BIJELI ROBOVI: Zaboravljene patnje Iraca koji su kao ‘ljudska stoka’ prodavani britanskim doseljenicima u Americi

Došli su kao robovi – ljudski teret prevožen britanskim brodovima na putu za Ameriku. Otpremani su u stotinama hiljada, uključujući muškarce, žene te čak i najmlađu djecu.

Kad god bi se pobunili ili čak oglušili o naredbu, bili bi kažnjeni na najokrutnije načine. Robovlasnici bi vješali svoju ‘ljudsku imovinu’ za ruke i stavljali im ruke ili stopala u vatru, kao jednu formu kažnjavanja. Neke bi spalili žive i glave im nabijali na kolčeve na tržnicama kao upozorenje ostalim zarobljenicima. Ne moramo zaista ići kroz sve krvave detalje, zar ne? Već i previše dobro znamo zvjerstva trgovaca afričkim robljem. No, govorimo li sad o afričkom ropstvu? KraljJames VI i Charles I također su predvodili kontinuirane napore kako bi porobili Irce. Britanac Oliver Cromwell je unaprijedio ovu praksu dehumaniziranja svojih susjeda.

Trgovina irskim robljem je započela kada je James VI prodao 30 000 irskih zatvorenika kao robove u Novi svijet. Njegov proglas iz 1625. je zahtijevao da irski politički zatvorenici budu poslani preko oceana i prodani engleskim naseljenicima Karipskog otočja.

Do sredine 1600-tih, Irci su bili glavno roblje prodavano Antigvi i Montserratu [otoci u Karipskom moru, op. prev.]. U to vrijeme, 70% ukupne populacije Montserrata su bili irski robovi. Irska je brzo postala najveći izvor ‘ljudske stoke’ za engleske trgovce. Većina ranijih robova u Novom svijetu je bila zapravo bijele kože. Od 1641. do 1652., Englezi su ubili više od 500 000 Iraca i još 300 000 prodali kao roblje. Populacija Irske je tokom samo jednog desetljeća pala s 1 500 000 na 600 000 stanovnika.

Članovi obitelji su razdvajani jer Britanci nisu dozvoljavali irskim očevima da povedu svoje supruge i djecu sa sobom preko Atlantika. Ovo je dovelo do bespomoćne populacije žena i djece beskućnika.Britansko rješenje je bilo da i njih daju na aukciju također. Tokom 1650-tih, više od 100 000 irskedjece starosti između 10 i 14 godina je uzeto od svojih roditelja i prodano kao roblje u Karipskom otočju, Virdžiniji i Novoj Engleskoj. U tom desetljeću, 52 000 Iraca (većinom žene i djeca) su prodani u Barbadosu i Virdžiniji.

Još 30 000 irskih muškaraca i žena je također otpremljeno i prodano najvećim ponuđačima cijene. 1656. godine Cromwell je naredio da 2000 malih Iraca bude odvedeno u Jamajku i prodano kao roblje engleskim naseljenicima.

Mnogi ljudi će danas izbjegavati zvati irske robove onim što su istinski i bili – Robovi. Izmišljat će razne termine poput “ugovorene sluge” kako bi opisali što se dogodilo Ircima. Međutim, u većini slučajeva iz 17. i 18. stoljeća, irski robovi su bili ništa drugo nego ljudska stoka. Kao primjer, trgovina afričkim robljem je tek započinjala tokom tog istog perioda. Dobro je zabilježeno da su afrički robovi, ‘neuprljani s omraženom katoličkom teologijom’ i skuplji za kupiti, bili često tretirani puno bolje nego irska strana.

Afrički robovi su bili vrlo skupi tokom 1600-tih (50 britanskih funti). Irski robovi su bili jeftini (ne više od 5 funti). Ako bi plantažer bičevao, žigosao ili pretukao irskog roba do smrti, to nikad nije bilo smatrano zločinom. Smrt je bila financijsko nazadovanje, ali mnogo jeftinije nego ubijanje puno skupljeg Afrikanca.

