DAMIR NIKŠIĆ ZA GLOBAL CIR: Fali nam inteligencija koju smo prvu protjerali jer nam je govorili ono što ne želimo čuti: da smo glupi i kukavci!

intervju-slika
Razgovarao Amel Jašarević

Naš današnji sagovornik začinio je političku scenu u BiH kandidaturom za načelnika sarajevske općine Centar, prije svega, jednim novim pristupom građaninu i lokalnoj zajednici kakav se ne viđa u kampanjama ‘okorjelih profesionalaca’ političkog zanata.

Damir Nikšić je bosanskohercegovački konceptualni umjetnik. Studirao je na likovnim akademijama u Sarajevu, Milanu i Bolonji. Diplomirao je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za slikarstvo. U periodu 2000-2004. godine studirao je na postdiplomskom studiju na University of Arizona, SAD. Magistrirao je 2004. godine iz likovnih umjetnosti i historije umjetnosti.

Predavao je na Northwestern University u Evanstonu, SAD. Bio je član grupe Maxumin. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine u internacionalnoj selekciji. Živi i radi u Sarajevu.

Vidjeli ste ga u različitim umjetničkim performansima, možete pratiti njegov svakodnevni rad na Youtubeu, čitati njegove tekstove, a mi smo danas sa njim razgovarali kao sa čovjekom koji građanima općine Centar želi pružiti još jednu šansu.

‘U septembru imamo šansu da pokažemo da stojimo za jedan klasični ilberalni, progresivni, kosmopolitski, decentralizovani, “slobodarski Centar”. Lijepo bi bilo da mladi, kao i svi oni koji nisu do sada glasali na lokalnim izborima (u koje spadam i sam), izađu na izbore i glasaju za svoju sigurnost, slobodu i prosperitet.‘, naveo je Nikšić na svom zvaničnom blogu.

Ovo je zadnji voz prije konačnog betoniranja etnonacionalne konzervativne desnice i konačne etnonacionalne podjele  BiH!

Global CIR: Šta vas je navelo da se kandidirate za poziciju načelnika općine Centar na predstojećim lokalnim izborima i zašto ste to obznanili na Dan pobjede nad fašizmom, 9.maja?

Nikšić: Mislim da je to moja dužnost i obaveza i kao angažovanog umjetnika, i kao građanina, a sada i kao roditelja, s obzirom na to da sam od 2011. svakodnevno angažovan kao surovi kritičar stanja u društvui surove stvarnosti na ulicama grada. Dugujem sebi priliku da probam uraditi ono što tvrdim i vjerujem da bi se moglo raditi, a i svima onima koji se slažu sa mnom, koji mi pružaju podršku svo ovo vrijeme, njima dugujem priliku da pređu sa riječi na djela i prošetaju do svog glasačkog mjesta na dan izbora.

Ja samo želim da se tuspasim, da mogu sebi i svome djetetu, možda i unucima,reći jednog dana da sam probao sve što je bilo u mojoj moći kao civila, da sam se borio svim demokratskim sredstvima kojima sam raspolagao kao slobodan građanin. Kandidaturu sam obznanio na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope radi toga što želim jednu sekularnu, liberalnu, demokratsku (a ne etnokratsku), decentralizovanu državu, jednu evropsku i progresivnu opštinu Centar, ne samo kao gradsko jezgro Sarajeva, već i kao građansko jezgro građanske BiH.

Želim da  pokažem da postojimo i mi, “neozbiljni kandidati” koji ohrabrujemo naprednu omladinu na sklapanje tzv. “mješovitih brakova”, na pravljenje i rađanje “nove nacije”, kandidati koji govore o legalizaciji marihuane, istospolnih brakova, o bratstvu i jedinstvu, o građanskoj samoupravi, o libertarijanskom komunalizmu i na kraju krajeva: o slobodi.

Pošto je ovo zadnji voz prije konačnog betoniranja etnonacionalne konzervativne desnice i konačne etnonacionalne podjele (ako već ne raspada) BiH, ja sam odlučio da, ako već moram da odem sa nove političke mape regije kao i mnogi drugi, ne odem i ne nestanem bez traga i glasa.

