ARAPSKI SVIJET IZMEĐU RELIGIJE I DEMOKRATIJE! Zapadnjačko znanje o Istoku nikada nije neutralno, niti objektivno, jer ga kreiraju ljudi upleteni u višestoljetnu nametnutu vlast i kolonijalne odnose!

Piše: Medina Džanbegović

Kada bi Sjedinjene Američke Države i Zapad politiku vodili kao što vode biznis, uspjeli bi u postizanju mira i osvajanju naklonosti ovoga dijela svijeta. Statistika pokazuje da su u posljednjih četrdeset godina, od svih svjetskih regija, najviše novca, vojnika i resursa odvojili na  Bliski istok.

Amerikanci i Europljani demokracijom pravdaju ratove i love teroriste, ali ne znaju dovoljno o arapskoj tradiciji, a i ono što znaju je krivi rezime. Prema programima svoga obrazovnog sistema, veoma malo uče. Zapadnjačko znanje o Istoku nikada nije neutralno, niti objektivno, zato što ga stvaraju ljudi koji su nužno upleteni u višestoljetnu nametnutu vlast, u kolonijalnu historiju i kolonijalne odnose. Ustvari, binarna opozicija između Istoka i Zapada je stalna odlika zapadnoga diskursa, koja ima svoje polazište od vremena antičke Grčke, a traje sve do danas, čime se zanemaruju brojne historijske nijanse i pravi stroga podjela na Istok i Zapad.

Posmatrajući Arape, od Maroka na zapadu do Ujedinjenih Arapskih Emirata na istoku, jasno je da ni oni nisu svi isti. Mada među njima ne vlada potpuna sloga, Arapi znaju pokazati osjećaj pripadanja širem arapskome svijetu, čiji je krajolik, kako historijski, tako i geografski, bogat i raznovrstan, ispunjen raznolikim pod-kulturama. Uostalom, kultura Maroka nije ista kao u Libanonu, Irak se razlikuje od Kuvajta, Sudan je drugačiji od Bahreina. Ljudi pokazuju nevjerojatnu različitost mišljenja o svakodnevnome životu i o jedinstvenosti nečije vlastite zemlje, ali istodobno postoje jednake niti, koje se provlače ovom regijom. Neke su nastale iz zajedničke semitske grupe jezika, a neke opet iz kolektivne senzibilnosti. Arapi mogu biti vrlo različiti, pa ipak kada je izvršena invazija na Irak, njihova Liga naroda se ujedinila i podijelili su svoje emocije. Svaki put kada Palestina prolazi kroz probleme, oni se makar formalno usaglase i govore jednim konsonantskim tonom.

Zapad je u zabludi, jer vjeruje kako je većina Arapa motivirana vjerskim fanatizmom, što potječe iz holivudskih scenarija, oslikavajući terorizam i korumpiranje naftnih milionera. To su stereotipi, što ih stvaraju mediji. Ovakav raskorak je teško prevladati i krive predodžbe preokrenuti. Naravno, postoje Arapi koji su teroristi, ima šeika obogaćenih na nafti, koji zloupotrebljavaju svoj novac, te beduina, što posjeduju vile po gradovima, a ostali su vjerni razbojništvu ili fanatičnim vjerskim skupinama, čiji se pripadnici kriju iza maske islama, dok ono što rade nije ni u kakvoj vezi sa religijom. Uostalom, svi Arapi nisu muslimani, a po imenu, koje ne označava ništa, ne može se odrediti religiozna pripadnost, kao na prostorima (recimo) južnoslavenskih naroda, gdje skoro svako arapsko ime upućuje na islamsku konfesiju.

Ljudska prava su u mnogim krajevima svijeta utopijska težnja, a ne stvarnost. Značenja demokracije, terorizma ili spomenutih ljudskih prava nisu individualna, lična, odnosno subjektivna, budući da izviru iz jezika i ona nisu prirodno data, niti ih garantira neki postojeći autoritet. A ako značenja nisu data ili garantirana, već življena, onda to znači da mogu biti dovedena u pitanje i izmijenjena, što ne važi samo za figure autoriteta. Ako je značenje stvar društvene konvencije, onda se tiče svih nas. Kulture se sastoje od takvih značenja koje proizvode i reproduciraju njeni subjekti. Čak i kada ih analiziramo, mi prosto stajemo na drugo stanovište u toj kulturi, naseljavajući prostor koji sama kultura pruža ili može biti navedena da pruži.

Od samoga početka bilo je jasno da je revolt u Libiji drugačiji u odnosu na ono što se dešava u Egiptu i Tunisu ili u Siriji, Iraku i Jemenu. Zapad je brzo reagirao na Gaddafijevu „primjenu sile“. Šta je razlog tome, ako nije nafta? U Siriji su slabi prekidi borbi, a ako pogledamo hronološki prikaz zapadnih medija, skoro uvijek se okrivljuje zvanična vlast, mada pri tome ne nude mnogo detalja, dok konstantno, godinama ponavljaju, da Assad mora ići. Politička previranja i oružani sukobi su stalna slika i Iraka, kao kriznoga žarišta. Hronična problematika u vezi sa Palestinom ostaje vezana za kršenje humanosti i nepriznavanje granica.

