MOGUĆI RATOVI ZBOG VODE U CENTRALNOJ AZIJI: U Sovjetskom savezu dijelili su energente i vodu, sada svaka država ‘životari’ za sebe!

Dok se u drugim dijelovima svijeta ratovi vode zbog nafte, u Aziji bi sukob mogao da bukne zbog jednog drugog prirodnog resursa. Sovejtska era, u kojoj je pet zemalja centrale Azije dijelilo resurse, sada je prošlost, pa mnoge od novonastalih država muče muku sa hroničnim nestašicama vode. Manji incidenti su se već dogodili, ali postoji strah da je to samo najava ozbiljnijeg sukoba.

Jedne ledene januarske noći 2009. godine, Dušanbe, prijestonica Tadžikistana, ostala je u mraku. U jednom od porodilišta, agregat se nije upalio i svi aparati su se isključili. Doktori su malo šta mogli da urade dok su se dvije tek rođene djevojčice borile za život.

Otac jedne od njih, Sejmudin Dustov, pokušao je sa svojim prijateljima ručno da donese agregat težak 200 kilograma na peti sprat, ali nije stigao na vrijeme. Nakon nekoliko sati borbe njegova djevojčica je preminula.

Ta zima bila je jedna od najhladnijih od kada se mjeri temperatura u Tadžikistanu, a usljed čestih nestašica struje, beba Sejmudina Dastova nije jedina koja je doživjela tako tužnu sudbinu.

Zbog čega je sistem zakazao?

Tri države regiona, Kazahstan, Uzbekistan i Turkmenistan, imaju bogate energetske resurse, dok su druge dve, Kirgistan i Tadžikistan, bogate vodom. Svih pet država morale su da rade zajedno da obezbjede vodu za usjeve na proljeće i ljeto i električnu energiju za sve tokom zime.

Kada se SSSR raspao 1991. godine, sistem koji je do tada funkcionisao više nije postojao, a države su morale da se snalaze same. Svelo se na borbu struja protv hrane. Ili će jedna stana da gladuje cijele godine ili će druga da se smrzne.

Prvih nekoliko godina nakon raspada SSSR-a, sistem je funkcionisao i svih pet zemalja je dijelilo svoje resurse, ali tada su zemlje bogate energetskim resursima shvatile da je profitabilnije da prodaju gas i struju stranim kupcima nego da je poklanjaju svojim siromašnim susjedima.

Sistem je srušio Uzbekistan 2009. godine, odlukom da počne prodavati struju Afganistanu. Kao posledicu ove odluke, Kirgistan i Tadžikistan su počeli svoje vodene resurse da koriste za proizvodnju sopstvene struje, a sve manje da je  dijele sa susjedima kojima je potrebna, posebno tokom sjetve.

Sedam godina kasnije, sve veći broj ljudi u centralnoj Aziji, suočava se sa redovnim nestašicama struje ili vode, u zavisnosti od toga gdje žive. Još jedna posljedica tihog energestkog rata je to što se sve veći broj ljudi, usljed nedostatka osnovnih životnih uslova, iseljava iz regiona.

Incidenata je već bilo

Manjih incidenata je već bilo. U planinskom dijelu Kirgistana koji se nalazi visoko u planinama, 2014. godine došlo je do sukoba lokalnih mještana baš zbog vode.

Iako Kirgistan ima bogate zalihe vode, sela na samoj granici u vrijeme SSR-a priključena su na najbliži rezervoar koji se nalazi u Tadžikistanu. Dok su bili dio iste države, problema nije bilo, ali sada kada više nemaju obavezu da dijele svoju vodu, vlasti u Dušanbeu odlučile su da zavrnu slavinu. Sukob je počeo bacanjem kamenica na drugu stranu, a smirio se tak kada je došla vojska.

Rizik za slične, manje incidente postoji i sve je očigledniji, ali region muči još jedan problem – politička nestabilnost.

