ERDOGANOVA LOGIKA: ‘Jedini izlaz za Tursku je moja diktatura’

Prije tri dana ponovo je produženo vanredno stanje u Turskoj, a po odluci parlamenta u kojem suvereno vlada AKP partija R. T. Erdogana. Vanredno stanje omogućava Vladi da zaobiđe parlament pri donošenju zakona i da ograniči ili ukine prava i slobode građana ako smatra da je to neophodno.

Predsjednik Tajip Erdogan proglasio je tromjesečno vanredno stanje dan nakon navodnog puča 15. jula prošle godine i pitanje je kada će građanima Turske biti ponovo vraćena prava garantovana svim međunarodnim konvencijama, budući da niko i ne razmišlja o ponovnom vraćanju na raniji demokratski sekularni poredak u trenutku kada zemlju potresaju neviđeni teroristički napadi.

Upravo terorizam, kao stalna prijetnja koju potencira turski predsjednik, omogućava mu da vlada bez poštivanja minimuma demokratskih principa. Pored toga, a što je najvažnije za Erdogana u ovom trenutku, dodatna destabilizacija mu ustvari otvora put za promjene Ustava, kojima želi uvesti predsjednički sistem i tako sebi osigurati trajanje mandata barem do 2023. godine.

Kada je i kako ‘terorizam’ postao Erdoganov saveznik, šta mu znači 2023. godina i da li se turski predsjednik pretvara u novog Hitlera, pitanja su koja posljednjih mjeseci postavljaju poznati svjetski novinari i analitičari.

Ono oko čega se većina može složiti jeste da Erdogan stavlja svijet pred svršen čin. Turski tenkovi i vojnici su umarširali na sjever Sirije. U Iraku, Ankara protivno volji centralne vlade u Bagdadu ima logor za obuku boraca protiv DAIŠ-a. Erdogan ne može da dočeka da pošalje svoje vojnike i u bitku za Mosul koji je pod okupacijom DAIŠ-a. Njemu nije toliko važno da oslobodi gradove i ljude od zla, već želi da učestvuje u razgovorima o uređenju Iraka poslije vladavine terora.  Erdogan je u svakom pogledu prekoračio granicu. To se završilo tako što je on otvoreno doveo u pitanje Ugovor iz Lozane iz 1923, kojim su utvrđene sadašnje granice Turske te pokrenuo ustavne promjene kojima želi sebi osigurati neograničenu vlast.

Cizre, zaboravljeni građanski rat u Turskoj/Foto: Agencije

Rat i ‘terorizam’ vratili ga u igru!

Parlamentarni izbori održani 8. 5. 2015. godine, a koje niko danas ne spominje, presudno su utjecali na sva kasnija dešavanja u Turskoj. Tada je Erdoganova stranka (AKP) izgubila većinu u Parlamentu, a što je najvažnije narod je kazao ‘ne’ Erdoganovim ambicijama da od sekularne republike stvori neootomanski kalifat.

Erdogan je dominirao kampanjom uoči tadašnjih parlamentarnih izbora, snažno lobirajući za AKP i jačanje svojih ovlasti. Mnogi su tada smatrali da je upravo on odgovoran za pad popularnosti stranke, jer je svojom autoritarnošću odbio čak i neke dugogodišnje pristaše. Ankete provedene poslije izbora pokazivale su da više od polovice Turaka o Erdoganu ima negativno mišljenje, a samo 39 posto pozitivno. Jednostavno ljudi su bili prezasićeni autoritativnog prodavača magle, čovjeka sukoba i ratova. Od Erdoganovih željenih 400 mjesta u Parlamentu koja bi mu dala priliku da promijeni sekularni turski ustav, dobio je znatno manje i od onoga što je ranije imao, a do tada je AKP držao 327 mjesta i nešto manje od 50 posto ukupnog broja glasova.

Sa druge strane, prema zvaničnim rezultatima  turskog Milliyeta za Erdoganovu AKP partiju 8. juna 2015.  je glasalo 18.510.664 glasača ili 40,79 posto (258 poslanika). Za CHP stranku je glasalo 11.393.045 glasača ili 25.1 posto (132 poslanika). Za MHP stranku je glasalo 7.442.885 glasača ili 16,39 posto (81 poslanik). Za prokurdsku stranku HPD je glasalo 5.857.405 glasača ili 12.91 posto glasača (79 poslanika). Dakle, računica je bila prosta: ukoliko zaista želi smjenu režima opozicija može formirati vladu. Međutim, to se nije desilo te je probijen zakonski rok za formiranje vlade i raspisani su vanredni izbori na kojima je stranka turskog predsjednika povratila većinu u Parlamentu.

