AKADEMIK MUHAMED FILIPOVIĆ ZA GLOBAL CIR (I): ‘Mladi muslimani’ su davali argumente onima koji su svoj šovinizam krili pod komunizmom!

intervju-slika
Razgovarao: Amel Jašarević

Imali smo čast intervjuisati jednog od najznačajnijih živućih bosanskohercegovačkih intelektualaca, akademika Muhameda Filipovića. Čovjek koji je bio svjedok ključnih historijskih zbivanja sudbinski povezanih sa Bosnom i njenom nedavnom prošlošću, otvorio je za nas do sada nepoznate teme i otkrio činjenice koje će zasigurno imati odjeka u javnosti.

Akademik Muhamed Filipović, filozof, esejist i teoretičar, jedan je od rijetkih intelektualaca u BiH koji je o svemu spreman govoriti «bez dlake na jeziku». Rođeni Banjalučanin, autor je značajnog broja knjiga i naučnih djela. I danas osjetljivom temom – odnosom religije i morala – akademik Filipović bavio se još 1958. godine. Konstantni je kritičar bošnjačke politike koju provodi Stranka demokratske akcije. Nedavno je uzburkao javnost svojim tvrdnjama kako vladajuća garnitura u Republici BiH 1995. godine, na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, nije učinila ništa da spriječi genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Ovoj zemlji, naglašava akademik Filipović, treba najviše istina o nama samima. «Ispuhat će taj nacionalizam, mi ćemo konačno morati da se odlučimo da živimo kao ljudi prije svega, kao građani, kao Evropljani, a ne da živimo svoje lokalne traume i predrasude.», rekao je akademik Filipović u jednom svom ranijem tekstu.

GLOBAL CIR: Možete li nam dati dijagnozu stanja bh. društva i objasniti nam da li igdje na svijetu postoji ustav i državno uređenje, u teoriji ili praksi, kao što je to u BiH?

Stanje bh. društva je katastrofalno. Isto tako, može se kazati da ovakav sistem nije poznat u ustavno-pravnoj teoriji, jer je ovo što danas u BiH imamo, ustvari, održavanje izvanrednog stanja koje traje već 20 godina. Prema pravnoj teoriji i filozofiji Karla Smita izvanredno stanje je ono stanje koje omogućava suverenost onome ko može da ga proglasi u datoj zemlji.

Zapad ovdje drži situaciju izvanrednog stanja zato što je državu ostavio nedograđenu. To omogućava da oni defakto diktiraju politiku i kretanja kod nas. To znači, otpriilike, da Zapad nije saglasan ili nema ideju šta da čini sa nama. Kako god su stali na stajalište, Amerika i Zapad, da Jugoslaviju treba razbiti jer je to jedini način da se razbije i sruši jugoslavenski komunizam, sada na neki način ponavljaju tu istu teoriju i u odnosu na Bosnu jer smatraju da je i Bosna neka vrsta Jugoslavije. Prema tome, Zapad želi razbiti Bosnu, ali je iskustvo pokazalo da to nije moguće, jer su oni pustili tri i pol godine agresoru da ubija, ruši i čini nezakonita djela po svim međunarodnim zakonima  itd. Dakle, prvobitni plan Zapada da se Srbiji da nadoknada za gubitak Jugoslavije u Bosni, da se Hrvatima dadne da isprave svoju lošu granicu prema jugu, a da se Bošnjacima osigurava preživljavanje raseljavanjem i tako dalje, nije se mogao ostvariti.

Zapad se, dakle, nalazi u jednom ćorsokaku. On je vodio jednu politiku koja nije imala rješenja, nije imala konačnog rješenja. Oni su vjerovatno odustali od tog konačnog rješenja, ali je naša tragedija u tome što ni mi nismo u stanju da proizvedemo jedno konačno rješenje.

GLOBAL CIR: S druge strane, da li je bošnjačka zvanična politika išla na ruku takvoj politici Zapada?

Osnovna logika državne politike je čuvanje integriteta državne teritorije. To je alfa i omega logike. Druga stvar je izbjegavanje rata, jer rat najčešće dovodi do narušavanja tog integriteta. U oba slučaja mi nismo imali politiku.

