POBJEDA LJUBAVI! Radost i veselje kršćansko-muslimanskog vjenčanja u Egiptu!

Napad na Koptske crkve na sjeveru Egipta ove sedmice podvukao je oposnost s kojom se suočava hrišćanska manjina u toj zemlji. Ali među Nubijcima  – staroj naciji koja živi na obalama gornjeg toka rijeke Nil – muslimani i hrišćani žive u harmoniji. Nicola Kelly je prisustvovala hrišćansko-muslimanskom vjenčanju, diskretno proslavljenom u sumrak u južnom gradu Aswan.

Svi su mi govorili da bi trebao oženiti djevojku iz naše zajednice – ali to nije bilo moguće“, kaže Akram. Potom mu oči zasjaje i on dodaje: Nisam se mogao do nje odvojiti.

Jutro je na dan Akramovog vjenčanja u malom selu na zapadnoj obali Nila i on je prilično zauzet odlaskom u džamiju gdje će izreći svoje zavjete. Ovo neće biti tradicionalna ceremonija. Akram će zavjete izreći sam, dok će njegova buduća supruga, hrišćanka Sally, svoje molitve izgovarati u tišini svog doma.

“Mi smo prvi koji će vjenčati pripadnika druge vjeroispovjesti. To je veoma teško, posebno za moje roditelje“, objašnjava Akram. Ovom zaljubljenom paru roditelji su branili da se viđaju punih sedam godina. Članovi zajednice, vjerski lideri i prijatelji su ih pokušali spriječiti od susreta, ali su oni ipak uspjevali da se nakratko sastanu nekoliko puta. “Složili smo se da vjenčanje bude održano noću, kako ne bi posramili niti jednu porodicu“, kaže Akram.

Za parove Nubijce, poput Sally i Akrama, brak s nekim od pripadnika suprotne vjeroispovjesti nije zabranjen – haram – ali je društveni tabu. Tako da oni u dnevnoj proslavi uživaju individualno, dok se navečer ne sretnu u tami noći kako bi obilježili prve momente zajedničkog bračnog života. Uz ples.

Akram i Sally su se upoznali u Aswani, na istočnoj obali Nila prije sedam godina, na mjestu na kojem se mladi druže, jedu sladoled i udvaraju se. Shadeed je udaljen samo nekoliko minuta vožnje čamcem.

“Smijala se mojim šalama“, kaže Akram, sa pomalo drskim osmijehom. „I uvijek sam se radovao što ću je opet vidjeti. Nije bilo lako, ali evo gdje smo sada.“ Bilo gdje drugdje u Egiptu, njihovo vjenčanje bi bilo isuviše riskantno. Još od revolucije 2011. u Egiptu, kršćani su meta napada. Prošle godine prijavljena su 54 napada na vjerske manjine, uključujući i užas koji je zadesio katolike u katedrali u Kairu prije Božića.

Ranije ove sedmice, u dva bombaška napada na crkve Kopta u Alexandriji i Tanti ubijeno je 45 osoba. Ali Akram ne djeluje zabrinuto. Protekle sedmice, vodio je identičan razgovor više od hiljadu puta. Naime, išao je od vrata do vrata kako bi komšije pozvao na svoje vjenčanje. Ovo je nubijska tradicija. Ukoliko bi neko primio pisanu pozivnicu, bio bi povrijeđen i sigurno ne bi došao.

 

Razgovori sa komšijama, pjevanje, jelo i ples. To je mnogo važnije za nas mladoženje nego bilo koji vjerski obred tokom dana“, tvrdi on, dok mi pruža jabanu – kafu sa okusom cimeta i kardamoma. Nekoliko šoljica kasnije, prijatelji ga odvlače i gurkaju preko pješčanog igrališta ka džamiji. I dok prolazimo pored plantaže manga, Akram mi pokazuje ruševine crkve. „Neke od kršćanskih objekata srušili su ljudi koji nisu odavde, ali mi smo se svi okupili i otjerali ih.“

Iza ugla u predvorju džamije susrećemo imama Mohameda Sobhyja dok mete stepenice. On je učenjak, skroman čovjek koji mi s ponosom pokazuje policu knjiga, među kojima su teološka djela o islamu, kršćanstvu i neki drugi vjerski tesktovi.

