SAMOUBILAČKA MISIJA: Ako se pokuša nagoditi s Putinom, Tramp je unaprijed izgubio?

Predsjednik Donald Trump vjeruje da može svoju šestinu preduzetništva i sklapanje probitačnih dogovora da iskoristi ne samo u biznisu, već i u svijetu spoljne politike. Ali međunarodna politika, i diplomatija koja je održava, ne može da se svede na prostu razmjenu poslovnih ponuda. Kada kratkoročne pogodbe zasjene dugoročni interes, Amerika gubi. Ova činjenica će stvoriti probleme za novog predsjednika i njegovu administraciju dok pokušavaju da primijene svoje “Amerika na prvom mjestu” načelo.

Trumpov opasan pristup spoljnoj politici nigdje ne izaziva više briga nego u njegovoj prividnoj želji da se prilagodi Putinovoj Rusiji. Nejasno je da li su takvi njegovi pogledi proizvod gluposti, ili ruskog prinudnog uticaja. Međutim, njegovo viđenje odnosa s Rusijom nije jedina stvar koja treba da zabrine Amerikance. Tu je i činjenica da je sklapanje dogovora s Rusijom američki predsjednik u više navrata naveo kao glavni način za popravljanje odnosa između dvije zemlje.

O kakvim se mogućim dogovorima radi?Vladimir Putin; Autor: Reuters

Za početak, čini se da je Trump voljan da trguje ključnim aspektima američke spoljne politike od kraja Drugog svjetskog rata do danas:

strateškim investiranjem u međunarodnu politiku zasnovanu na jasnom poretku, i moralno vođstvo zasnovano na posvećenosti ljudskom dostojanstvu i slobodi. Trump, kome samopouzdanje ne fali, vjerovatno misli da će u takvoj razmjeni s Putinom na kraju izaći kao pobjednik. Nažalost, radi se o pogrešnoj predstavi. Na konferenciji za štampu koju je 27. januara zajednički održao s britanskom premijerkom Theresom May, nakon što je neuvjerljivo pročitao unaprijed napisane fraze o važnosti i posebnosti odnosa s Ujedinjenim Kraljevstvom zasnovanim na univerzalnim vrijednostima, Trump je ponovo istakao svoju težnju da se nagodi s Putinom, nagovještavajući mogućnost da SAD pod njegovim vođstvom s Rusijom i Kinom ostvare isti onaj stepen odnosa koji sada imaju s Britanijom. Kako je brzo zaboravio da je naš odnos s Londonom zasnovan na zajedničkoj borbi u Drugom svjetskom ratu i zajedničkim vrijednostima koje dijelimo u okviru poslijeratnog svjetskog poretka.

Već narednog dana, Trump je održao telefonski razgovor s Putinom, a jedan od njegovih najviših savjetnika za medije je izjavio da se mogućnost ukidanja sankcija Rusiji „aktivno razmatra“. Sudeći po javnosti dostupnim transkriptima, Trump i Putin obavili su prijatan razgovor i složili se oko uspostavljanja zajedničkog protivterorističkog djelovanja. Raspravljalo se i o „obnovi poslovnih veza“, što je jedan od eufemizama za ukidanje sankcija.

Nemojte da vas ovo zavara. Ne radi se o mudrim državničkim potezima, već o jeftinom rasipanju teško stečene američke pozicije svjetskog lidera. Učiniti sve to zbog jednog rukovanja s Putinom nije ni malo pametno.

Trump možda vjeruje da je pametan kada mami Putina mogućnošću da Amerika prizna aneksiju Krima, ili da ukine sankcije Rusiji. Međutim, ono što predsjednik i njegov tim ne vide jeste činjenica da samim stupanjem u ovakav vid razgovora Amerika već gubi.

Cijena koju će Trump dobiti od Kremlja nije bitna. Sklapanjem dogovora s Putinom Bijela kuća će pristati na međunarodni sistem zasnovan ne na pravu i pravilima, već partikularnim dilovima. Upravo je ovakav sistem lišen principa ono što Putin i autokrate poput njega žele, a što se oni koji rade u ime svjetskog mira, globalnog napretka, i ljudskih prava i sloboda trude da spriječe.

Sve ovo ne znači da Trump i njegova administracija ne treba da pregovaraju s Moskvom. Treba raditi na inicijativama koje ojačavaju međunarodni poredak i bezbjednost, poput misije OEBS-a u Ukrajini, antiterorističkih akcija, osnaživanja vladavine prava, borbe protiv anti-semitizma i mnogih drugih. Ovakve inicijative uspostavljaju sisteme kojima se mogu priključiti i druge države s kojima se možemo međusobno koordinisati i nadzirati. Međutim, pregovarati o samom sistemu fundamentlanih principa međunarodne politike na kome su radile generacije i generacije američkih diplomata, znači unaprijed izgubiti.

