LATINSKA AMERIKA I 200 GODINA SJEVERNOAMERIČKOG IMPERIJALIZMA: Ima li nade da će biti drugačije?

Piše: N. Babić

Trenutno je u Latinskoj Americi u toku proces rekolonizacije i progresivne vlade, koje su tokom 2000-ih gotovo u cijelosti preuzele kontinent, padaju demokratskim putem ili provedbom institucionalnih državnih udara, kao što je slučaj u Hondurasu, Paragvaju i nedavno u Brazilu.

U Argentini je neoliberalna elita odana Washingtonu došla na vlast izborima, Chavezov PSUV je izgubio većinu u parlamentu i Nicolas Maduro će teško sačuvati predsjednički ured, a za sada se opiru jedino Bolivija, Ekvador, Nikaragva i Kuba. Nakon odlaska urugvajskog predsjednika Josea Mujice, nije jasno kojim smjerom ide zemlja, dok Amerika i dalje ima čvrste saveznike u Kolumbiji, Peruu, Meksiku i Čileu.

Međutim, proces kolonizacije Latinske Amerike, odnosno ovih država južno od granice s Meksikom nije počeo jučer. On je star skoro 200 godina, odnosno kada je američki predsjednik James Monroe 2. decembra 1823.  najavio doktrinu u kojoj je rekao da će svaki daljnji pokušaj evropskih nacija da koloniziraju ili interveniraju u zemljama Latinske Amerike biti smatrančinom agresije i zahtijevati intervenciju Sjedinjenih Država.

U stvari, tada su “Doktrinom Monre” Sjedinjene Države sebi dale ekskluzivno pravo da vojno interveniraju i praktično koloniziraju zemlje koje su u to vrijeme većinom bile stekle nezavisnost ili su bile na pragu stjecanja suvereniteta  od Španske i Portugalske imperije.

Mnogi kasniji američki predsjednici će se pozivati na ovu doktrinu, dok se u jednom amandmanu Theodora Roosevelta iz 1904. zaključuje kako SAD imaju pravo nastupati kao “međunarodna policija”, ako se Karipske i Srednjoameričke države budu ponašale “necivilizirano”. Iako je američki državni tajnik John Kerry 2013. objavio je kako je “era Monroeove doktrine završena”, vidimo da to nije tako.

U stvari, predsjednik James Monroe je 1823. Latinsku Ameriku obilježio kao američko dvorište i američka vanjska politika se prema kontinentu nikada nije promijenila.

Lista koju je objavio portal Yachana navodi kako su od 1890. do danas 2009. Sjedinjene Države 55 puta vojno intervenirale u Latinskoj Americi, što ne uključuje razne oblike podrške i zjedničke operacije s paravojnim desničarskim eskadronim smrti i oružanim snagama vojnih hunti i vladama satelitima Washigntona.

Za potrebe ovakvih inetrvencija je 1946. u Sjedinjenim Državama utemeljena vojna škola u bazi Fort Benning u američkoj saveznoj državi Georgia, koja je aktivna i danas, ali ne pod starim imenom, nego kao ‘Institut za sigurnosnu suradnju Zapadne hemisfere’ (WHISC). Ova vojna škola i danas proizvodi vojne kadrove za tekuće i buduće vojne i obavještajne operacije u Latinskoj Americi.

No, ako su ranije inetvencije imale oblik klasične vanjske agresije koje su silom na vlast u određenim zemljama dovodile podaničku “lokalnu elitu”, prevrat u Čileu i likvidacija socijalističklog predsjednika Salvadora Allendea, kojeg je režirala i u djelo provela CIA, vrhunac je američkog imperijalizma na američkom potkontinentu. Naime, nakon nakon dolaska generala Augusta Pinocheta u Čileu na vlast su uslijedili slični prevrati diljem Latinske Amerike, a na vlast su došle fašističke vojne hunte koje su kontinent potpuno u ruke predale gazdama u Washigntonu.

Nakon prervrata u Čileu uslijedile su olovne godine fašisitčke dikatature, koje su opustošile latinoamerički kontinent, a počinjeni su zločini kojih se ne bi sramio ni nacistički režim u Njemačkoj.

