AKADEMIK MUHAMED FILIPOVIĆ ZA GLOBAL CIR (II): Nije pametno vezati sudbinu Bosne i Bošnjaka za sudbinu aktuelnog režima u Ankari

intervju-slika
Razgovarao Amel Jašarević

Imali smo čast intervjuisati jednog od najznačajnijih živućih bosanskohercegovačkih intelektualaca, akademika Muhameda Filipovića. Čovjek koji je bio svjedok ključnih historijskih zbivanja sudbinski povezanih sa Bosnom i njenom nedavnom prošlošću, otvorio je za nas do sada nepoznate teme i otkrio činjenice koje će zasigurno imati odjeka u javnosti.

Akademik Muhamed Filipović, filozof, esejist i teoretičar, jedan je od rijetkih intelektualaca u BiH koji je o svemu spreman govoriti «bez dlake na jeziku». Rođeni Banjalučanin, autor je značajnog broja knjiga i naučnih djela. I danas osjetljivom temom – odnosom religije i morala – akademik Filipović bavio se još 1958. godine. Konstantni je kritičar bošnjačke politike koju provodi Stranka demokratske akcije. Nedavno je uzburkao javnost svojim tvrdnjama kako vladajuća garnitura u Republici BiH 1995. godine, na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, nije učinila ništa da spriječi genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Ovoj zemlji, naglašava akademik Filipović, treba najviše istina o nama samima. «Ispuhat će taj nacionalizam, mi ćemo konačno morati da se odlučimo da živimo kao ljudi prije svega, kao građani, kao Evropljani, a ne da živimo svoje lokalne traume i predrasude.», rekao je akademik Filipović u jednom svom ranijem tekstu.

GLOBAL CIR: Kako komentirate činjenicu da je Alija Izetbegović odmah pristao na pregovore sa secesionistima?

Mi smo bili u Ženevi i mjesec dana smo odbijali takav scenarij, pod mojim uticajem, ali najviše zaluge u tome pridajem Harisu Silajdžiću jer je on prihvatio moje gledište. Mi nismo došli da rješavamo ustavno pitanje, nego pitanje rata – bilo je naše stajalište. Prva stvar koju ova konferencija treba proizvesti, jeste prekid rata, a zatim vratiti probleme u institucije države da ih rješavamo. Vidjeli su Owen i Vens da ne ide sa nama.

Onda se, iznenada jednoga jutra u Ženevi pojavio Alija. I ja ga pitam: Alija, što si došao? – Pa zvali me. – Ko? – Owen i Vens.

A ja mu velim: ‘Alija, što ćeš ti na poziv dva činovnika dolaziti, ti si šef države. Naša država ovdje ima svoju delegaciju koja je najkompetentnija: član predsjedništva, predsjednik skupštine, potpredsjednik skupštine, lider opozicije i ministar vanjskih poslova. Zašto ti da dolaziš?’

-Oni su me zvali, rekao je.

Bio je tu dva dana i drugi dan navečer, sjedili smo u hotelu i tu je bio Nedžib Šaćitrbegović i Muhamed Šaćirbegović kada je Alija Izetbegović zamolio ostale da napuste skup i da sam ostanem sa njim. Ostali su Silajdžić i Šaćirbegović, te je i njih zamolio da odu. Kada smo bili sami, rekao mi je: Znate šta profesore, oni su mene zovnuli jer su predložili da prvo se nagodim sa Bobanom, pa će mi biti jača pozicija u odnosu na Karadžića.’

A ja kažem nipošto. Prvo, vidiš da je plan smišljen da se u proces pregovora uvuku tri stranke. Mi gubimo poziciju napadnute države. Njih  dvojica predstavljaju pobunjenike, one koji su po našim zakonima ‘izvan zakona’. Ako ti pristaneš da ih priznaš kao ravnopravne partnere mi smo gotovi. Onda smo samo jedna strana, treća. Ne smiješ to nikako prihvatiti.

A on veli, ja sam već pristao, pa sam htio tebe zamoliti da ti sa mnom ideš, sutra ujutro za Zagreb, jer već je zakazano sa Bobanom kod Tuđmana.

-Pa, čovječe Božiji, pa čak i da pristaneš na razgovor, kako da razgovaraš u Tuđmanovoj kancelariji sa čovjekom podanikom tvoje zemlje, koji je pod jurisdikcijom tvoje vlasti. Ti ideš da razgovaraš sa onim ko je njemu dao naređenje da napadne nas i da se separira.

– Eto ja bih volio, ti znaš s njima razgovarati, mene Tuđman umori.

Ja kažem, ne. Ja u razgovorima u kojima se vrši podjela naše zemlje neću učestvovati. I nisam nikada.

To se odigralo u oktobru 1992. godine.

