NAJVEĆA MISTERIJA CARSKE RUSIJE! Inscenirao vlastitu smrt i nastavio živjeti kao putujući mistik: Ko je ustvari bio ruski car Aleksandar I?

Povijest carske Rusije obiluje mnoštvom priča, mitova i legendi, ali niti jedna od njih nije toliko dugo ostala živa u narodu, ali i visokim akademskim krugovima, kao slučaj misteriozne smrti ruskog cara Aleksandra I.

Slikovni rezultat za feodor kuzmich

Aleksandar je bio prvo dijete i najstariji sin Pavla I i Marije Fyodorovne. Rođen je u Sankt Peterburgu 12. decembra 1777. godine, a odmah nakon njegovog rođenja, Katarina Velika oduzela ga je od roditelja da bi se o dječaku starala sama. Kasnije je imenovala Aleksandra kao svog nasljednika, umjesto njegovog oca Pavla. Katarinu II na vlast je dovela carska garda, elitna jedinica regularne ruske armije koju je stvorio Petar I od pukova za igru. Preobraženski, Semjenovski i Ismailovski puk bili su jezgro ruske armije. Vremenom je garda koja je čuvala imperatora postala prava politička snaga, a za njen Ismailovski puk vežu se brojni mitovi i legende.

Katarina Velika osobno je nadgledala obrazovanje Aleksandra i njegovog mlađeg brata Konstantina, polagajući svoje ideje u posebnom dokumentu pod nazivom ‘Upute za obrazovanje mojih unuka’. Za podučavanje mladog princa angažovan je Frédéric César de la Harpe, švajcarski liberal koji je kasnije bio jedan od direktora Helvetske Republike. Republikanca i idealistu, filozofa La Harpa pozvala je Katarina lično da bi u mladom princu razvio humanističko shvatanje države i naroda. Aleksandar je kasnije tvrdio da je dugovao La Harpeu sve, osim svog rođenja.

Ime Aleksandar, koje prevedeno sa grčkog znači ‘zaštitnik ljudi’ dala mu je lično Katarina Velika. Svu svoju neostvarenu majčinsku ljubav carica je prenijela na prvog unuka Aleksandra. Oduzevši ga od roditelja dječak se pokazao veoma pametnim. Katarina je sa ponosom pisala o malom princu baronu Grimu: ‘Bit će izvanredan, ja o tome ne griješim. Veseo je i već sada se trudi da se dopadne.’ Od njega se mnogo očekivalo i zato je bez prekida nadgledan. Činovnik blizak dvorskim krugovima baron Krof piše u svojim memoarima opsujući Aleksandra: ‘Gospodar je umio proniknuti u um i dušu drugih, skrivajući svoje misli i osjećanja’.

Za Božić 1797. Katarina Velika spremala je otvaranje testamenta (manifest) o predaji vlasti, gdje zaobilazi sina Pavla i proglašava imperatorom unuka devetnaestogodišnjeg Aleksandra Pavloviča, ali Božić nije dočekala. 6. novembra 1797. godine carica je umrla od insulta. Neočekivano za sve, imperator je postao 42-godišnji Pavle. Uskoro će svima postati jasno zašto ga imperatorka nije željela na prijestolju.

Kobne noći veliki knez Pavle Petrovič koračao je hodnicima zimskog dvorca, dok je njegova majka Katarina bila na samrti. Samo nekoliko koraka dijelilo ga je od trona. Prepreka mu je bio jedino testament. U cijelom haosu, dok je preturao po ladicama i pretincima Katarinine odaje zabrinuto ga je posmatrao Aleksandar. Aleksandar je bio rođen za imperatora i za to je imao sve kvalitete: um, ljepotu, talenat; sve osim jednog – želje da vlada. Pokazao je ocu gdje se nalazi tajni testament i kao da mu ništa nije značio predao ga Pavlu koji ga je pohlepno zgrabio iz Aleksandrovih ruku i brzo spalio.

Poslije četiri godine, četiri mjeseca i četiri dana, Aleksandar će preuzeti tron i silom prilika postati novi ruski car. Imao je dvadeset tri godine 1801. kada je naslijedio svog oca, cara Pavla, na prijestolju Rusije. Pavle je bio ubijen od strane kruga zavjerenika, sa čime Aleksandar nije bio upoznat. Znao je da će mu otac biti privremeno smijenjen zbog velikih političkih grešaka, ali nije bio upoznat s planom ubistva.

Ruski car Aleksandar I. sa vojskom prolazi kroz Trijumfalnu kapiju u Parizu/Foto: Wikipedia

Reformator koji je pobijedio Napoleona i zagospodario Evropom

Aleksandar je bio zagonetna ličnost i sušta suprotnost svoga oca. Uzdržan, sumnjičav i hrabar, ali sa druge strane poznat po svojoj ljubaznosti i sentimentalnosti. On nikad nije dao nikome, bilo liberalima ili konzervativcima, da dominiraju nad njim. Izbjegavao je otvorene sukobe što ga je vremenom učinilo iskusnim diplomatom i političarem. Napoleon je kasnije priznao da ga je ruski car nadmudrio.

