PRVOBITNI ANTIKOMUNISTIČKI MIT: Boljševička zavjera i njemački novac

Oktobarska revolucija, događaj koji je uveliko odredio cijelo dvadeseto stoljeće, predstavljao je svojevremeno veliki šok za sve zagovornike starog poretka. Konzervativna reakcija na boljševizam koncentrisala se prije svega na negiranje masovnog i demokratskog karaktera revolucije i njenu interpretaciju kroz zavjere. Taj prvobitni mit antikomunizma i dalje nastavlja da igra važnu ulogu.

U Rusiji su se 1917. dogodile dvije revolucije: Februarska je srušila monarhiju, Oktobarska je dovela Lenjina na vlast. Ovakvo ubrzanje historije mnoge je iznenadilo. Carstvo Romanova se urušilo, no neki su u Oktobarskoj revoluciji vidjeli rezultat zavjere koju su skovale mračne sile protiv starog režima Rusije.

To što su oni nazvali „zavjera” nosi ime “boljševizam”, njen ideološki korpus čine teze Karla Marksa – filozofa apatrida jevrejsko-njemačkog porekla, a vođa joj je Vladimir Iljič Uljanov, koji se krije pod pseudonimom Lenjin.

Za razliku od mnogih drugih revolucionara, boljševici su brzo došli do svog cilja: domogli su se vlasti tek nešto više od dvadeset godina nakon osnivanja partije. Takav politički podvig tada je zaista mogao izazvati samo zajedljivo nerazumijevanje kod poraženih i probuditi kod njih fantazme o zavjeri. Lenjin u tim konstrukcijama biva prokazan kao njemački agent kojeg je Rajh poslao u misiju kako bi demobilizovao ruske vojnike i slomio otpor na Istoku. Optužbe padaju na plodno tlo tim lakše što u to doba rata i ekstremnog nacionalizma fama o špijunima naročito raspiruje ljutnju.

Egzotična plesačica Mata Hari osuđena je u Francuskoj kao njemačka obavještajka i pogubljena; Žozef Kejo proglašen je krivim jer se zalagao za mir bez pripajanja i reparacija, ali život mu je ipak pošteđen. U Rusiji, pukovnik Sergej Mihailovič Mjasojedov, iako nevin, smaknut je 1915. zbog zavjere s neprijateljem; a carica je zbog svog njemačkog porekla bila uopšteno sumnjičena za sve i svašta. U ovoj situaciji kovitlanja glasina i manipulacija informacijama, Lenjin je optužen za djelovanje u službi Kajzera, pod izgovorom da je njegov povratak u zemlju u aprilu 1917. olakšala njemačka vojska s namjerom da destabilizuje Rusiju, saveznicu Francuske i Velike Britanije.

Sve je počelo 18. jula 1917. godine, u trenutku kada se otvara lov na boljševike, koji su dva dana ranije organizovali velike demonstracije protiv rata u Petrogradu.

U ultramonarhističkom, antisemitskom dnevnom listu Živoe slovo (Živa reč) bivši zastupnik Aleksinski optužuje Lenjina za zavjeru s neprijateljem na temelju svjedočenja vojnog špijuna Ermolenka. Ova otkrića dolaze tačno u trenutku kada se velika ofanziva protiv njemačkog neprijatelja, koju je Aleksandar Kerenski pokrenuo 1. jula, preokrenula u katastrofu. Iako Ermolenko tvrdi kako uputstva kao i novac boljševika dolaze iz Njemačke, ipak ne precizira – s razlogom – koje je to iznose ubirao Lenjin niti u kojim intervalima. Je li ih lično koristio, kao mnogi drugi špijuni koji žive između siromaštva i luksuza? Skromni život koji je vodio prije ukazuje na finansiranje partije i njenog propagandnog organa (Pravda). Posljednja optužba odnosi se na pitanje kako su boljševici stekli oružje ako ne uz pomoć Nijemaca. Istina je zapravo da su mnogi vojnici ponijeli svoje oružje s fronta, a radnička je Crvena garda osim toga i konfiskovala vojne arsenale sa narodnih pobuna tokom 1917. Teško je, dakle, zamisliti čemu bi služio njemački novac, ako bi stvarno postojao.