Naše tadašnje vodstvo nije imalo politiku. Ono nije znalo kako sačuvati Bosnu da ne bude žrtva rata, jer se znalo da ako uđemo u rat sa Srbima da ćemo imati ogromne žrtve i da će doći do poremećaja unutrašnjih odnosa. S druge strane nisu znali kako sačuvati u datoj situaciji teritorijalno jedinstvo Bosne, odnosno nisu imali ideje o prioritetu.

Zbog čega se to desilo? Pa zbog toga što su to bili ljudi koji nisu znali ništa o politici. To su bili laici. Ne možete vi doći iz tekije ili džamije pa voditi državu. To je jednostavno.

GLOBAL CIR: Mnogi danas govore kako su bošnjačke institucije u službi politike. Da li je to zaista tako i kako objasniti da su institucije poput Islamske zajednice samo privjesak SDA?

Islamska zajednica jeste u tom položaju. Sve što ste kazali podrazumijeva politički sistem o kojem sam gore maločas govorio. Evo zašto? Ako ste vi dali jednoj nacionalnoj stranci, odnosno ideji nacije, da ona definira jedno društveno i državno stanje, onda ona ne može izbjeći konsekvencu totalitarnog ponašanja, a totalitarno ponašanje u politici znači potpuna kontrola svih instanci i institucija društva. Sve su organizacije i institucije samo transmisije volje, koja se stvara negdje u vrhu i obično je taj vrh nepoznat. Ne znamo ko proizvodi to, ali vidimo da se stvari odavijaju po toj ideji da sve mora biti određeno iz jednog centra, iz jedne ideje itd.

To nema nikakve veze sa demokratijom. Zašto ti promotori demokratije, koji se kod nas ovdje ponašaju kao tutori stalno nam prigovarajući kako nismo pravi i ne radimo dobro, ne reagiraju na očito narušavanje osnovnih principa demokratije, a to je da je građanin – pojedinac osnova svakog demokratskog političkog sistema. Ako ne funkcionira građanin, ako je on supstituiran bilo kojim apstraktnim subjektom kao što je nacija, jer nacija je apstraktan subjekat, ne postoji kao živi organizam, jedna izvedena sociološka kategorija i ako vi prepustite da ona bude konstituens ili osnova političkog sistema, onda možete imati samo totalitarni ili korporativni politički sistem.

GLOBAL CIR: Distancirali ste se od stranke SDA već od njenog osnivanja. Zašto?

Sredinom 1989. sam zaključio da sve ide ka raspadu Jugoslavije. U slučaju raspada Jugoslavije doći će Bosna u pitanje, jer postoji konstanta srpske i hrvatske  politike, a to je da žele Bosnu. Pitanje je bilo samo načina: da li da je podjele međusobno kao što su to uradili 1939., ili jedna strana da uzme cijelu, kao  Hrvati 1941., a 1945. praktično su je uzeli Srbi pod svoje.

Za mene je to bilo jasno, jer smo već prije toga ostvarili bili jedan napredak u stvaranju mentaliteta ‘bosanske državnosti’, što nije dočekano sa odobravanjem. Pokazivala se ta bosanska državnost, počeli su ljudi misliti ‘bosanski’, a to je bila posljedica jednog ukupnog razvoja koji se desio: priznanje ‘muslimanske nacije’, razvoj kulture, razvoj umjetnosti, razvoj ekonomije koji je od šezdesetih i sedamdesetih doživio značajan zamah. Dakle, bilo mi je jasno da će Hrvati i Srbi pokušati uzurpirati Bosnu, odnosno uzeti je sebi. Zbog toga sam napisao jedan referat  i poslao ga u Zagrebačku džamiju, naravno na pogrešnu adresu, ali jedinu gdje se mogao sastati neki krug Bošnjaka sa namjerom da razgovaramo o budućnosti. Alija Izetbegović je već bi pušten iz zatvora i njegova grupa. Ja sam i sam bio dio tog odbora koji je zahtijevao njihovo puštanje budući da sam smatrao da zatočenici savjesti ne mogu ostati u zatvoru.

