je kućni pritvor i zabrana bilo kakvog političkog djelovanja.  Za njegove pristalice, on je bio više od političkog lidera, bio je njihov duhovni i vjerski vođa.

Rođen je u Sinopu 1926. godine, osnovno i srednje obrazovanje završava u Kajseriju i Trabzonu, a Mašinski fakultet u Istanbulu 1948. Presudni utjecaj na njegovo moralno sazrijevanje  imalo je duhovno vodstvo šejha M. Zahida Kotkua, koji je bio imam Iskender-pašine džamije i šejh nakšibendijskog tarikata.

Erbakan je više puta osnivao različite partije, ili je djelovao kao nezavisni poslanik u turskom parlamentu.  Ideologija Erbakanovih partija proizilazila je iz pokreta „Milli Goruš“ (Narodni pogled), koji objavljuje svoj manifest 1969. godine. U njemu se naglašava ponovno buđenje islamskog identiteta muslimanskih naroda kao i nužnost  svemuslimanskog jedinstva. Prva partija „Milli Nizam“ osnovana 1970 godine, ugašena je nakon vojnog udara 1971. godine, a nakon toga Erbakan živi nekoliko godina u egzilu u Švicarskoj. Potom 1974 godine osniva „Milli Selamet“ partiju, koja također biva zabranjena i ugašena u vojnom udaru 1980. godine. Erbakanu je izrečena zatvorska kazna u trajanju od jedne i zabrana političke aktivnosti u trajanju od deset godina.

Međutim, 1987 stekli su se uslovi za osnivanje Refah partije, koja ulazi u nacionalni parlament, a na sljedećim lokalnim izborima odnosi apsolutnu pobjedu. Od tada počinje nagli uspon Erbakanove stranke, što je krunisano pobjedom na parlamentarnim izborima 1995. godine. Već u junu 1996 godine formirana je prva Vlada u Turskoj, na čijem čelu nije bio sekularista. Zapad se našao u šoku, izgubili su Tursku. Izrael je pretrnuo od straha, jer je osnova Erbakanove politike bila anticionistička i antiimperijalistička.

Projekt formiranja Islamske unije (D8) i Erbakanov anticionistički identitet

Svjetski mediji su sa neviđenim zanimanjem pratili dešavanja u Turskoj. Čekala se prva zvanična posjeta nekoj stranoj državi. Erbakan je odabrao Iran kao svoju prvu destinaciju. I ne samo to, tek što je Bill Clinton pooštrio sankcije prema Islamskoj Republici, Erbakan je zaključio ugovor sa iranskom vladom o snabdijevanju Turske prirodnim gasom vrijedan 23 milijarde dolara.

New York Times se u svojim člancima tih dana pita „Ko je kriv što smo izgubili Tursku“, a vrhovni zvaničnik Pentagona je zavapio: „Turska nam je ovim potezom gurnula prst u oko“! Erbakan je odgovorio: „Turska neće dozvoliti da se neka treća država miješa u međusobne odnose Irana i Turske“, a svoju turneju je nastavio posjetivši Pakistan.

Erbakanova „islamska turneja“ sve više zabrinjava Washington, pisao je New York Times 10. 8. 1996. godine: „Novi premijer Turske, Necmettin Erbakan, koji je inaugurisan prošlog mjeseca, želi bliže odnose sa Irakom i Sirijom. Također, pohvalio je palestinski fundamentalistički pokret Hamas, koji se protivi Arafatovoj politici, te pokrenuo osnivanje vojnog saveza islamskih zemalja. Nagli uspon Erbakana i njegove Refah partije upalio je lampice za uzbunu u Washingtonu, budući da je Turska ključni NATO saveznik. Bivši američki ambasador u Turskoj, Morton Abramowitz, pita: ‘Kako se nositi sa saveznikom koji je u načelu protiv NATO-a, koji je u načelu antisemit, i koji je temeljno pro islamski nastrojen?’ Uspon Erbakana mogao bi potkopati napore Washingtona da izolira države koje podržavaju terorizam, kao što su Iran i Irak, ali i da poremeti napore u uspostavljanju sveobuhvatnog mira između Sirije i Izraela“.

