JEDNOSTAVNA MATEMATIKA: Da li je za SAD isplativo da povuče vojsku sa Bliskog istoka?

Američki predsjednik Džimi Karter definisao je 1980 godine američku politiku “zaštite slobodnog prolaza bliskoistočne nafte” i obavezao SAD da odbije “svaki pokušaj spoljne sile da uspostavi kontrolu nad Perzijskim zalivom”.

Karterovi nasljednici u Bijeloj kući održali su njegovo obećanje, ne samo jačanjem američkih vojnih sposobnosti u regionu, već i učeščem u brojnim konfliktima. Iako su interesi Vašingtona u Persijskom zalivu daleko širi od proste trgovine naftom, činjenica je da je “crno zlato” srža američkog odnosa prema čitavom Bliskom istoku.

Ipak, svijet se drastično promenio od vremena Džimija Kartera. Od pada SSSR-a, glavna bezbjednosna pretnja po protok nafte je nestala i tamo gdje su nekada u fokusu bili nacionalna bezbjednost i prosperitet, danas je ostao samo prosperitet.

To duboko utiče na američku politiku. Prije svega nedostatak imperativa nacionalne bezbjednosti, otežava američkoj vojsci da kod kuće opravda prisustvo trupa na Bliskom istoku i smrti američkih vojnika zarad čisto ekonomskog pitanja. Istovremeno, kako samo finansijski faktori drže američke trupe na terenu, mnogo je lakše izračunati rashode i profite ovakve politike.

Dakle, pitanje glasi: Da li je nafta iz Persijskog zaliva i dalje vrijedna američke vojske?

Odgovor na ovo pitanje, zahteva otvaranje i rešavanje još četiri pitanja: Koliko je verovatan prekid protoka nafte sa Bliskog istoka; koliko bi prekid protoka naneo štete američkoj ekonomiji; koliko SAD trenutno troše na vojsku koja osigurava protok; da li postoje nevojne alternative zaštite ovog protoka i koja je njihova cena?

Odgovori na ova pitanja, pokazuju da cena obezbeđivanja protoka nafte kroz Persijski zaliv košta u najmanju ruku isto koliko bi koštao i prekid istog.

Prijetnje po zalivsku naftu

Uvrežena zabluda je da najbolji način za SAD da izbjegne ranjivost na zaustavljanje protoka nafte iz Zaliva, predstavlja zaokret ka domaćoj proizvodnji i manja zavisnost od uvoza. Ovaj argument ignoriše način na koji tržšte nafte funkcioniše. Naime, nafta se na globalno tržištu prodaje po jedinstvenoj cijeni, sa kojom je ekonomija SAD u neraskidivoj vezu. Ta cijena zavisi od ukupne količine nafte na tržištu. Drugim riječima, nije bitno odakle nafta dolazi, već koliko je nafte ukupno na lageru i kolika je potražnja.

Tako da, iako bi SAD potpuno obustavila uvoz zalivske nafte, prekid protoka bi uticao na cijene, pa samim tim i na SAD. S druge strane, ukoliko Sjedinjene Države povuku vojsku iz zaliva, mogućnost prekida protoka je veoma mala. Ni jedna regionalna sila nije dovoljno jaka da uspostavi hegemoniju nad regionom i uspostavi kontrolu nad proizvodnjom i prometom “crnog zlata”.

Šansa da Iran zatvori Ormuski prolaz, kroz koji dnevno prođe 17 miliona barela nafte, odnosno oko 20 odsto globalne proizvodnje, takođe gotovo da ne postoji, naročito ne od kada su ukinute sankcije koje su decenijama sakatile ekonomiju zemlje.

Jedina mogućnost zaustavljanja protoka je da neki od velikih proizvođača iz regiona poklekne pred unutrašnjim nemirima. Saudijska Arabija, koja proizvodi oko 10 odsto svjetske nafte, predstavljala bi najgori scenario, međutim, za sada situacija u pustinjskom kraljevstvu djeluje bezbjedno.

Ukratko, ako SAD odluči da povuče vojsku, šansa za prekid protoka bi se povećala samo neznatno. Ali koliko bi takav prekid zaista koštao?

