IMAM PRAVO DA ŽIVIM U SARAJEVU! Svetlana Broz: Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj!

Unuka Josipa Broza Tita, Svetlana Broz, rođena Beograđanka koja se preselila u Sarajevo, kaže u intervjuu za RSE kako ne želi da živi sa ljudima koji nemaju kritički stav i koji smatraju da Slobodan Milošević nije bio zločinac, te ističe da Evropa, ali i ostatak svijeta, “nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu devedesetih godina”.

Na pitanje novinara kako to da nakon 20 godina od završetka rata svjetska javnost nije upoznata šta se dogodilo u BiH, Svezlana Broz između ostalog odgovara:

– Mislim da je to generalno stvar naše lične nezainteresovanosti ili nemanja potrebe da se zna. Ako odete u Beograd, tamo će vam većina ljudi reći da se u Bosni gotovo ništa nije dogodilo. Negiraće istinu. Zašto? Najvećim dijelom zato što ne žele da ponesu odgovornost za ono što se u političkom i vojničkom smislu događalo u BiH, za šta je beogradska vlast bila odgovorna. Istovremeno, zato što i sami nisu bili zainteresovani za ono što se događalo u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, Dubrovniku…

Mislim da Evropa, ali i ostatak svijeta, nisu bili zainteresovani za ono što se dešavalo u ratovima na Balkanu devedesetih godina i da zbog toga ne znaju dovoljno.

Komentarišući nezainteresovanost Evrope Brozova kaže:

-To djeluje geografski blisko, ali očigledno nije bilo dovoljno blizu da bi Evropa bila zainteresovana. To ne mogu drugačije da objasnim. Član Evropskog parlamenta, Aleksandar Langer, je 1995. godine, nakon četiri godine pokušaja da ubijedi članove Parlamenta Evrope da moraju uraditi nešto, da bi se zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, izvršio samoubistvo u Italiji, odakle je rodom. Ostavio je samo jednu kratku poruku, rukom ispisanu – Umro sam razočaran. Aleksandar Langer je umro razočaran u Evropu. Posljednja njegova posjeta BiH bila je krajem maja 1995. godine.

Postoji jedna institucija koja se zove po tom, po meni velikom, i političaru i intelektualcu i veoma moralnom čovjeku, koji je na kraju izašao iz života jer nije želio da živi u takvoj Evropi. Većina ljudi to ne zna.

Rat je uvezen u BiH, to su bile dvije agresije

-Nikada ne možete čuti, ni u jednom selu, da je komšija napao komšiju. To se nikada nije desilo. Dogodilo se to da je neko iz drugog kraja iz BiH, ili izvan čitave teritorije BiH, neko iz Srbije ili Hrvatske, došao do tog sela, bacio prvu bombu, zapalio prvu kuću, ubio prvu žrtvu. To je bila inicijalna kapisla da se stanovnici tog sela, koji su živjeli do tada mirno i zajedno, različitih etničkih grupa, počnu polarizovati na grupe onih koji se osjećaju žrtvama jer je iz njihove grupacije neko ubijen, i na grupe onih koji se osjećaju potencijalnim zločincima jer je iz njihove grupacije neko ubio prvu žrtvu.

Tako je počelo. Rat je uvezen u BiH. On nije buknuo iznutra. Nije se dogodilo to da je komšija napao i ubio komšiju iz čista mira ili zato što mu je to neko naredio. Dogodilo se jer su bogovi rata iz Srbije i Hrvatske imali dogovor i rekli – Sada će prvo Srbija napasti BiH. To je bila čista agresija. Napala ju je vojno i napala ju je iznutra, tako što je slala ljude da čine prve zločine, koji će uzrokovati polarizaciju između ljudi.

To se može dogoditi u svakoj zemlji, gde neko ima takav plan, ukoliko ljudi nemaju dovoljno građanske hrabrosti da se tome suprotstave. Vidjeli ste u knjizi, Dobri ljudi u vremenu zla, da je takvih ljudi bilo, ali nisu imali dovoljno snage jer ih je bilo malo. Nisu mogli ništa da promjene, nisu mogli da zaustave. Mogli su uvijek individualno da djeluju, ali ne da zaustave taj rat koji je bio planiran jer se radilo o dvije agresije. Prva je agresija Srbije i Crne Gore na BiH, koja je već imala nezavisnost i bila priznata u UN-u. Druga je agresija iz 1993. godine, od strane Hrvatske, kao susjedne države. Ideja je bila podijeliti BiH i napraviti veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Mnogo velikih država na malom prostoru i to po cijenu BiH- kazala je Brozova.

Milošević je pozvao Ruse –pse rata iz Afganistana

Onda je došlo do polarizacije u nekim mjestima, došlo do neviđenih zločina. Te neviđene zločine su najčešće radili ljudi koji su došli spolja. (Slobodan) Milošević je pozvao pse rata iz Afganistana, Ruse, koji su pravili najveće zločine na Drini. Oni su bili najokorjeliji zločinci, plaćeni su bili da čine zločine. Interesantno je da ni jedan nije optužen pred Haškim tribunalom.

Rat uvijek oslobađa svu negativnu energiju u svakom čovjeku zato što svi smatraju da je u ratu sve dozvoljeno i da nema kazne. U ratu ne rade sudovi, ne radi policija. Misle da mogu da učine šta žele, da ubiju koga hoće i koga mrze od prije rata, misle da im se ništa neće dogoditi. To misle ljudi koji nemaju moralne norme. Ljudi, koji su imali moralne norme, njima rat ni za šta nije bio potreban.

