KAKO SU FRANCUSKI MEDIJI TEPALI ‘AFGANISTANSKIM MUDŽAHEDINIMA’ OSAMDESETIH GODINA: ‘Borba Afganistanaca je borba svih žrtava komunističkih i fašističkih totalitarizama’
Crvenoarmijska invazija na Afganistan u decembru 1979. izgledala je kao nezaustavljivi nalet Moskve. Time je počela nova faza Hladnog rata između dva bloka. Borba afganistanskih ‘mudžahedina’ (‘boraca vjere’) pojavila se kao proviđenje koje se suprotstavlja hegemonijskim ambicijama Sovjetskog Saveza. I često se proslavljala na epski način…
Nije bilo važno to što su skoro svi ratnici bili muslimanski tradicionalisti, štaviše integristi. U to vrijeme religija se nije nužno smatrala faktorom regresije, osim ako se nije suprotstavljala, kao tada u Iranu, strateškim zapadnim interesima. Ali to nije bio slučaj sa katoličkom Poljskom o kojoj je brinuo papa Jovan Pavle II, bivši biskup Krakova, niti naravno sa Afganistanom. Prema tome, budući da je geopolitički prioritet bio da ova zemlja postane za Sovjetski Savez ono što je Vijetnam bio za Sjedinjene Američke Države, tih godina je skoro jedinstvena medijska naracija uzdizala ‘mudžahedine’, predstavljajući njihov revolt kao simpatični pobunjenički pokret šuana posvećenih svojoj ‘vjeri’. Posebno su se mjesto i život afganistanskih žena prikazivali kroz esencijalističku prizmu, naivnih (a ponekad i očaravajućih) narodnih tradicija.
Vraćanje na ovaj opšti diskurs i njegove klišee nakon trideset pet godina, kojih je francuska štampa (od Figaro Magazinea do Nouvel Observateura) bila prepuna, dozvoljava da se odmeri do koje tačke je skoro sve što je do juče podsticalo divljenje u vezi sa popularizacijom borbe protiv ‘imperije zla’ (Sovjetski Savez po Ronaldu Reganu) postalo izvor gnušanja i užasavanja. Između 1980. i 1988. aplaudiralo se podvizima ‘boraca za vjeru’ protiv Crvene armije.
Deceniju kasnije, njihovi ideološki rođaci u Alžiru (Naoružana grupa, GIA), potom u Afganistanu (talibani) i nedavno na bliskom Istoku (Al Kaida i organizacija DAIŠ) prikazivani su u likovima fanatika, religijskih fundamentalista i barbara.
Afganistanski borci tokom sovjetske okupacije/Foto: Agencije
Strateški saveznici ‘Zapada’
Trećeg februara 1980, nekoliko nedelja nakon vojne intervencije Sovjetskog Saveza u Afganistanu, Zbignjev Bžežinski, savjetnik za nacionalnu bezbjednost u administraciji američkog predsjednikaDžejmsa Džimija Kartera, otputovao je u Pakistan. Obraćajući se mudžahedinskim izbjeglicama s druge strane granice, obećao im je: „Ona zemlja tamo je vaša. Tamo ćete se vratiti jednog dana, jer ćete pobijediti. Vratit ćete svoje kuće i svoje džamije. Vaš cilj je pravedan. Bog je na vašoj strani.”
Francuski medijski diskurs o Afganistanu ići će naruku američkim geopolitičkim ciljevima.
Bernar Anri Levi:Obaveza intervencije
„Treba znati i treba prihvatiti da, baš kao što je to slučaj sa onima koji pružaju otpor diljem svijeta,Afganistanci ne mogu pobijediti ukoliko nemaju oružje, ne mogu pobijediti tenkove ako nemaju puškomitraljeze, ne mogu pobijediti helikoptere ako nemaju protivvazdušne rakete ‘sam-7’, ne mogu pobijediti sovjetsku armiju ako nemaju drugo oružje (…) ukoliko ne uspiju da ga oduzmu Crvenoj armiji, odnosno ukoliko im Zapad još jednom ne pomogne. (…) Jasno je da smo danas u situaciji koja nije previše daleko od Španskog građanskog rata. (…) U Španiji je postojala obaveza intervencije, obaveza uplitanja. (…) Vjerujem da danas Afganistanci nemaju nikakvu šansu da pobijede ukoliko ne prihvatimo nužnost intervencije u afganistanska unutrašnja pitanja.” — Bernar Anri Levi, vijesti u večernjem terminu na TF1, 29. decembar 1981.
