DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU IZAZVALA BURU: Donosimo vam najzanimljivije reakcije

Nakon serije regionalnih konferencija projekta “Jezici i nacionalizmi”, koje su od aprila do novembra 2016. održane u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, preko trideset stručnjaka različitih struka iz sve četiri države sastavilo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku u namjeri podizanja svijesti i aktivnog utjecanja na postojeće nacionalističke jezičke prakse u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.

Deklaraciju o zajedničkom jeziku do sada je potpisalo više od dvije stotine lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života, među kojima su: Rade Šerbedžija, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Dino Mustafić, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Maja Raičević, Faruk Šehić, Rajko Grlić, Hanka Vajzović, Borka Pavićević, Filip David, Ermin Bravo, Jasmila Žbanić, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Brano Mandić, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Nerzuk Ćurak, Ranko Bugarski, Snježana Kordić i Balša Brković.

Tekst Deklaracije bit će stavljen na uvid javnosti od subote, 2. aprila, na internet-stranici projekta www.jezicinacionalizmi.com, gdje će svaka osoba saglasna s tekstom Deklaracije biti u mogućnosti i da je potpiše.

Kazaz: Deklaracija potaknuta zbog političkih manipulacija jezikom

Kako je rekao Kazaz za Avaz.ba, nastanak Deklaracije potaknut je negativnim posljedicama političkih manipulacija jezikom. Deklaracijom o zajedničkom jeziku insistira se na tome da svaka nacija ima pravo na svoj standardni jezik i na svoje imenovanje jezika i da se na taj način nastoji da se ukine utjecaj nacionalističke ideologije na jezike, prakse, diskriminacije, segregacije i asimilacije.

To je prva takva deklaracija, nakon krvavih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, koja je uspjela da privuče izuzetno veliki broj pisaca i intelektualaca i koja se kao zajednički dokument suprotstavlja lingvističkom nacionalizmu – kazao je Kazaz.

On je potcrtao da ova deklaracija vraća jezik u njegov prirodni ontološki kontekst i ukida ono šo je jezik postao u zvaničnoj školskoj i svakodnevnoj upotrebi, odnosno sredstvo krivo shvaćenog nacionalistički interpretiranog identiteta.

Cilj ove deklaracije je da se ukine s praksom nacionalizma u obrazovnom procesu i svakodnevnoj komunikaciji, te s praksom tzv. prevođenja dokumenata na različite standarde u institucije sistema.

Cilj je, također, da Deklaracija kaže da policentrični štokovski jezik je razumljiv na svim standardima i da tzv. insistiranje na jezičkim razlikama ne dokida činjenicu da među tim standardima političari insistiraju na prevođenju – rekao je Kazaz.

Jahić: Potiskivanje bosanskog jezika je ideološki motivirano!

Poznati pisac i lingvista Dževad Jahić kazao je za Novi.ba da se jezici razvijaju svojim prirodnim putem i nijedna deklaracija ne rješava, posebno ne na ovakav način, pitanje jezika.

“Nauka je ta koja se bavi proučavanjem jezika, a ja mogu govoriti jezikom filologije. Ideja zajedništva je dobra ideja, međutim ne moguće je promijeniti tradiciju i historiju nastanka i razvoja jezika. Mi govorimo štokavskim dijalektom i razumijemo se u mnogim stvarima, međutim jezici postoje i razvijaju se”, rekao je Jahić.

Prema njegovim riječima, proces jedan narod jedan jezik je završen i sada se samo razvija, tako da je nemoguće potiskivati nešto što je već izgrađeno.

“Njihova ideja neće moći ‘piti vode’, jer svako potiskivanje jezika, tradicije i kulture je ideološko ugnjetavanje. U tome i leži opasnost. Nauka ne stoji iza deklaracije i nisu lingvisti rekli o tome. Jezik se ne može ideologizirati a upravo potiskivanje nacionalnih jezika uvod je ideologiziranje jezika”, ocijenio je naš sagovornik.

Na pitanje, da li se na ovakav način Bošnjacima ponovo umjesto bosanskog jezika pokušava progurati vještački “srpsko-hrvatski” jezik, Jahić je rekao da je upravo ideološko potiskivanje našeg jezika je pokušaj brisanja naše tradicije i razvoja bosanskog jezika.

Ocijenio je da bi deklaracija upravo mogla ići u tom pravcu.

Upitan da prokomentira poruke koje su došle od kreatora deklaracije o zajedničkom jeziku, da se nacionalni jezici koriste u nacionalističke svrhe, Jahić je kazao da je to čista glupost i da upravo brisanje nacionalnih jezika, njihovo potiskivanje dovodi do ideološkog zloupotrebljavanja.

Cerić:  Samo su Bošnjaci fasovali genocid u zajedništvu!

Na prvi pogled dopala mi se ideja o “ukidanju svih oblika jezičke segregacije i jezičke diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”. To je zaista kolosalno! Ali, samo na prvi pogled. Međutim, kad se bolje pogleda dolazi se do spoznaje da je ta vrsta utopije, odnosno potajne subverzije, Bošnjake koštala nacionalne, državne, jezične i kulturne bezimenosti. Zbog njihovog lažnog zajedništva, kojeg su nam prodavali, Bošnjaci/Bosanci su bili izgubili ime svoje države (“Bosanska država”), bili su izgubili svoje etničko ime (“Bošnjaci”), bili su izgubili svoje nacionalno ime (“Bosanci”), bili su izgubili svoj nacionalni jezik (“bosanski jezik”), bili su zaboravili svoje kraljevsko naslijeđe (“Bosanska karaljevina”).  Ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji Bošnjaci/Bosanci nisu bili priznati kao nacija iako su bili a i sada su brojniji od Crnogoraca.  Bošnjacima je bilo ostalo da se zadovolje sa statusom vjerske zajednice. Bošnjaci su se izjašnjavali kao  (“neopredijeljeni”) ako nisu pristajali da se opredijele za srpsku ili hrvatsku naciju, a onda su im “dali” nacionalno ime (“Musliman”). Naravno, to je časno ime za svakog muslimana, vjernika, ali to nije nacionalno ime ni jedne nacije na svijetu, pa tako ni nacionalno ime Bošnjaka.

