NIRNBERŠKI PROCESI: Priča o pravdi i naučenoj lekciji

Historija je zabilježila da je 14. aprila 1949. svoj posao završio Sud u Nürnbergu, gradu gdje je krajem Drugog svjetskog rata suđeno nacističkim glavešinama i vođama nacističkog režima, optuženim za najveće i najobimnije zločine u historiji čovječanstva. Procesi protiv nacističkih zločinaca, vođeni u Nürnbergu od kraja 1945. do proljeća 1949., bili su sve ono što procesi u Den Haagu nisu bili. Nirnberški procesi bio su brzi, efikasni, profesionalni i svijet je iz njih naučio lekciju.

Pred sami kraj 1943. najvažnije vođe slobodnog svijeta, američki predsjednik Rooswelt, britanski premijer Churchil i sovjetski vođa Staljin sastali su se u Teheranu, gdje su razmatrali kako bi Evropa i Njemačka trebale izgledati nakon što nacisti budu poraženi. Staljin je imao “efikasno” rješenje za problem nacizma, predloživši strijeljanje od 50 do 100.000 njemačkih oficira. Rooswelt se našalio i dobacio da bi zaista trebalo strijeljati 49.000 Nijemaca. Churchillu, koji nije shvatao da američki predsjednik zapravo tiho provocira Staljina, ta ideja se nije nimalo dopala.

– Bilo bi hladnokrvno ubistvo strijeljati vojnike koju se borili za svoju zemlju… Radije bih sam sebi pucao u glavu nego što bih dozvolio da učestvujem u nečemu takvom – ljutio se Churchill.

Tokom nekoliko sastanaka velikih vođa, kao što je bio onaj na Jalti, Staljin je ustrajavao na tome da 50.000 njemačkih oficira bude strijeljano. Ipak, Churchill je jednako tvrdoglavo bio protiv toga da se vrše masovne egzekucije zbog političkih razloga, ali je priznavao pravo da ratni zločini moraju biti kažnjeni. Rooswelt je, također, bio na liniji da nacistički zločini moraju biti kažnjeni, ali nije bio pristalica masovne nekontrolirane osvete.

– Veoma sam pogođen razmjerama njemačkih razaranja na Krimu, i sada sam više kivan na Nijemce nego prije godinu. Nadam se da će Maršal Staljin ponovo razmisliti o tome da li treba strijeljati 50.000 oficira Njemačke vojske – rekao je američki predsjednik u februaru 1945. godine.

Nacisti bježe, saveznici kradu tehnologiju

Kada je rat završen i nacisti poraženi, činilo se da je bilo lakše poraziti Njemačku na bojnom polju, nego doći na pravu ideju šta uraditi s cijelom tom zemljom, njenim narodima i ostacima njene poražene armije. Prema planu američkog ministra finansija, Njemačku je po hitnom postupku trebalo demilitarizirati, deindustrijalizirati, a najvažnije nacističke vođe jednostavno i brzo smaknuti.

Plan je morao biti povučen nakon protesta javnosti. U aprilu 1945. umire Rooswelt, a njegov nasljednik Truman rado prihvata ideju o formiranju Međunarodnog tribunala, koji bi sudio nacističkim vođama. Takva institucija, nazvana Međunarodni vojni sud – IMT, formirana je osmog augusta 1945. u Londonu.

SSSR i njegovi organi nisu željeli čekati formiranje nekog posebog suda za suđenje nacistima. Nacističke vođe i prominetne ličnosti ovog režima, kao i sve one na koje je pala sumnja da su počinili ratne zločine, Staljinovi ljudi su strijeljali, najčešće po kratkom postupku, rjeđe uz neko brzo suđenje. Na drugoj strani, saveznici se nakon poraza nacista nisu u prvim momentima pretjerano trudili pohapsiti važne ljude Hitlerovog režima i privesti ih pravdi. Saveznicima je najvažnije bilo nahraniti i zbrinuti stanovništvo razorenih njemačkih gradova, ali, prije svega, trudili su se prisvojiti, čitaj ukrasti što više njemačke tehnologije.

Njemačka je do rata bila industrijska velesila kada je riječ o hemijskoj industriji, predvođena mračnom kompanijom IG Farben (od koje će nastati AGFA, BASF i Bayer). Njemačka je bila svjetski lider u proizvodnji lijekova, otrova, gume, destilaciji uglja… Njemačke mašine, vojna oprema, automobili, željeznice, industrijska postrojenja i rudnici bili su tehnološki superiorni i zato vrlo “drag” plijen u rukama Saveznika.