Međutim, Erdogan je ovaj put promijenio taktiku. Iako u svojim istupima u javnosti opoziciju i dalje nije  štedio kritika, uglavnom se nije miješao u kampanju niti je više spominjao ustavne promjene. Ali je uradio jednu drugu stvar, pokrenuo je rat protiv Kurda na istoku Turske. Uz otvoreni rat protiv civila, režim je svoju represiju osobito usmjerio prema opozicijskim glasovima HDP-a – kurdske stranke koja je prvi put u historiji države ušla u parlament, no trajno “ vanredno stanje” u velikim dijelovima zemlje uspješno je prikrilo stvarno stanje stvari od međunarodne javnosti. Također pozamašni propagandni aparat Erdoganovog režima djeluje i na internacionalnom nivou, a jedno od najvećih ministarstva u Turskoj jeste upravo Ministarstvo informisanja.

Proces uspostave mira između vlade i PKK-a, pokrenut 2009. godine s nadom okončanja sukoba koji traje od 1984., više ne postoji. Za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovog novog premijera Binalija Yıldırıma, ” nikakav dijalog s PKK-om više nije moguć “. U njihovom vokabularu nema dvosmislenosti: “čišćenje” i “apsolutna pobjeda” najčešći su termini koje koriste.

U proljeće 2013. godine mirovni pregovori su doveli do povlačenja kurdskih boraca u Irak, no naposljetku ih je prekinula situacija u susjednoj Siriji. Napetosti između Kurda i turske vlade osobito su porasle tokom opsade Kobanea, gradića uz tursku granicu kojeg su uglavnom kurdske snage branile od snažnih napada samozvane ‘Islamske države’ .  Istodobno, u kurdskim gradovima u Turskoj je došlo do pobune zbog ponašanja turske vlade koja je priželjkivala kurdski poraz u Siriji. Zatim je je navodno DAIŠ 20. jula 2015. godine u gradu Suruçu, nasuprot Kobanea, izvršio svoj prvi bombaški napad na turskom teritoriju. U njemu je poginulo preko trideset članova turske socijalističke organizacije koja je organizirala akciju solidarnosti za obnovu Kobanea. Prosvjedi su se udvostručili. Dva dana kasnije PKK je u znak odmazde ubio dvojicu policajaca u gradiću Ceylanpınaru, blizu sirijske granice, optužujući vladu i njezin represivni aparat za suradnju s DAIŠ-em. Turska je vlada pak proglasila svoj “rat protiv terorizma”, formalno usmjeren i protiv DAIŠ-a i protiv PKK-a, koji međutim u stvarnosti cilja uglavnom samo kurdske snage, piše Le-Monde.

Od septembra, u svim glavnim kurdskim uporištima odvijali su se sukobi. Pripadnice i pripadnici kurdskog Revolucionarnog patriotskog omladinskog pokreta (YDG-H) su početkom decembra u Silopiju iskopali rovove na ulicama i podigli barikade za zaštitu od turske policije, proglašavajući autonomiju grada. Mladi su aktivisti ipak (prema nekim izvještajima) u međuvremenu zamijenjeni iskusnijim borcima koji su došli iz Iraka, osobito s planine Kandil gdje se nalazi zapovjedništvo PKK-a. Te gradske pobune potaknule su intervenciju deset hiljada turskih vojnika potpomognutih oklopnim vozilima i helikopterima. Posvuda su uspostavljene trajne blokade kako bi se omogućila nekontrolirana represija. “Policijski sati postali su sredstvo za uništenje gradova”, izjavljuje Ferhat Encü, zastupnik Narodne demokratske stranke (HDP). Kada završi jedna faza gradskih bitki i kada se borci PKK-a povuku, kurdske općine se ponovno nalaze na udaru represije vlasti. Brojni gradonačelnici iz redova HDP-a su uhićeni, poput Emine Esmer u Silopiju, optužene za “poticanje oružane pobune protiv vlade”.

Brojni stanovnici jugoistoka zemlje uvjereni su da je Erdoğan povezan s DAIŠ-em te da postoji čak i sporazum s tom organizacijom kako bi se ugušili kurdski zahtjevi. Bombaški napad počinjen u oktobru  2015. godine tokom velikog skupa HDP-a u Ankari, koji je prouzročio smrt  97 osoba (počinitelji nisu uhićeni niti identificirani), pojačao je tu sumnju. Isto vrijedi i za progon dvaju novinara dnevnih novina Cumhuriyet, uhićenih, a potom i osuđenih zbog “razotkrivanja državnih tajni” nakon što su objavili video koji sugerira da su turske tajne službe dostavljale oružje teroristima u Siriji. Neka svjedočanstva ukazuju na prisutnost stranih boraca i u borbama u Turskoj. “Nisu govorili turski, možda azerski. Imali su duge brade i nalikovali borcima DAIŠ-a”, prepričava Abdulkerim F., stanovnik Sura, koji je od borbi pobjegao iz svoje kuće, da bi u njoj, kada se vratio po dokumente, zatekao strance u molitvi.

