ZIJAD KEŠKIĆ ZA GLOBAL CIR: Radio sam 40 godina – danju u banci, navečer u kafani, a svirao sam i Titu!

intervju-slika
Razgovarao Amel Jašarević

Život piše najljepše romane“, rekli su davno. Potvrda je tome i naš današnji sagovornik, poznati sarajevski muzičar Zijad Keškić.

Malo koji Sarajlija nije čuo za ovo poznato ime sarajevske muzičke scene, posebno među pjevačima, na čijim je koncertima širom svijeta svirao upravo on. Danas, penzioner sa 40 godina „duplog“ staža, zarađenog i u banci i u kafani, priča nam o svom životu, karijeri, i ključnim momentima koji su odredili njegov životni pravac.

GLOBAL CIR: Možete li podijeliti sa našim čitateljima vašu životnu priču, kako je i kada sve počelo?

Keškić: Moj život satkan je iz dva pravca. Radio sam, odnosno „dogurao“ sam do šefa trezora Ljubljanske banke, premda nisam bi član Saveza komunista, jednostavno bio sam dobar radnika. Opet imao sam jednu ljubav, koja me i dan-danas drži, ljubav prema muzici.

Svirao sam u svim restoranima u gradu Sarajevu, koji imaju  jaču reputaciju, od restorana „Koštane“, u kojoj sam svirao 12 godina, u „Luni“ 3 godine, „Hotel Terme“ 6 godina, u „Kristalu“ 6 godina. Uglavnom, sve ukupno radio sam u banci i paralelno svirao 40 godina. Da sam plaćao, odnosno mogao plaćati dupli radni staž, imao bih danas dvije penzije.

Većinom, iskren da budem, sve su to bili  lijepi trenuci. Hvala mome ocu, koji me je kao dijete usmjerio, mada je bilo teško ići paralelno i u osnovnu i u nižu muzičku, a zatim u srednju i višu muzičku školu. Završio bih, vjerovatno i akademiju pa bih postao profesionalni muzičar, ali sudbina se poigrala. U drugom razredu ekonomske škole, nisam imao dva časa, crni dan moga života, 18 oktobar 1966. Pao sam i slomio ruku te pokidao ligamente noge, tako da su snovi o profesionalnom bavljenju muzikom  za mene već tada bili završeni.

Ali, zamolio sam oca, s obzirom da sam imao dara, da mi kupi klavijature. To mi je ostalo u sjećanju – od oca kupljene prve klavijature. Moj otac je radio u Narodnom pozorištu, sam u porodici, skromno smo živjeli. Tada sam počeo svirati po igrankama po svim „Domovima kulture u okolici“. Međutim,  svirao sam i u lokalima u koje je malo koji Sarajlija ušao, u „Koštani“. Tamo je dolazio krem društva, a za vrijeme olimpijade svirao sam američkom i švicarskom štabu gdje su primali goste, a tu sam svirao i Huan Antoniju Samaranu, od koga sam kao dar dobio jedan šal, kojeg sam poklonio kćerci kada se udala. Željela je ponijeti nešto sa sobom što će je podsjećati na oca.

Svi poznatiji pjevači, Halid, Šerif ..svi me poznaju. Dugo sam godina svirao i sam klavir, od 2000 do 2003 godine u poznatom sarajevskom restoranu „La familia“,  gdje sam svirao diplomatama Žaku Klajnu, Petriću i mnogim drugim. Sa nekim sam ostvario i jedno lijepo  prijateljstvo, npr sa Žakom Klajnom. Znao je uzeti bocu vina, dvije čaše za nas dvojicu i reći: „Hajde maestro sad nešto za dušu, da uživamo.“ Svi gosti na stranu, a nas dvojica na drugu. Tako se desilo i za novu godinu, pjevala je Alma Čarđić, a on je prekinuo muziku i tražio da njemu sviram i svi su zastali i slušali izvedbu.

GLOBAL CIR:  Rekli ste nam da niste bili član Saveza komunista, ali ste ipak ostvarili zavidnu profesionalnu karijeru?

Keškić: Meni je bilo ponuđeno da budem član Saveza komunista, ali moj rahmetli  otac je bio patrijarhalno odgojen. Porijeklom smo iz Breze, a on je „pobjegao od lopate“ Alije Sirotanovića i došao u Sarajevo. Radio je kao tehničko osoblje u Narodnom pozorištu, nas djecu je slao u mekteb, a svaki Kurban-bajram klali smo kurban i mnogo je drugih stvari,  koje su presudile da ne budem član Saveza komunista. I kada su mi ponudili da se učlanim, nisam možda bio ni toliko zreo da presudim. Niko mi nije ništa rekao, samo su mi ponudili i ja nisam pristao, pretegnula je ljubav prema ocu. Pored svega toga, kćerka mi se kasnije udala za hodžu u Beograd. Mnogi se iznenade kad kažem da mi se kćerka u Beograd udala, pa još kad kažem da se udala za hodžu, reakcija je uvijek ista – Pa dal’ je to moguće?