Bernar Anri Levi je sa istim žarom podržavao zapadnjačku intervenciju u Afganistanu nakon napada 11. septembra 2001.
Marek Halter:Kao u vrijeme Francuskog pokreta otpora
„Da bi se omogućilo Afganistancima da komuniciraju sa Afganistancima, isto kao što se omogućilo u vrijeme okupacije Francuzima da komuniciraju sa Francuzima, Komitet za ljudska prava je odlučio da pomogne afganistanskom otporu u izgradnji radio-stanice na njihovoj teritoriji: slobodni Radio Kabul. Ima već godinu i po, 27. decembra 1979 (…), kako je jedna od vodećih svjetskih sila izvršila invaziju na susjednu zemlju, slabu i bespomoćnu. (…) Staro oružje je izvađeno iz sanduka, pištolji su izvučeni iz snopova sijena. Slabo naoružan, otpor se uvećava.” — Marek Halter, Le Monde, 30. jun 1981.
Ovdje Marek Halter referiše na čuveni stih iz „Pjesme o partizanima” (Chant des partisans), himne Francuskog pokreta otpora: „Vadite iz slame puške, mitraljeze, granate.”
Borba svih žrtava totalitarizma
„Borba Afganistanaca je borba svih žrtava komunističkih i fašističkih totalitarizama.” — Žan Daniel, Le Nouvel Observateur, 16. jun 1980.
„Kao u Berlinu i u Budimpešti, Crvena armija se povukla”
„’Allahu Akbar’ (Bog je velik), ‘Šuravi(persijska reč za Ruse) napolje’: ovo uzvikuju muslimani i nekomunisti, stanovnici Kabula koji nisu zaboravili. U petak 22. februara čulo se kako protestuju, sa ‘islamskom zastavom’ na čelu, protiv prisustva sovjetske armije koja im je nepodnošljiva. Tog jutra, baš kao ranije u istočnom Berlinu i u Budimpešti, Crvena armija se povukla. (…) Između Marksa i Alaha dijalog je izgleda nemoguć.” — Žan Fransoa L Munije, Le Point, 3. mart 1980.
Osloboditi se sovjetskog okupatora, očuvati društvo slobodnih ljudi
„Nevjerovatno ponosan pogled kakav bi bilo teško pronaći bilo gdje u svijetu i koji tačno izražava neukroćenu volju Afganistanaca da se oslobode sovjetskog okupatora, čak i ako njihova sredstva mogu izgledati bijedno.” — Patrik Poavr D’Arvor, vijesti na Antenne 2, 8. jul 1980.
„Ono što umire u Kabulu pod sovjetskom čizmom, to je društvo slobodnih i plemenitih ljudi.” — Patrik D Planket, Le Figaro Magazine, 13. septembar 1980.
U Le Mondeu od 19. decembra 1984, Danijel Tramar se sjeća nekih Francuza koji su „bili dio afganistanskog otpora”. U to vrijeme ne postoji nikakav strah da bi se ovi borci mogli vratiti u zemlju ‘radikalizovani’ zbog iskustva rata.
„To je francusko-afganistansko prijateljstvo: prijatelj koji pomaže prijatelju. (…) Fransoa je naučio persijski, kao i Izabel. Ovog ljeta je pješačio šest dana preko granice, danju i noću, ponekad u blatu, prilično postojanim tempom.”
Klod Kors je pak posvetio reportažu, u Figaro Magazineu od 19. decembra 1987, francuskim ljekarima, agronomima i inženjerima koji pomažu Afganistancima. Sa osvrtom na Francuski pokret otpora.
„Brade, turbani, kao i užarene oči: ovi tipični Afganistanci su Francuzi. Među njima je bretonski mornar, specijalista za vfetrove Polinezije, koji je postao planinski agronom zbog svoje naklonosti za ljude koji žive uz vfetar! (…)
Dragocjen izvor hrane, ovo drvo života simbolizuje nadu ujedinjenih iredentista protiv komunističkih okupatora, kao što su to nekada bili pastiri korzičke Kastanjicije protiv okupatorske vojske.”