Sa druge strane razbuktao se terorizam, a Erdogan je uvijek znao i prije policijske istrage ko je počinilac. Po njemu je z a sve bila odgovorna PKK. Čak i kada su u napadima stradavali ljevičari i komunisti, njih je ubijala PKK. Prema mišljenju Christopha Neumanna, ovakvi napadi nisu nikakvo iznenađenje: “Kada se nešto želi brzo promijeniti onda se to najbolje radi destabilizacijom. I zbog toga su ovi neredi bili predvidljivi.”

U takvoj atmosferi rata i straha Turska je dočekala ponovljene parlamentarne izbore. Izbori su održani, a rezultati su ovaj put bili po volji turskog predsjednika. Prema potvrđenim rezultatima, Stranka pravde i razvoja (AK Parti) osvojila je 317 zastupničkih mjesta u parlamentu, odnosno Velikoj narodnoj skupštini Republike Turske, koja broji ukupno 550 zastupnika. Stranka na čijem čelu je bio tadašnji premijer Turske Ahmet Davutoglu imala je  dovoljnu većinu za samostalno formiranje vlade. Najjača opoziciona Republikanska narodna partija (CHP) osvojila je 134 zastupnička mjesta, zatim slijedi prokurdska ljevičarska Narodna demokratska partija (HDP) sa osvojenih 59 zastupnika i desničarska Partija nacionalnog pokreta (MHP) koji u 26. sazivu turskog parlamenta imati 40 zastupnika.

Rat i terorizam vratili su prednost AKP-u budući da se njihova kampanja zasnivala na ideji da samo stabilna i jednostranačka vlada može garantirati sigurnost. Priča je naravno promijenjena nakon izbora i već se početkom 2016. godine počelo ‘šuškati’ o sve izvjesnijim ustavnim promjenama budući da Erdoganove narastajuće ambicije nisu mogle biti zadovoljene predsjeničkim mandatom u kojem se ništa ne pita. U tom naumu mu se suprotstavio i Ahmet Davutoglu, tadašnji premijer Turske, ali je i on kao i desetine hiljada drugih pometen sa političke i društvene scene u događajima koji će tek uslijediti.

Navodni državni udar/Foto: Agencije

‘Osigurao se’ rušenjem ruskog aviona i navodnim državnim udarom

Erdogan je ubrzo shvatio da ukoliko želi ostvariti snove o apsolutnoj vlasti mora nastaviti sa svojom doktrinom šoka i terora budući da jedino tako može homogenizovati tursku naciju tako da svoju sudbinu bukvalno preda u ruke predsjednika.

Tek nekoliko sedmica poslije održanih parlamentarnih izbora, tačnije 24. novembra 2015. godine turska avijacija oborila je ruski avion iznad sirijskog tla koji se nalazio usred antiterorističke misije. To je izazvalo nevjerovatnu diplomatsku i ekonomsku krizu te dovelo Tursku praktično na rub ponora. Moskva je oštro reagirala prekidom započetih ekonomskih projekata, zabranom turističkih putovanja u Tursku te raspoređivanjem S-400 sistema u Siriji koji su samo čekali na grešku turske avijacije.

Niko ne mora čitati “Veliku šahovsku tablu” Zbignjeva Bžežinskog da bi shvatio da se spoljna politika Zapada vrti oko jednog jedinstvenog sveobuhvatnog cilja: spriječiti na svaki način pojavu sile koja je sposobna da ograniči zapadnu moć, ne samo u Euroaziji nego u cijelom svijetu. Međutim, događaji u Siriji doveli su do toga da se politika svjetske moći srušila kao kula od karata. Sirija je postala centar različitih koalicija, i njih je bilo najmanje četiri: Savez 4 + 1 (Rusija, Sirija, Iran, Irak, plus Hezbollah), savez pod vođstvom SAD, odnosno neka vrsta mini-NATO-a, direktna vojna saradnja između Rusije i Francuske, i “ savez” predvođen Saudijskom Arabijom. A tu je i Turska, koja je pod “sultanom” Erdoganom igrala dvostruku igru.

Erdogan se nadao kako će incidentom obaranja aviona  izazvati značajniju reakciju NATO-a koja će se proširiti na Siriju, glavni vojni poligon obračuna sa Rusijom. Vjerovao je da mu je to posljednja šansa da se spasi političke propasti, budući da su mu zapadni mentori koje je do tada pomno slušao, sve otvorenije govorili kako nije uspješno završio svoju misiju – Assad još uvijek nije pao, te da mu je najbolje da se povuče. Međutim, njegove nade su bile iznevjerene, niko ga nije podržao u suludom sukobu sa Rusijom.

Nakon šest mjeseci ‘moćna turska ekonomija’ bila je u fazi raspada, a turistička sezona je izdala pa je nekada ratoborni sultan vidio kako se mora ipak ‘pomiriti sa Putinom’, odnosno izviniti se i ispuniti listu Putinovih želja. To je i uradio pa je donekle popravio odnose sa pobjednikom rata u Siriji.