Erbakan je gajio uvjerenje da je za jačanje ekonomskih veza među islamskim zemljama neophodno osnovati zajedničko islamsko tržište koje bi se prostiralo od Maroka do Indonezije. Vođen tim uvjerenjem osnovao je grupu D8. O svojim ekonomskim aktivnostima na mjestu premijera Turske kazao je slijedeće: „Učinili smo tri važna djela. Kao prvo, uspjeli smo se spasiti dominacije Međunarodnog monetarnog fonda kojem smo rekli da ne želimo realizirati njihove programe. Kao drugo, usvojili smo budžet u kojem je uspostavljen balans između prihoda i rashoda Vlade, što je prije nas bilo nezamislivo. Kao treće, osnovali smo grupu D8 koju čine Turska, Pakistan, Indonezija, Egipat, Nigerija, Malezija, Bangladeš i Iran.“

Govoreći o problemu cionizma Erbakan je naglašavao: „Kada pogledamo u kartu svijeta vidimo 200, različitim bojama označenih, država, i pomislimo, kakvo šarenilo rasa, religija i nacija. Međutim, činjenica je da zadnjih 300 godina, sve ove nacije, njih 200, kontrolira jedan centar. Taj centar kontrole je rasistički, imperijalistički cionizam…I šta znači sigurnost Izraela? To znači da oni „trebaju“ vladati sa 28 država od Maroka do Indonezije…Recimo da ste musliman, i želite poslati novac u drugu muslimansku državu, recimo Pakistan. Ne možete to uraditi jer nemate infrastrukturu. Živimo u „njihovom imperijalističkom“ svijetu. Taj novac prvo morate staviti u tursku banku, pa će ga preuzeti američka banka, koja će narediti nekoj svojoj banci u Pakistanu da taj novac isplati pakistanskoj banci, pa tek onda pakistanska banka može usmjeriti novac onome kome ste ga poslali.“

Bio je ubjeđen da su njegove suštinske aktivnosti zabrinule cionistički režim i one koji su u takvom djelovanju prepoznali prijetnju za vlastite interese te su zbog toga pripremili udar na njegov Kabinet 1997. godine. Njegov premijerski mandat nije trajao duže od deset mjeseci. Generali turske vojske su, uz američku podršku, izvršili pritisak na Vladu primoravši Erbakana da podnese ostavku. No, nije se sve završilo na njegovj ostavci. Ustavni sud je naredio raspuštanje Refah partije, a Erbakanu je izrekao zabranu političkog djelovanja u periodu od pet godina. Međutim, Erbakanovi učenici predvođeni Muhamedom Redžai Kutanom su nastavili njegov put formirajući Fazilet partiju. I ova partija je doživjela sudbinu Refah partije. Ali, ovaj put su iz Fazilet partije nastale dvije političke partije koje su se kretale različitim političkim pravcima. Prva je Sa’adet partija koja je u cijelosti nastavila Erbakanov put ne obaziranja na Zapad, a druga je Partija pravde i razvoja (AK Partisi) koja je navodno nastavila islamistički put, ali s tom razlikom što je Zapadu pristupila kao partneru.

Erbakan je bio svjestan trenutka u kojem je došao na vlast, ali i omjera snaga u svijetu. Međutim, nije odustajao od svojih principa. U intervjuu , deset godina nakon vojnog udara, obrazložio je razloge raspuštanja njegove stranke i vlade: „Više od 80 godina, cionističke snage su radile na udaljavanju Turaka od njihove vjere i ostalih muslimanskih naroda, provodeći paralelno ekonomsku opsadu Turske. Godine 1990., što se dogodilo? Komunizam je propao i SAD postaje jedina velesila, a Amerika je u rukama Židova. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, san o izgradnji židovske države između Nila i Eufrata opet je oživio. Dakle, što su oni učinili? Tokom jednog od sastanaka Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a) 1990. godine Margaret Thatcher je rekla: osnovali smo NATO da se suprostavi Sovjetskom savezu, sada je Sovjetski savez nestao. Hoće li time nestati i NATO. I zbog ideologije koja propagira da ako nemate neprijatelja ne možete ostati živi, nastala je potreba za neprijateljem koji će zamijeniti Sovjetski Savez. Thatcher je rekla da je  neprijatelj prisutan, a to je Islam. U takvim se okolnostima Refah partija našla na čelu turske vlade.“

„Erdogan je propali student, pobjegao je iz škole na stražnja vrata“

Brojni politički analitičari vjeruju da je veličanstvena izborna pobjeda AK Partije osvojena 2002.  i potvrđena na narednim izborima, plod voćke koju je zasadio Nedžmetin Erbakan, a čiji urod je pobrao Tayip Erdogan. Bivši predsjednik Abdullah Gul, nekadašnji premijer, a sada predsjednik, Redžep Tayip Erdogan, dopremijer Bulent Arinč, predsjednik Parlamenta Mehmet Ali Šahin i brojni drugi visoki politički zvaničnici i predvodnici AK Partije, Erbakanovi su učenici koji su pobrali rezultate mukotrpnog i neumornog zalaganja Nedžmetina Erbakana u sučeljavanju s turskim laicima i procesu zalaganja za revitalizaciju i obnovu islamskih vrijednosti u Turskoj.