Dok su američki, britanski i francuski vojnici pročešljavali pogone VW-a, Kruppa i IG Farbena, tražeći dokumentaciju i recepte za proizvodnju lijekova ili automobila, mnogi važni ljudi nacističkog režima uspjeli su pobjeći ruci pravde, kao što je to uspjelo Eichmannu ili strašnom doktoru Mengeleu. Na kraju, pravdi je izmakao i sam Hitler, izvršivši samoubistvo. Ipak, više od 200 važnih ljudi u hijerarhiji nacističke Njemačke, od važnih ljudi iz vlade, preko novinara – huškača, do vojnika, završilo je pred savezničkim sudovima za ratne zločine, u 13 sudskih procesa.

Najvažnija su bila ova 24 čovjeka: Hermann Göring, Rudolf Heß, Joachim von Ribbentrop, Wilhelm Keitel, Ernst Kaltenbrunner, Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Walter Funk, Hjalmar Schacht, Erich Raeder, Baldur von Schirach, Fritz Sauckel. Bila je to krema nacističkog režima, od prvog nacističkog arhitekte, preko šefa tajne službe, šefa logora Auschwitz, komandanta mornarice, prvog Hitlerovog ekonomiste, do onih koji su pisali “rasne teorije” kao opravdanje za masove i stravične zločine. Suđenje ovima ljudima bit će najvažniji sudski procesi svih vremena.

Nürnberg: Na izvoru zla

Formirati IMT u augustu 1945. bio je tek dio velikog posla. Trebalo je formirati pravila, pronaći zakone i konvencije koje su nacisti prekršili, trebalo je fizički formirati sud i stvoriti njegovu infrastrukturu. Rusi su tražili da se nacistima sudi u Berlinu, Francuzi su tražili da se sudi u Luxembourgu.

Ipak, na kraju je odlučeno da će se suđenje nacističkim glavešinama održati u bavarskom gradu Nürnbergu, i to iz dva razloga. Prvo, jer je ovaj grad imao dovoljno veliku i u bombardovanju neoštećenu sudnicu. Zgrada u kojoj suđeno nacistima i sama je bila dijelom oštećena, ali je uz pomoć zarobljenih njemačkih vojnika dovedena u relativno uslovno stanje.

Drugi razlog zbog čega je ovaj važni sudski proces održan baš u Nürnbergu jeste simbolički. Taj grad je bio srce i duša, epicentar nacističke ideologije. Tu je zloglasni Hitlerov NSDAP održavao svoje kongrese, svoje ideološke časove, tu je Hiter držao svoje zapaljive govore, tu je “čuvena” Leni Riefenstahl snimala svoje bizarne nacističke filmove. Izbor Nürnberga činio se stoga sasvim logičnim.

Nürnberg je kraj rata dočekao kao gomila ruševina i sablastan grad – opomena. Neki izvori navode da je gotovo 20.000 građana Nürnberga poginulo od savezničkih bombi ili od gladi koja je tada harala Njemačkom. Ovaj nekada vrlo pulsirajući grad, poznat po odličnoj gastronomiji postao je sinonim za jedan veliki proces i tačku na priču o najgorem režimu svih vremena. Danas je zgrada u kojoj je suđeno nacistima pretvorena u otvoreni muzej, a čuvena sudnica naziva “600” i danas se koristi za potrebe redovnog građanskog suda.

Sudije i tužioci su znali svoj posao

Ipak, najvažnija karakteristika i najjača karika Tribunala u Nürnbergu bili su dobri, iskusni i požrtvovani pravnici koji su za njega radili, tužioci i sudije, prije svega, ali i drugo pomoćno osoblje. Sile pobjednice, SAD, Britanija, Francuska i SSSR imale su pravo u ovaj sud postaviti svoje tužioce i sudije. Slučajo ili ne, ljudi koje su pobjedničke vlade postavile u Tribunal, bili su najbolji mogući izbor.

– Tu su bila, pretpostavljam, tri moguća puta: da pustimo da zločini prođu nekažnjeno, da pustimo počinitelje da umru ili ih strijeljamo ili da im sudimo. Šta je bio pravi put? Je li bilo moguće pustiti da zločini prođu nekažnjeno? Bi li Francuska, Rusija, Holandija, Belgija, Norveška, Čehoslovačka, Poljska ili Jugoslavija pristale na takvo nešto? Pamtili smo da je nakon Prvog svjetskog rata dopušteno zločincima da im se sudi u Njemačkoj i kakva je to farsa bila – pisao je kasnije predsjednik Tribunala u Nürnbergu, iskusni britanski pravnik Sir Geoffrey Lawrence.