Imam koji je tada bio u Zagrebu, sazvao je intelektualce, a ja sam već njemu rekao da pozove i Izetbegovića, ali i mnoge druge intelektualce jer sam ih mnogo u Zagrebu poznavao budući da sam studirao tamo. Na toj konferenciji sam izložio teze da će doći do raspada Jugoslavije, jer se komunizam ne može razbiti drugačije. Nije bilo druge snage koja bi mu parirala osim nacionalizama. I doći će logično do raspodjele Jugoslavije na nacionalne državice i tada će Bosna doći u pitanje. Ja sam tada postavio tezu – ‘Glavni zadatak demokratske bosanske javnosti jeste stvoriti demokratski front za očuvanje Bosne’.

Nakon mog izlaganja Izetbegović je rekao da se on i njegova grupa ne slažu sa mnom, da će oni stvoriti novu Jugoslovensku muslimansku organizaciju (JMO). Ja sam mu tada rekao da je ta stvar već sa Spahom propala i da kad je nastala NDH mogao si biti samo sluga. I da nema smisla stvarati  jugoslovensku stranku kad će se Jugoslavija raspasti. Međutim, on nije htio polemisati o tome i mi smo se tu razišli.

Oni su rekli kako imaju već neku ideju i koncept te da su preduzeli korake da formiraju stranku. A ja nisam imao ništa, ni u desnoj ni u lijevoj, nisam mogao formirati stranku, ali sam odlučio formirati ‘Forum za zaštitu Muslimana’. Zašto? Zato što će Bošnjaci platiti cijenu raspada. Vratio sam se u Sarajevo i formirao Forum. Mene je tadašnja štampa napadala, posebno Oslobođenje da vraćam muslimane u feudalizam, u radikalizam i sl.

Rekao sam Aliji da ne mogu podržati nacionalnu stranku i nikad nisam bio član te stranke. Mada mi je Adil Zulfikarpašić, koji je zajedno sa Alijom osnovao tu stranku, nudio da uđem i nudili su mi i neke položaje, ali sam odbio jer sam smatrao da su nacionalne stranke smrt Bosne.

Oni su formirali stranku, odnosno Adil i Alija, ja čak nisam htio dati potpis ili otići na osnivačku skupštinu. Međutim, jednog dana je Alija došao na fakultet u moj kabinet i rekao mi: ‘Molim vas profesore, pomozite nam. Sprječavaju nam formiranje stranke. Policija je rastjerala skup u Banjoj Luci, imamo problema.’ Onda sam rekao: Dobro, Alija, ja ću se kao predsjednik foruma angažovati da vam ne smiju sprječavati formiranje stranke. Jer vi možete osnovati i društvo samoubica, to niko ne može spriječiti.’

I ja sam se stvarno založio za tu stvar i svijet je vidjevši mene dosta dobro prihvatio i Aliju. Jer Alija je bio anonimus, a ja sam bio profesor, ranije progonjen i poznat. Alija je neprestano insistirao da idem po tim kongresima i konferencijama, tako da se vremenom stvorio utisak da sam ja i neki faktor u toj stranci. Ja sam doživljavao u toj stranci, iako me Alija molio da idem, da dođem pa me nema na nekom spisku. Ili Adil i ja, recimo, dođemo u Jajce i formiramo jezgru stranke od najuglednijih ljudi, sutra dođe Behmen i promijeni sve.

Međutim, desilo de da je Adil mene zamolio da idem sa njim u Zagreb na razgovor sa Brozovićem, sa kojim sam kolega i prijatelj godinama. Tamo je na satanak došao i Josip Manolić te je Adil od njega tražio da potvrdi da li su neki ljudi iz SDA sarađivali sa UDBA-om. I onda je Adil na jednoj konferenciji za štampu pokrenuo pitanje da u SDA ima infiltracija policijskih doušnika. Ja sam Adila stvarno upozorio da to ne radi, a evo i zašto. Pa nikada i nemoguće je dokazati da je neko bio špijun, jer nijedna špijunska organizacija neće svoga čovjeka denuncirati, pogotovo ako je on još na takvim položajima u tako važnoj organizaciji…’Nemoj to raditi’, govorio sam mu. Međutim on je nastavio. I šta se desilo? SDA organizuje vanredni kongres u Tešnju i ‘izbacuje’ Adila i   mene iz članstva. A ja nikad i nisam bio član.

