PROSVJETITELJ I REFORMATOR! Reis Džemaludin Čaušević: Svijet se kreće naprijed, ne budemo li se ravnali prema duhu vremena, bit ćemo pregaženi!

Piše: Asim Mahmić

“Preselio je reis Čaušević” – bila je rečenica koja je odjekivala bosanskim mahalama 28 marta te davne 1938. godine. Iako, već godinama nije bio reis, Čaušević je u očima naroda i dalje bio njihov ne samo vjerski nego i svjetovni vođa, ipak malo udaljen od društvene pozornice, ali uvijek prisutan, zainteresovan za bitna pitanja muslimana.

Reis Džemaludin Čaušević je zasigurno bio čovjek od akcije, čovjek koji je živio ispred svoga vremena, svjestan da je doba Osmanlija davno prošlo i da se Bošnjaci nužno moraju usmjeriti ka Zapadu, ka Evropi.

Rođen je u selu Arapuša pokraj Bosanske Krupe 1870. godine, a za vjerskog učenjaka se školovao najprije u Bihaću, da bi potom kao veoma uspješan učenik otišao na studije vjerskih nauka u Istanbul, koje završava 1903. godine specijalizirajući vjersko pravo. Nakon povratka sa studija stalno se naseljava u Sarajevu stavljajući se na raspolaganje Islamskoj vjerskoj zajednici.

Tadašnja vjerska zajednica ga angažuje na polju prosvjetnog rada i Čaušević dobija priliku da se bolje upozna sa stvarnim stanjem i položajem bosanskohercegovačkih muslimana. U kontaktu sa običnim vjernicima, Čaušević ustanovljuje više problema, koje je bilo potrebno hitno riješiti. Nakon stupanja na poziciju reisul- uleme 1913. godine on se i aktivno angažuje na rješavanju tih problema.

Poboljšanje položaja Bošnjaka kroz opismenjavanje

Čauševićeva reforma pisma/Foto: Public

Uvidjevši na mnogim poljima zaostalost muslimanskog puka, koji je najčešće slabo ili nikako obrazovan, te veliki društveni i ekonomski jaz između nekolicine bogatih i velike većine siromašnih muslimanskih porodica, reis Čaušević nastoji svojim radom na opismenjavanju običnog naroda da doprinese poboljšanju ukupnog položaja samih Bošnjaka.

Prvi konkretan korak koji poduzima reis Čaušević u cilju poboljšanja života muslimana jeste reforma pisma. Naime, dotadašnje pismo je bilo skoro pa neupotrebljivo za korištenje velikom broju ljudi. Biti pismen u to vrijeme bila je privilegija vjerskih učenjaka i nekolicine svjetovno obrazovanih građana koji su većinom pripadali bogatijem sloju društva. Arapsko pismo koje se izučavalo u islamskim vjerskim školama nije bilo prilagođeno bosanskom jeziku, obzirom da nije imalo znakove za određeni broj slova koja postoje u bosanskom, ali ne postoje u arapskom pismu. Na taj način pismenost je, kao što je bio slučaj u Srednjem vijeku na Zapadu, bilo privilegija samo sveštenih lica, te nekolicine građana “aristokratskog” porijekla.

Reis Čaušević je uvidio da se mora nešto uraditi kako bi se pismo “vratilo” većini građana i ponovno se učinilo sredstvom za prosperitet kako pojedinca tako i zajednice. Tada se kreće u reformu arebice u koju se unose palatali đ, nj, lj i ć, te vokali o, i, e. Obzirom da se ovo pismo dosta koristilo u mektebu, islamskoj vjerskoj školi nižeg stepena, ono dobija naziv mektebica.

Dok smo mi obilazili turbeta, drugi su vrtili planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorištavali šume…

Prvi korak je učinjen, trebalo je učiniti drugi korak – “osvijestiti” narod. Posmatrati jedan dio historije iz sadašnje perspektive je veoma pogrešno i može doprinijeti stvaranju netačnih zaključaka. Da bismo shvatili i ispravno poimali određeni historijski period nužno je da se što više “uživimo” u to vrijeme, da ga pokušamo sagledati objektivno, onoliko koliko je to moguće. Tadašnji muslimanski puk još nije bio napravio razgraničenje između pojmova vjere i nacije, već su one manje više poimane istovjetno.