Postoji jedna izreka na ovim prostorima, koja kaže – Nekom rat, nekom brat. Za neke ljude, rat je uvijek bio brat, nešto u čemu se može profitirati. Ali to su ljudi bez moralnih normi. Njih ima i u miru. Oni se nekada i u miru probude pa vidimo najstrašnije zločine. U ratu su još slobodniji jer misle da neće biti kažnjeni. Što je najstrašnije, većina njih nikada i ne bude kažnjena – kazala je Maršalova unuka.

Sramotna uloga intelektualaca

-Naši intelektualci to i nisu jer je po definiciji intelektualac onaj koji je aktivan u društvu, koji se bori za neke pozitivne promjene. Ljudi koji su kod nas završili visoke škole i fakultete, i ne znam kakve sve titule nemaju, zapravo su poslušnici režima i lidera koji su kreirali rat, pa ga vodili, potom potpisali Dejtonski sporazum, pa su i danas na vlasti. Oni preko 30 godina truju ovaj prostor. Od njih ne možete ništa očekivati.

Potpuno sam razočarana činjenicom da u jednoj zemlji od 3,5 miliona ljudi, možda 10 ljudi ima hrabrosti da digne svoj glas i da govori istinu. Ostali pužu. To za mene nisu intelektualci – ističe Brozova.

Zašto sam se preselila u Sarajevo

– Rođena sam u Beogradu i živjela sam u tom gradu. Jako sam ga voljela. Radovala sam se sa koje god strane sam u njega ulazila, kako god sam ulazila, kolima ili avionom, bila sam presretna. Ali, Beograd se promijenio. On je od 1987. godine, kada je Milošević došao na vlast ,već je počeo da se mijenja.

Mislila sam da imam mnogo prijatelja, a zapravo mnogo ljudi je mene imalo za prijatelja. Onda me u jednom trenutku kćerka pitala – Gdje su mi svi ti prijatelji? Po četrdeset ljudi je dolazilo u našu kuću. Oni su prestali da dolaze u moju kuću jer sam ja govorila istinu od početka. Prepoznala sam Miloševića već na onim govorima, gdje su ga stotine hiljada ljudi slušali i frenetično aplaudirali. Govorila sam svojim prijateljima da podržavaju novog Hitlera u Evropi. To ne može. To se ne smije raditi. To je nemoralno. On će zlo napraviti. Oni su mi odgovarali da tako govorim zato što nisam Srpkinja.

Mi nikada u Jugoslaviji nismo imali takve relacije. Ni danas ne znam etničku pripadnost većine svojih drugova iz škole, sa fakulteta, prijatelja. Nikada me to nije interesovalo. Nikada se nisam izjašnjavala da nešto jesam ili nešto nisam, to je moja stvar. Nemam etničku pripadnost. Imam šest etno-nacionalnih priča u svojoj krvi, od Urala do Atlantskoga okeana. Evropa mi je tijesna. Zašto bih se izjašnjavala da sam jedna od tih šest. Niko me nije ubijedio da je jedna od tih šest važnija ili vrijednija etnička grupa od ostalih pet. Može se živjeti bez etničkog identiteta. Kamo sreće da svi ljudi žive bez njega. Političari bi morali mnogo da razmišljaju šta će drugo uzeti kao nekakav faktor kojim će trovati ljude.

Dok god ljudi prepoznaju svoj identitet, dokad im je on važan na ulici, oni su izgubljeni. Oni su počeli da se zatvaraju i počeli su da se identifikuju kao pripadnici jedne etničke grupe, iako je u Srbiji živjelo 64 posto Srba, a svi ostali nisu pripadali toj etničkoj grupi. Jedna trećina nije. Ali svejedno. Homogenizovali su se na toj etničkoj bazi i odbacivali su sve druge koji su pokušali da im kažu nešto što je bilo za razmišljanje. Nisu htjeli da prihvate, bar da čuju.

Onda je 1999. godine sve prevršilo mjeru, kada sam slušala mnoge Beograđane koji se ljute na NATO što je napravio intervenciju da zaštiti kosovske Albance, koji su bili progonjeni. Zbog progona je 800.000 ljudi moralo da napusti svoje domove. Poslije svih ratova u Hrvatskoj, u BiH, svih žrtava, svih razaranja, kako možeš da se pitaš zašto se to tebi događa, kako možeš da misliš da si najbolji. Ne, nisi! Živiš u zemlji koja je vodila ratove i koja je pravila zlo. Političari su pravili zlo, a ti se nisi distancirao od toga. Ne želim da živim sa ljudima koji nemaju tu distancu, koji nemaju kritički stav i koji kažu da Milošević nije bio zločinac. Njima je danas, najčešće, Milošević još uvek heroj. Ne želim da živim sa ljudima kojima je Milošević heroj.

Beograd je bio evropska metropola prije četrdeset godina, lijepa i atraktivna, ali je u međuvremenu izgubio dušu. Ne umijem da živim u gradu bez duše. I zato sam se preselila u Sarajevo, koje je bilo stravična žrtva zločina, četverogodišnje opsade, neviđene u modernijoj historiji ratovanja. Taj grad je sačuvao dušu. Ono malo čestitih Sarajlija, koji su rođeni u ovom gradu i koji su preživjeli četverogodišnju opsadu, sačuvali su dušu, ali i dušu ovoga grada. Želim da živim sa njima i mislim da imam na to pravo – kazala je Titova unuka.

 

 

(Global CIR/RSE)

Komentiraj