I tako dosta slatkih stvari život mi je pružio, ali eto opet spominjem taj 18 oktobar 1966 godine, i danas plaćam danak tome, ispaštam. Ali bit ću samokritičan,  radio sam jutrom u banci, a navečer svirao u restoranima i platio sam danak sjedenju. Preporučujem, bježite od stolice. Dr. Adnan Dizdar, je moj doktor i prijatelj i on mi je rekao da sam platio danak sjedenju.  Sjedi u banci, sjedi i u kafani i danas eto moja dijagnoza je discus hernija. Ne boli ništa toliko, ali boli kad sam hodam. Međutim, ima ljudi što u familiji, što u džematu, što radnih kolega, gdje god da sam, svi trče da mi pomogu. I to me održava. Često kažem:’ Pa ja bih se ubio kad bih u kući sjedio’, i namjerno izađem i sve se opet svede na lijepo druženje, provod i razgovor, a malo se i „zaluta“ ponekad.

Svirao sam tako bivšem ambasadoru Slovenije, Ambrošiću,  koji je poslao konobara da me posluži, a ja sam tražio sok od „Jabolke“. Kad nakon nekog vremena prilazi mi konobar i kaže:’Zijo, ambasador ti je rekao da platiš piće. Jer on je rekao da te časti pićem, a ne sokom.’ Dobro onda’, rekoh, ‘ovo plaćam, a od njega dupli viski’. Dakle, takav sam odnos imao sa njima, oni se prema meni nisu ponašali kao ambasadori, nego kao ljudi koje vole lijepu muziku.

GLOBAL CIR: Baviti se muzikom znači i mnogo putovati, družiti se sa poznatim ličnostima i doživljavati razne avanture?

Keškić: Sa muzikom sam obišao svijet i nije mi ništa žao, samo kažem: ‘Bože, daj lahke smrti.’ Svirao sam u Dubrovniku u jednom hotelu, prije rata, zahvaljujući prijatelju Riković Muhamedu, pa sa Dinom Kunićem, svirali smo svim kardiolozima svijeta, gdje je bio i čuveni doktor Majkl Debejki. Imao sam čast da kao član KUD-a Proleter sviram i samom Titu. Proleter je išao svakog 25. maja , a ovo je bilo 1968 godina, na ceremoniju ovilježavanja Dana mladosti na stadionu. Jutro, neposredno prije završne manifestacije, priređen je koktel, gdje smo mi kao orkestar i pjevači izveli program u sali Skupštine Jugoslavije. Tito nam je čestitao poslije svirke, i rekao ‘Daj donesi mojim Sarajlijama bureke i ćevape.’ I danas u društvu vjerovatno ima slika mene i Tita iz te godine. Tamo je bio i Irfan Ajanović, Faruk Repovac, dosta pjevaća. To je bilo vrijeme kada su pjevači pjevali prvo u  kulturno-umjetničkim društvima, a tek poneko je od pjevača odlazio u estradu, kao na primjer Hanka Paldum. Meni je banka, međutim, omogućila da uz svoj posao sviram i tako zaradim dodatni novac.

Svirao sam sa Tomom Zdravkovićem, a on bi kao boem prvo donio flašu viskija pa kad se popije, onda se radi. Pred sam rat u Hrvatskoj, 1991., godine svirao sam u Neumu u Hotelu Stella, a restoran je držao Poturković Fehim i tu su, pored pjevača Mrvice iz Sarajeva,  po 10 dana pjevali Kvaka, M. Serbezovski i Šaban Bajramović. Počinjalo se u 8h, a završavalo ujutro u 5 sati. To je bilo svaku noć kao nova godina, a para…koliko hoćeš. I familija mi je dolazila i sve, i opet se kući donijelo.

GLOBAL CIR: Kako danas gledate na taj život muzičara koji ste vodili?