Izgledom je Aleksandar bio zgodan i šarmantan. 1807. godine Napoleon je pisao Josephine: “Da je Aleksandar žena, mislim da bih se strasno zaljubio u njega.” Međutim, car je imao divnu ženu. Dana 28. septembra 1793.godine,oženio je princezu Luise Marie Auguste Baden, koja je poslije prelaska na pravoslavlje poznatija kao Jelisaveta Aleksejevna.

Šeste godine braka Jelisaveta mu je rodila kćerku, ali je dijete uskoro umrlo. Poslije toga, iz godine u godinu Aleksandar je sve jasnije shvatao da ne želi biti imperator. Razmišljao je o tome da sve ostavi i ode sa ženom na obalu Rajne gdje bi romantično proveli ostatak života. U pismu bliskom prijatelju grofu Kočubeju, Aleksandar je pisao: ‘Znam da nisam rođen za čin koji sada nosim i još manje za onaj što me čeka u budućnosti i od koga sam se zakleo da ću se odreći na ovaj ili onaj način.’

Nakon očeve pogibije i dolaskom na prijestolje Aleksandar se odmah dao u reforme te je prvo ukinuo sve nepopularne Pavlove ukaze i naredbe. Zatvorio je ‘Tajnu kancelariju’ i dozvolio putovanje van granica zemlje, vratio na dužnost 12.000 oficira, oslobodio je političke zatvorenike. Aleksandar je odmah demonstrirao svoje liberalne tendencije imenujući Privatni odbor (Nečujni komitet) da iznađe načine koji bi transformisali Rusiju u ustavnu monarhiju. Odbor je bio sastavljen od uglednih ličnosti, mahom prijatelja i saradnika iz mladosti kao što su bili knez Adam Jerzy Czartoryski, grof Pavel Stroganov, princ Victor Kočubej i grof Nikolai Novosiltsev.

Rezultat dvogodišnje djelatnosti Privatnog odbora su ministarstva umjesto kolegijuma i duboka reforma obrazovanja, što je podrazumijevalo besklasnost visokog obrazovanja, mekši stav po pitanju cenzure, pet novih univerziteta. Otvoreni su novi univerziteta u Kharkovu, Kazanu, Derptu i Vilnu. Postojećim su obrazovnim ustanovama date nove slobode. Dozvoljeno je studiranje i Jevrejima, ali uz određenu kvotu. Jedna od najpoznatijih ustanova čiji je osnivač bio sam Aleksandar jeste Carski Licej osnovan 1810. Mnogi poznati Rusi su se školovali tamo, uključujući Aleksandra Puškina. Kada je bio student liceja godine, mladi pjesnik odao je počast Aleksandru zbog pobjede u ratu protiv Napoleona i zbog liberalne transformacije na početku vladavine.

Također, izvršen je prvi pokušaj rješavanja kmetskog pitanja. Po njemu su vlastelini mogli osloboditi kmetove i dati im zemlju u zakup. Omogućio je kupovinu i prodaju zemljišta svim slobodnim pojedincima.

Reforme cara Aleksandra uskoro su naišle na otpor članova kraljevske porodice, sudija i plemstva. Čak ga je i sam La Garpe savjetovao da ne požuruje stvari. Na kraju, i sam car se počeo bojati da bi svako slabljenje autokratske moći samo pomoglo da se ojačaju druge grupe i grupacije, kao što je birokracija.

Do tog vremena, spoljna politika oduzimala je većinu vremena i energije ruskog cara. Rusija se proširila na Kavkaz, uključujući u carstvo i Gruziju 1801. To je izazvalo rat sa plemenima na Sjevernom Kavkazu, čija se zemlja nalazila na putu ka Tibilisiju.

Rusija je u međuvremenu polahko uvučena u Napoleonove ratove. Iako su odnosi sa Francuskom na početku bili srdačni, stav cara se počeo mijenjati oko 1802. On je bio zbunjen Napoleonovim uspjesima, ali još uvijek nije vidio strateški interes u pomaganju Austriji i njenim saveznicima u borbi protiv ‘korzikanskog skorojevića’. Rusija se konačno pridružila antinapoleonskoj koaliciji u aprilu 1805. godine, ali je poražena od strane francuske vojske u bici kod Friedlanda 14. juna 1807. godine kada je Aleksandar zatražio primirje i potpisao Ugovor o Tilsitu 7. jula. Na splavu na sredini rijeke Neman car je ugostio osobu koju je nedavno u svojoj uredbi nazvao “neprijateljem ljudske rase”.