Mirovni posrednici David Owen i Cyrus Vance s predsjednicima Hrvatske i SR Jugoslavije u Genevi 1992/Foto: matica.hr

GLOBAL CIR: 1993. godine na Bošnjačkom kongresu pojavile su se i geografske karte ‘mini bošnjačke državice’?

Alija me je pozvao da dođem, bio sam ambasador u Ženevi, i ja sam pristao uz uslov da se ni o čemu drugom ne razgovara osim o vraćanju nacionalnog imena. Tako je i bilo.

Oni su, međutim, bili napravili jedno tajno zasijednje poslanika gdje su i Silajdžić i tadašnji ministar, ovaj što je poginuo držali govor. Ljubijankić nije bio loš čovjek, samo jednostavno nije razumio neke stvari pa je slušao. I oni su držali neki govor i tumačili kako se stekli uvjeti da možemo osnovati sebi državu, jer neće se protiviti ni Srbi ni Hrvati da imamo neku mini državu, a i međunarodni faktori su se složili.

Ja sam njih slučajno otkrio, tražio sam neke poslanike iz Tuzle. Bureka rahmetli sam potražio pa sam ih našao u podrumu gdje su se sastali pod svjetlom svijeća. Kada sam vidio šta rade, dreknuo sam: ‘Pa šta vi ovdje razgovarate. Ovo je skup izdajnika. Vi sječete živo tijelo, Bosna je još živa, ljudi ginu za nju. Kako vas nije sramota, ovdje ni jedan pošten čovjek ne bio smio da sjedi. Burek ti izlazi odavde. ‘

Niko nije ništa rekao, a samo je moram priznati, Mahmutćehajić rekao: Profesore Filipoviću ostanite ovdje, ima još onih koji misle kao vi? Na šta sam mu odgovorio: ‘Oni koji misle kao ja ne bi sjedili ovdje.’

GLOBAL CIR: Godina 1993. je značajna i zbog velikog broja smrtnih slučajeva naših komandanata i političara. Šta znate o tome?

Prva stvar koju bih uradio, kada bih došao na vlast, je ta da bih insistirao da se formira jedna ozbiljna državna komisja i da se ispita sve šta se zbivalo i kako je postupala vlast, a sve ostalo je samo nagađanje. Jer ja mogu da mislim, budući da postoje čudne pogibije, u najmanju ruku, a o tome sam i pisao, slučajevi Izet Nanić, Šehović…ima mnogo stvari.

Međutim, daleko je veća tragedija ovo što se nakon rata dešavalo i dešava našim komandantima. Mehmed Alagić je meni rekao: ‘Muhamede, ja sam umro, onog časa kad su me vezanog proveli kroz Sanski Most.’ Zamislite vi da  njegova država provede svog najboljeg i najefikasnijeg komandanta vezanog kroz čaršiju gdje mu se neki probisvjeti smiju.

GLOBAL CIR: Kod bošnjačkih političara je evidentan podanički odnos prema turskoj zvaničnoj politici. Gdje treba tražiti uzroke podaničkog mentaliteta bošnjačkih političara naspram turske politike?

Naši preci, dok je Bosna bila u sastavu Osmanskog carstva bili su u dosta slučajeva na vodećim i ključnim pozicijama u carskoj administraciji. Oni su sebe smatrali sastavnim dijelom Osmanskog carstva, to je bila njihova država, a ne Bosna. Bosna im je bila samo njihova domovina. Osmansko carstvo je bilo uređeno na principima pokrajinske i etničke tolerancije. Oni nisu mijenjali granice, jer Bosna je ostala u granicama, Bugarska, Egipat i sl. Nije bilo apsorpcije zemalja.

Međutim, kada se i kod Bošnjaka počela formirati nacionalna svijest, a to je vrijeme kada se i kod ostalih naroda u Evropi, nakon Francuske revolucije, počinju formirati nacionalni pokreti nastao je problem. Naš narod je jednostavno zahtijevao da mi upravljamo našom zemljom na šta je Turska reagovala vrlo oštro. Turci su pobili naše najbolje ljude. Eto, moj pradjed, po kojem sam i dobio ime, Muhamed-beg Filipović, je morao tri godine provesti u emigraciji u Austriji, jer bi ga Osmanlije ubile.

Nas Filipoviće je kasnije spasilo to što je Omer-paša Latas, kada je kao austrijski oficir prebjegao na osmansku stranu došao u Glamoč kod mojih rođaka i oni su ga preveli na islam, dali mu ime Omer i poslali ga hadžiji Bojiću u Banja Luku, da ga on sa karavanom pošalje u Stambol jer je on bio oficir pa bi im mogao valjati za nešto. I on kada je došao da ubija naše prvake, došao je u Glamoč, mome pradjedu Hasan-begu: ‘Eto vidite ja vam sad mogu vratiti za ono što ste mi učinili, ja vas poštujem i recite šta mogu učiniti za vas?’. Moj djed mu je tada rekao: ‘Ništa!’