“Imali smo kršćanstvo ovdje više od 800 godina“
,
kaže, misleći na period prije islamizacije, prije gotovo hiljadu godina. „Za mene, ovakvi brakovi nisu velika stvar. Ja želim da ljudi prihvate jedni druge. Muslimani i hrišćani, mi možemo živjeti u miru.“

Tapše Akrama po ramenu. „U našoj zajednici, razvod nije uobičajen. A oženiti više od jedne žene nije dozvoljeno. Za mlade muškarce, hrišćanstvo je imalo veoma pozitivan učinak!“

S druge strane Sahdeeda, u svom domu, Sally se bori sa tremom pred vjenčanje. Njene prijateljice viču, gledajući se u ogledalo, praveći selfije dok ona pokušava ostati smirena.  Brojanica joj je oko vrata, a iznad vrata svake sobe visi krst. „Sve što ja trebam je biti tamo, plesati dok mi ljudi čestitaju, a potom otići“, kaže ona, nervozno se kikoćući.

“Nije me briga za zavjete. Sve je to za druge ljude, ne za nas, par. To nije moj priroitet.“ Za mladu dolazak do ove tačke trajao je mnogo godina i uključivao je brojne tihe razgovore sa budućim suprugom i nešto glasnije diskusije sa porodicom. „Ja sam ga oduvijek voljela, ali sam mislila da mi nije dozvoljeno da se za njega udam. Moj otac je govorio NE dugo vremena, ali sada kada su se imam i sveštenik dogovorili, više mu to nije tako loše.“  

I dok pada mrak, žene čamcem odlaze preko Nila, u frizerski salon. Sally nestaje u salonu dok njene prijateljice namještaju slojeve njene vjenčane haljine i slikaju još nekoliko stotina selfieja. Sally se ponovo pojavljuje nekoliko sati kasnije, mnogo drugačija od one nervozne 18-godišnjakinje koju sam vidjela prije sumraka. „Osjećam se puna samopouzdanja. Veoma sam lijepa sada“, kaže ona samouvjereno. Izgleda kraljevski, sa maramom i širokom haljinom prekirvenim bijelom čipkom i očima našminkanim sa mnogo kreona.

Nešto prije ponoći – sa velikim zakašnjenjem – ispred salona stiglo je Akramovo auto. “Kasni tri sata!“, viče Sally svojim prijateljicama pokušavajući da vrati svoj gard i ušutkujući okupljene.

Ispred salona, Akram popravlja svoju kravatu i frizuru. „Ovo je prvi put u životu da sam obukao odijelo. Nije baš udobno. Radujem se što ću nakon plesa ponovo obući svoju jellabiju“, kaže on.

Njegovim prijateljima podijeljeni su bubnjevi od kozje kože i oni se okupljaju u savršeni krug. Nakon što je Akram ušao u salon, prolomili su se uzvici oduševljenja i aplauz.

Na početku ples je podijeljen. Gosti okružuju mladu, veoma pažljivo kako joj ne bi stali na vjenčanicu. Do njih se nalazi Akramova porodica i prijatelji koji ga stavljaju na ramena i bacaju u zrak svaki put kada se čuje udarac u bubanj.

“Ovo je najblji dio!“, više oduševljeni Akram.

Okupljena masa se potom udaljava, kako bi mlada i mladoženja plesali licem u lice. Njihove ruke su uz tijelo i oni kruže jedno oko drugog, udvaraju se jedno drugom, gledajući se, ali nikad se ne dodirujući. Pet minuta kasnije, bubnjanje prestaje, a muž i žena stoje nepomični, ozarenih lica. „Sada se možemo vratiti u Shadeed, kako bi jeli i počeli naš zajednički život“, kaže Akram koji je već sada pun entuzijazma.

Sally se stidljivo smiješi. Pitam je da li je raduje ono što slijedi.

„Da, spremna sam da osnujem porodicu. Želim mnogo djece“, kaže ona, ozarenog lica, svjetlucavih očiju dok joj pogled prati supruga. „Nadam se da će sada svi prihvatiti naš brak i da će sve biti mnogo lakše.“

 

 

(Global CIR/BBC)

1 Komentaron this Post

  1. ukrštanje je dobra stvar, i ja bih ucinio isto 🙂

    Reply

Komentiraj