SA 48 METAKA SVRGNUO JE KRALJA IDRISA, A JUGOSLAVIJA JE PRVA PRIZNALA NJEGOVU VLADU: Muamer Gadafi, lider libijske revolucije!

Na današnji dan 2011. godine ubijen je Moamer Abu Minijar el Gadafi, predsjednik Libije. Gadafi je bio na čelu Libije od 1969. godine do smrti. Tokom vladavine je uspio uz pomoć eksploatacije nafte zaostalu pustinjsku državu pretvoriti u zemlju s najbogatijim stanovništvom Sjeverne Afrike.

Ipak, nakon što su 2011. godine u takozvanom “arapskom proljeću” srušeni režimi u Tunisu i Egiptu, slični protesti izbili su i u Libiji, da bi ubrzo prerasli u režirani ustanak koji su podržale članice NATO-a  na čelu sa SAD-om, koje su vazdušnim udarima davale podršku pobunjeničkim trupama na zemlji.

Nakon pada Tripolija 28. augusta 2011. Gadafi se sa preostalim članovima libijske vlade povukao u rodni grad Sirt. Tu je do 20. oktobra odbio pet neprijateljskih napada uz konstatna NATO bombardovanja.

Tokom pokušaja proboja iz Sirta kolonu u kojoj je bio i Gadafi uništila je NATO avijacija. Preživjele su napali NATO-ovi pobunjenici, a Gadafi se skrivao do oko 12 sati, kada je pronađen. Nakon kratkog maltretiranja i ponižavanja ubijen je hicem u glavu. To su bili posljednji trenuci života Moamera el Gadafija.

Pukovnik Muamer Gadafi postao je, svrgnuvši kralja Idrisa, jedan od najmlađih predsjednika u Africi.

Ovaj silno ambiciozni bivši student Harvarda i Oxforda, rođen u beduinskom šatoru u pustinji koja se tada nalazila pod talijanskom okupacijom, uz pomoć svojih kolega iz vojske izvršio je tako vojni udar, ukinuo monarhiju i proglasio Libijsku Arapsku Republiku. Dva puta su ga neuspjelo samo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti, piše 24sata.hr.

Državni udar izvela je tako manja grupa vojnih oficira pod Gadafijevim vodstvom dok je kralj Idris bio na liječenju u Turskoj.

Zauvijek će ostat Vođa revolucije

U to vrijeme Gadafi je bio samo satnik u vojsci, a svi sudionici urote bili su niži časnici. Ipak, ova mala skupina uspjela je zauzeti sjedište libijske vojske, kao i radijsku stanicu sa samo 48 metaka. Kraljev nećak Hasan as-Senusi, koji je u međuvremenu instaliran za kralja, maknut je s vlasti i stavljen u kućni pritvor. Gadafi je postao i do danas ostao Vođa Revolucije.

Egipatski predsjednik Naser kojeg mnogi i dalje u arapskom svijetu gledaju kao simbol arapske slobode i digniteta, bio mu je najveći uzor.

Njegova ideologija bila je mješavina arapskog nacionalizma i socijalizma. Pukovnik je u svojoj zemljizabranio sve političke stranke, nacionalizirao naftne kompanije i banke, protjerao 25 hiljada Italijana iz zemlje i sedamdesetih godina zahvaljujući eksploziji cijena nafte poiveo Libiju putem progresa.

Egzistencija osigurana svima

Libija je tako pod Gadafijem, koji je tom zemljom vladao 42 godine, postala bogata zemlja kojom upravlja narod, a nadgledao ju je predsjednik, odnosno u ovom slučaju pukovnik, koji je odlučio modernizirati zemlju. Stanogradnja mu je bila izuzetno važna jer je želio stanovništvo iz potleušica preseliti u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom. To je i napravio.

Obrazovanje (od vrtića do doktorata) bilo  je besplatno kao i zdravstvo (koje je bilo na vrlo visokom nivou), dok je socijalna sigurnost za šest miliona građana bila neupitna.