Međutim, pojavili su se i drugi problemi po Erdoganovu stolicu.

Sam sultan na vrhu svoje piramide osjetio je kako joj se ljuljaju temelji jer su se u zadnju godinu dana istopili  izvori prihoda koji su napravili čudo od Turske.

Prvo, kolaps obaranja nekada ‘bratskog režima’ u Siriji. Ovo se po Erdogana pokazalo materijalno štetnije od muže iranskih sankcija. Turska šapa na nalazištima nafte i sačuvane cijevi i cisterne – što govori o ocu projekta DAIŠ– se pokazala kao plodonosna rijeka para tipa Eufrata za režim u Ankari. DAIŠ je za naftu dobijao logistiku i sklonište, slobodno šetkanje boraca, sanitet, hranu i slično. Gotovo besplatna nafta koju je dobijao od DAIŠ-a iz Sirije i Iraka, režim u Ankari je prodavao vlastitim građanima po cijeni od 5 lira po litru, a posao je išao preko privatnih kompanija Erdoganovog sina Bilala, uz asistenciju ministarstva energetike na čijem čelu se nalazio njegov zet Ali Bayraktar.

Drugo, ukinute su sankcije Iranu. Od njihovog uvođenja, Rusija i Turska su se postavile kao diskretna, masno plaćena komisionarski, transmisija prema Teheranu i nazad. Milijarde su tiho tekle i Iran je funkcionirao skoro normalno, iako opljačkan za masne provizije koje su završavale u džepovima odabranih, osobito Erdoganovih. Padom sankcija koje ni rat u Iraku i Siriji nije mogao zaustaviti, presijeca se vitalan dotok casha u sve veću obitelj i na zajedničku siniju. Da bude i gore, Iran ekspresno vraća svoju proizvodnju nafte na predsankcijsku i željan novca, obara joj cijene na tržišnu razinu gdje “bratska” Rusija dobija krvav nos. Domine padaju. Usput, Iran zabrinut za stanje šiita u Iraku i Siriji, hladno šalje svoju Revolucionarnu gardu gdje god treba, od Jemena do Damaska i u ovom trenutku drži četiri glavna arapska grada. Turska postaje ‘just another country’  i vrlo daleko od projektirane uloge nove ‘Majke sunita’.

Treće, unutarnji problemi u stranci. Toliko plijena koliko je AKP kupila kroz tradicionalnu instituciju bakšiša, negdje je moralo izazvati sukobe, pa smo i prije Davutoglua bili svjedoci Erdoganovih miješanja napakovanih karata. Zanimljivo je da su svi otpadali bez vriske odbačenih. Biće i mirazi su tekli kako treba?!

Sve u svemu, situacija je bila zrela za jedan lažni državni udar koji će Erdoganu pomoći da se obračuna sa tzv ‘gulenistima’ u svojoj stranci, ali i sa kemalistima u glavnoj opozicionoj republikanskoj partiji, što će biti posljednji slom otpora novom ‘erdoganovskom ustavu’. Također, udar će mu dati i dodatni manevarski prostor da okrene politički kurs Turske u drugom smijeru – prema Euroaziji  misleći da će se tako barem za kratko vrijeme spasiti odmazde dojučerašnjih šefova sa Zapada.

Tako je 15. jula izvedena trosatna predstava ‘Državni udar u Turskoj’. Nije bilo dvojbe da je iza svega stajao Erdogan. U nadolazećim danima, Erdoganova vlast pokrenula je ‘najveću čistku u povijesti republike’. Uhapšeno je gotovo 60.000 ljudi, među njima 10.000 policajaca, 3000 sudaca i 15.000 prosvjetnih radnika. Zatvoreno je više od 600 privatnih obrazovnih institucija, otpušteni su dekani svih sveučilišta, a akademskim radnicima zabranjeno je putovati u inozemstvo. Više od 1000 vojnih dužnosnika optuženo je za organiziranje puča, a raspuštena je i Predsjednička garda. Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) objavila je tromjesečno izvanredno stanje koje izvršnoj vlasti omogućava da mimo parlamenta donosi uredbe kojima se ograničavaju ljudska prava i slobode. Zamjenik premijera Mehmet Simsek najavio je, pak, da će vlada osnovati političko tijelo koje će, umjesto sudova, odlučivati o krivnji osumnjičenih za organiziranje puča.

U prvim danima nakon navodnog puča rečenica koja se u javnosti najčešće mogla čuti bila je ona da je dobro da je puč propao jer je time ‘spašena demokratija’. Jer Erdogan je ipak pobijedio na izborima većinom glasova birača. No svako iole upućen u lik i djelo toga diktatora znao je da je činjenica izbora jedino što njegovu vlast čini demokratskom. Danas više nema nikakve dvojbe da je pučem, kako je napisao Can Dündar, demokratija uništena i da je njezin grobar predsjednik Erdogan.

