LEGALIZACIJA DIKTATURE: Evo šta referendum o predsjedničkim ovlaštenjima zaista donosi Erdoganu te šta oduzima turskom narodu!

Najnovije ankete dvije najstarije turske agencije za procjenu javnog mnijenja – Metropoll i A&G – pokazale su kako su Turci veoma podijeljeni povodom referenduma o povećanju ovlaštenja predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. Za sada, razlika između “da” i “ne” manja je od pet odsto, a pristalice opcije protiv povećanja predsjedničke moći nadaju se da će ubijediti kritičare režima ne samo da izađu na referendum, već i da utiču na neopredijeljene kojih prema procjenama ima oko 20 odsto.

Ähnliches FotoLegalizacija diktature

Ukoliko opcija “da” pobijedi, Erdogan će postići veliku političku pobjedu koja će ga učiniti najmoćnijim liderom od vremena Mustafe Kemala Ataturka. Povećanje ovlaštenja obezbijedilo bi Erdoganu još dva potencijalna mandata nakon 2019. godine, praktično bi eliminisalo poziciju premijera kao takvu, pošto bi postavljanje kabineta bilo potpuno van jurisdikcije parlamenta. Također, predsjednik bi mogao jednostrano da raspusti parlament, čime bi podredio zakonodavce sopstvenoj političkoj agendi.

Štaviše, amandmani bi omogućili predsjedniku da također jednostrano donosi zakone kroz predsjedničke dekrete, sve dok oni ne utiču na individualne slobode koje su zaštićene ustavom. Problem, međutim, jeste to što bi pravosudni sistem također na taj način bio pod predsjedničkom kontrolom, jer bi Erdogan imao moć da prema svojoj volji postavlja sudije vrhovnog suda.

Ove promjene se pripremaju već duže vremena, pošto je Erdogan još 2003. godine kada je bio premijer, istakao kako je njegov cilj novi ustav koji bi “predstavljao volju naroda”, kao i da vlast mora biti koncentriranija kako bi se prevazišla “disfunkcionalnost” turskog parlamenta.

Ovo je argument koji čak i mnogi Turci smatraju apsurdnim, prije svega jer Erdoganova Partija pravde i razvoja (AKP) od 2002. drži parlamentarnu većinu (s izuzetkom petomjesečnog perioda 2015. kada je “diktator sa Bosfora” brže bolje izboksovao nove izbore).

Vlada je već poludiktatorska, ali oni to sprovode ilegalno. S ovim referendumom, to (diktatura) će postati legalno; biće zapisano u samom ustavu“, smatra turski ljevičarski aktivista Nehir Sevim.

Od takozvanih Gezi protesta 2013. na kojima je nekoliko osoba izgubilo život u sukobima sa policijom, Erdoganova Turska je “očišćena” od velikog broja kritičara režima, pa su čak uklonjeni i oni suptilniji, kao što je bio bivši premijer Ahmet Davutoglu, a zamijenjeni su individuama kao što je novi premijer Binali Jildirim koji je više puta ponovio kako je “neophodno legalizovati ono što je već de fakto predsjednički sistem”!

Oni koji podržavaju Erdoganove napore za promjenu političkog sistema, prije svega se pozivaju na turbulentni period devedesetih, kada je vojska – shvaćena kao bastion Ataturkove sekularne Turske – nakon godina tenzija 1997. izvela puč i u zatvor “bacila” islamistički nastrojene političare, među kojima se našao i sam Redžep Tajip Erdogan.

Erdoganovim pristalicama, kao i samom predsjedniku, nakon čistki u vojsci smeta to što pBildergebnis für ERDOGAN AND REFERENDUMravosudni sistem još uvijek kontrolišu sekularne elite koje “ne poštuju osjećanja naroda”.

Erdogan ne bira oružja – od medija, preko pravosuđa, do satanizacije

S druge strane, oni koji progovore protiv referenduma i potencijalnih ustavnih reformi, nalaze se na udaru agresivne kampanje režima koja ih automatski označava kao egzistencijalnu prijetnju po Tursku, i praktično ih svrstava u isti koš sa pučistima, ekstremističkom Radničkom partijom Kurdistana (PKK) ili terorističkom organizacijom DAIŠ.

“PKK kaže ne. Ko kaže ne? Oni koji žele da podijele i rasparčaju našu zemlju kažu ne. Ko kaže ne? Oni koji ne poštuju našu zastavu kažu ne!”, rekao je Erdogan na mitingu nakon neuspjelog pokušaja puča 2016. godine.

U kampanji protiv onih koji su pristalice opcije “ne“, Erdogan ne bira oružja – od medija, preko pravosuđa, do satanizacije, ali čak i ako nekim čudom ova opcija pobijedi, ništa neće biti izgubljeno za Erdogana. U tom slučaju, predsjednik bi vjerovatno raspisao nove parlamentarne izbore, na kojima bi prema posljednjim, doduše upitnim, anketama AKP osvojila gotovo dvije trećine glasova. Na taj način Erdoganove ustavne reforme bi bile moguće i bez referenduma.

Pobijedio, ili ne, Erdogan će svakako nastaviti da polarizuje tursko društvo u imaginarnoj bici za opstanak, sve dok ne ostvari svoj konačni politički cilj i konačno sruši i posljednje ostatke Ataturkove sekularne Turske, koja je po svemu sudeći, na dobrom putu da se pretvori u autokratsku islamističku državu na vratima Evrope.

 

 

 

(Global CIR, Foreign Affairs, Newsweek.rs)

Komentiraj