Kad je Adil ostao izbačen meni ga je bilo prosto žao. Vidio sam da on nema nekog političkog obrazovanja i razumijevanja domaće politike jer je živio vani i nije dobro poznavao Bosnu tog vremena. Bio je naivan i mislio da su pare važne, a  ja sam mu poslije pokazao na jednom praktičnom primjeru kako pare nisu sve u životu. I to banalno.

Rekao mi je da će me odvesti na najluksuzniji restoran u Cirihu, i stvarno on je tako uradio, bio je to jedan divan restoran. Došao je kelner, i  mi smo htjeli da odaberemo jelo, međutim kelner se ponudio da za nas odabere i nakon kratkog ubjeđivanja smo pristali. I izabrao je, zaista je hrana bila nevjerovatno ukusna, predivno servirana – sve prvoklasno. I kad smo završili ručak, Adil je tražio račun, ali odgovor je bio: ‘Ne ovo ide na račun kuće.’ Zašto? ‘Pa’, kaže, ‘ja 20 godina čeka da upoznam gospodina Filipovića. Ja sam iz Bosne, iz Doboja, ovdje radim već 20 godina, ali sam pratio dešavanja tamo i zapazio sam da je gosp. Filipović izuzetna osoba i ja sam se mislio Bože, hoću li ikada upoznati tog čovjeka’. Kad smo izašli rekao sam Adilu: ‘E, Adile jel vidiš da nije sve u parama.’

Adil je tu iluziju imao. ‘Ali ja sam finansirao tu stranku’, rekao mi je. Rekao sam mu: ‘Adile, ti si nju finansirao da ona nastane, ali sada je finansira narod, a narodna kesa je najdublja jer se ona uvijek puni. Narod svaki mjesec mora uplatiti. Gotov si ti, nisi više potreban i zato, ako misliš da se baviš politikom, formiraj odmah stranku.’ Međutim, on se upustio u dva mjeseca duge pregovore o pomirenju s njima i kad je to propalo došao je meni sa molbom da budem jedan od kandidata za izbore u njegovoj novoj stranci. I izabran sam kao poslanik u Skupštini, a stranka je imala tri mandata. Kasnije se desila ta ratna historija. Ali hoću ovo da vam kažem, Adil je bio naivan, nespretan, previše je smatrao ako je uspio da se obogati zašto ne bi bio sposoban i u politici. A ‘ovi’ su mu uzeli sve što su mogli. Ja znam koje su hodže pravile kuće, džamije na njegov račun.

GLOBAL CIR: Kakva je ideološka veza između Muslimanskog bratstva i SDA?

Kod nas nikada niko nije napisao ni jednu raspravu, niti izvršio neko naučno istraživanje na tu temu. Sve što je pisano, pisano je samo u smislu neke površne improvizacije. Jer, da biste jednu historijsku pojavu sagledali i procijenili, morate je dobro upoznati, a ne možete je upoznati bez arhiva. U nas se sve piše rekla-kazala. Ovaj vidio, onaj čuo, a nigdje nema dokumenata. Čak i kad se naše bliže historije tiče ljudi pišu, ali nigdje ne citiraju dokumente, npr. ne možete pisati o Aliji Izetbegoviću bez arhivske građe i to iz tajnih arhiva.

GLOBAL CIR: Koji postoje?

Postoje, samo morate čekati da se oni otvore, 30 godina za jednu vrstu dokumenata, 50 godina za drugu itd. Nedavno je Mustafa Čengić napisao knjigu o Aliji Izetbegoviću, ali po principu ‘ja sam čuo, ja mislim, ja zaključujem’. U nauci nema toga, nego se navodi: ‘ovdje piše, ovo se ovdje desilo, ovaj dokument kaže ovo, a drugi ovo’ – ukrštanje i traženje istine je složen proces.

Dakle, svaki čovjek može kompetentno analizirati tokove zbivanja, ali definicije, karakter osoba, akcija i razloge, mora da zna. Evo sad kada su izašle Holbrukove uspomene pokazalo se da je Alija Izetbegović u kabinetu predsjednika Turske pristao da ustupi Srebrenicu za određene teritorije i to da se Holbruk čudio, kako je tako hladno pristao na to.