Engleski gospodari su brzo počeli s ‘oplodnjom Irkinja’, kako za svoje osobno zadovoljstvo tako i zbog većeg profita. Djeca robova su i sama bila robovi, što je povećalo količinu gospodareve raspoložive radne snage. Čak i ako bi Irkinja nekako zadobila slobodu, njena djeca bi ostajala kao robovi svojih gospodara. Stoga, irske majke, čak i s takvom novopronađenom emancipacijom, rijetko bi napuštale svoju djecu i ostale bi dalje robovati.

S vremenom, Englezi su osmislili bolji način kako iskoristiti ove žene kako bi povećali svoj tržišni udio – naseljenici su počeli križati irske žene i djevojke (mnoge koje su imale tek 12 godina) s afričkim muškarcima kako bi proizveli robove s posebnom bojom kože. Ovi novi “mulatto” robovi su postizali veću cijenu od ‘irskih grla’, te su također omogućili naseljenicima da uštede novac radije nego da kupuju nove robove iz Afrike.

Ova praksa križanja irskih žena s afričkim muškarcima se nastavila odvijati nekoliko desetljeća, te je bila toliko raširena da je 1681. donešen zakon koji “zabranjuje praksu parenja irskih ropkinja s afričkim robovima u svrhu proizvodnje robova za prodaju”. Ukratko, ta praksa je zaustavljena samo zbog toga što je negativno utjecala na profite velikih kompanija za transport robova.

Engleska je potom nastavila otpremati desetke hiljada irskih robova kroz više od stotinu godina.Zapisi pokazuju da je, poslije Irske pobune 1798., hiljade irskih robova prodano u obje Amerike i Australiju. Događala su se strašna zlostavljanja i afričkih i irskih zarobljenika. Jedan britanski brod je izbacio čak 1302 roba u Atlantski ocean kako bi posada imala obiliuje obroke.

Irci su nesumnjivo iskusili sve horore ropstva koliko i Afrikanci (ako ne i više, u 17. stoljeću). Također je nesumnjivo da su ona smeđa, preplanula lica koja vidite na svojim putovanjima na karipske otoke vrlo vjerojatno kombinacija afričkih i irskih predaka. 1839. godine, Britanija je sama konačno odlučila prekinuti svoje sudjelovanje u Sotoninom putu do pakla zaustavivši transport roblja. Njihova odluka nije zaustavila pirate na moru da čine što žele, ali novi zakon je polako zaključio ovo poglavlje irske patnje.

Ako neko, bio crn ili bijel, vjeruje da su ropstvo iskusili samo Afrikanci, potpuno su to krivo shvatili. Irsko ropstvo je tema vrijedna pamćenja, a ne brisanja iz naše memorije.

No, zašto se toliko rijetko o tome govori? Zar sjećanje na stotine hiljada irskih žrtava ne zaslužuje više od spominjanja u članku nepoznatog autora? Ili je priča o njima baš onakva kakvu su htjeli njihovi engleski gospodari – da sve to potpuno nestane kao da se nikad nije ni dogodilo.

Nijedna od irskih žrtava se nije uspjela vratiti u svoju domovinu kako bi ispričala svoje teško iskustvo.To su izgubljeni robovi, koje su vrijeme i pristrane povijesne knjige zgodno zaboravili.

Zanimljiva povijesna bilješka – zadnja osoba koju su ubili u Bostonu, što se pokazalo uvodom Suđenjima vješticama iz Salema, je bila Ann Glover. Ona i njen suprug su otpremljeni u Barbados kao robovi 1650-ih. Njenog supruga su tamo ubili jer nije htio odbaciti katoličanstvo.

1680-ih je radila kao domaćica u Bostonu. Nakon što su se neka djeca o kojoj se brinula razboljela, optužili su je da je vještica. Na suđenju su zahtijevali da izgovori Oče naš. To je i učinila, ali na keltskom jeziku, jer nije znala dobro engleski. Nakon toga su je objesili.

 

(Global CIR/soot.net)

Komentiraj