Kirgistanski predsjednik zbačen zbog struje?

Kurmanek Bakijev, predsjednik Kirgistana, zbačen je sa vlasti u aprilu 2010. godine nakon nasilnih demonstracija. Demonstraniti su dovedeni u prijestonicu Biškek iz različitih dijelova unutrašnjosti. Mnoge zgrade državnih institucija uništene su tokom demonstracija, a Bakijev je morao da napuati Biškek.

U sjenci borbe Rusije i Amerike za jači uticaj, optužbi na Putinov račun da je organizovao svrgavanje predsjednika zbog otvaranja američke baze u Manasku, ostao je pravi razlog bijesa siromašnih Kirgistanaca – sve veća i gotovo nedostupna cijena struje.

Cijena struje počela je da raste nevjerovatnom brzinom 2009. godine kada se Uzbekistan povukao iz centralnog sistema koji je proizvodio struju za svih pet republika, Kirgistan je morao da izgradi, novi, sopstveni sistem za proizvodnju struje što je drastično povećalo cijenu struje u toj zemlji.

Do početka 2010. godine, ikao je nova vlast na čelu sa Rozom Ontubajevim preuzela zemlju, cijena struje je bila duplo skuplja, a grijanje, u zemlji u kojoj zime umiju da budu jako hladne, bilo je još skuplje.

Uzbekistanci se smrzavaju, ali prodaju gas

I Uzbekistan se mučio sa strujom nakon odluke da je proda. U provinciji mnoge oblasti, posebno ruralne u kojima nema industije, struju ima tek nekoliko sati dnevno, a gas je davno ukinut. Škole često nemaju grijanje, a većina domaćinstava, iako je to zabranjeno, krči šume da bi se grijali na drva.

Uzbekistanom je od proglašenja nezavisnosti 1991. godine pa sve do početaka septembra kada je preminuo, suvereno, a mnogi tvrde i diktatorski, vladao Islam Karimov. Specifičan politički trenutak za Uzbekisan sa jedne i veliko nezadovoljstvo građana sa druge strane mogle bi da budu okidač za sukob.

Varnicu bi mogle da zapale i rat u Avaganistanu koji se sve više približava granicama Tadžikistan i Uzbekistana, ali i činjenica da se sve veći broj mladih u ruralnim delovima Uzbekisana radikalizuje.

Tok rijeke Sir Darja/Foto: Wikipedia

Postoji li rešenje?

Za Tačikistan i Kirgistan jedino rešenje je izgradnja novih elektrana i kapaciteta za proizvodnju električne energije, a vlade obje države najavile su ambiciozne planove. U Tadžikistanu najavljuju izgranju najviše brane na svijetu (335 metara) na jugu zemlje, mada trenutno problem predstavlja finansiranje takvog projekta. Ukoliko bi ipak uspjeli pronaći način da realizuju ovaj projekta, Tadžikistan ne samo da ne bi više imao problem sa strujom, već bi mogao i da je izvozi. Sličan ambiciozan projekat planiran je i u Kirgistanu, ali region nije presretan zbog toga. Naprotiv.

Ukoliko brana bude izgrađena prvi na udaru bio bi Uzbekisan kome bi dotok vode rijeke Sir Dajra, jedne od najvećih u regionu, bio drastično smanjen. Preminuli predsjednik Uzbekistana Karimov baš zbog toga, napao je vlasti tih zemalja, rekavši da rizikuju regionalni sukob, pa čak i rat. Slične rekacije, pa čak i najave rata stizale su i od drugih zvaničnika zemalja koje bi ovim planom bile ugrožene kada je snabdijevanje vode u pitanju.

Sva je prilika da rešavanje jednog problema (proizvodnja struje) vodi ka drugom problemu (nestašica vode), pa ostaje pitanje da li će tihi energetski rat da preraste u pravi oružani sukob.

(Global CIR/Agencije)

Komentiraj