Dakle, mora da se ima dokument aktera. Nažalost kod nas je to teško jer su se mnoge stvari dešavale bez dokumenata, mnoge ključne stvari. Na primjer, finansiranje tog našeg rata je teklo bez dokumenata, prema tome jako je teško govoriti o tome. Ipak, mi znamo kako je nastalo, Muslimansko bratstvo i ko je to donio u BiH – studenti Azhara. Ja se sjećam da je šejh Hasan dolazio u Banja Luku da posjeti jednog našeg imama, kojeg smo zvali Lepir Hodža jer je hodao brzo pa su mu krajevi kaputa lepršali oko njega. Dolazio je kolege moga oca, imama i hatiba Gazanfer- pašine džamije u Banjoj Luci, i tražio studente al – Azhara, a kasnije je na njihovu inicijativu osnovan list El-Hidaje. Ali da bi vi to sve pratili trebate uzeti arhive, konstatirati i uzeti izjave svih tih ljudi, a bilo ih je donedavno živih.

GLOBAL CIR: Kada su u pitanju ‘Mladi muslimani’ bilo je zanimljivih slučajeva hapšenja. Možete li nam ispričati neki posebno upečatljiv događaj?

Imao sam jedan slučaj, da sam u mojoj sobi dok je sjedio muž moje kolegice iz djetinjstva, profesor, Trebinjac rodom, dobio poziv advokata koji je zastupao Odbor za oslobađanje zatočenika savjesti, i on mi kaže: ‘Imam za vas radosnu vijest, profesore. Naša peticija je uspjela, kažu svi će biti pušteni osim Omera Behmena.’ A ja sam onda počeo da se svađam sa njim, rekoh:’Ne može tako. Omer Behmen je egzemplar, on je lakmus papir želje režima da oslobodi zatočenike savjesti. On je najduže osuđen i on je osuđen zato što je vjerovao, jer nema nikakve političke ideje.’ I ja zapjenio da se Behmen pusti, ne dam saglasnost na sporazum, a kad sam završio razgovor reče mi ovaj čovjek: ‘O moj Muhamede, svi kažu Muhamed pametan, a slušajući tebe Boga mi nisi’

-Zašto?

– Pa, za nas je bolje da Behmen ostane u zatvoru dokle god može!

– A zašto?

– Pa čim izađe iz zatvora Bosna ađiz će biti – pobuna. Ja sam zbog njega odležao šest godina.

– Kako, zbog čega?

– Pa on je nakon rata sazvao nas omladinu, koja je bila muslimanska i dolazila u džamiju. Našao je neke puške u nekoj stupi, 1948. godine i rekao da to trebamo očistiti i pripremiti jer će uskoro izbiti ustanak, komunizam će biti srušen. Ja sam poslije nekoliko dana krenuo u Ljubljanu, gdje sam studirao i došao sam, ne znam sad dokle, pa su me s voza skinuli i uhapsili.

GLOBAL CIR: Da li su ‘Mladi muslimani’ onda bili instrument u nečijim rukama?

Vođa srpskog nacionalizma, Dobrica Ćosić, a ja sam ga vrlo dobro poznavao, je zajedno sa ostalim srpskim intelektualcima, ulagao strašno veliku energiju da se Alija Izetbegović oslobodi. Ja sam napisao Aliji Izetbegoviću recenziju za njegovu knjigu ‘Islam između istoka i zapada’. I ovdje su formirali komisije i ispitivali me. Tu me je  ispitivao između ostalih i Zdravko Grebo, koji je bio predsjednik komisije, pa sam ga izružio:’Kakav si ti profesor prava ako smatraš da je krimen to što sam pročitao jednu knjigu i napisao o njoj svoje mišljenje?!’

Ali oni su angažovali Matvejevića, koji je bio poznat kao agent, a znate kako to ide agenti se preuzimaju. Na koji način? Počeli su da se brinu za njegovu familiju. Meni se hvalio jedan od uglednih mladomuslimana da on nikada nije otišao u Beograd, a da nije bio na ručku ili večeri kod Ćosića. Ćosić, također, organizuje razgovor između bošnjačkih i srpskih intelektualaca, a Alija Izetbegović treba da odredi koji su to bošnjački intelektualci: Mahmutćehajić, Isaković, Žiga, Latići… Oni će razgovarati sa srpskim intelektualcima, koje će poslati iz Beograda. Nikada mene niko nije pozvao, a ne bi me ni mogli pozvati jer bih odbio.

