VOZ: Spolja patriotizam, iznutra kapitalizam!

Voz. Prethodnih dana veoma popularan termin u razgovorima širom regiona. Dok je za elite loše dizajnirani voz predstavljao ulog za nove izborne igre, za većinu populacije on izaziva sjećanja i strahove na blisku ratnu prošlost.

Marksovo zapažanje o historiji koja se ponavlja dva puta – kao tragedija i farsa – ključno je za svaki pokušaj razumijevanja lokalnih patriot-politika: odveć često one hodaju na tankoj ivici između ova dva žanra. Pa, ako su devedesetih bile tragične, danas su, prije bi se reklo, komične i banalne. Ali, „banalne i komične“ ne mora nužno da znači i „bezopasne“ – linija između tragedije i farse je tanka. Ne bi, naime, bilo prvi put da se predizborno zveckanje oružjem pretvori u ono pravo, i pravo pitanje nije da li će, već kada će. A voz – nabildovan kao najnoviji primjer švercovanja provokacije pod maskom kulturnog naslijeđa i religijskog pijeteta – koji je iz Beograda poslat prema Kosovskoj Mitrovici tipičan je primjer politika patriotizma koje umalo da izmaknu kontroli.

U vozu – kojem su građani momentalno nedjenuli nadimak „crkva na šinama“ – ima dosta seksualne simbolike: u pitanju je falusni simbol koji penetrira na (u) Kosovo. Pa kako se simboličke zamjene koriste samo u slučajevima disfunkcionalnosti, sam čin posezanja za zamjenom otkriva suštinsku političku impotenciju naših elita: nezgodni proljećni predsjednički izbori otklanjaju svaki trag sumnje (ako je sumnje uopšte bilo) oko pitanja zašto se baš sada zazivaju utvare prošlosti. Stoga snop svetlosti u isto vrijeme obasjava i temeljni politički neuspjeh sadašnje političke elite: pobjesnjela privatizacija, izgradnja bogataškog kvarta u Beogradu, autoritarizacija i političkog i svakodnevnog života, ukidanje javnih stvari zarad privatnih – sve to zajedno kao dio projekta restauracije kapitalizma – stvorili su kritičnu masu nezadovoljnika, a upravo se to pokušava nadomjestiti gustom „patriotskom“ izmaglicom. Ukratko: kad omane kapitalizam, nazovite patriotizam – podsećanje da je patriotizam poslednje izbjeglište hulja valja dopuniti zapažanjem da je patriotizam prvo pribežište privatizacionih hulja.

Da je u pitanju opravdani strah govori i činjenica da Aleksandar Vučić ne bi bio prvi (daleko od toga!) novokonzervativac koji je izazvao rat da bi prekrio sopstvene katastrofalne politike: podsjetimo samo na Margaret Tačer koja je ratovala oko dva omalena ostrva na drugoj strani planete da bi nadoknadila popularnost izgubljenu kataklizmičnim ekonomskim politikama.

Trgovinski bilans između dvije vrste desnice – ekonomske i nacionalne – uglavnom zavisi od historijskog konteksta i u uslovima kriza kapitala, transfer simboličkog kapitala ide od nacionalnih ka ekonomskim ne bi li se odbranila hijerarhijska struktura uzdrmana bijesom onih sa socijalnog dna. Proizvodnja nacionalnih tenzija je strukturno uvezana sa neispunjivim obećanjima kapitalizma pa odatle strukturno dolazi i globalni trend rekonzervativizacije. Riječju, desnica je uvek jedna te ista i ulogu lijeka-za-sve (koja je u ekonomskim politikama rezervisana za „privatizuj sve!“) u nacionalnim politikama preuzima preporuka „ratuj sa svima“. A u oba slučaja je u pitanju zazivanje utvare Karla Šmita za kojeg je sukob bio jedini relevantni odnos – eventualni mir, za Šmita je samo privremeno suspendovan sukob – jer ekonomska reinkarnacija Šmitovog beskrajnog sukoba danas je ekonomski mejnstrim – svi smo mi u beskrajnom konkurentskom odnosu i takmičenju. Stoga bi „crkva na šinama“ mogla da posluži kao sigurni aparat za mapiranje političke geografije tranzicionih društava: spolja nacija, iznutra privatizacija.