Keškić: Četrdeset deveto sam godište, 66 mi je godina, ostarilo se, a došao sam, tako da kažem, i na tobu. Pilo se, ali se nikad nije napilo. Mnoge možete pitati, takva je priroda posla – gdje u medu biti, a meda ne lizati. Vjera je, koliko-toliko, uvijek tinjala u meni. Pitao sam jednog efendiju Velića, kojeg jako cijenim, gdje ću ja efendija, radio u banci-kamata, a u kafani i restoranu-sve haram para. On mi je diplomatski odgovorio: Imaš desnu stranu i lijevu, pa kad dođe sudnji dan knjiga djela će ti se predati na jednu od te dvije strane. Ako budeš imao mnogo dobrih djela možda ti se Bog smiluje pa ti oprosti. Tako da činim dobro gdje stignem, nastojim pomoći ljudima, žao mi je onih koji nemaju.

GLOBAL CIR: Mnogo je danas onih , koji nemaju osnovne uslove za život. Većina će okriviti sistem u kojem živimo, i politički i ekonomski. Kada sve to vidite, žalite li za prošlim vremenom i ondašnjim društveno-političkim uređenjem?

Keškić: Meni je raniji sistem bio dobar, neka priča ko šta hoće. Nisam nostalgičan da patim zbog toga, ali ko će danas dobiti stan, a od Tite smo ga dobili. I ja sam ga dobio, udružio sam sa ženom sredstva iz dvije firme, a danas? Bogami, žao mi je ove generacije, jer i da si doktor  nauka nećeš dobiti stan, nego ćeš uzeti kredit i kupiti stan. A ja dobro znam šta znači kredit. Ko god digne 100 hiljada maraka na kredit, pa nek’ priča banka koja hoće i šta hoće, on će za 20 godina vratiti 200.000. Pa nek kaže i da nema kamate oni će to naplatiti interkalarno, mirovanjem…kako bilo. Banka za 20 godina mora dobiti 200.000 maraka nazad.

GLOBAL CIR: U kakvom sistemu danas živimo: socijalizmu, kapitalizmu ili feudalizmu?

Keškić: Da vam kažem. Svirao sam davne ’84 godine u Hamburgu, restoran Jadran se zvao. Svirao sam tri mjeseca, a pjevali su Šerif, Halid, Toma…elitni restoran je bio. Bio je dogovor plaća, avionske karte, večera i dva pića, svaku noć. I želim vam kazati razliku između kapitalizma i našeg današnjeg života. Prvu noć konobar nam dolazi i donosi piće. Ispod čaše račun 5 maraka. Nikad nisam bio bez para, ali rekoh gazdi ‘Nije zbog pet maraka, ali jesmo li se dogovorili za dva pića – besplatna.’ ‘Zijo, nije ti ovo Jugoslavija’, u kojoj smo imali onda mnogo više nego danas. ‘Ovdje sada kad bi došao finans i ne bi našao ispod tvog pića ovaj račun, meni bi zatvorili radnju, platio bih kaznu, a i ti bi platio zato što nisi tražio račun.’ Ova kafanska priča nas uči da bez dobrog urđenja same države, nema ni dobrog života. A ne moram biti član Saveza komunista, niti bilo koje partije danas.

GLOBAL CIR: Da li su vam nekada nudili da se učlanite u neku od stranaka?

Keškić: Devedeset prve godine, kad se ‘kuhalo’, mogao sam dobiti za 50 franaka zlatnu člansku kartu SDA, ali nisam htio. Rekao sam ‘Hvala’. Imao sam priliku i svirao sam jedne godine na mitinzima SDP-a , na svim skupovima u Novom Sarajevu. Svirao sam ‘Druže Tito mi ti se kunemo’, i niko mi ništa nije rekao zbog toga. Onda nisam bio član Saveza komunista. Danas nisam član nikakve političke partije, a i to za SDP sam svirao za honorar.

GLOBAL CIR: Ipak, ne možete ostati imuni na sve što se dešava oko vas?

Keškić: Danas, kažem, hvala dragom Bogu i sudbini, opet fino živim. Čovjek ako ima marku, može makar u mjesnoj zajednici popiti kahvu i sjediti čitav dan kao gospodin, a ako nema ni to, onda nigdje nije prispio. Žalosno je da gro mojih penzionera ni to ne može sebi priuštiti. I to je ta razlika, u socijalizmu imali smo stanove, čekove pa se moglo obrtati i plata bila redovnija, zaposlenost veća. Posebno me boli, recimo, zar je trebalo tvornicu žice ukinuti, da bi se pravilo stambeno naselje, a danas se ta ista žica uvozi za izgradnju autoputeva i to iz Turske. Kome je to trebalo da uništi.

Sve su rasprodali i oduzeli. Ali svak na svojoj savjesti nosi ono što je uradio, ali neće ništa ponijeti sa sobom. I nek razmišlja kako je to zaradio i stekao.