Srbima je to išlo na ruku, jer oni su se bojali da će pobijediti ta probosanska linija i onda su nanjušili da bi za njihovu poziciju bilo mnogo bolje da pobijedi jedna izrazito muslimanska i ekstremna linija. Zašto? Jer ne bi imala kvalifikaciju u međunarodnoj zajednici. Drugo, jer bi joj se moglo pripisati šta god hoćeš i treće, jer bi ih držali u šaci.

GLOBAL CIR: Ono što je obilježilo sredinu osamdesetih godina prošlog stoljeća jeste velika afera u kojoj su glavni akteri priče bili Pozderci i ljudi okupljeni oko njih. Kako i zbog čega je montirana ova afera bosanskom komunističkom vrhu i ko je odgovoran za to?

Ja sam 1961. godine učestvovao na konferenciji u CK gdje je bila organizirana rasprava o budućnosti jugoslavenstva. Na toj sam konferenciji izašao i rekao da u BiH nije problem da li će ovdje jugoslovenstvo pobijediti, nego zašto se ne priznaje jedan narod, postojanje jednog naroda. Tu postoji jedan narod, koji se zove Bošnjaci, tako je se zvao do 1907. godine kada je Austrija to ime zabranila, a Srbi i Hrvati jedva dočekali. Međutim, trebalo je ići taktički, da se manja stvar odradi – da se rahabilituju Hrvati, budući da ovo za ‘muslimane’ nisu dopuštali Srbi. Stoga je održana Mostarska konferencija 1966. godine gdje je zaključeno da su Hrvati tamo pod represiijom.

E sad, nakon što su Hrvati rehabilitovani, skinuta sa njih ta nekakva ustaška stigma, sad je bilo pitanje da se vidi šta sa Bošnjacima, jer kakav je to način da jedan narod, jedna masa stoji kao ‘neopredjeljen’, izvan historije, identiteta – da nema ni imena i prezimena. Suština je bila u tome, što su oni polazili od ovog. Zašto Bosna nije odgovarala?

Pa zato što je bilo bitno da Bosna bude zemlja u kojoj trebaju živjeti samo dva naroda, Srbi i Hrvati. A Bošnjaci, kao ostatak turskog vakta trebaju nestati ‘kao što su i nastali’. I na tome su insistirali, politički, i Srbi i Hrvati.

I mi smo uspjeli ovdje, zahvaljujući činjenici da se prosperitet u Bosni pokazao upravo na bazi opuštanja. Kad je smjenjen Mijatović, koji je imao historiju saradnje sa četnicima, dobili smo mogućnost da Bosni vratimo ono što joj je ZAVNOBiH dao, a to je činjenica da je Bosna država njena tri ravnopravna naroda, da je u Jugoslaviju ušla kao Republika, kao država. Eh sad, kad smo mi 1973. organizovali prvo sjećanje na ZAVNOBiH, pa dodijelili ZAVNOBiH-ove nagrade, uveli tu nagradu, dali tome značaj, već smo osjetili da to u Beogradu nije prihvatljivo, da ima tamo opozicija.

Ta opozicija je kulminirala 1986. kada su organizirali tu aferu Agrokomerc, ne toliko samo da bi likvidirali Pozderce i Fikreta Abdića, nego da bi zaustavili taj trend. Jer je sve bilo jasnije kako stvari u Bosni idu u pravcu formiranja jednog osjećaja ‘bosanstva’, zajedništva i trebalo je to razbiti. Jer ako je to bila afera mjenica, pa to je bio finansijski prekršaj i krivično djelo za koje će u sudu odgovarati akteri, a li je to pretvoreno u veliku političku aferu. Samo ovima danas ne odgovara da se o tome govori. I šta se desilo?