Amerika je uz pomoć svojih saveznika, sopstvene vojne moći, i NATO saveza izgradila poredak u kome sklapanje dogovora kakvi su u Evropi vijekovima dovodili do krvoprolića, nije moguće. Iako se Putin nada novoj „Jalti“, dogovoru koji bi u 21. vijeku stari kontinent podijelio na sfere uticaja, tako nešto bi dovelo do kraha američke moralne suprematije i dovelo do nastanka jednog mnogo opasnijeg svijeta.

Napuštanje principa međunarodnog poretka ne bi izazvalo negativne posljedice samo u Evropi. Kina pomno prati razvoj situacije u Ukrajini dok razmatra sopstveni naredni potez u Južnom kineskom moru. Nestanak pravnih stega doveo bi do nastanka svijeta u kome je sve moguće. U takvom svijetu, države bi se nadmetale svim sredstvima, pa i vojnom silom, u cilju da one budu te koje prave dilove, umjesto da budu predmet takvih nagodbi.

Ovo je i jedna od stvari u kojima Trumpov poziv na izolacionističku politiku pod maksimom „Amerika na prvom mjestu“ ima najmanje smisla. Osnov američke spoljne politike, čak i u vremenima kada su SAD uživale potpunu globalnu dominaciju, bio je sadržan u činjenici da se njihov interes čak i tada najbolje ostvaruje kroz poredak međunarodnog prava, a ne ad hoc političke transakcije.

Donald Tramp sa porodicom u Vašingtonu; Autor: ReutersNakon Trumpovog izbora Rusi su se naslađivali

Nakon Trumpovog izbora u novembru, diplomate s kojima sam imao prilike da razgovaram, davali su dva tipa odgovora: Rusi su se naslađivali, ne samo zbog činjenice da su američki izbori možda bili predmet najuspješnije operacije Kremlja još od kraja Hladnog rata, već i zbog nastojanja novoizabranog američkog predsjednika da umiri vječito nezadovoljnog Putina okončavanjem napora da se Rusija načini odgovornom za brojna kršenja međunarodnog prava. Pred njima leži budućnost u kojoj će agresivnim ponašanjem obezbijeđivati dogovore s SAD-om, na račun Evrope.

Druge diplomate, predstavnici velikog broja evropskih zemalja, djelovale su potreseno i uplašeno. Za početak, plašili su se da će ih SAD, garant mira u Evropi još od kraja Drugog svjetskog rata, napustiti i prepustiti spoljnoj agresiji.

Godine 1975, na vrhuncu Hladnog rada, predsjednik Ford i generalni sekretar SSSR-a Leonid Brežnjev, potpisali su zajedno s predstavnicima još 33 države sporazum u kome se obavezuju na otvaranje društava i ekonomija, kao i mirno rješavanje međusobnih sporova, uz poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ford je mudro primijetio da će se njihov učinak mjeriti ne „obećanjima koja smo dali, već obećanjima koja ćemo ispuniti“. Više od četiri decenije, SAD su ispunjavale obećanje dato u Helsinkiju, čuvajući Evropu i čineći je bezbjednom.

Uporedo sa svojim brigama vezanim za bezbjednosnu situaciju, evropske diplomate prenijele su mi razočaranje u SAD, govoreći da je Amerika koju su poštovali, i koja je uprkos nesavršenostima inspirisala najveći dio svijeta, nestala. To su rekli čak i oni ljudi koji su dolazili iz zemalja u kojima postoji značajna anti-američka tradicija. Neki od njih su bili predstavnici NATO članica, neki bivših država Sovjetskog Saveza, neki su bili američki bliski prijatelji, a neki udaljeni partneri. Ipak, svi oni su slali poruka saosjećanja, govoreći da žale za onim što se desilo i da im SAD i njihove vrijednosti trebaju više nego ikad. Upravo su te vrijednosti, a ne samo ekonomska i vojna snaga, ono što Ameriku čini supersilom kakva jeste.

Naravno, nova administracija mora da nađe adekvatne načine komunikacije s Moskvom, da pregovara s Putinom i ohrabri sve njegove eventualne akcije koje bi dovele do saniranja štete nastale ruskim ignorisanjem međunarodnog poretka. Američki interes je da pravila sprovodi, a ne da ih mijenja.

Govoreći na svojoj inauguraciji prije 36 godina, bivši predsjednik SAD-a Ronald Regan na sljedeći način je podsjetio američki narod: „Nijedno oružje, i nijedan arsenal oružja na svijetu nije tako snažan kao volja, moral i hrabrost slobodnih muškaraca i žena“. Generacijama dug napor da se stvori sistem međunarodne politike zasnovan na istini bio je i moralni i strateški temelje američke spoljne politike nakon Drugog svjetskog rata. Uprkos brojnim kontroverznim potezima SAD i intervencionističke politike, promovisanje takve ideje ne smije da prestane.

 

 

(Globačl CIR/Newsweek.rs/Foreign Policy)

Komentiraj