Egzotika i ljepota pejzaža
Pobjeđivanje sovjetskog komunizma nije bio opštepopularan cilj samo u Francuskoj. Da bi motiv Afganistanaca, patriotski ali i tradicionalistički, imao mnogobrojniju podršku, uticajni mediji su ga povezivali sa željom za avanturom, za izgubljenim rajem. Ovo je utoliko bilo lakše što se afganistanska borba odigravala u očaravajućem geografskom ambijentu, sa kristalno čistim jezerima koja privlače pogled.
Živopisni pejzaži (i tradicije) Afganistana vraćali su nazad čitavu zapadnjačku generaciju koja je odrastala šezdesetih godina u zemlju o kojoj su sanjali auto-stoperi i koju su povremeno prelazili idući za Katmandu. Bio je to povratak prirodi, pravim vrijednostima, ‘divljim i prelijepim planinama’. Afganistan kao antiteza modernoj civilizaciji, materijalističkoj i komercijalnoj.
„Zaboravljamo koliko je ovaj rat lijep”
„Počelo je kao ljubavna priča. Skoro svi su išli u Afganistan. Već od prvog putovanja, to je definitivno bila atrakcija. Opisuju ga kao ‘mjesto koje je par excellence nedođija: nema željeznice, nema industrije’. Samo prostranstvo i sloboda:
‘Afganistanac vas ne gleda, ne gnjavi vas.’ Izabela je još dodala: ‘Na momente zaboravljamo koliko je ovaj rat lijep.'” — Danijel Tramar, Le Monde, 19. decembar 1984.
„Najplodnije, najšarenije, najživlje”
„Planinski masiv Hindukuš se prostire od sjeveroistoka do jugozapada, uzvisujući se sa svojih 5.000 metara nad najplodnijim dolinama, najljepšim voćem, najšarenijom odjećom i ograđujući na sjeveru i na jugu pustinje sa zlatnim pijeskom.” — Rober Lekontr, Le Figaro Magazine, 12. januar 1980.
„Crna brada, kljunast nos, oštar pogled”
„Upečatljivi po svojoj crnoj bradi, kljunastom nosu i oštrom pogledu, podsećaju na ptice grabljivice. To su rođeni ratnici, ravnodušni prema naporu, hladnoći, umoru. Oni su zasebna bića, neosjetljiva na samoću, na glad, na smrt. Naoružani starim ‘enfild’ puškama, model iz 1918, oni nišane i pogađaju na 800 metara. Hitorija je pokazala da ne postoji armija koja izvana, ili čak iznutra, ne bi mogla biti savladana. (…) To gomilanje trijumfa, taj pokolj neprijatelja i avganistanski ponos jesu ono što danas omogućava sedamnaest miliona Afganistanaca da veruju, sve dok su skriveni u svom skloništu Krova svtfeta (tamo gde je Kipling smfestio radnju svog romana Čovjek koji je htio da bude kralj), da će njihovi branioci i dalje biti pobjednici.” — Žerom Maršon sa Žanom Nolijem, Le Point, 21. januar 1980.
„Šta se dogodilo sa jahačem sa turbanom koji se probijao kroz snijeg?”
„Šta se dogodilo sa paštunskim karavanima koji su ispijali zeleni čaj u čajdžinici, sa puškom pored njih; sa onim pastirom pored vodenog izvora na Hindukušu; sa onim jahačem sa turbanom koji se probijao kroz snijeg? (…) Divovske dine koje je vjetar izvajao u talase, ulice Herata u kojima vas ošamućuje miris ruža koje širi starac, u kojima vas intrigiraju kovana vrata, plavog raja, na kućama bogatih, u kojima vas neočekivano iznenadi bijeli list žene koja je kompletno skrivena pod naboranim čadorom, čiji pogled se probija kroz ukrašenu rešetku vrata.” — Nikol Zand, Le Monde, 9. decembar 1980.
