KRAJ ILUZIJA: Pet najvećih laži na kojima je zasnovan kapitalizam

Na najnižem stupnju globalnog radničkog poretka čami takozvani „prekarijat“ (precariousness – nesigurnost), društvena klasa, čija je ekonomska nesigurnost pripisivana usponu neoliberalnog kapitalizma širom svijeta.

Prekarijat se može podijeliti na tri grupe – ataviste, koji čeznu za izgubljenom prošlošću; nostalgičare koji odsutno gledaju na sadašnjost; i progresivce, koji gledaju u izgubljenu, nedostižnu budućnost. Posljednju grupu mahom čine oni koji prolaze kroz sistem visokog obrazovanja izlazeći iz njega s velikim dugom i malom nadom za karijerom i daljim ličnim razvojem.

Prva grupa, atavisti, započeli su svoj politički pohod, podržavajući Brexit, pobjedu Donalda Trumpa, Lige za sjever u Italiji, Marine Le Pen i Nacionalni front u Francuskoj, i druge populiste širom Evrope. Populistička desnica kao da svuda odnosi pobjede.

Međutim, i progresivci su se pobunili, podržavajući Podemos u Španiji, Berneija Sandersa u SAD, Jeremyja Corbyna u Britaniji, Alternativet u Danskoj i druge ljevičarske pokrete u Njemačkoj, Portugalu i Skandinaviji.

U međuvremenu, manjine, migranti, i izbjeglice čine one nostalgičare koji pokalo tinjaju i koji neće moći još dugo da opstanu bez nekakve nade.

Doba gnjeva

Jasno je da u ljudima ima dosta bijesa, ključajućeg nezadovoljstva postojećim elitama koje hrani snažnu političku energiju. Sve tri grupe prekarijata, svaka na svoj način, reaguju na rast nejednakosti i ekonomske nesigurnosti tokom posljednje tri decenije; svi su bili svjedoci rastakanja dvadesetovjekovnog sistema rasporeda prihoda prema odgovarajućim poslovima.

U interesu kompetitivnosti u okvirima globalizovane ekonomije, vlade raznih ideoloških opredjeljenja sprovodile su reforme tržišta rada, čineći ga fleksibilnijim, i u isto vrijeme podcrtavajući nesigurnost pojedinca. Olabavljene su regulacije banaka i finansijskih kompanija, omogućavajući njihovim elitama veće prihode, a prekarijatu veći dug. Osnažena su imovinska prava svih vrsta, stvarna, finansijska, intelektualna, što je njihovim titularima dalo mnogo veću dobit na račun svih ostalih. I dok su davane porekse olakšice bogatima, a subvencije velikim kompanijama, smanjena je javna potrošnja radi uravnoteženja budžeta, na račun opadajućih prihoda prosječnih ljudi.

Svaku od ovih mjera pratilo je objašnjenje kako će ona neumitno dovesti do ekonomskog rasta, stvarajući tako više „kolača“ za sve. Umjesto toga, skoro sva dobit otišla je malobrojnoj globalnoj eliti, koja se, što nimalo ne čudi, zalagala za još veći stepen sličnih mjera. Princip quid pro quo potpuno je zanemaren.

Što duže ovakva kvarna šema bude trajala, to će gnjevniji biti svi dijelovi prekarijata. Ružne političke posljedice svega toga bi do sada trebalo da budu jasne svima.

Nije kasno za liberalne demokratije da započnu reforme koje bi odgovorile na izazove prekarijata u isto vrijeme omogućavajući održiv ekonomski rast i razvoj. No, do sada je sve ostalo samo na riječima. Liberalne elite će morati da povuku stvarne poteze, ili će vrijednosti koje cijene – tolerancija, sloboda, ekonomska sigurnost i kulturološka raznolikost – biti ugrožene, posebno u svjetlu bijesa atavista.