Zato želim da tuspasim svoju poziciju dok se to još može i smije – glasno, jasno i zvanično. Da ne kažemo poslije da nismo imali izbora.

Global CIR: U čemu se ogleda ‘fašizam naš svagdašnji’?

Nikšić: Ogleda se u etnonacional-socijalizmu, tj. o državnom kapitalizmu u kojemu partijske korporacije raspolažu državnim preduzećima, kapitalom, nekretninama, državnim institucijama kao poduz/etničkim političkim firmama, i čitav taj sistem je visoko centralizovan. Sve direktive dolaze iz partijskih centrala, iz same partijske vrhuške koju predstavlja lider, vođa, i uski krug oko njega. Građani na terenu slušaju direktive i odazivaju se na njih. (Uloga klera kao “ideološkog komesarijata” u svemu tome se podrazumijeva.) Jedina razlika između etnonacional-socijalizma i nacional-socijalizma je u tome što ne postoji samo jedna partija, jedan vođa, jedna vjera i jedan narod u državi, već tri. Umjesto jednoumlja u državi imamo etnoumlje, umjesto totalitarizma imamo ‘trotalitarizam’. Eto to je to.

Global CIR: Iza Vas ne stoji nikakva partija niti organizacija, kako onda mislite izaći na kraj sa drugim kandidatima iza kojih stoje stranačke mašinerije koje, kao što se zna, ucjenjuju potencijalne glasače?

Nikšić: Ja neću izlaziti na kraj s njima. Niti će oni sa mnom. Ja njima nemam ništa za reći. Oni su na političkoj sceni mnogo duže od mene. Oni su imali priliku da pokažu sve što znaju i umiju. Oni su profesionalni političari. Politički establišment takoreći. (Ne svi, ali uglavnom.)

Meni valja izaći na kraj sa glasačima, sa onima koji vagaju, koji “prevrću”, sa onima koji ne izlaze na glasanje. Meni samom valja nekako doprijeti do njih,  bez love, bez medijske podrške. Nekako moram dobaciti svoje tekstove, svoje riječi do njih. Moram priznati da sam već umoran i očajan, a predizborna kampanja nije još ni počela. Svi su bilbordi rezervisani još u aprilu. Znam da nemam šanse, znam da će me pregaziti, ali znam i da moram pokušati. Ako ništa – možda napravim dobar dokumentarac.

Anarhija je zapravo sinonim za građansku samoupravu i samoorganizaciju!

Global CIR: Većina ljudi misli kako je anarhija bezvlašće, kako biste je vi definisali?

Nikšić: Anarhija je bezvlašće, ali ne za građane već za vlast koja je izgubila vlast nad građanstvom, pošto u anarhiji centralizovana autoritarna država više nema vlast nad građanima i opštinom (komunom), već vlast imaju građani komune sami nad sobom. To se zove anarhija. Anarhija se često predstavlja kao sinonim za haos (možda je to ostalo od državne propagande), ali anarhija je zapravo sinonim za građansku samoupravu i samoorganizaciju jer kada nema vlasti da te disciplinuje, postroji i kontroliše onda ti moraš sam sebe da disciplinuješ, postrojiš i kontrolišeš. Imaš potpunu slobodu, ali isto tako i potpunu odgovornost. Ne možeš se izvlačiti ni na koga drugog. To je anarhija.

Međutim, pošto živimo u kontekstu svijeta u kojem živimo za početak je dovoljna i potrebna “minarhija”, a to je minimalna vlast, tj. moramo imati mini policiju i mini pravosuđe, ljude koje ćemo platiti da bi osigurali uslove za život, rad i robnu razmjenu unutar komune. U odnosima sa drugim komunama možemo pristupiti sporazumnoj konfederaciji nezavisnih komuna (opština i gradova) čija će tijela regulisati međusobne odnose. EU je skoro pa ustrojena tako na komunalnom nivou, mada je “Brisel” poprilično centralizovan i naredbodavan poput Sovjetskog Saveza. (Čak i komesare imaju. 🙂

Global CIR: Za sebe ste u jednom intervjuu kazali da ste anarho-komunista i da se zalažete za ‘decentralizaciju’, ne vjerujete u sistem. Kako biste taj princip primjenili na sarajevsku općinu Centar ako dobijete izbore?