Po šerijatskome zakonu bičevanjem se kažnjava konzumacija alkohola, zatvorom vrijeđanje religije, krađa rezanjem ruke, kamenovanjem preljub, smrću izdaja, prakticiranje čarobnjaštva, homoseksualizam, prostitucija, kao i preobraćanje na religiju koja nije islam. Žena u javnosti, bilo da je muslimanka ili kršćanka, mora pokriti čitavo svoje tijelo (u vezi sa tim među islamskim tumačima postoji poznato razilaženje oko lica i šaka), ne smije izlaziti sama, putovati bez pismenoga dopuštenja svoga muža, ne može voziti automobil po gradu, naparfemisana može biti u kući samo za svoga supruga, koji opet ima pravo na poligamiju, što koristi čak bez njenoga znanja i pitanja. Ali, ne mogu i ne želim analizirati šerijatski propis, jer to pripada prije svega učenjacima islamske vjerske zajednice, samo moram reći da realizacija takvih ideja danas unazađuje arapski svijet.

Neću se baviti ni diskutabilnim pitanjem koliko žena zaista doživljava nikab, kao svoju tvrđavu, zaštitu i ponos, ali se mahom čuju priče da među pokrivenima ima i onih koje za to novac primaju. Stvarno je frapantno koliko je nikab zavladao. Istina, ako pogledamo historiju vela, doći ćemo do zanimljivih podataka. Nekada su ga oblačile i kršćanke, a kao sredstvo za ostvarivanje svojih političkih ciljeva, koprenu je koristila i posljednja faraonka Kleopatra, kada je prvi put krenula sastati se sa Cezarom. Pokrivanje se preporučivalo izuzetno lijepim ženama, kako ne bi izazivale mušku pohotu.

Saudijska Arabija, zemlja koja krši osnovna ljudska prava, proteste uperene protiv vlasti u valu represije arapskih zemalja proglasila je haramom. Kraljevska porodica sebi svake godine uzima 50% od ukupnoga dobra zemlje. Podsjetimo se, baš oni su dali utočište tuniskom predsjedniku, koji je nakrao para od svoga naroda i u vlastitu zemlju importirao sav mogući nered. Ne čuje se da je ikada Kraljevina Al Saud u hrani, higijeni i novcu pomagala žalosni somalijski narod, a Somalija je prije svega naseljena siromašnim muslimanima. Zanimljivo je da Sjedinjene Američke Države, sklone pravljenju kućnoga reda po arapskome svijetu, ne miješaju se nikada u politiku Saudijske Arabije.

Arapski svijet i dalje tone u ponor društvene patologije uprkos nesumnjivom napretku u nekim segmentima življenja. Nelogično je da civilizacija koja je prije hiljadu godina za Europu bila svemir, ne pronalazi pravu ravnotežu u svom društvu. Državni mehanizmi su zakazali i ne daju dostatne rezultate ugroženim kategorijama. Politika nije samo protest protiv društvene nepravde koju sprovode privilegizirane kategorije društva. Ona postaje opijum za narod. Svjetski pravnici bi trebali jasno utvrditi da u slučajevima kada jedan narod umire od gladi, svi su odgovorni za njegovu smrt, a prije svega velike svjetske sile, kao da su učestvovali u njegovome ubistvu, jer svojom nebrigom su doveli do njegove smrti.

Kolonijalni administratori u opisima „Arapina“ ili „Arapa“ imali su (a ne znači da su Amerika, Australija i Zapadna Europa promijenile mišljenje) auru apartnosti, definitivnosti i kolektivne konzistentnosti. Ta sklonost esencijalizaciji, izdvajanju određenih odlika neke skupine ili određenih odlika društvene misli i prakse neke skupine, stvara dojam da su te odlike nepromjenjive i, što je još važnije, bitne i posebice istinite za tu skupinu za razliku od drugih skupina. Implicitne pretpostavke o “praiskonskim osobinama” raznih naroda, koje proistječu iz raznih biti koje su im pripisane, često racionaliziraju sudbinu naroda i imaju osobito nepovoljne posljedice kada se isprepletu sa nacionalističkim ideologijama.

Rješenje socijalnih problema jednoga društva nezamislivo je bez individualnih vidova dobročinstva pojedinaca. Savremenim vokabularom rečeno, ovaj vid učešća u rješavanju društvenih problema mogli bismo nazvati humanitarnim radom, koji je prijeko potreban ovome svijetu. Ljudi u arapskome svijetu, koji se identificira kao nešto Drugo, Drugačije i inferiorno u odnosu na Zapad, žele društvene i političke promjene, no ne žele da im one budu nametnute. Oni teže ka reformama koje će sami uvesti, ali narod je na kraju uvijek prevaren, pogotovo gdje umjesto demokracije vlada religija i vojna čizma. Pitanje je šta će omogućiti pravo na legitimnu pobunu protiv ekonomskoga ugnjetavanja i društvene nepravde.

 

 

(Global CIR/Piše: Medina Džanbegović-Mohammed)

  • Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije globalcir.com portala.

Komentiraj