Nije se moglo i nije se smjelo desiti da se ovo suđenje pretvori u farsu ili da postane samo sebi svrha. Zločini su bili ozbiljni, a sudije i tužioci još ozbiljniji. Američke interese pred Tribunalom je zastupao jedan od najboljih američkih pravnika svih vremena Robert H. Jackson (1892-1954). Njegova dva govora: na početku i završnim riječima suđenja, smatraju se najboljim, najsnažnijim govorima 20. stoljeća.

– Zlodjela za koja tražimo krivicu i kaznu, bila su tako sračunata, tako zlokobna, tako razarajuća, da civilizacija ne može tolerirati da se takvo nešto ignorira, jer civilizacija ne može preživjeti ako se ona ponove… Ove četiri nacije, na krilima pobjede i s teškim ranama, smatraju da je privođenje pravdi počinitelja jedan od najvažnijih doprinosa pravdi ikada – rekao je Jackson u svom govoru, koji je ostavio snažan utisak i na prisutne u sudnici i na javnost koja je pratila suđenje.

Njegovim govorom bio je zadivljen i jedan od optuženih, Albert Speer, primijetivši da je u prilogu optužnice tužitelj optužio nacističke vođe, ali ne i cijeli njemački narod.

Reci i poreci

Tokom suđenja, 24 optužena su se branila na gotovo isti, jedinstven način ili predbacujući krivicu na druge ili se praveći da ništa nisu znali ili da se ničega ne sjećaju. Rudolf Hess je tako pred sudom tvrdio da je doživio potpunu amneziju. Tribunal nije pao u tu zamku. Tužitelj Jackson:

– Ovi ljudi nisu vidjeli zlo, nisu o njemu progovorili i niti jedan nije počinjen u njihovom prisustvu. Ova tvrdnja možda zvuči ugodno kada je kaže neki od optuženih. Ali, kada sve te priče postavite zajedno, onda vam pred oči izađe šta je to, zapravo, bio Treći Reich, koji je eto trebao postojati 1000 godina. Ako kombiniramo samo priče ljudi iz prve klupe, to je ridikulozna slika Hitlerove vlade koja izranja. A ona je bila sastavljena od:

* Broja Dva, koji ništa nije znao o tome čime se bavi Gestapo koji je on kreirao i koji nikada nije posumnjao da postoji program istrebljenja Jevreja.

* Broja Tri, koji je, izgleda, bio nevini posrednik koji je samo prenosio Hitlerove naredbe, bez da ih je pročitao, kao da je poštar ili dostavljač.

* Ministra inozemnih poslova, koji ništa nije znao o diplomatiji i politici prema inozemstvu.

* Komandanta vojske, koji je davao naredne vojsci bez ideje šta te naredbe znače u praksi.

* Šefa sigurnosti, koji je vjerovao da Gestapo i Tajna služba postoje zbog reguliranja saobraćaja.

* Partijskog filozofa, koji se zanimao za historijska istraživanja, nemajući pojma kakvo nasilje potiče njegova filozofija.

* Guvernera Poljske, koji je imao vlast samo na papiru.

* Ministra unutrašnjih poslova, koji nije znao ni šta se zbiva u njegovoj vlastitoj kancelariji, ni u njegovom odjeljenju i ništa o tome šta se zbiva u cijeloj Njemačkoj.

* Najodgovornijeg za ratnu ekonomiju, koji je cijelu ekonomiju preuredio za naoružavanje, ali nije imao pojma da to ima veze s ratom. Ovo možda izgleda kao pretjerivanje, ali ovo biste morali zaključiti da želite osloboditi ove optužene. Oni mnogo protestiraju. Oni poručuju da nije bilo zajedničkog znanja. Oni poriču da su znali planove i programe i da su znali za Mein Kampf i Partijski program. Oni čak poriču da znaju sadržaj dokumenata koje su primili i prema kojima su se ponašali – bile su riječi tužioca Jacksona na kraju dokaznog postupka, u julu 1946. godine.

Protiv ovih riječi i argumenata britkih kao sablja, nacističke glavešine nisu imale ni odbranu ni šansu.

IMT je bio efikasan

Suđenje važnim ratnim zločincima u prvom procesu u Nürnbergu trajalo je samo devet mjeseci, što je smiješno u usporedbi s pojedinim procesima u Den Haagu, koji traju i duže od decenije. Sud, vođen iskusnim stručnjacima nije dozvoljavao optuženima da prave farsu od suđenja. No, i taj tribunal imao je svoje “šešelje”. Jedan od takvih je Joachim Ribbentrop.

– Vidjet ćete vi… Proći će samo nekoliko godina, a advokati će u svijetu prstom upirati u ovaj sud. Ne možete imati sud bez zakona – pokušavao je Ribbentrop osporiti zakonitost Suda i na kraju ga minirati.