Nikšić: Anarho-komunista ili libertarijanski komunista sam u smislu da prihvatam decentralizovanu komunu, konfederaciju nezavisnih komuna, a odbacujem totalitarizam, autoritarnu “komunističku državu” i ne mogu zamisliti sebe kao člana centralizovane partije. Trenutno sam pojedinac bez komune (ako ne računam porodičnu zajednicu)što me čini više individualistom-anarhistom ali komunista sam po životnom stilu, ako mogu tako reći, jer “radim koliko mogu, a očekujem koliko da zadovoljim osnovne potrebe”, da parafraziram devizu komunizma. Znači živim komunističku etiku.  🙂

Ako dođem na čelo komune naravno da neću ukinuti novac, niti privatnu svojinu. 🙂 U tom smislu sam više “komunalista” i klasični liberal. Više sam za “buržoasku revoluciju” u kontekstu ovog partijskog feudalizma: partijskih lidera, tajkuna koji su nalik na srednjovjekovnu vlastelu koji gradsku opštinu vide kao feud, ćiftluk, timar, nekretninu za najam, a građane kao svoje sluge i kmetove.

Nisam obožavatelj današnje nacionalne radničke klase. Više navijam za srednju, građansku/buržoasku klasnu svijest i pobunu napredne omladine, Inteligencije, privatnog kapitala i slobodnog tržišta protiv političkog državnog kapitalizma/partijskog feudalizma. Više sam za individualna prava i slobode nego za kolektivna bilo da su etnička ili radnička.

Naime, trenutno smo bliži srednjovjekovnoj komuni koju su nekoć bili prinuđeni formirati gradski trgovci, zanatlije, sitna buržoazija proglašavajući nezavisnost od monarha i vlastele, a anarhističku komunu tipa one iz Španskog građanskog rata možemo slobodno ostaviti za neku post-apokaliptičnu distopijsku utopiju sutrašnjice.

Opštinu treba decentralizovati, ali ne od viših nivoa vlasti jer ona već jeste decentralizovana po našem državnom ustrojstvu i biće sve više decentralizovana ako želimo u EU jer EU to od nas zahtijeva. Ja bih samo primijenio evropski princip dosljedno i do kraja tako što ne bih podčinio opštinu svojoj niti bilo čijoj partijskoj centrali jer je poznato da se partije finansiraju iz opština putem svojih ljudi u opštinskim organima vlasti, (ljudi za koje partije plate predizborne kampanje i nalože svojim članovima i njihovim porodicama da za njih glasaju, pa im onda ovi duguju razne usluge).

Opštinu treba decentralizovati od partijskih centrala, a to će biti najteži posao. To ne ide bez pomoći građana i “stranaca”. Tražiću pomoć od “stranaca” kao partnera na evropskom putu decentralizacije. Insistiraću na njoj. I vjerovatno će me mnogi partijski plaćenici zvati “plaćenikom” radi toga što će pretpostavljati da sam kao i oni koji su do sada radili (ili još rade) po receptima, direktivama i za novac raznoraznih vladajućih partija od Turske do Amerike, a ja sam zapravo samo slobodni umjetnik /građanin, anarhista/libertarijanac i nezavisni kandidat: David protiv Golijata.

Global CIR: Zbog Vašeg društvenog angažmana ste se i sami našli u neprilici i suočeni ste sa prijetnjama po sigurnost Vas i Vaše porodice. Zbog toga ste uputili i javnu pritužbu MUP-u KS. Da li ste dobili odgovor ili garancije da se nešto slično neće ponoviti?

Nikšić: Odgovor još uvijek nisam dobio. Garancije neću ni dobiti jer mi niko ne može garantovati kako će se moji sugrađani ponašati. Moram priznati da su prije već reagovali i razgovarali sa onima koji su mi prijetili. Ja samo želim podmazati taj mehanizam, približiti lokalnu policiju lokalnoj zajednici po principima minarhističkog komunalizma. Naučiti policiju da mora upoznati svoje komšije, da mora razgovarati s njima, da to djeluje kao preventiva kriminala. Na kraju krajeva: ako za nekoliko mjeseci patrole nisi skontao ko ti živi u kojoj ulici i u kojem ulazu, pitam se šta si skontao? Kvote u kladionicama?