“Operacija kondor” – Zločin bez granica

Naime, zločinačke fašističke vojne hunte su u sprezi s Washigtonom  organizirale udruženi zločinački poduhvat, bolje poznat kao “Operacija kondor”.

Dvadeset pet čelnih ljudi iz vojnih hunti Argentine, Čilea, Urugvaja, Paragvaja, Bolivije i Brazila je tokom 70-ih pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država i na poticaj čileanskog diktatora Augusta Pinochea pokrenulo združenu operaciju kojoj je svrha bila fizička likvidacija pripadnika ljevičarske i svake druge opozicije na kontinentu.

Od 25 okrivljenih za “zločin bez granica” pred lice pravde su proteklih godina privedeni bivši argentinski diktator Jorge Rafael Videla i jedan od eksponenata ekstremne desnice iz vremena vojne hunte, Reynaldo Bignone, koji su inače već bili osuđeni na doživotnu kaznu zatvora za zločine počinjene tokom tzv. “Prljavog rata”. Pored njih je na optuženičku klupu sjeo i bivši pukovnik urugvajske vojske Manuel Cordero, a na optužnici su bili i argentinski dužnosnici Santiago Riveros, Carlos Humberto Caggiano Tedesco, Luciano Benjamin Menendez, te Antonio Vanek, kao i još šestoro bivših pripadnika urugvajskih oružanih snaga,  za koje je bilo dogovoreno izručenje.

“Operaciju kondor” je osmislila američka Centralna obavještajna agencija (CIA), a na 10. vojnoj konferenciji koja se 3. septembra 1973. održala u Brazilu, tadašnji brazilski general Breno Borges Fortes je javno pozvao “čelnike i pripadnike oružanih snaga, te službi sigurnosti Latinske Amerike u zajedničku akciju protiv komunističke opasnosti koja prijeti kontinentu”.

Ključni dokaz su dokumenti FBI-a iz 1976. s kojih je skinuta oznaka tajnosti, a u kojima se detaljno opisuje zavjera sigurnosnih službi i razmjena obavještajnih podataka s ciljem likvidacije eksponenata ljevičarske opozicije u Latinskoj Americi.

U vrijeme kada su oko 2012. pokrenuti postupci protiv latioameričkih diktatora, marioneta Washigntona,  deklaisficiran je dokument kojeg su tokom ovih dana objavili naši mediji, a koji dokazuju odgovornos Henrya Kissngera u masakru argentinske vojne hunte nad nevinim civilima i opozicijom, koji je tokom posjete diktatoru Videli u Buenos Airesu 1976. rekao da, ako nešto treba učiniti, neka to učini što brže. Tako je u kratkom roku likvidirano i nestalo oko 30 000 ljudi, što je nedavno potvrdio i The Guardian.

Osim toga, sud u Argentini je sebi za zadaću dao dokazati da je CIA svo vrijeme pomagala, prikrivala, savjetovala i financirala latinoameričke tajne službe, a obuku za provedbu “Operacije kondor” na teritoriju Latinske Amerike im je omogućila u sklopu obuke u Vojnoj školi u za Sjevernu i Južnu Ameriku (SOA), u spomenutoj bazi Fort Benning u Sjedinjenim Državama.

Latinoamerički diktatori i njihovi dužnosnici su samo prema ovoj optužnici terećeni za zločine, mučenja i ubistva urugvajskih, paragvajskih, čileanskih, bolivijskih i peruanskih državljana, ljudi koji su oteti, mučeni i ubijani na teritoriju Argentine, te za ubistvo trojice argentinskih državljana koji su oteti i ubijeni u Brazilu. Suđenje za “Operaciju kondor” je dokazalo odgovornost i spregu latinoameričkih diktatora Augusta Pinochea, Alfreda Stroessnera, Huga Banzera, Jorgea Rafaela Videle, Leopolda Galtieria, Reynalda Bignona, te drugih, kao i njihovih suradnika.

Ime koje najviše plijeni pozornost i za koje će se s nestrpljenjem čekalo izlaganje više od 400 svjedoka optužbe je tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger, koji je uz Nixona bio najveći zagovornik “Operacije kondor”. Osim navedenih diktatora, dokazana je krivnja i sprega s Washigntonom bivše diktatora Gvatemale, Joséa Efraína Ríosa Montta, koji je tek nedavno proglašen krivim za genocid i zločine protiv čovječnosti i osuđene na 80 godina zatvora.