„Žilavost koju su proizveli zvjezdana hladnoća i vruće pješčane oluje“
„Naviknuti da žive teško, Afganistanci imaju žilavost koju su proizveli zvjezdana hladnoća i vruće pješčane oluje. (…) U našoj maloj zajednici vlada zadivljujuća harmonija. Danima i noćima, mudžahedini svuda idu u stopu zajedno, ipak između njih gotovo nikad nema trvenja. (…) Drugarstvo nastalo iz pobune uzdrmava tradicionalnu hijerarhiju. (…) Ako je među njima neko tužan, radost mu brzo vraća dobar humor, humor i toplina grupe.” — Katrin Šatar, Le Monde, 20. maj 1985.
Naravno da se mudžahedini iz osamdesetih godina 20. vijeka, koji nisu vršili atentate u inostranstvu, razlikuju u nekoliko važnih aspekata od militanata alžirske Naoružane grupe (GIA) ili od članova organizacije DAIŠ.
Ipak, istina je da je Afganistan služio kao mjesto ukrštanja i inkubator za njihove nasljednike. Jordanac Abu Musab el Zarkavi, koji se smatra ‘ocem’ organizacije DAIŠ, iskrcao se tamo baš u trenutku kada se Crvena armija povlačila, i ostao je sve do 1993. godine.
Osamu bin Ladena, osnivača Al Kaide, saudijske tajne službe poslale su u Pešavar u Pakistanu, da podrži borbu mudžahedina. Alžirac Moktar Belmoktar, čija je organizacija Al Kaida u islamskom Magrebu (Al-Qaďda au Maghreb islamique, AQMI) nedavno napala hotel „Splendid” u Uagaduguu u Burkini Faso, takođe je išao tražiti afganistanske saveznike u Sovjetskom Savezu krajem osamdesetih; potom se borio u organizaciji GIA (Alžirci koji su imali isti životni put su se nazivali ‘Afgani’), prije nego što se pridružio Al Kaidi.
Oni, kao i mnogi drugi, bili su dobrodošli Zapadu onda kada su im bili potrebni za njihove strateške ciljeve. Potom su se okrenuli protiv njih. Slika koju je evropska i američka štampa stvorila o njihovim motivacijama, o njihovom religijskom ekstremizmu i o njihovoj surovosti, potpuno se promijenila.
Borci koji vjeruju
Između sve manje religioznih Francuza, najčešće oblikovanih kulturnim liberalizmom, i tradicionalističkih Afganistanaca, koje podržava i Saudijska Arabija i Iran, afinitet se ne stvara sam od sebe. Otuda potiče predstavljanje mudžahedina kao jednostavnih ljudi koji vjeruju i koji se drže svojih predačkih običaja, svoje seoske solidarnosti. Sukob, najčešće smrtonosan, između antisovjetskih klanova i plemena, predstavljen je u stilu nadmetanja, kao simpatičan i haotičan, kao borba galskog sela protiv rimskih legija.
Islam bez „ekstremne politizacije kao u Iranu, bez usijanja”
„Nemojmo mješati žanrove. U Teheranu je integrizam značio neobuzdano oslobođenje običnih ljudi iz gradova nakon dvadeset godina megalomanije, nereda i upadljive vesternizacije. U Afganistanu se radi o tradiciji, ni o čemu drugom nego o tradiciji. Nema ekstremne politizacije kao u Iranu, niti usijanja. Zanos postoji uvijek. (…) Božanski montanjari i makizari koji veruju.” — Pjer Blanše, Le Nouvel Observateur, 7. januar 1980.
„Vjerujem da je Islamska revolucija Homeinija učinila lošu uslugu afganistanskom razlogu. Ali afganistanski pokret nije imao radikalnost iranskih revolucionarnih pokreta i sektaških struja je bilo vrlo malo.” — Žan Kristof Viktor, Les Nouvelles d’Afghanistan, decembar 1983.
‘Borci svetog rata’
„Afganistanci posjeduju skromnost i fatalizam koji proizvodi apsolutna vjera u volju Allaha. Izgleda kao da ne postoji privlačniji način života niti viša posvećenost od borbe u svetom ratu. Ona svakog približava životu Poslanika.” — Katrin Šatar, Le Monde, 20. maj 1985.