Međutim, Erbakan im nije nikada oprostio izdaju. U svojim osamdesetim godinama ovaj neumorni ratnik vodio je posljednju bitku za istinu. Svaku priliku je koristio da javnosti otvori oči i ukaže na veleizdaju Erdogana i njegovih sljedbenika. U svojim nastupima je objašnjavao da su svjetski moćnici dobro znali da je došao trenutak kada će u Tursku na vlast morati doći islamisti. Onda su odlučili napraviti svoje „prozapadne islamiste“. A narod se našao u teškoj situaciji da bira između agresivnog sekularizma i nečega što je mirisalo na stranku sa islamskim predznakom Ljudi su glasali i mislili da biraju manje zlo, no pokazalo se drugačije.

„ Da, Erdogan je propali student. Dolazio je u školu, ali nije pratio predavanja i izbačen je na stražnja vrata iz škole. Iako je obrazovan u duhu vjere, njegova djela su potpuna suprotnost onome čemu smo ga učili“, rekao je Erbakan u svome intervjuu arapskim novinama  Asharq Al-Awsat.

Na pitanje koji su bili motivi Erdoganove izdaje, odgovorio je: „ Svi dobro znamo da su osnivači Izraela Theodor Hertzl, židovski mislilac i aktivist Haim Nahum i bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brezinski. Jednom prilikom Brezinski je rekao: „Izučavali smo muslimanski svijet i vidjeli da postoje dvije vrste ljudi: ljudi ovog svijeta i ljudi vjere. Ove druge ćemo oslabiti tako što ćemo sarađivati sa ovim prvim“. I kada me pitate o Erdoganovim motivima izdaje, moj odgovor su riječi Brezinskog. Tayyip Erdogan nije osnovao AKP samoinicijativno, dobio je naređenje da to uradi. A zašto je Tayyip postao marioneta u ovom projektu? Zato što se nije oslobodio slabosti i želje za novcem, vlašću i položajem…Tayyip me i danas ponekad nazove, pita me za zdravlje, ali to ‘Kako si, kako zdravlje’ su irelevantne stvari, u ovom svemu ja sam nebitan. Najbitnije je da se vrati na put istinskih islamskih vrijednosti“

Upitan za komentar politike AKP-a, Erbakan je poslao nedvosmislenu poruku: „Nezadovoljan  sam sa njegovim ponašanjem, akcijama i smjerom kojim vodi turski narod. Posebno nam je žao što je lojalani partner cionističkog sistema u mnogim aspektima svoje vladavine. Zašto Turska šalje svoje vojnike u navodnu mirovnu misiju UN-a u Liban? Svima nam je jasno, da razoruža Hezbollah. Musliman mora biti svjestan i imati dobro razumijevanje islama. Ne uzimajte jevreje i kršćane kao svoje saveznike, ako su oni prethodno sklopili savez, kao što je danas slučaj sa savezom Zapada i cionistčkog režima. Ovaj problem svijesti prisutan je širom islamskoga svijeta.“

Posljednji udarac učitelju Erbakanu zadala je AKP partija, odobrivši Izraelu članstvo u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj [OECD].

„Zašto je, za ime Boga, AKP partija dala zeleno svjetlo za članstvo Izraela u OECD-u, kada su mogli blokirati njihovo članstvo. Zašto je Vlada pristala na više milijardi dolara vrijedne odbrambene ugovora sa izraelskim firmama? Erdogan u Davosu govori Shimonu Peresu „one minute“, a iza leđa posluje kao i obično sa jevrejskom državom. To je licemjerno!“, rekao je Erbakan u svom posljednjem intervjuu.

Međutim, Erbakan nije dočekao sljedeće izbore. Ovaj svijet je napustio 28. Februara 2011. godine. Na njegovu dženazu u Istanbulu pristigli su lideri iz cijelog muslimanskog svijeta, kao i lideri svih partija Turske. Bez obzira na različite stavove i oprečna mišljenja po raznim pitanjima svi si su bili jedinstveni u stavu da je Erbakan bio čovjek , koji je vjerovao u ono što je govorio.

Ostalo je zabilježeno da je na dženazi najviše plakao Recep Tayyip Erdogan.

 

(Nastavit će se…)

 

Za GLOBAL CIR piše Amel Jašarević (17. 03. 2015.)

Komentiraj