Eh, sad kad su Bošnjaci/Bosanci postali svjesni svoga porijekla, svog etičkog, nacionalnog, državnog i jezičkog imena nakon toliko žrtava – GENOCIDA, nudi im se “zajedništvo” i to, gle  čuda neviđenog – nudi im se “zajednički jezik u zemljama regiona”.  Niko neće osporiti ime “srpskog” i “hrvatskog” iliti  (“srpsko-hrvatskog”) iliti “hrvatsko-srpskog”) jezika, jer to je normalno. Problem je samo u imenu (“bosanskom jeziku”), u (“bosanskoj državi”), u (“bosanskoj naciji”), u (“bosanskoj kulturi”), u (“bosanskom konju”), u (“bosanskom psu”), u (“bosanskom stećku”), u (“bosanskom šahisti”), u (“bosanskom teniseru”) u (“bosanskoj sevdalinci”), u (“bosanskoj zemlji”), jer sve to je svima zajedničko, osim onoga što oni nazivaju (“hrvatskim”) ili (“srpskim”) imenom po onoj čuvenoj: “Sve što je tvoje i moje je, a ono što je moje nije tvoje”).

Hajde da se zajednički jezik zove (“bosanski)”, a oni koji to ne prihvataju neka ga  zovu kako im drago. Slično su nam govorili u Titinom vaktu da nisu važna imena pa su Bošnjaci svojoj djeci nadijevali svakakva imena, koja nisu u duhu njihove kulturne tradicije, dok su naši susjedi (Hrvat i Srbi) ljubomorno čuvali svoju kulturnu, nacionalnu i vjersku tradiciju. Nikad nismo čuli da je ikad iko od njih dao svom djetetu ime, koje bi nas Bošnjake uvjerilo u vjerodostojnost “bratstva” i “jedinstva” o kojem su oni tako strasno govorili. Sad nam hoće podvali istu priču oko zajedničkog jezika. Odustanite vi Bošnjaci od imena (“bosanski jezik”). Tako ćete pokazati da niste nacionalisti, jer to vama ne priliči. Mi ćemo vas zbog toga hvaliti i diviti vam se kako ste multikulturni. A mi (Hrvati i Srbi) moramo se držati naših jezičkih tradicija, jer to nam je u našoj krvi. To vam znači (“Deklaraciju o zajedničkom jeziku”), oko koje su se okupili slobodni strijelci iz zemalja regiona, među kojima nema vjerodostojnih lingvista. Oni su se okupili da gađaju (“bosanski jezik”) kako bi ga mogli unijeti u (“zajednički jezik”), naravno (“srpsko-hrvatski”), iliti (“hrvatsko-srpski”), svejedno je, samo neka nije (“bosanski”), jer to implicira legitimnost imena (“bosanska država”) i (“bosanska nacija”).

Francuzi nose oreol građanske države i epohalnih principa: “sloboda”, “jednakost” i “bratstvo” (“liberté, égalité, fraternité”), ali to ih ne ometa da sankcioniraju one koji javno upotrijebe u medijima nefrancusku riječ. Jesu li Farncuzi zbog toga nacionalisti? Naravno da jesu! Da li se Francuzi ikome ispričavaju zbog tog svog nacionalizma? Naravno da se ne ispričavaju! Jesu li Francuzi manje multikulturni zato što su ljubomorni na svoj francuski jezik? Naravno da nisu! Moraju li Bošnjaci/Bosanci biti više Europljani nego Francuzi? Naravni da ne moraju!

U čemu je onda problem? Problem je u antibosanskoj sekti, koja je opijena dogmom antinacionalizma na račun bosanske nacionalne svijesti.  Možda neki Bosanci nisu svjesni toga, ali to ih ne oslobađa grijeha.  Naravno, sekta ima pravo na svoja uvjerenja. Bosna je slobodna zemlja. Ali, sekta ima i obavezu da se legitimira pa da znamo njenu doktrinu, da znamo ko je na njenom čelu.  Ova nova dogma o “zajedništvu” mora nam biti jasna, jer Bošnjaci/Bosanci nemaju pravo na nepoznanice. U nedavnoj prošlosti nepoznanice oko “zajedništva” Bošnjake su koštale GENOCIDA. Da, tako je.  Samo su Bošnjaci/Bosanci fasovali GENOCID u zajedništvu u kojem su oni bili niko i ništa u svojoj Bosni. Tu vrstu potajne subverzije Bošnjaci/Bosanci ne smiju više sebi dozvoliti. Ova subverzija oko “zajedničkog jezika” nije prvi, već zadnji pokušaj da se Bošnjake/Bosance vrati unazad. Ne dajmo im da nas vraćaju unazad. Uz Božiju pomoć mi moramo koračati unaprijed. Moramo biti svjesni našeg nacionalnog imena u svakom pogledu, kazao je između ostalog Cerić.

 

 

(Global CIR/Agencije/Avaz/Novi)

Komentiraj