Onda se kod nas foirmirao taj podanički mentalitet jer su oni ostavili samo ljude poput  Ali-paše Rizvanbegovića, Smail-age Čengića – ljude koji su se okrenuli protiv svoje zemlje i naroda te 1832. izdali pokret za autonomiju na čelu sa Husein kapetanom Gradašćevićem.

A onda, znate kakav je svijet, izgubiš svoj korijen, napustiš ideju da imaš državu i da si neko i nešto i onda se priklanjaš onome ko vlada.

GLOBAL CIR: Da li je pametno onda danas vezati sudbinu Bosne i Bošnjaka za sudbinu Turske i aktuelnog režima u Ankari?

Nije, apsolutno. Pa vidite da Turska ima hiljadu svojih problema. Ja sam ovdje u lice rekao Erdoganu kada je jednom bio. Ne znam, izgleda da su i mene na taj neki doček greškom pozvali. I kada je on držao govor kazao je: ‘Ne morate se vi ni za što brinuti. Nije vas dva miliona, vas je 90 (ili 80) miliona’. Onda sam ustao i čestitao mu što je u Davosu rekao Peresu da ne može tako razgovarati sa predsjednikom turske vlade. To je nama diglo moral, pomislili smo da konačno imamo muslimansku državu koja drži do sebe, jer problem muslimanskih država je taj što niko ne drži do sebe, što svaka sebi uzima tutora. Ali rekoh: ‘Baš zato što moramo biti realisti, moramo vidjeti stvari onakvim kakve jesu, mi ne trebamo praviti iluzije. Nema nas 90 miliona i nismo mi jedno. Osim toga, Turska – ukoliko je ona nasljednik osmanske ideje koja podrazumijeva uređivanje Balkana i Bliskog Istoka – ona mora nama prvo nama vratiti dug, a Turska nama duguje državu.’

Kada je sultan priznao Milošu Obrenoviću pravu na autonomiju, potom Bugarskoj i drugim državama, nama su poslali ekspediciju da nas pobiju.

Druga stvar i Kemal Atraturk je napravio dogovor sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, kojim je Turska dala pravo Jugoslaviji, kraljevini, da ona uzima svu imovinu iseljenika u Tursku, a Turska će kao tamo to nadoknaditi našem stanovništvu. A znate šta su uradili? Slali ih u Agoru, kod Ankare gdje su močvare, gdje su izginuli, a srpska država je uzela svu imovinu Bošnjaka u Sandžaku, Makedoniji, Kosovu.

Prema tome, naša veza sa Turcima je druga, nije politička, već civilizacijska i kulturna i ne trebamo se zanositi političkim floskulama.

GLOBAL CIR: Kakva je uloga Islamske zajednice u našem društvu, posebno reis-ul-uleme?

Islamska zajednica kod nas je pravljena po modelu komunističkih organizacija. Šta to znači? Sastane se grupa, kao kod nas ‘Obnoviteljski sabor’ i donese odluke. A jel’ vi znate ko su bili članovi tog obnoviteljskog sabora? Sve komunisti, i to oštri, koji  su se ‘prisaldumili’- naučili služiti režimu, a sad došao novi režim.

Međutim, u vjerskim strukturama vlada monarhistički princip. Onaj ko je na čelu, nema mandata. Ne mogu ja biti pametan samo jedan mandat. Ili sam pametan ili nisam, muftija jednom – muftija uvijek, do smrti. Tako je to bilo, samo su smrt i politika razrješavale ljude tog položaja, kao što je bio slučaj sa reis-ul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem koji je dao ostavku iz političkih razloga.

Za ovog Alijinog vakta, je došao za reisa Mustafa ef.Cerić. Među mnogima je on bio najbolji jer su mnogi drugi  bili direktne sluge, ne Alije Izetbegovića, nego Behmena. Meni je Behmen jednom prilikom kazao ‘Ja imam 500 imama u svome džepu’. Pa rekoh: ‘Otkud vam ti imami i koliki vam je taj džep’.

Dakle, jednom se bira reis i morate imati oporavdane razloge zašto ga birate ili ne birate. Ni kad je Cerić biran nisu dati ozbiljni razlozi, ni kad je smijenjen isto. Dati su politički razlozi – on više nije bio SDA čovjek, previše je dobio značaja u svijetu i tim raznim muslimanskim organizacijama i društvima, tako da su se oni uplašili da bi on mogao biti nezavisan od njih i to je osnovni razlog njegovog razrješenja.

 

Za Global CIR razgovarao Amel Jašarević

Komentiraj