Kada se čistka zahuktala, mnogi su se zapitali kako su vlasti takvom brzinom mogle identificirati toliki broj ‘krivaca’. Turski dužnosnici odgovorili su im da su inkriminirajuće informacije o tim ljudima ‘imali godinama, ali nisu imali dokaze’. Uskoro se ispostavilo da je velika čistka u vojsci bila planirana i prije pokušaja vojnog udara, štoviše, ona je bila njegov glavni razlog.

Otkad je prije 13 godina došao na vlast njegovo političko djelovanje neprekinuti je niz čistki vojske, sudstva i svih sekularnih institucija. U ranim danima desna mu je ruka bio upravo Fethulah Gulen, isti onaj kojega sada optužuje da je povlačio konce puča. Njih su dvojica, ujedinjeni u viziji uspostave islamističke verzije demokracije, nasrnuli na institucionalne bastione kemalističkog sekularizma, pa u seriji spektakularnih suđenja krenuli rasturati sve što im se našlo na putu.

U suđenjima ‘Ergenekon’ i ‘Malj’ uz pomoć fabriciranih dokaza i lažnih svjedoka osuđeno je oko 400 oficira, od čega 37 generala i admirala. Suci i tužitelji bili su Gulenovi ljudi, a njegovi ljudi ovladali su i medijima. No kada su se tom kleriku prestale sviđati autoritarne tendencije i korupcija vladajuće stranke, bivši saveznici postali su najljući neprijatelji. Erdogan se proteklih godina uspješno obračunao s ‘gulenovim medijima’ šaljući na redakcije specijalnu policiju oboružanu suzavcem i vodenim topovima. Budući da je s njim radio na preuzimanju kontrole nad državom, Erdogan dobro zna kako Gulen operira. No njegove evidentne paranoje potkrepljuje i činjenica da su gulenisti organizacija, kojoj se pripadnost ne objavljuje javno i kojoj razgranata mreža škola i dobrotvornih organizacija služi za podizanje cijele nove generacije mladih Turaka obrazovanih u znanosti, a ukorijenjenih u islamskoj etici. Polovica generala koji su ovih dana uhapšeni zbog organiziranja puča unaprijeđena je upravo nakon spomenutih čistki koje su Erdogan i Gulen provodili zajedno.

‘Narod traži da ponovno uvedemo smrtnu kaznu’, poručio je Erdogan preko CNN-a par dana nakon što su građani, koje je pozvao da na ulicama obrane njegovu vlast, izvikivali ‘Allahu Akbar!’ i ‘Hoćemo egzekucije!’ Za to vrijeme, na istambulskom trgu Taksim vijorila se zastava s porukom izbjeglom kleriku Gulenu: ‘Objesit ćemo tebe i tvoje pse za vaše vlastite uzice’. ‘Izađite na ulice i trgove kako bi obranili demokraciju’, koče se iz dana u dan Erdoganove poruke na svakom turskom pametnom telefonu, ‘jer izdajniku i teroristu treba dati lekciju’.

Uredu, riješili smo se vojnog udara, ali ko će nas štititi od policijske države? U redu, sigurni smo od ‘zlobe obrazovanih’, ali ko će nas braniti od neznanja? Poslali smo vojsku nazad u kasarne, ali kako ćemo spasiti politiku ako je ona utjerana u džamije?’ napisao je nedavno glavni urednik dnevnika Cumhuriyet Can Dündar, koji je krajem prošle godine uhapšen jer je objavio reportažu u kojoj se tvrdi da turska obavještajna služba navodne sirijske pobunjenike opskrbljuje oružjem. U drugoj rečenici Dündar se referira na molitvu, kojoj je prisustvovao i predsjednik Recep Tayyip Erdogan, tokom koje je imam zamolio Boga da Turke ‘spasi od zlobe, naročito zlobe obrazovanih’.

Očigledno je sve manje obrazovanih i hrabrih u Turskoj. Režim ih je ušutkao te se na kraju ispostavilo kako je Erdoganu glavni cilj bilo rušenje kemalizma – osnove sekularizma u Turskoj. Erdogan veoma drži do historijskih paralela, godišnjica, poređenja i ustoličavanja u nacionalnu memoriju i zato već uveliko radi da na stotu godišnjicu proglašenja moderne, Ataturkove Turske, izbriše sve njene tragove i 2023. godine, proglasi sebe novim ocem neoosmanske nacije.