Patriotsko kreveljenje, posljednje u nizu, bilo je sačinjeno od simulacije multikulturalizma, pravopisnog i pravoslavnog kiča, nekakvih stjuardesa,1 deseteračkih pjesama tokom vožnje, ali to je kreveljenje kompletirano tek pojavom čitave serije živopisnih likova sa još živopisnijim prošlostima. Pojavom, ličnom historijom i simboličkim nabojem istakao se Miša Vacić – nekada osuđenik, danas direktorski savjetnik.

Transformacija Vacića iz nacionalističkog kurjaka u naprednjačku pudlicu je možda prošla neprimjetno ali njegova transformacija iz krvoloka u menadžera self-marketinga dobila je svoj medijski prostor. U vozu o kojem je riječ, ovaj ekspert za kosovska pitanja je dijelio vizitkarte, rebrendirajući samoga sebe u centralni motiv i vlažni san trazicionih politika: patriotskog tehnokratu. No, uzimajući u obzir njegovu historiju, prije će biti da je Vacićevo marširanje kroz voz zapravo suptilna prijetnja na kratkom povodcu: spreman da jurne pusti li ga gazda ili se sam otrgne sa lanca.

No, ne pružajmo Vaciću više pažnje no što zaslužuje: u pitanju je samo dio jednog šireg fenomena i njegova je transformacija refleksija konačne normalizacije konzervativnih politika te pretvaranja ludaka nacije u ludake privatizacije. A njihov je original premijer Srbije koji je upravo od pljuvanja po sospstvenoj prošlosti načinio svoju političku budućnost. Ali takav će strateški pristup nužno završiti serijom nerješivih kontradikcija, a usput će podsjetiti da je nacionalizam uvijek već ovlaš i loše našminkani kapitalizam.

Mada, vratimo se na voz, ne bi se trebalo nadati da će psi rata jurnuti u pravcu Kosova: pas je opasan samo u dvorištu i cijeli se čopor podvijenih repova povukao iz voza već na sljedećoj stanici, ostavivši putnike i radnike željeznice da u priželjkivanom ratu budu prve žrtve, vjerno precrtavajući praksu svih desnih demagoga: kuhanje rata, zapržavanje čorbe i bježanje kad zakuhano počne da kipi. Nacrt početka ovog „rata“, naime, neodoljivo podsjeća i na nacrt kojim počinju i gotovo svi ratovi u historiji: elite počinju, radnici ginu, pa je bilo zanimljivije gledati kako elite mažu ratne boje, a onda se promptno povlače u sigurnu pozadinu. Drugim riječima, namjesto eventualnim pušakama u pravom bi se ratu oni radije bavili menadžmentom sukoba sa sigurne udaljenosti.

Pa kako je imao klasnu dimenziju, ovaj je „sukob“ stvorio i prostore otpora a ovoga puta on je dobio oblik internet fenomena „Kad Krene Rat“ koji najavljuje masovno dezertiranje pred licem nekog novog sukoba. Čak ni čitava armija režimskih botova nije uspela da maskira otvoreno nezadovoljstvo građana koji su – poslije privatizacionih malverzacija, uništenja javnog sektora, otuđenja od političkog procesa – sada suočeni i sa jednim, makar i malo vjerovatnim, ratom. A ova internet senzacija bolje je od svake analize medijskog komentarijata mapirala elite koja su nastale i ekonomski natekle u ratovima i primitivnoj akumulaciji devedesetih – svi koji su zakačeni su na ovaj ili onaj način dio elite koja je izstrvinarila na leševima devedesetih. Poručili su oni toj „dubokoj državi“, političkoj i ekonomskoj eliti (i Amadeus bendu) da slobodno krenu u rat koji kuhaju i da se, po mogućstvu, vrate na štitu a ne sa njim.

Ali tako nastaju revolucije, prvo se otkaže patriotska pa zatim i ekonomska vjernost, evo raspitajte se kako se to desilo prije sto godina.

 

 

(Global CIR/Piše: Stefan Aleksić/Masina.rs)

Komentiraj