Njegov narod nije imao egzistencijalnih problema, imali su posao, stan, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost, a stopa pismenosti je uvijek bila među najvišima je u Africi. Čak oko 82% stanovništva u Libiji znalo je čitati i pisati. Za obrazovanje se, primjerice 1998. godine, iz libijskog državnog proračuna davalo visokih 38,2% .

Libijska vrsta socijalizma

Gadafi je 1975. objavio Zelenu knjigu, djelomično inspiriranu Crvenom knjižicom Mao Zedonga. U njoj je u aforizmima izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje. Gadafi u njoj odbija liberalnu demokraciju, slobodu medija, ali i kapitalizam.

Zalaže se za libijsku inačicu socijalizma i za svoju varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća. Zelena knjiga je uvedena u školski program, a učenici su je morali proučavati dva školska sata sedmimčno.

Evropski političari godinama su od Gadafija tražili za naklonost, ugovore, naftu i pristup tržištu. Zapad je jedno vrijeme s Gadafijem bio u izuzetno lošim odnosima zbog njegove saradnje s gerilskim organizacijama Bliskog istoka i zbog navodnih napora da stvori oružje masovnog uništavanja pa je tako Libija bila i pod političkim i ekonomskim sankcijama Zapada.

No 2003. Gadafi je za Zapad u vrlo kratkom roku od krvoločnog teroriste postao poželjan saveznik i poslovni partner pa je čak britanski premijer Tony Blair otputovao u Tripoli pozdraviti novog saveznika u »ratu protiv terora« kako je tada bio nazivan Gadafi.

Mračno proročanstvo

U martu 2011. godine, Gadafi je upozorio da bez stabilne Libije neće biti nikoga ko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Evropu.

– Milioni izbjeglica preplavit će evropske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milioni crnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte, Mediteran će postati more haosa – izjavio je libijski lider samo sedam mjeseci prije nego što je brutalno pogubljen.

Niko ga nije slušao. Umjesto toga, Zapad je pokrenuo vojnu intervenciju da sruši Gadafija s vlasti i od Libije nije ostalo ništa. Likvidiran je u rodnom Sirtu, njegovom najjačem uporištu i skloništu metkom u želudac i glavu.

Zemlja terora i smrti

Kada su prije pet godina hiljade pobunjenih Libijaca izašli na ulice s ciljem rušenja ‘Gadafijevog režima’, sigurno im nije bilo ni na kraj pameti da će im nakon ‘pobjede’ život postati pakao. Ova nekada bogata i sigurna država raspala se po šavovima.

Potonula u haos. Libijci su dobili bezakonje, teror i vladavinu sile – zemlja više i ne postoji. Mnogima je danas žao što su rušili Gadafija jer Libija je danas zemlja u kojoj je anarhija a vladaju lokalni šerifi odnosno plemena koja su u stalnom sukobu. Haos i frakcijske obračune iskoristila je tzv. Islamska država pa je Libija tako postala jako terorističko uporište.

Čak je i američki predsjednik Barack Obama rekao da mu je najveća greška u mandatu bila Libija koja je sad, rekao je, “u neredu”. Doduše, smatra da je intervencija u Libiji bila dobra odluka, ali da je pogriješio jer nije napravio ništa nakon toga.

Prijateljstvo s Titom

Tito je rano zadužio Gadafija. Jugoslavija je prva priznala novu vlast u Tripoliju 1969. godine. Pukovnik je maršalu ostao vjeran za života, ali i poslije njegove smrti. Gadafi je često isticao da mu je Tito bio uzor, i kao čovjek i kao državnik. Josip Broz Tito, često se susretao s tada mladim libijskim pukovnikom.

Tito je u čast svom 50 godina mlađem prijatelju Gadafiju, 1977. na Brijunima priredio svečanu večeru na kojoj je uzvanike zabavljala operna pjevačica Gertruda Munitić. S njim je bila i njegova supruga Mostarka Sofija Farkaš koja je nakon udaje za njega promijenila ime u Safiya Farkach Gadafi.

Na tom sastanku, Tito je još jednom naglasio kako nema mira na Bliskom istoku bez rješenja palestinskog pitanja, odnosno bez ‘povlačenja Izraela sa okupiranih teritorija’.

 

(Global CIR/Foto:Agencije)

Objavljeno u:

Komentiraj