Tajip Erdogan želi da bude mnogo više od “oca Turaka” i nije zainteresovan da bude novi Ataturk. On bi prije da nastavi stazama posljednjeg apsolutističkog sultana Abdulhamida II koji je panislamizam proglasio državnom ideologijom, sa par razlika: ono što su za Abdulhamida bili Jermeni, to su za Erdogana Kurdi; ono što je sultanu zvanom Krvožedni bio Drugi rajh Vilhelma II, to je Erdoganu Rusija Vladimira Putina; i potencijalno ono što su Abdulhamidu bili mladoturci, to su Erdoganu sljedbenici Fethullaha Gulena i sekularisti.

Novogosišnji masakr/Foto: Public

Novogodišnji masakr- navodna osveta Erdoganu, a ubijeni sekularisti!

Nova 2017. godina praktički nije ni otkucala, a u Turskoj se dogodio još jedan krvavi teroristički napad. Ovo je već 44. napad s ljudskim žrtvama u posljednjih 365 dana, a zanimljivo je da se gotovo dvije trećine napada dogodilo nakon navodnog ljetošnjeg pokušaja državnog udara i u vrijeme nesmiljene represije protiv ‘urotnika i njihovih (pravih ili krivih) simpatizera’.

U svom stilu Erdogan je iskoristio masakr za zbijanje nacionalnih redova pred opasnošću koja stalno vreba. “Ovako podlim napadima i na civile, neprijatelji našeg naroda i njihovi kooperanti pokušavaju destabilizirati našu zemlju, ugroze moral naroda i izazovu kaos. Međutim, dodatnim ujedinjenjem naših snaga, mi nikada nećemo dozvoliti da zlikovci uspiju u tim nakanama”, poručio je Erdogan.

‘Sekularni Turci se nikad nisu osjećali tako sami.’, napisala je poslije novogodišnjeg masakra  poznata turska novinarka Ezgi Basaran. ‘ Tursko društveno tkivo rastrgano je do srži, na način da Turska danas ne može tugovati kao jedna zemlja, kamoli veseliti – iako za ovo prvo u zadnje vrijeme ima mnogo više razloga nego za potonje.’

U posljednjim danima 2016. u Turskoj se provodila sistemska kampanja – od strane državnih i lokalnih vlasti i nevladinih institucija – protiv proslave Nove godine. Turski direktorij za religiozna pitanja proglasio ju je “nedozvoljenom” za turske muslimane. Posteri s ilustracijom bradatog muslimana koji udara šakom Djeda Mraza bili su izvješeni po cijelom Istanbulu. Grupa tzv. ‘islamista’ se fotografirala kako u tradicionalnoj turskoj nošnji drže pištolj uperen u glavu Djeda mraza. 31. decembra islamističke novine imale su naslovnicu: “Ovo je naše zadnje upozorenje. NEMOJTE slaviti.”

Zbog glasina da je terorist bio odjeven u kostim Djeda mraza, jedan komentator je napisao: “Vaš Djed mraz ne nosi darove svo vrijeme. Jeste li mislili da će vam piva i rakije koje ste pili pomoći u zagrobnom životu? Kako da ne!” Drugi je dobacio: “Ako se zabavljate s vašim mini- suknjama dok svijet gori, evo što dobijete”.

Nažalost, iz ovoga se da zaključiti da znatan dio Erdoganovih pristaša šutke tolerira, čak i dijeli, mentalitet tzv. ‘Islamske države’. Rezultat je da se drugi dio Turske – sekularni, “stari”, bijeli – osjeća kao ugrožena manjina i primarna meta terorista, zajedno s Kurdima i alavitima. Njihovu agoniju i žrtve većina ignorira, zaključuje Basaran.

Kao i u slučaju ubistva ruskog ambasadora nekoliko dana ranije, prorežimski mediji optužili su Zapad, kako direktno ili indirektno stoji iza novogodišnjeg napada, a prije svega zbog vanjskopolitičkog zaokreta Turske. Sa druge strane odgovornost za napad je preuzela teroristička organizacija DAIŠ, a i to je navodno osveta Erdoganovom režimu jer se bori protiv terorizma. Da su ove tvrdnje istinite, ‘osvetnici’ ne bi zasigurno svoj bijes iskaljivali na sekularistima i turistima, nego bi našli neke puno bolnije mete za Erdogana. Nekako je čudan taj terorizam u Turskoj, uvijek su žrtve oni koji ne glasaju za Erdogana ili koji se ne slažu sa njegovom politikom. Međutim, nakon svakog napada narod je zaplašeniji i više vjeruje medijima, a samim tim Erdogan je sigurniji i može nastaviti do konačnog cilja – promjene Ustava.

Po uzoru na Hitlera?

Na pitanje novinara da li je izvršni predsjednički sistem moguć uz istovremeno održavanje unitarne strukture države, Erdogan je početkom 2016. po povratku iz Saudijske Arabije rekao: “Već postoje primjeri toga u svijetu. To možete da vidite i na primjeru Hitlerove Njemačke!”