„Nedisciplinovani, uobraženi, brbljivi, ali hrabri”
„Kao i ranije, mudžahedin ostaje prije svega vezan za svoju zemlju. Znat će kako da je brani sa upornošću, ali sva agresivnost nestaje ako zemlja nije ugrožena. (…) Mane koje su svojstvene afganistanskom karakteru — nedisciplinovanost, tendencija da mnogo pričaju, teškoća da čuvaju tajnu — ne bi trebalo da zasjene glavne kvalitete ovih ljudi. Njihova hrabrost i sposobnost za patnju su stvarni, i znaju pokazati, kada je potrebno, pravu izuzetnu odvažnost.” — Patris Franšeski, Le Point, 27. decembar 1982.
„Njihov islam vrijedi koliko i sovjetski komunizam“
„Postoji opozicija, indirektna i perfidna, za one koji se pitaju da li su pobunjenici bolji od okupatora: da li je njihov islam ‘primitivan i barbarski’, da li, na kraju krajeva, treba rizikovati i ‘umrijeti za Kabul’. To je ono što nas poziva na odustajanje od svih strana, dok ubijaju Afganistance i dok oni traže pomoć. Pred njihovim pozivom za pomoć treba stoga jasno i glasno proglasiti da je afganistanski otpor protiv sovjetskih okupatora pravedan, kao svi oslobodilački ratovi. (…)
Povrh toga što njihov islam vrijedi koliko i sovjetski komunizam, jer je takođe ‘generalno pozitivan’, skandalozno je dovoditi u pitanje njihovu civilizaciju u momentu kada je oni brane sa najvećim herojstvom.” — Žan Danijel, Le Nouvel Observateur, 16. jun 1980.
Novinar Figaro Magazinea je ‘svim srcem’ prihvatio Ku‘ran
„Prije svakog napada, molitva: brza molitva kojom svako preporučuje svoju dušu Alahu. Pobunjenici potom prolaze ispod zategnute zastave u kojoj je pohranjen mali Kur‘an. Neki ga grle, drugi mu se klanjaju u žaru. Vođa insistira da se ja takođe priključim ritualu. Učinio sam to svim srcem. To je ono što u islamu zapravo održava koheziju afganistanskog naroda i daje im moralnu snagu koja im omogućava da izdrže.
Džihad (sveti rat) i islamski karakter ovog otpora mogu izgledati zastrašujuće, ali, uz rijetke izuzetke, mi ih ne poznajemo u fanatičnom obliku.” — Stan Boafan-Vivije, Le Figaro Magazine, 5. decembar 1987.
Nezgodno pitanje žena
Otpor i hrabrost, zajednička solidarnost, egzotičnost i ljepota ipak ne dozvoljavaju da se beskonačno izbjegava pitanje, neminovno nezgodno — pogotovo za Francuze, čija politička svijest je izmenjena feminističkim borbama — pitanje položaja afganistanskih žena.
Ovu teškoću je još manje moguće negirati otkako su avganistanski komunisti zabranili dječji brak i smanjili značaj miraza. Ali teškoća je zaobiđena zahvaljujući obazrivosti prema previše zapadnjačkoj percepciji afganistanske situacije. Na taj način se objašnjava kako određena ponašanja i simboli imaju drugačiji smisao u drugim zemljama.
Sama po sebi, stvar nije pogrešna. Ali ovakav kulturni relativizam neće više prevladavati onda kada ratnik ”koji ne liči na nas” počinje da iz statusa saveznika prelazi u status neprijatelja.
„Totalni eurocentrizam ne pomaže u razumijevanju stanja afganistanskih žena”
„’Opresija’ žena je samo jedan dio ovog sistema. Totalni eurocentrizam nimalo ne pomaže u razumijevanju funkcionisanja ovog društva, ‘opresija’ muškaraca često ima istu težinu kao opresija žena, na primjer u slučajevima kada roditelji ugovaraju brak.” — Emanuel Tod, Le Monde, 20. jun 1980.
Žene nužno liječe druge žene
„Nikada afganistanska žena neće dozvoliti da je pregleda ljekar muškarac. (…) Pod šatorima opremljenim potrebnom opremom nastavljaju da pristižu Afganistanke umotane u svoje velove, jer su dobrodošle, slušane i zbrinute od strane žena, a dovode i djecu, najčešće sa očnim i kožnim bolestima, kao i tuberkulozom.” — Fransoaz Žiru, prva francuska ministarka za ženska pitanja, Le Monde, 25. januar 1983.