Ja pravim jedno istraživanje i želim pokušati jedan društveni eksperiment. Želim legalizovati psovku kao slobodu govora, a uozbiljiti i pravosuđe i policiju i čitavo društvo po pitanju fizičke prijetnje ili nasrtaja. Ja mislim da je od kritične važnosti osvijestiti i edukovati građanstvo i policiju po pitanju razlikovanja psovke i uvrede od fizičke prijetnje i fizičkog napada. Mislim da bi to izliječilo naše društvo. Imati pravo da se svakome svašta nagovorimo, ispsujemo, izvrijeđamo i tako sebi damo oduška, bez da se kulturološki plašimo fizičke odmazde, bez da nam fizički nakon toga zaprijete ili nasrnu na nas – značilo bi oslobođenje, jedan potpuno novi horizont slobode.

Čak mislim da bi postali kreativni u psovanju i vrijeđanju do te mjere da bi tu aktivnost dotjerali do same umjetnosti, a umjetnost je ultimativno polje slobode. (Mi to već jesmo, samo što nismo legalizovali taj svoj talent.)

Sami se moramo organizovati i zaštititi u lokalnim, mjesnim zajednicama, u opštinama, tj. komunama!

Global CIR: Kako objašnjavate fenomen straha na kojem počiva ovo društvo, od straha za opstanak države, preko straha za radno mjesto, do straha od pasa lutalica na ulici? Strah je čini se sveprisutan!

Nikšić: Strah dolazi od nesigurnosti. Sigurnost nije na nivou, kako ekonomska – tako i ova elementarna sigurnost: bezbjednost, fizička sigurnost “imovine i lica” što bi rekli.  Bez sigurnosti nema prosperiteta. Bez sigurnosti nema slobode. Nisi slobodan da prosperiraš, da vodiš svoj posao ako tvoja imovina, tvoja zarada, tvoja porodica i ti niste sigurni, ako ste u fizičkoj opasnosti. To frustrira, unosi nemir i predstavlja veliku distrakciju. Dovodi do rastrojstva i nemoguće je privređivati i prosperirati u takvim uslovima. Potrebni su optimalni uslovi za život i rad, a to je sigurnost i bezbjednost. Mi već plaćamo te usluge. Već nam ih naplaćuju. Ali usluge su loše i neredovne. Zato smo isprepadani i nesigurni.

Global CIR: Kako ga se osloboditi?

Nikšić: To je prava riječ: osloboditi. Oslobodićemo se slobodom. Oslobodićemo se tako što ćemo uzeti sebi slobodu i za pravo da se sami oslobodimo. Ako si nesiguran, ako se plašiš – nisi slobodan. Tvoja osnovna ljudska i građanska zadaća je konstantna borba za slobodu, za oslobođenje od straha i nesigurnosti i to tako što ćeš raditi na sigurnosti, ali ne samo na svojoj sigurnosti, već na sigurnosti svoje zajednice: svog ulaza, svoje ulice, svoje mjesne zajednice, svoje opštine. Komšijski. Gradski. Građanski. Sami se moramo organizovati i zaštititi u lokalnim, mjesnim zajednicama, u opštinama, tj. komunama. A to podrazumijeva da moramo ozbiljno komunicirati “peer-to-peer” (P2P) i da se moramo “komunizirati”, tj. decentralizirati od policijske centrale ili države, ministarstava čija “nadležnost” za određena pitanja ne znači i “nadređenost” građanima.

Mi komuniciramo sa čitavim svijetom putem interneta, a ne znamo šta nam se dešava u ulici ispod prozora. Moramo se umrežiti na lokalnom nivou, iskoristiti blagodeti tehnologije i elektronske komunikacije u neposrednoj stvarnosti. Mi imamo ustavno pravo slobode da se sami organizujemo i policija mora prihvatiti saradnju sa lokalnom samoupravnom zajednicom jer građani i policija su ravnopravni u zajedničkom interesu reda, mira i sigurnosti u susjedstvu, zar ne? Znači lokalna samouprava i samozaštita, a prije svega – samopoštovanje i samoorganizacija.