“I poslije toga je bilo primjera u mnogim drugim državama”, naveo je turski predsjednik, a prenijela turska agencija Dogan.

Nakon svega što smo imali priliku vidjeti i čuti u posljednje dvije godine postavlja se pitanje da li Erdoğan pokušava da bude mali Hitler na Bosforu, koji prijeti da poljulja temelje modernog demokratskog društva i civilizacijskih vrijednosti, pod kapom borbe za iste? Iz poređenja događaja iz mračnih tridesetih godina XX vijeka u Njemačkoj i onih oko prošlogodišnjeg ‘neuspjelog puča’ u Turskoj, mogao bi da se donese takav zaključak.

Gore: Paljenje Rajhstaga 1933. godine | Dolje: Eksplozija u Istanbulu 2016. godine

Događaj poznat pod nazivom „Paljenje Rajhstaga“ (Der Reichstagsbrand) odnosi se na požar u parlamentu Njemačke koji se desio 27. februara 1933. godine u Berlinu. Paljenje zgrade njemačke skupštine Adolf Hitler i njegova Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP ili NS) su iskoristili za apsolutno preuzimanje vlasti i stvaranje sistema u kome je Adolf Hitler zajedno sa svojim esesovcima imao neograničena prava. Nacisti su praktično odmah nakon paljenja Rajhstaga optužili komuniste i „komunističku zavjeru“ za paljenje predstavničkog tijela versajske Njemačke. Sa druge strane, mnogi protivnici Hitlera kao i određeni nezavisni posmatrači smatrali su da je požar podmetnut od strane samih nacionalsocijalista. Ne treba biti mnogo pametan pa uvidjeti da između paljevine Reichstaga i navodnog puča u Turskoj postoji dosta dodirnih tačaka.

Gore: Paljenje knjiga za vrijeme Hitlera | Dolje: Uništavanje knjižara i knjiga za vrijeme Erdogana

Prije svega, u slučaju Rajhstaga, dan nakon njegovog paljenja, Hitler je tražio od predsjednika Hindenburga da donese „Dekret predsjednika Rajha za zaštitu naroda i države“, uzimajući kao osnov za to član 48. Ustava Njemačke (koji je u istoriji poznatiji kao Vajmarski Ustav). Dekret je donesen, a njime su suspendovane skoro sve građanske slobode u Njemačkoj, kao što su npr. sloboda izražavanja, sloboda medija, javnog okupljanja, poštovanja privatnosti i sl. U slučaju navodnog puča, nedugo nakon njegovog kraha, turske vlasti su uvele vanredno tromjesečno stanje u skladu sa članom 120. Ustava Republike Turske i suspendovale određene članove Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda prema članu 15. te konvencije. Time je Erdoğanova vlast praktično suspendovala pravo na slobodu izražavanja, slobodu medija, javnog okupljanja, poštovanja privatnosti i sl.

Zatim, paljenje predstavničkog tijela Njemačke dovelo je do monstruoznih posljedica. Iste noći i narednih dana uhapšeno je nekoliko hiljada ljudi, uključujući komunističke poslanike i rukovodioce, a nakon donešenja Dekreta kojim su ukinuta osnovna prava građana, naci-hobotnica je svoje pipke pružila do svake institucije u Njemačkoj, tjerajući nepodobne i one sa nedovoljnim „rasnim nasljeđem“. Ovo je kasnije dovelo i do Kristalne noći, proganjanja Jevreja, Slovena, Roma i ostalih negermana, holokausta i pokušaja istrebljenja svih političko, etnički, zdravstveno ili na bilo koji drugi način nepoželjnih. Progoni su se širili i na istaknute naučnike, umjetnike, sportiste… U slučaju ‘puča’ u Turskoj već je došlo, i još uvijek dolazi do monstruoznih posljedica. Pored masovnih hapšenja, progona, zatvaranja medija i sl., iz Turske dolaze vijesti o tome kako zatvorenici na neljudske načine muče zatvorenike za koje se sumnja da su učestvovali u puču, dok čuvari reda ne čine ništa da to spriječe. Sve u ime zahtjeva svjêtine i „bijesnog“ naroda, koji traži odmazdu za učinjen napad na njihovu državu. Spaljuju se „izdajničke“ knjige koje „kvare“ tursko dostojanstvo, a svaka kritika Erdoğanovog režima je zabranjena.