Cijena prekida i povlačenja

Prognoze eksperata variraju, ali trenutno najbolja procjena navodi kako bi redukcija od jedan odsto u ponudi izazvala skok cijena od oko 10 odsto, dok bi obustava izvoza iz Saudijske Arabije udvostručila globalnu cijenu. Takva drastična situacija umanjila bi američki BDP za oko tri odsto, odnosno za oko 550 milijardi dolara.

Ipak, prava cijena bi bila značajno manja jer bi Vašington povukao dio od oko 700 miliona barela koliko trenutno čuva u takozvanoj “Strateškoj rezervi petroleuma” (SPR). Puštanjem ove nafte na tržište, SAD bi stabilizovale cijene i umanjile pritisak na ekonomiju.

Osim toga, Međunarodna energetska agencija (IEA), napravljena upravo za kolektivne odgovore na prekide protoka nafte, raspolaže trenutno sa oko četiri milijarde barela koji bi bili i više nego dovoljni da nadomjeste potencijalno zatvaranje Ormuskog prolaza na čak osam mjeseci. To znači da čak i u slučaju drastičnog prekida protoka, koordinisan međunarodni odgovor bi nadomjestio veći dio dnevnih gubitaka.

Kako bi znali da li bi povlačenje američke vojske iz zaliva bilo isplativo, moramo znati koliko njeno prisustvo košta.

S obzirom na američku vojno-stratešku politiku, koja je formirana oko ideje da SAD u svakom trenutku moraju biti spremne za rat na dva fronta, jedna od dvije udarne sile koje bi odgovorile na takvu pretnju, stacionirana je upravo u Zalivu. Prema procjenama eksperata, ukoliko bi se SAD preorijentisale na politiku “jednog fronta”, uštedele bi oko 75 milijardi dolara godišnje, što je oko 15 odsto ukupnog odbrambenog budžeta.

Ipak, cijena prisustva u zalivu daleko je veća, prije svega jer je Vašington učestvovao u nekoliko izrazito skupih ratova. Imajući to u vidu, može se reći da bi povlačenje vojske iz Zaliva donijelo veliku uštedu ne samo u novcu, već i u ljudskim životima.

Bolja opcija

Na kraju, postoje li neke alternative osim oslanjanja na vojnu moć kako bi Zaliv ostao bezbjedan? SAD bi mogle da pokušaju čitavim nizom neagresivnih opcija koje bi smanjile potražnju i povećale ponudu. Sa strane ponude, SAD mogu nadomjestiti prekid protoka povećanjem kapaciteta SPR-a; sa strane potražnje, glavno je umanjiti količinu nafte koju američka ekonomija utroši.

Povećanjem poreza na benzin smanjio bi se broj vozača, dok bi promocijom vozila na struju, prirodni gas i nefosilna goriva, Vašington mogao ne samo da smanji potrošnju, već da poboljša kvalitet životne sredine i novac iskoristi na subvencionisanje istraživanje efikasnijih i čistijih energetskih izvora.

Prema procjenama eksperata, ukoliko bi SAD uložile između 100 i 200 milijardi dolara na ovakve napore, do 2035. godine potrošnja bi bila prepolovljena.

Argumenti za povlačenje vojske SAD iz Zaliva su, prema svemu navedenom, daleko veći nego što to “konvencionalna mudrost” često priznaje. U smislu nacionalne bezbjednosti, zaustavljanje protoka zalivske nafte više ne predstavlja bezbjednosnu pretnju po SAD, a ekonomski govoreći, šteta bi bila vrlo lako amortizovana.

Sigurno je da SAD ne može da se povuče iz Persijskog zaliva prostim potpisom dokumenta, međutim, koraci koje je neophodno preduzeti da bi se u doglednom periodu vojska povukla, mogu i treba da budu načinjeni sada. Prominentni američki političari već decenijama odbijaju da otvore pitanje vojne zaštite zalivske nafte, iako su temelji na kojima je ova podrška ustanovljena već trošni. Posljedice držanja pri ovakvoj politici mogu biti ozbiljne i izazvati još jednu nepotrebnu borbu u već razorenom regionu.

 

 

(Global CIR/Foregin Affairs/Newsweek)

Komentiraj