Prva stvar s kojom se moramo suočiti je savremeni sistem rentijerskog kapitalizma. On podrazumijeva da višak vrijednosti odlazi privilegovanoj nekolicini vlasnika dobara, dok većina poslova omogućava sve manju i manju zaradu. John Maynard Keynes je 1936. godine predvidio da će napredak kapitalizma u 20. vijeku dovesti do „eutanazije“ rentijera. U stvarnosti, desilo se suprotno. Korporacije i nosioci finansijskog kapitala imaju sve veći uticaj na vlade država i međunarodne organizacije preko kojih stvaraju institucionlani i pravni okvir koji elitama omogućava ubiranje najvećeg mogućeg profita.AP, Berza ilustracija

Savremeni kapitalizam se zasniva na pet sljedećih laži:

Prva laž se ogleda u tvrdnji da se globalni kapitalizam zasniva na slobodnom tržištu

Bez preuveličavanja, može se reći da postojeći poredak nudi najmanji stepen tržišne slobode u historiji. Tako je intelektualna svojima postala glavni izbor rentijerskog prihoda, tržišnom snagom stvorenom širenjem zaštićenih robnih marki, autorskih prava, prava na dizajn, geografskih oznaka, i patenata.

Tehnološki intenzivne industrijske grane, koje sada čine 30% svjetskog BDP-a, dobijaju jednak nivo prihoda na osnovu rentijerstva koliko i na osnovu dobara i usluga koje proizvode i pružaju. Radi se o političkom izboru vlada širom sveta da monopole na znanje poklone privatnim interesima.

Thomas Jefferson je rekao da ideje ne treba da budu predmet svojine.

Druga laž se ogleda u tvrdnji da je snažna intelektualna svojina neophodna da ohrabri i nagradi rizik investicija u istraživanje i razvoj.

Iako su obični poreski obveznici ti koji nose najveći teret pomenutih ulaganja. Korporativni kapital uživa velike koristi od javnog istraživanja, obavljenog na državnim univerzitetima i naučnim institutima. Povrh svega, najinovativnije ideje koje daju najveći povraćaj investicija nastaju kao rezultat rada brojnih pojedinaca od kojih velika većina na kraju ostane bez ikakve nagrade. Mnogi patenti se prijavljuju u cilju suzbijanja konkurencije, bez ikakve namjere da se ikada iskoriste u industrijskoj proizvodnji.

Treća laž je da osnaživanje svojinskih prava vodi većem rastu.

Naprotiv, povećavajući nejednakost i narušavajući strukturu potrošnje, ovo je dovelo do smanjivanja ekonomskog rasta i njegove smanjene održivosti. To stvara frustraciju kod miliona ljudi, da ne pominjemo politički rizik koji proizvodi.

Četvrta laž je da rastući profiti odražavaju menadžersku efikasnost i povraćaj ulaganja u rizik.

U stvarnosti, do rasta profita je došlo uglavnom zahvaljujući rentijerskoj zaradi, mahom vezanoj za finansijska sredstva.

„Rad je najbolji put iz siromaštva.“

Ovo je peta i politički gledano najbitnija laž. Za milione ljudi koji čine prekarijat, radi se o bolesnoj šali.

Rat protiv plata

Ovo je ključno. Sistem ravnomjernog rasporeda prihoda je razoren. U razvijenom svijetu, realne plate stagniraju već 3 decenije. Dio prihoda koji ide krupnom kapitalu je u stalnom porastu i danas je veći nego ikad. Ljudi koji zarađuju mnogo uzimaju sve veći dio ukupne zarade, dodatno slabeći klasu prekarijata.

Tri ekonomska odnosa ilustruju šta se zapravo dešava s platama. Na prvom mjestu, nekada je uz rast produktivnosti rasla i prosječna plata; danas se plate praktično ne mrdaju. Kao drugo, nekada je uz rast profita slijedio i rast plata; više to nije slučaj. Kao treće, kada je zaposlenost rasla, uz nju je rastao i prosječan dohodak; sada taj prosječan dohodak čak i pada, jer otvaranje novih radnih mjesta podrazumijeva niže prosječne plate.

Koliko god pripadnici prekarijata radili, teško da mogu izbjeći život u ekonomskoj nesigurnosti. Što duže ova istina istrajavala, to će ljudi biti podložniji uticaju autoritarnih populista koji bi htjeli da okrenu točak historije. Jedini način da se izbjegne takva „paklena politika“ jeste stvaranje novog sistema raspodjele prihoda za 21. vijek.

 

(Global CIR, World Economic Forum, Newsweek.rs)

Komentiraj