U stvari, proteklih godina su nacionalni sudovi u Latinskoj Americi pokrenuli brojna suđenja bivšim diktatorima. Jadnako kao u drugim slučajevima, Ríos Montt je po naredbi imperijalističke elite u Washingtonu provodio genocid nad vlastitim narodom.

Podrška Sjedinjenih Država bivšem diktatoru Gvatamelae Ríosu Monttu je bila neupitna, što dokazuju i deklasificirani američki i gvatemalski dokumenti iz državnog arhiva u kojima se spominje susret između američkog predsjednika Ronalda Reagana i Montta u Hondurasu 5. decembra 1982. godine, koji je za američkog predsjednika “bio izuzetno koristan”. “U ovom sam susretu mnogo naučio. Montt je čovjek izuzetne osobnosti i u potpunosti posvećen demokraciji”, novinarima je u zrakoplovu Air Force One tada izjavio američki predsjednik Reagan.

Samo dan nakon susreta s američkim presjednikom su po zapovjedi predsjednika dvije elitne postrojbe vojske Gvatemale ušle u selo Las Dos Erres i ubili 167 mještana, od kojih su 67 bili djeca. Prema navodima iz optužnice “vojnici su ubijali novorođenu djecu u nastambama, a stariju su odveli do jedne prirodne jame i nakon jednog udarca u glavu polumrtve ih bacali unutra. Sve žene u selu su silovane, potom pobijene i s nekoliko još živih zakopane u masovnu grobnicu…”. Optužnica je obuhvatila isključivo likvidaciju 1771 civila, pripadnika plemena Maya Ixil i samo je kap u moru 250 000 ubijenih tokom građanskog rata u Gvatemali koji je trajao od 1960. do 1996. godine, a upravo period vladavine Riosa Montta, koji je svrgnut isto kao što je i došao na vlast, vojnim udarom, bio je najkrvaviji i najokrutniji.

No, za SAD je Monnt bio “čovjek u potpunosti posvećen demokraciji”. Spomenimo i da je Efraín Ríos Montt  bio učenik američke vojske koji je studirao u Institutu za sigurnost i suradnju u Fort Benningu (Georgia).

 ‘Chicago Boys’ i uspon američkog imperijalizma

1973. je važna iz još jednog razloga, ne samo zbog krvavog vojunog prevrata u Čileu i terora u kojme su likvidirane stotine tisuća ljudi. Naime, usporedo s fašističkim terorom Augusta Pinochea u Latinskoj Americi se počeo primjenjivati model neoliberalnog kapitalizma Miltona Friedmana, profesora ekonomije sa Sveučilišta u Čikagu. Upravo ondje su ekonomisti koji su upravljali gospodarstvom Čilea, takozvani “Dečki iz Čikaga” (Chicago Boys) usvojili i proveli ekonomske politike koje su devastirale Čile, kasnije i cijeli kontinent.

Nakon razdoblja terora, pravi vlasnici Latinske Amerike u Washigntonu odlučuju da je došlo vrijeme za demokraciju. Međutim na svim “višestranačkim demokratkim izborima” nakon vojih diktatuta pobijeđuje neoliberalna elita i praktično se nije promijenilo ništa. Stvorio se privid demokracije i građanskih sloboda, ali je kontinent i dalje ostao američka kolonija.

Stvari se počinju minjenati dolaskom na vlast Huga Chaveza u Venezueli (1999.), Luiza Inácia Lule da Silva u Brazilu (2002.), Néstora Kirchner a u Argentivni (2003.),Tabaréa Vázqueza u Urugvaju (2004.),  Rafaela Corree u Ekvadoru (2006.), Eva Moralesa u Boliviji (2006.), Daniela Ortege u Nikaragvi (2006.).

Nestora Kirchnera je nakon smrti 2007. nasljedila supruga Cristina Fernández de Kirchner, koja je vladala sve do decembra prošle godine, a nakon Lule da Silve u Brazilu na vlast dolazi predsjednica Dilma Russeff, koja je svrgnuta u augustu ove godine institucionalnim državnim udarom.