Global CIR: Kako objašnjavate sve veći priliv hodža i popova u političke vode i šta se desilo pa su ‘došli tobe’ i sad žele ući u sistem sekularne države?

Nikšić: O tome sam već pisao malo. Neki libertarijanac bi se ponadao da su kao pojedinci  individualno prepoznali vrijednosti klasičnog liberalizma i napustili vjersku službu da bi stupili u službu građanstvu, ali se možemo isto tako pobojati da se radi o provjerenim receptima infiltriranja “agenata” organizovane religije u državne organe na konto ljudskih i građanskih prava, a u cilju eventualnog preuzimanja i kreiranja teokratske države ili u vrh glave – državne religije. U svakom slučaju, ako se organizovana religija misli organizovano baviti politikom kao kada se radi o političkoj organizaciji (partiji) onda se ima tretirati kao takva, ravnopravno sa ostalima u surovoj političkoj utrci, a ne posebno i nedodirljivo.

Ne mogu reći da sam ateista, ali znam da ne vjerujem ni u jednu centralizovanu vjersku ili političku organizaciju, a ponajmanje u “ljudski faktor” unutar njih jer ljudi ili žene koji se mazohistički i slijepo podređuju ljudskom autoritetu jednostavno ne cijene sopstvenu slobodu. Kako će onda cijeniti moju? Napastvovana djeca su svjedoci i žrtve te pojave.

Renesansa centralizma

Global CIR: Možete li u tom kontekstu prokomentarisati i svojevrsno buđenje ‘neoosmanizma’, ‘turkofilije’, ‘rusofilije’ koje su sada čini se postale ‘opijum za narod’. Kako političke elite profitiraju od takvih društvenih devijacija?

Nikšić: To je renesansa centralizma. Centralizovana, autoritarna, totalitarna, naredbodavna država je eho apsolutizma, despotizma za kojim vapimo kada smo intelektualno, politički, idejno i ideološki šuplji i dezorijentisani. A dezorijentisani smo svaki put kada nam nespremnima, nesigurnima i nepismenima, kakvi konstantno jesmo, ponude slobodu i lokalnu samoupravu. A nespremni, nesigurni i nepismeni smo radi toga što smo patronizirani od malena. Niko nas nikada nije učio slobodi, slobodnoj volji, samoupravi, samopoštovanju, samoorganizaciji, samozaštiti, samoodbrani. Vijekovima su nas učili da služimo druge, da slušamo druge, da izvršavamo naređenja, direktive drugih, da se postrojavamo za druge i zbog drugih, da napadamo druge, za druge i zbog drugih… Uvijek smo prvi za druge.

Socijalističko samoupravljanje je insistiralo na samoupravnoj zajednici, na bratstvu i jedinstvu, na odumiranju države, teoriji naoružanog naroda, ONO i DSZ, decentralizaciji, federalizaciji… i mi ništa nismo skontali. Mi smo opet vidjeli Maršala i Beograd kao zamjenu za Sultana i Stambol, za Cara i Moskvu ili Beč. Fali nam “Inteligencija”, sa velikim “I”. Intelektualna elita, što bi rekli. To su oni koje smo uvijek prve protjerali jer su nam govorili ono što ne želimo čuti: da smo glupi i kukavci.

Global CIR: Vi ste u jednom od svojih videa otišli korak dalje pa ste kazali da smo mi prošli i kroz svojevrsnu ‘kontraevoluciju’, naime političke su elite od ljudi napravile majmune za nekih dvadesetak godina?

Nikšić: Da, mi smo omajmunjeni. Ali sada mislim da je to naš izbor kao što su naš izbor i “naše” političke elite. U omajmunjenost spada i to što i dalje majmunski uporno mislimo da su “oni” to nama napravili, a ne mi sami sebi. 🙂

Global CIR: Šta poručiti i drugima koji se dvoume o ulasku u politiku, a razmišljaju slično kao vi?

Nikšić: Neka za početak izađu na izbore.

 

(Razgovarao Amel Jašarević/8. 08. 2016.)

Komentiraj