NEPRIJATELJSKI SAVEZNICI! Oko čega se spore i slažu poljski i ukrajinski nacionalisti?

Razmjerno nezapaženo prošao je jučerašnji incident u gradu Lucku na zapadu Ukrajine gdje su nepoznate osobe bacačem granata pucale na poljski konzulat.

Nije često da se na diplomatskom predstavništvu u Europi takvim oružjem napravi rupa promjera 70cm. Doduše, dobro je poznato da se unutar Ukrajine već godinama vodi rat, no mjesto jučerašnjih događaja udaljeno je punih 1200km od najbliže linije fronte. Ta činjenica nije omela ukrajinske vlasti da za sve optuže susjednu Rusiju – što je već postao dio neizostavne retorike, ne samo u Ukrajini – iako ovom prilikom prilično neuvjerljivo.

Rusija je, naime, po toj interpretaciji istodobno preslaba da osvoji Donbas, ali i sposobna vojno djelovati u preko tisuću kilometara udaljenoj regiji. Baš kao što je (u drugom kontekstu) preslaba da uspješno izvede državni udar u Crnoj Gori, ali dovoljno moćna da postavi svog kandidata za predsjednika SAD-a.

Pritom loše namjere ruskih vlasti uopće nisu upitne. Problem je sklonost ostalih vlada da sve probleme objašnjavaju teorijama ruske zavjere, osobito kada su im druga objašnjenja nepovoljna. Jer grad Luck nije bilo koje mjesto, on je centar regije Volinje koja je predmet žestokog spora između ukrajinskog i poljskog nacionalizma praktički od kad su ta dva fenomena stupila na historijsku pozornicu. Volinja je jedan od neprežaljenih izgubljenih krajeva koji su svojevremeno pripadali međuratnoj “Drugoj Poljskoj Republici”, i danas idealu poljskih nacionalista. Istodobno, ona je bila jedan od dijelova te države koji je imao uvjerljivu ukrajinsku većinu i znatan dio židovskog stanovništva. Izrazito antiukrajinska (i antižidovska) politika poljskih vlasti pripremila je teren za kasnije etničke konflikte, osobito tijekom Drugog svjetskog rata.

Foto: AFP / Genja Savilov

Banderina ostavština

Još 2008. godine poljski je parlament donio rezoluciju kojom se ubijanja Poljaka u Volinji za vrijeme Drugog svjetskog rata proglašavaju genocidom. Ta je rezolucija u to vrijeme bila manje problematična, jer su počinitelji masakra bili ukrajinski nacionalisti i nacistički kolaboracionisti pod vodstvom Stepana Bandere.

No taj je isti Bandera u proteklih nekoliko godina u Ukrajini doživio svoj veliki comeback. S obzirom na važnost ekstremne desnice u pokretu Euromajdan, povijesni vođa ukrajinskih nacionalista postao je jedan od važnijih simbola novog režima. Osim što je proglašen “nacionalnim herojem”, po njemu su u sklopu “dekomunizacije” nazvani deseci ulica koje su ranije nosile sovjetska, ili čak samo ruska imena. Najviši državni dužnosnici podizali su mu spomenike, a – možda još važnije – njegov kult pronose brojne vojne, paravojne i policijske jedinice koje sudjeluju u sukobu na istoku zemlje.

Iako je snažno podržavala Euromajdan te i sama provodi slične politike kao i ukrajinski susjedi, Poljska na rastuću popularnost Bandere ne gleda blagonaklono. Dapače, u posljednje je vrijeme glasnije počela prijetiti ukrajinskim vlastima da će blokirati njihovu suradnju s EU i NATO-om, koja je bila glavni motiv za Euromajdan.

Istovremeno, snažna, razgranata i naoružana ukrajinska ekstremna desnica nije prezala od prijetnji Poljskoj, koju baš kao i Rusiju doživljava kao staru kolonijalnu silu. Posljednjih je mjeseci eskaliralo i uništavanje poljskih spomenika u regiji te drugi incidenti. Te rastuće tenzije između zemalja koje su formalno čvrsti saveznici protiv Rusije bez sumnje raduju režim u Moskvi, no to ne znači da ih je on uzrokovao. S obzirom da su i jedni i drugi ideološku legitimaciju svoje vlasti odlučili utemeljiti na etničkom šovinizmu i povijesnom revizionizmu, nikoga ne bi trebalo čuditi ako im se velikodržavne vizije povremeno sudare.

 

 

(Global CIR/Bilten)

Objavljeno u:

Komentiraj