U inostranstvu, naročito kod francuskih i britanskih saveznika, epizoda “oklopni voz” i dalje se koristi za optužbe protiv Lenjina. Boljševički vođa je u bijegu iz Švajcarske 9. aprila prihvatio njemački prijedlog da prijeđe Rajh vozom kako bi se vratio u Rusiju.

Zahtijevao je vagon koji će uživati status ekstrateritorijalnosti i bez zaustavljanja preći trasu kako bi se pristupilo razmjeni ruskih te austrougarskih i njemačkih ratnih zarobljenika. Ovaj sporazum bio je kruna napora njemačkih diplomata i zagonetnog Aleksandra Parvusa (pravim imenom: Izrael Helfland). Parvus se, vrlo dobro upućen u revolucionarni milje, nametnuo kao nužan posrednik između različitih službi Rajha i konspirativnih ruskih krugova. Njegov plan, kojim je njemačkom Glavnom štabu sugerisao destabilizaciju Rusije generalnim štrajkom, računao je na boljševičku partiju što ukazuje na činjenicu da je Parvus prije svih shvatio Lenjinovu auru. No to nipošto ne znači da je on zaslužan za pobjedu boljševika.

Parvus je svojim radom iz senke tek doprineo organizovanju prijevoza trideset tri revolucionara, koji su se okoristili opštom amnestijom privremene vlade 21. marta 1917. Publicitet koji okružuje ovo putovanje odgovara interesima Rajha: izveli su manevar suprotan pravilima rata kao humanitarnu akciju (razmjena zarobljenika). Ali “boljševizam rovova” – termin Glavnog štaba koji se odnosi na fenomen nepovezanih dezertiranja, odbijanja juriša i nasilja protiv oficira – manifestovao je rasprostranjenu mržnju prema ratu kojoj nisu bili potrebni ni još uvijek nepoznati Lenjin niti njemački agenti kako bi se raširila.

Priča ne staje 1917, a teorija zavjere i danas se javlja. Žan-Šarl Denio napravio je 1998. dokumentarni film za TF1 (francuska nacionalna televizija, prim. prev.) na osnovi ruskih i njemačkih dokumenata koji terete Lenjina. U decembru 2007. Spiegel je ponovo objavio Parvusov plan, smatrajući ga izvornim dokazom zavjere boljševika.

Njemački državni mediji, prilično loše informisani o stanju političkih snaga u Rusiji i spremni da plate za svaku informaciju, prema kojima dakle treba imati veliki oprez, prepuni su ovakvih kompromitujućih materijala: istinito-lažnih dokumenata, iskopanih s vremena na vrijeme s jasnim tržišnim ciljem – ponovnim lansiranjem jeftinih optužbi protiv Lenjina, oslobađajući usput njegove brojne protivnike odgovornosti zbog njihovih mnogih strateških grešaka.

Ova otkrića dakle zaslužuju ozbiljnu historijsku kritiku, ali tvrdokorni antikomunizam još uvek gori živahnom vatrom, naročito onde gdje je Komunistička partija bila snažna poslije Drugog svjetskog rata. Tristogodišnja monarhijska vlast, potom demokratija nesposobna da okonča smrtonosne sukobe, izgubila je u Rusiji 1917. svaki kredibilitet kod naroda; ali danas je komotnije pozvati se na stari mit o zavjeri nego priznati tu jednostavnu činjenicu. Klasna borba pogoršana ratom omogućila je da najmarginalniji dio socijaldemokrata zauzme vlast. Poslije Oktobra preostalo im je samo da osvoje zemlju i ‘revolucionišu’ društvo.

 

(Global CIR/Autor: Aleksandr Sumpf, profesor savremene istorije na Univerzitetu u Strazburu/Izvor: Le Monde Diplomatique/ 20. 05. 2016.)

Komentiraj