„Skrivena vojska afganistanskog otpora”
„Kada evociram postojanje naoružanih ratnica u drugim muslimanskim zemljama, one ostaju sanjarke. Naravno, nema žena u redovima mudžahedina. Ali ima onih koje nose eksploziv ispod svog čadora ili onih koje služe kao veza, najčešće za poruke u gradu. (…) Žene su skrivena vojska afganistanskog otpora.” — Katrin Šatar, Le Monde, 20. maj 1985.
„Ne sprječavati ih da žive kako žele”
„Sa nama je fotografkinja Francuskinja. Nema drugih žena. Ipak, prihvataju je bez ikakvih problema, iako ne nosi veo, što ni pod kojim uslovima ne bi bilo moguće u Iranu. Ovdje islam nije bio sredstvo koje kvari politika, kao u Iranu, već nešto mnogo dublje i mnogo jednostavnije. (…) U ime kojeg progresivizma bi trebalo sprečiti Afganistance da žive onako kako žele?” — Pjer Blanše, Le Nouvel Observateur, 5. jul 1980.
„Koliko vrijede naši kriterijumi u društvu koje ne razumijemo?”
„Shodno našim kriterijumima, može se govoriti o otuđenju žena u Afganistanu. Ali koliko vrijede naši kriterijumi u društvu koje ne razumijemo? Arhaizam muško-ženskih odnosa u Avganistanu nas šokira, ali on se ne može dovesti u pitanje drugačije nego evolucijom koja se tamo takođe treba dogoditi, svojim ritmom i u trenutku koji će izabrati afganistanske žene. To se ne može nametnuti spolja vojnicima i tenkovima.” — Ani Zorz, Les Temps modernes, jul–august 1980.
„Sistem ‘bračne kompenzacije’ koju treba platiti da bi se moglo oženiti mladom ženom, prihvaćen u Aziji, Africi, kao i u mnogim dijelovima svijeta, naravno da ima mnogo nedostataka, posebno za mlade ljude koji sklapaju brak. Ipak, u ruralnim društvenim zajednicama, on je nesumnjivo neka vrsta zaštite žene. Institucija bračne kompenzacije je u Afganistanu prepoznata kao priznanje važnosti žena. U takvom društvu bi brutalno brisanje ove institucije vratilo potcenjivanje žena. Ona je za seljake bila način da pokažu poštovanje i uvažavanje kćerke, kao i sebe, jer nisu željeli da je daju bilo kome ko ne bi mogao da osigura njenu budućnost.” — Bernar Dupenj, Les Nouvelles d’Afghanistan, oktobar 1986.
„Poligamija je u nekim slučajevima način da muškarac upravlja svojim osvajanjima i da u nekom trenutku odgovori na ekonomske nužnosti. Ali ona je isto tako i zaštita sterilne žene, koja može egzistirati i biti integrisana u porodicu, a time i u društveno tkivo. (…) Miraz je u nekim zemljama, kao u Afganistanu, jemstvo za ženu, jer ga u slučaju razvoda ona može povratiti, kao i sva dobra koja je unijela tokom braka. (…) Drugi će vam reći da nošenje vela nije samo po sebi retrogradno ponašanje, već praktično sredstvo za sticanje poštovanja, kao i pitanje časti. (…) Tamo gdje Zapadnjaci vide znakove opresije često je mnogo složenija stvarnost. (…) Uloga žene je stoga visoko vrjednovana.” — Šantal Lobato, Autrement, decembar 1987.
(Privremeni) epilog
Afganistanski komunistički režim Mohameda Nadžibula nadživet će sovjetske trupe tri godine, počevši od februara 1986. Nakon nekoliko smrtonosnih sukoba između klanova 1996, Kabul pada u ruke talibana.
Oni će se dokopati bivšeg predsjednika, skrivenog u zgradi Ujedinjenih nacija, mučiti ga, kastrirati, izrešetati i na kraju objesiti njegovo tijelo na uličnu lampu.
Petnaestog januara 1998, Le Nouvel Observateur je pitao M. Bžežinskog da li žali zbog„podržavanja islamskog integrizma, davanja oružja i savetovanja budućih terorista”.
Njegov odgovor: „Šta je najvažnije u svjetlu svjetske historije? Talibani ili kolaps Sovjetskog Saveza? Nekoliko razdražljivih islamista ili oslobođenje centralne Evrope i kraj Hladnog rata?”