Vjera je još uvijek imala veoma veliki uticaj na društvo, štoviše historija nam to dokazuje na primjeru obrazovanja – velika većina stanovnika je pohađala vjerske škole, dok je svjetovno obrazovanje bilo tek u razvoju i ono je najčešće bilo rezervisano samo za muškarce. Bošnjaci vjernici su službenike islamske zajednice poimali  kao svoje duhovne vođe, svako selo je imao jednog “pastira” koji se brinuo za duhovni život svojih vjernika. Ti “pastiri” su odgajani u konzervativnim vjerskim školama, koje su radile prema planu i programu koji je datirao još iz osmanskog perioda.

Oni su bili inertni prema promjenama i stavljali su “ruke na oči” praveći se da ne vide da je Osmansko doba davno prošlo i iščezlo. Oni su muslimanske vjernike ubjeđivali kako će se uskoro vratiti “turske vojske” koje ce ih osloboditi od ‘nevjerničkog jarma’. Prenoseći svoju inertnost i na običan narod, doveli su ga skoro do intelektualnog mrtvila, do mržnje i prezira prema svemu novom i stranom. Jedina utjeha je narodu bilo ‘spasenje na drugom svijetu’ kojeg su očekivali i za koji su radili. Praktički, većina naroda je živjela ispunjena  maštarijama o životu na budućem svijetu, dok im se na ovom svijetu ‘koji je njiva ahiretska’ izmicalo tlo pod nogama i čekala ih neizvjesna sudbina. Reis Čaušević je to prepoznao i odlučio djelovati.

“Novo doba, nastalo godine 1918., zateklo je nas muslimane Bosne i Hercegovine potpuno nepripravne. Prosvjetno zaostali, ekonomski gotovo uništeni, a u vjerskom odgoju slabi i nehajni. U školama, koje su pred našim očima, naše djece vrlo malo; agrarnom reformom ubijene egzistencije hiljadama naših familija, a na vjerskom polju bez moderno uređenih institucija, bez sposobne i savremene uleme. Kada god se u ove naše prilike i neprilike zamislimo i sjetimo posljedica, koje nas u skoroj budućnosti čekaju, nameće nam se samo po sebi pitanje: šta da mi kao roditelji, kao starješine i kao članovi Islamske zajednice činimo i na koji način da to zaustavimo, otklonimo i popravimo. Ozbiljno zabrinuti moramo se pitati: u ovakvom vremenu i previranju kakvo će izrasti naše potomstvo.” , zapisao je, između ostalog, reis Čaušević u svom tekstu u prvom broju “Novog behara”, objavljenom 1. maja 1927. godine, u kojem još navodi i ovo:

” A dužni smo i dužni ste vi svi da predajemo u amanet svome potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane. Niko se ne odriče svoje vjere, pa nećemo ni mi naše.”

U jednom tekstu objavljenom januara 1934. godine reis Džemaludin Čaušević podsjeća  svoje sunarodnjake na njihov pravi problem, obrazovanje:

„Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji. Sad su i šila i igle drukčije, čekići i vignjevi su se promijenili. Škole i način školovanja se izmijenio, i ko se ne bude snalazio u  ovim novotarijama on je izgubljen. Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi  ne budemo ravnali prema duhu vremena, bit ćemo pregaženi.  U prošlosti smo puno drijemali, treba već jednom toga se proći. Dok smo mi tražili pomoći od turbeta, od mrtvih ljudi, dok smo izgledali (čekali) da nam halife i hilafet očuvaju našu vjeru,  drugi su se dali na izvađanje praktičnijih sredstava. Vrtili su planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorišćavali šume i sticali  bogatstvo. Mnogi su opet dizali i uspostavljali sve što treba za očuvanje svoje zajednice. I ovdje se ispunila ona trajna istina da  «znaniji i neznaniji ne mogu biti jednaki». Mi učimo Kur’an, mi  slušamo Kur’an, ali ono što Kur’an od nas traži u pogledu rada  i truda, to drugi izvršavaju.“

Vješto koristeći mogućnost javnog govora većoj masi ljudi na molitvi petkom, reis pokušava da probudi muslimanske mase iz svekolike letargije. Uvidjevši značaj tadašnjih medija on objavljuje svoje tekstove u novinama pozivajući na reforme cjelokupnog društva.

Zalagao se za jednakopravnost žena

Bio je poznat i po tome što je u svoje vazove unosio svoje liberalne i reformatorske poglede na islamsku tradiciju. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije, ravnopravnog položaja ženskog bića u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i obrazovanja te učestvovanja u javnom životu.

