SOCIJALNA PITANJA I NEJEDNAKOST: Klasna “osjetljivost” europskog establišmenta!

Neobičan se politički krajolik, barem na retoričkom planu, razvio u posljednjih par godina u Europi i SAD-u. Potaknuti “klasnom analizom” Brexita, Trumpa i uspona tzv. populističke desnice koju im isporučuju stručnjaci, a poliraju PR stratezi, visoki europski dužnosnici i vođe “slobodnog svijeta”, nastoje što češće adresirati socijalna pitanja i nejednakost. Tako je čak i nedavni summit svjetskih lidera i vodećih biznismena u švicarskom Davosu bio obilježen retoričkom brigom oko nejednakosti i društvene polarizacije.

Naravno, nikakve se ozbiljnije strategije nisu razvile u nastojanjima da se ti problemi neutraliziraju. Prepoznata politička veza između gorućih socioekonomskih problema i uspona nepouzdanih i nepredvidljivih populističkih figura pokušava se raskrinkati inzistiranjem na održavanju političkog bon tona.

Otprilike: nejednakost je malo nadišla granice pristojnosti, ali ne dajte se zavarati lažnim obećanjima političkih amatera i diletanata. Točno je da su ta obećanja lažna i prazna, dovoljno je samo uočiti raskorak između Trumpove retorike i sastava njegova kabineta, ali reakcije tzv. establišmenta su jednako tako “populističke”, samo s dozom ekspertize i retoričke odmjerenosti.

Jalove mjere

Posljednja u nizu takvih reakcija je ona Jean-Claudea Junckera, predsjednika Evropske komisije. Na konferenciji naziva “Europski stupovi socijalnih prava: Zajedno naprijed“, Juncker je u ponedjeljak najavio da će se Komisija, u kontekstu borbe protiv nejednakosti i siromaštva, zalagati za uvođenje minimalne plaće u svim članicama Europske unije. Iako se na prvu čini hvalevrijednom inicijativom, par aspekata ju ipak svodi na činjenicu da ju promovira dužnosnik koji je kao luksemburški premijer upravo poticao tu nejednakost pretvarajući svoju državicu u poreznu oazu za europske kompanije.

Naime, od 28 članica Europske unije samo njih 6 u svojim zakonskim okvirima ne poznaje institut minimalne plaće: Cipar, Austrija, Italija, Finska, Švedska i Danska. Iz ovakvog sastava zemalja u kojem dominiraju one koje su pri vrhu u razini socijalne jednakosti u Europi, makar i same u regresiji proteklih desetljeća, jasno je da minimalna plaća kao takva nije neumoljivi indikator razine socijalne (ne)jednakosti.

Iako se radi o prilično poželjnom mehanizmu u sustavu zaštite radničkih prava, njezino (ne)postojanje neodvojivo je od šire institucionalne povijesti klasnih kompromisa u pojedinim zemljama. Drugi važan pokazatelj impotentnosti Junckerove “strategije” jest i stav da se određivanje visine minimalne plaće prepušta samim članicama, uz upozorenje da se pazi na ljudsko dostojanstvo.

Ne treba biti veliki prorok da se zaključi kako Europska unija, zasnovana na mutnoj predodžbi dostojanstva, umjesto na solidarnosti, ne može nikako funkcionirati kao garant društvene stabilnosti i prosperiteta. Upravo suprotno.

 

(Global CIR/Agencije)

Objavljeno u:

Komentiraj