Stvar je u tome da je 500 ljudi eliminisano tada iz javnog života, a koliko ih je poginulo? Javnost ne zna da je 50 ljudi iz Krajine tada završilo na psihijatriji u Zagrebu. To znam jer je moj rođak, Muradif Kulenović, bio šef psihijatrije na Rebru i on mi je pokazao te ljude. To se moralo odigrati da bi se instalirali klimoglavci. Uvedena je policijska diktatura Zgonjanina, ja sam bio uhapšen i on me je optuživao. Optuživali  me da sam napisao neku protestnu izjavu, a ja i jesam to uradio. A zašto? Cijela jugolovenska štampa je uzduž i poprijeko kritikovala: ‘Kladuša pokrala cijelu Jugoslaviju’, ‘Zamislite u Kladuši se djeca kupaju u bazenu’.

Dakle, trebalo je dobiti na onim banalnim i niskim registrima u javnosti, jer se računa na animozitet prema nama , i ‘kako to da se iz neke Kladuše djeca kupaju u bazenu, treba da se kupaju djeca iz Beograda, Zagreba, Kragujevca i sl, oni treba da se kupaju, a ne neka tamo ‘Turčad’.

Ja sam tada napisao da djeca tamo nemaju gdje ni da se okupaju, jer rijeka koja teče kroz Kladušu zove se Mutnik, a ne zato što je fina, čista i bistra nego što je mutna.

GLOBAL CIR: Kako bismo onda ocijenili taj pokret Mladih muslimana sa ove distance?

Ma oni su se nama desili i sa ove distance možemo reći kako je to bila jedna nesreća. Jedno je borba za prava  islama i muslimana – za vjerska prava. Za to su se borili naši ljudi od dolaska Austrije, za tzv. Vakufsko-mearifsku nezavisnost. Dakle, borili su se za slobodu organizovanja vjerskog života i očuvanje vakufa. I danas se rasipaju i troše vakufi, ta bi borba i danas imala smisla.

Dakle, jedna je stvar boriti se za pravo muslimana da slobodno vjeruju, a druga stvar je voditi politiku sa tog stajališta. To je teško u zemlji, koja je sekularna i laička, a to znači da  su ljudi koji su se tako ponašali ustvari omogućili ‘konfrontaciju komunizma i islama’. Oni su davali argumente onima koji su svoj šovinizam krili pod komunizmom, da napadaju islam. Zbog toga se ne može reći inače da su oni išta stvorili, narod je izabrao i stvorio SDA, jer ona se nije deklarisala kao mladomuslimanska, nego kao moderna demokratska stranka bez nacionalnog predznaka. Prema tome, nemaju oni nikakvu posebnu ulogu, ali su iskorišteni. Sa druge strane, svojom uskogrudošću su u velikoj mjeri opstruirali demokratski razvoj ovdje. Mi smo mogli biti jedna lijepa i razvijena zemlja.

GLOBAL CIR: Zašto je Alija Izetbegović imao toliki animozitet prema ‘bošnjaštvu’ kao nacionalnom opredjeljenju?

On je meni govorio da mu je  dovoljno da je musliman, na šta sam mu rekao kako je to vjerska definicija. Međutim, ponovio mi je kako mu je to najvažnije. Rekao mi je  da bi mogao živjeti i u Sudanu i u Pakistanu. Pa ja kažem: ‘Što ne ideš tamo, što živiš u zemlji u kojoj se vode nacionalne politike.’ Od polovine 19. vijeka pa na ovamo ovdje dominiraju nacionalne politike i mi moramo definirati status našeg naroda. I ne možemo ga definirati na drugi način.

Drugo, ja sam ga ovako procijenio jednom kada me je uvjeravao da Bosna ne može opstati, da je najbolje da se podijeli pa ‘nek svak svoje uzme’. Tada sam ga upitao:

-Dobro, Alija, a šta je to tvoje u Bosni?

Pa tvoj djed je došao iz Beograda, ti nemaš ovdje ništa. Nemaš kosti tvojih predaka, one ne leže ovdje, oni nisu ginuli za ovu Bosnu. Ti nemaš to duboko osjećanje koje se mora imati za domovinu. Ti dijeli brate Adu Ciganliju, babovinu i djedovinu, a nemoj dijeliti moju Banja Luku i Glamoč, jedno davati Srbima a drugo Hrvatima. Pa pola Banja Luke je  izgrađeno na mojoj zemlji, Filipovića polju. Oko 50.000 duluma je u Glamoču samo na mojoj majci bilo?

 

Za Global CIR razgovarao Amel Jašarević/22. 02. 2016.

Komentiraj