Strani promatrači su 1920-ih godina bili iznenađen velikim brojem muslimana koji studiraju na sveučilištima i visokim školama. A mnoge muslimanke su radile u sarajevskim tvornicama – što je bilo nezamislivo u strogim muslimanskim sredinama u to doba. Sve ove tendencije je podupirao reis-ul-ulema Čaušević. Godine 1927. izazvao je sablazan među konzervativnim bosanskim muslimanskim svećenstvom, najprije time što je ustvrdio da bi se vakufska zemlja u gradskim središtima na kojima se nalaze groblja mogla bolje iskoristiti tako da se na njoj sagrade škole, te jer se usprotivio običaju da žene nose feredže.

“Više volim vidjeti muslimansku djevojku bez feredže koja pošteno zaraduje za život, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredžom na licu, a večer provodi u kafani.”, kazao je reis Čaušević.

Tvrdio je da nošenje feredže nije vjerska dužnost nego tek običaj, a preporučio je i da muškarci, umjesto fesa, nose obican šešir à la Ataturk (nošenje fesa je umesto turbana uveo sultan 1828. kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad, a vjernici su se tomu tada žestoko odupirali).  Ove Čauševiceve izjave izazvale su buru prosvjeda – držali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijeće u Sarajevu objavilo je svoj službeni stav u kojem je osudilo njegove poglede.

Otpor tradicionalista

Ipak nije sve išlo tako glatko. Unutar islamske zajednice, kao i kod običnog naroda bilo je veoma mnogo protivnika reformi. Ovi tradicionalisti nisu željeli promjene, a pobornike reforme su klevetali na razne načine, pa čak i izopćavali iz vjere raznim pravnim odlukama. Razlozi za to su mnogostruki. Bogatijem sloju društva nije odgovaralo narodno prosvjećivanje jer bi tada bio ugrožen njihov položaj i ugled u društvu. Tradicionalna ulema je smatrala da se modernizacijom ruši islamska vjera, njena stroga pravila i postulati. Također, bojali su se izučavanja “nevjerničkih” nauka, smatrajući to veoma opasnim i pogubnim za jednog muslimana.

Unatoč svemu tome reis Čaušević se nije dao pokolebati. Nastavljajući sa prosvjećivanjem muslimanskih vjernika on ih sve više podstiče na buđenje i prihvatanje novih okolnosti. Na međunarodnom planu reis Čaušević blagonaklono je gledao  na formiranje Republike Turske, za razliku od većine islamskih učenjaka koji su mnogo negodovali zbog ukidanja već tada hilafeta i uspostavu sekularne republike.

Ubrzo reforme urođuju plodom. Javlja se sve više muslimanskih intelektualaca koji su obrazovanje stekli na zapadnim univerzitetima i tako donijeli veoma bitno i moderno znanje i vještine u svoju matičnu zemlju. Dolazi i do povećanja pismenosti među običnim narodom.

Prijevod Kur’ana na bosanski jezik

Nastojeći približiti vjerska učenja islama običnom čovjeku reis Čaušević radi na prevođenju značenja Kurana na bosanski jezik. Ovaj posao uspijeva završiti u suradnji da Muhamedom Pandžom i tako približava Kur’an običnom vjerniku. Ovaj posao može se smatrati krunom njegovog intelektualnog i prosvjetnog rada. Njegove reforme ponovo izdižu uspavani muslimanski duh i vode ga ka prosperitetu. Naravno, to je naišlo i na velike opstrukcije od strane vlasti, koje nisu željele obrazovane i stručno osposobljene Bošnjake.

Razni pritisci vršeni na reisa Čauševića od strane tadašnjih jugoslovenskih vlasti najzad su urodile plodom, Mehmed Džemaludin Čaušević se odlučio povući sa pozicije reisul-uleme, ostajući privržen svojim idejama i stavovima. Hrabar i ustrajan kakav je bio nastavlja djelovati na zadacima koje je sebi zadao mnogo godina prije. Uzimajući u obzir period u kojem je djelovao, njegove ideje, stavove, mišljenja, uticaj koji je imao na muslimanski duh i Bošnjake, možemo bez većih poteškoća zaključiti da je reis Mehmed Džemaludin Čaušević bio čovjek ispred svoga vremena.

 

 

(Global CIR/Piše: Asim Mahmić)

Komentiraj