Nije uspio u tome. Sud je jako dobro, jako brzo i jako efikasno radio, bez obzira na ogromnu količinu dokaza. Statistika je zabilježila da je u dokaznom postupku prihvaćeno 100.000 dokumenata u 42 toma, s pet miliona riječi. To su bile tri tone papira. Održale su se 403. otvorene sesije, svjedočilo je 113 svjedoka. Odbrana je imala na raspolaganju 80, a optužba 42 svjedoka.

Presuda je donesena krajem septembra 1946. i čitana je dva radna dana. Od 24 optužena 12 njih je osuđeno na smrt vješanjem, sedmorica su bila osuđena na dugogodišnje kazne, trojica su bila oslobođena, među njima i jedan novinar optužen za ratno huškanje. Osuđeni na smrt obješeni su 16. oktobra 1946. godine.

– Kako gledam na posao s vješanjam. Neko to mora raditi. Deset ljudi za 103 minute. To je brz posao – rekao je tada za “Time” čovjek koji je bio izvršitelj kazni, britanski poručnik po imenu John C. Woods, napomenuvši da je on “ponosan na svoj posao”.

“Posao” je završen za svega devet mjeseci. Tribunal u Den Hagu posao nije završio ni nakon više od 20 godina.

Pravda s okusom šupljine

Efikasnost IMT u Nürnbergu imala je i svoju “cijenu”. Iako se radilo o najvažnijim sudskim procesima u historiji čovječanstva, koji su zbrisali nacizam sa svjetske političke pozornice, mnogi ugledni svjetski pravnici ovo suđenje nazivaju kontroverznim. Nekoliko je razloga u prilog ovoj tezi.

* Tribunal su vodile isključivo sile pobjednice

* Zakoni koje su nacističke glavešine prekršili nisu bili zakoni koji su važili u Njemačkoj

* I sudije i tužioci su u suštini bili jedna strana u procesima

* Mnogi svjedoci svjedočili su isključivo pismenim putem i odbrana ih nije mogla unakrsno ispitati u sudnici

* Optuženima, čak i kada se radilo o takvim monstrumima kao što su Goering i Hess, u nekim dijelovima postupka je uskraćivano pravo na odbranu, kao što je pravo na uvid u dio dokaza protiv njih

* Na kraju, ni ruke pobjednika, odnosno Saveznika nisu bile baš čiste: masovna silovanja njemačkih žena na kraju rata, pljačka njemačkih kulturnih i industrijskih dobara, bezrazložno bombardovanje gradova kao što je Dresden…

Lekcija koja još nije naučena

Američka pravna enciklopedije navodi da su procesi u Nürnbergu svijetu i pravnoj nauci dali tri osnovne lekcije, stvorivši osnove za ono što se danas naziva “međunarodno pravo”.

* Prvo: Procesi na IMT ustanovili su da sve osobe, neovisno o njihovom položaju ili zanimanju u životu, mogu biti individualno odgovorne za njihovo ponašanje u ratu. Optuženi ne mogu od sebe odbaciti individualnu odgovornost, kriveći pritom državu, vladu ili svoju vojnu jedinicu zbog koje su počinili zločine;

* Drugo: Nirnberški procesi su utvrdili da pojedinci ne mogu sa sebe skinuti odgovornost za ratne zločine, braneći se time da su jednostavno slijedili naredbe nadređenih u lancu komande.

* Treće: Procesi u Nürnbergu definirali su tri ratna zločina kažnjiva prema međunarodnom pravu: zločin protiv mira, zločin protiv čovječnosti i zločin protiv međunarodnih konvencija i dogovora. Sve do tada ovi zločini nisu bili dobro definirani i osobe koje su počinile ove zločine ne bi nikada mogle odgovarati pred Međunarodnim tribunalom.

Krajnji cilj procesa u Nürnbergu bio je vrlo plemenit, ali jednostavan: Zločini koje su počinili nacisti, poput genocida i istrebljenja cijelih grupa i naroda, nigdje i nikada se ne smiju ponoviti. Njemačka je naučila lekciju. Svijet, nažalost, nije, i ratni zločini se dešavaju svakodnevno. Ni IMT Međunarodni sud za ratne zločine, danas sa sjedištem u Den Haagu, stvoren da upozori buduće i potencijalne ratne zločince da ih čeka pravda, nije naučio lekciju. Žrtve rata u BiH najbolje znaju koliko je to bolna istina.

 

(Global CIR/azramag.ba/Autor: Kenan Bešlija)

Komentiraj