GLOBAL CIR: Za vrijeme opsade bili ste u Sarajevu?

Keškić: Čitav rat sam bio u Sarajevu, a mogao sam otići u inostranstvo, imao sam prilike i u Lucernu ostati. Govorili su mi ‘Ostani Zijo, povuci ženu i familiju’, a ja sam rekao:’Kod nas je bratsvo i jedinstvo, kod nas neće biti belaja’. Vjerujte  moja je snaha, Švabica,  kad se rat završio i prve telefonske linije proradile, nazvala me i rekla:“Jebal’ tebe Zijo bratstvo i jedinstvo?!“

Moj kum Bobo Petroman, čovjek koji mi je kum i prijatelj, ni na kakvoj materijalnoj bazi, svirali smo zajedno. U ratu je bio u Adri i ja mu nikad neću zaboraviti kad mi je tad pomogao. Želim kazati, čovječnost briše sve – i nacionalnu i vjersku pripadnost. Mene nisu izdali Srbi i Hrvati, izdali su me naši, sa kojima nisam regulisao neke stvari i imam još nedovršenih poslova. Hoću da ti kažem „čovjek“ – sve zavisi od njega.

GLOBAL CIR: Može li se danas živjeti od muzike, odnosno od nastupa?

Keškić: I dan-danas bavim se muzikom, premda je vrlo teško. Gazdama, koji imaju restorane, ukus za muziku je upitan. A opština i AMUS vrše pritisak da se plaćaju tantijemi. Pa se na ljude koji žele imati svirke vrši pritisak i inspekcija dolazi. Imao sam slučaj za osmi mart, gdje su rekli da prestanemo svirati, jer nisu plaćena autorska prava. A televizije, koje pare dižu na muzici, to nisu regulisale. To su mali restorani, ali eto kola se obično lome na sitnoj buraniji.

GLOBAL CIR: Spomenuli ste da treba znati šta je prava muzika. Kakvu to danas muziku slušamo i uz kakvu muziku odrastaju nove generacije?

Keškić: Svirao sam svugdje. Na klaviru mogu svirati evergrine dva-tri dana bez  ponavljanja bilo koje pjesme. Ima ljudi koje vole čuti klavir i nekada u posebnim prilikama pozovu me kući da im sviram. Večera i lagana muzika. Nemojte me pogresno shvatiti, ali to je za mene najveća aristokracija – jednostavnio znaju cjeniti i uživati u muzici. A ima i drugačijih slučajeva. Svirao sam svadbu u jednom elitnom restoranu, gdje su se skupile sve imućnije porodice. Svirao sam tokom glavne ceremonije i  kada bih god, na narudžbu starijih, odsvirao koju staru, dobru pjesmu…susretao sam se sa komentarima tipa “Nismo došli na sahranu“ ili „Šta je ba ovo!“

Međutim, kada je mladež otišla i ostali stariji, dolazi mi otac mladoženje: “Zijo molim te, hajd ti nama za našu dušu.“ Vjerujte svirao sam još tri sata – e to je svadba bila, kad su ljudi znali slušati i uživati u muzici. A ova mlađarija, malo njih zna šta je muzika. Njima samo da je disko ritam i da se igra. Ne znaju uživati ni u piću, ni u jelu, samo daj da se igra i skače. Ja više volim sjesti pa čuti dobro muziku, a za igru i skaku je diskoteka.

Zlatno je doba nekad bilo, za svaku narudžbu pjesme , davala se napojnica. Danas je to drugačije.

GLOBAL CIR: Kada pogledate na svoj život sa ove distance, jeste li zadovoljni?

Keškić: Ja sam svoje odradio i zadovoljan sam. Imam unuke, kćerka fino udata i u porodici mi vlada sklad. Imam onu marku za svaki dan i mogu kahvu popiti i lijepo mi je. Opet kažem – lijepa moja Bosna. Mogu izaći svaki dan i nema one ćamotinje. Lijep mi je život bio, i poželio bih ga svakome, jer nabolje je to moja supruga rekla:“ Mi smo najbogatiji na svijetu jer nikada nismo znali kad je prvi a kad trideset i prvi u mjesecu, niti smo imali potrebe to računati“. I u današnjem vaktu, naše dvije penzije i gura se, koja parica se zaradi sa strane. Dosta mi je para ostalo i u banci – štednja, ali valjda će se i to regulisati.

Hvala mojoj supruzi i kćerci, koje su uvijek imale razumijevanja za moja odsustva i koje su mi uvijek, a tako i danas, bile podrška i oslonac u životu.

 

Za Global CIR razgovarao Amel Jašarević/

Komentiraj