Gore: Skup podrške Hitleru | Dolje: Skup podrške Erdoğanu i politici njegove nove Turske

Adolf Hitler je na vlast manje-više došao izborima. Protekom vremena podrška naroda njegovom programu je postala daleko nadpolovična. Godinama su krvožedni naci vojnici revnosno izvršavali zadatke, dok se plebs kleo u svog vođu zaklinjući mu se na vjernost do groba. Održavani su grandiozni skupovi podrške nacionalsocijalističkom režimu pod patronatom borbe za Njemačku. Na stotine hiljada ljudi je radosno, uz neskriveno ushićenje, mahalo crvenim zastavama Trećeg Rajha i „nepobjedivom“ svastikom. Na sav glas se pričalo kako one koji su protiv Njemačke (protiv Hitlera) treba oštro kazniti, ubiti, protjerati i odstraniti ih iz tkiva njemačkog naroda. Novine u Njemačkoj su zahuhtavale situaciju člancima, pozivajući na progon, dok su određeni mediji u svijetu Hitlera slavili kao velikog reformatora. Erdoğan je na vlast došao izborima. Protekom vremena podrška naroda njegovom programu je postala daleko nadpolovična. Određeni pripadnici turskog naroda koji „samo brane Tursku“ revnosno traže da se izdajnici kazne, i da se ne smije imati milosti prema njima, a plebs se kune u svog vođu, novog sultana, zaklinjući mu se na vjernost do groba. Održavaju se grandiozni skupovi podrške režimu pod patronatom borbe za Tursku. Na stotine hiljada ljudi radosno, uz neskriveno ushićenje, maše crvenim zastavama Turske, koje se koriste umjesto stranačkih. Na sav glas se priča kako one koji su protiv Turske (protiv Erdoğana) treba oštro kazniti, ubiti, protjerati i odstraniti ih iz tkiva turskog naroda. Sve se ovo dešava uz izgovore da Erdoğan ima većinsku podršku svog naroda, i da se u većinsku podršku ne smije dirati.

Evropske države nisu praktično ništa uradile da se spriječe zločini naci-režima sve dok i njima naci-režim nije došao pred kućna vrata.  Evropske države ništa praktično ne rade da se spriječe zločini Erdoğanovog sultanata. Vjerovatno neće ništa ni uraditi sve dok i njima njegov režim ne dođe pred kućna vrata. Tu i tamo objavi se poneko saopštenje i osuda, ali konkretne akcije na zaustavljanju totalitarnog ludila u Turskoj nema. Uz DAIŠ u predvorju, i nepovoljnu vojno-političku situaciju u svijetu, u kojoj zemlje Istoka i Zapada ne sarađuju dovoljno, u vremenu kada ekstremizam i radikalizam postaju ustaljena matrica, režim u nekadašnjem bolesniku, koji je vaskrsnuo u krvi nedužnih, prijeti da postane opasna mašina za uništenje evropske kulture, evropskih vrijednosti, ljudskih prava i svega onog na šta bi svaki Evropljanin trebao biti ponosan, piše na svom blogu Dejan Lučka iz banjalučkog Centra za ljudska prava.

Ljudska prava i dostojanstvo čovjeka imaju alternativu, a ona se zove fašizam, tiranija, vjerski fanatizam, diktatura ili srednjovjekovno mračnjaštvo u modernom oklopu…Sve ovo nudi Erdogan turskom narodu kroz najavljene promjene Ustava. U bjesomučnoj želji da očuva vlast i ostvari neootomanske imperijalne ambicije uspio je zavaditi Tursku sa susjedima, ali i podijeliti sam narod Turske. Nakon što je ‘riješio’ tzv. Kurdsko pitanje, bacio se na rješavanje pitanja ‘gulenista’, da bi sve na kraju začinio istrebljenjem i zaplašivanjem sekularista. Na kraju, kada sa svima završi vjerovatno će na red doći i njegovi najgrlatiji podržavatelji.

Putinu je naravno dobro došlo prividno pomirenje sa Erdoganom da se fokus svjetske javnosti pomjeri sa njega i Rusije, a ne zaboravimo i sankcije koje Rusiji  još uvijek nisu uklonjene pa je trebalo relaksirati odnose sa svim državama raspoloženim za saradnju. Sa druge strane, ruski predsjednik je svjestan da jaka Turska u NATO savezu sa nuklearnim oružjem pred vratima Rusije i nije neki garant sigurnosti, a ima li šta bolje od ostanka jedne labilne i narcisoidne osobe poput Erdogana na čelu takve države. Kremlj dobro zna da će posao urušavanja Turske najbolje odraditi upravo Erdogan, pa Putinovu iznenadnu bliskost sa njim treba promatrati kroz prizmu strateških ruskih interesa – zagospodariti Bosforom i Dardanelima.

Na kraju, zaplašenom i sluđenom narodu Turske, nakon niza predstava Erdogan nudi da se odreknu svih svojih prava, kako bi ih zamijenili sa ‘legalnom diktaturom’, koju će parlament najvjerovatnije izglasati kroz promjene ustava već u aprilu ove godine. To je Erdoganova logika i vizija uređene države.

 

 

(Global CIR/Ermin K./Izvori: DW/Le Monde, Washinton Post, RT, blog Dejana Lučke/Agencije)

1 Komentaron this Post

  1. Ma uništit će Tursku i narod će tek da strada

    Reply

Komentiraj