U vrijeme progresivnih vlada se činilo da je američki kolonijalizam i imperijalizam u Latinskoj Americi zadobio smrtni udarac. Pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chavez je, više od svih, dijelom i uz podršku karizmatičnoig vođe Kubanske revolucije Fidela Castra, uspio je vratiti ponos kontinentu, ekonomiju je dijelom uspio oteti iz kandži domaće i inozemne financijske i poduzetničke oligarhije.

Latinska Amerika je postala istinski antiimperijalistički savez

Navedeni lideri su u američki utjecaj na kontinentu umanjili do neprepoznatljivosti. Stvorene su razne regionelne inegracije skupine, a svim je temelj antiimperijalizam i regionalna suradnja. Među važnim skupinama su ALBA, PetroCaribe, MercoSur i UnaSur i činilo se da je vrijeme Latinske Amerike kao “američkog dvorišta” i “Doktrine Monre” nepovratna prošlost.

No, povratak neolibaralne elite u Argentini, inistucionalni državni udari u Hondurasu, Pargvaju i Brazilu i pobjeda desnice na parlamentarnim izborima u Venezueli  govore da godine progresivnih vlada nisu iskorištene na pravi način.

Prvih godina vladavine su svi lideri ostavili netaknute državne institucije koje su godinama građene pod budnom paskom Washingtona, kao i većina kadra odanog gazdama u inozemstvu. Lokalna poduzetnička elita nije pretrpjela gotovo nikakvu štetu i nastavila brzo se prilagodila novim okolnostima poslovanja, a istovremeno je sve činila u diskreditiranju i podrivanju povjerenja u ljevičarske, antiimiperijalističke vlade koje su sve činile da stanovništvo izvuku iz bijede, siromaštva, nepismenosti i da se svima osigura pravo na obrazovanje i zdravstvenu skrb. Čak i godine globalne krize, koja je eksplodirala 2008., nisu uspjele narušiti kredbilitet vlada, prije svega u Venezueli, Argentini, Brazilu, Ekvadoru, Nikaragvi, Boliviji i Urugvaju.

Međutim, lideri ovih zemalja se nisu htjeli čvrstom rukom obračunati s proameričkom elitom. Za zločine su osuđeni samo bivši dikatori i vrh bivših fašističkih režima, dok su njihovi podčinjeni iz redova vojske i obavještajnih službi jednostavno umirovljeni i nisu se našli na meti pravosuđa. Mediji su također ostali u rukama neoliberalne elite koja je stvarana od početka ’70-ih i zadržala je veliki utjecaj na društvene procese u Latinskoj Americi i danas.

Nakon preuzimanja vlasti, Hugo Chavez, Lula da Silva, Néstor Kirchner, kasnije i Cristina Fernández de Kirchner, Vázqueza i Mujica, Rafael Correa, Evo Morales i drugi, godinama su dozvolili rad američkih i nevladinih udruga koji su u stvari ogranci njihovih sponzora u inozemstvu, koji su tiho destabilizirali kontinent i pripremali kontrarevoluciju i povratak na stari model neokolonijalizma. Tek prije nekoliko godina su pojedine od navedenih zemalja protjerele USAID, NED ili američku policijsko-obavještajnu agencija za suzbijanje droge DEA.

No, kako se čini, to je učinjeno kasno, jer je u Latinskoj Americi već igrađena čvrsta mreža domaćih nevladnih udruga koje ostvaruju geopolitičke i geostrateške ciljeve svojih nalogodavaca iz Washingtona.

Ako i postoji tračak nade za Latinsku Ameriku, onda ga treba iskoristiti sad, jer, kao što smo rekli na početku, Latinska Amerika trenutno svjedoči klasičnoj kontrarevoluciji koja će kontinent vratiti ne baš u vrijeme oružanih agresija i vrijeme fašističkih vojnih hunti, ali u vrijeme ’90-ih i modela pljačkaškog neoliberalnog kapitalizma i podaništva američkom imperijalizmu  svakako.

(Global CIR/Piše: N. Babić/Foto: Agencije, Wikipedia)

Komentiraj