Napoleonu je ostala još samo jedna stvar da završi kako bi Rusiju ostavio u potpunom okruženju – postaviti svog sultana na Osmanskom dvoru što je i učinio 1808 godine.

Rusija je potpisala savez sa Francuskom i pridružila se ‘kontinentalnoj uniji’ protiv Napoleonovog neprijatelja, Velike Britanije. Svi su znali da je Sporazum iz Tilsita samo krhki mir i da je novi rat bio neizbježan. Savez sa Francuskom nikada ne bi mogao trajati, je Napoleonovi apetiti su toliko porasli da je sada sanjao o dominaciji nad cijelim svijetom.

Aleksandar je bio potresen porazom ruske vojske i ogorčen prisilnim prijateljstvom s Napoleonom. On se uveliko promijenio tokom tih godina. Kako su njegove bivše iluzije i romantičarske predstave blijedile, teret vladanja velikom imperijom počeo je pritiskati njegova pleća. Unatoč svojim sumnjama i oklijevanju, Aleksandar je nastavio sa domaćim reformama. 1808. godine Mihail Speransky izradio je projekt za uspostavu zakonodavnog tijela – parlamenta (Duma) s državnim vijećem kao glavnim izvršnim organom. Ali car nije mogao prevagnuti da potpiše ovu radikalnu promjenu i bez objašnjenja je otpustio Speranskog s dužnosti u martu 1812. godine.

Dana 31. decembra 1810. godine, Rusija se povukla iz kontinentalnog sistema i ponovno pokrenula  trgovinu s Velikom Britanijom. Napoleon je preselio veliku vojsku od 600,000 ljudi u Poljsku, spreman na odlučujuću bitku s Rusima. Kada ruski car nije odgovorio njegovim zahtjevima, Napoleon je napao Rusiju 24. juna 1812. Francuski napad potaknuo je Aleksandra na akciju. Izjavio je da neće položiti oružje dok svaki i posljednji neprijateljski vojnik ne bude protjeran sa ruskog tla. Car se zakleo da nikada neće potpisati mir, čak ni ako se bude morao povući do samog kraja ruskog carstva: „on ili ja, ja ili on: ne možemo vladati zajedno!” Prvog dana rata Aleksandar je stigao u Moskvu da bi se iz stare prijestolnice obratio narodu. Bio je potresen kada je za vrijeme molitve na Poklonoj Gori jedan prost seljak uzviknuo: ‘Vodi nas oče rođeni. Umrijet ćemo, ali ćemo pobijediti’.

Predvođena princom Michaelom Andreasom Barclay de Tollyem ruska se vojska povukla pred osvajačima duboko u unutrašnjost upotrebljavajući taktiku spaljene-zemlje. To je izazvalo raširenu ljutnju i frustraciju među stanovništvom. Iako nije davao ustupke javnom mnijenju, Aleksandar je imenovao svog suparnika, princa Mihaila Kutuzova za vrhovnog zapovijednika ruskih snaga. 7. septembra 1812, Mihail Kutuzov odmjerava snage sa Napoleonom u Bitci kod Borodina. Obje su strane pretrpjele teške gubitke – stradala je trećina Francuza i gotovo polovina ruske vojske. Nakon konferencije u selu Fili 13. septembra, Kutuzov se povlači, a Aleksandar ponovo prihvata strategiju svoga prethodnika i taktiku spržene zemlje.

To je otvorilo put francuskoj vojsci prema Moskvi, koja je okupirana 14. septembra. Ali bila je to Pirova pobjeda, jer je grad prethodno napustilo svo stanovništvo, a prije toga zapalili su sve objekte i uništili  zalihe. Unatoč gubitku Moskve, Aleksandar se odbio predati. Mjesec dana kasnije, francuski osvajači su bili prisiljeni napustiti uništeni grad i povući se natrag prema Smolensku, praćeni cijelo vrijeme pljačkaškim hordama planinskih Kozaka. Dana 14. decembra 1812. godine, francuska ‘Grande Armee’ konačno je izbačena iz Rusije. Opijen pobjedom protiv suparnika Kutuzova, Aleksandar je odlučio nastaviti proganjati Napoleona po Evropi i na kraju sa vojskom upada u Francusku. Ruski car je često sam stajao na čelu bitaka. U bitci kod Lützena na 2. juna 1813, kada mu je savjetovano da se povuče na sigurnu udaljenost nakon dolaska pod neprijateljsku vatru, on je odgovorio: „Moj metak nije ovdje.”

Aleksandar I je prošao Evropu vraćajući svrgnutim monarsima krune i izazivajući poštovanje evropskih naroda. Ruska vojska prešla je francusku granicu u proljeće 1814., a ušla u Pariz  31. marta 1814. Aleksandar je jahao na bijelom konju prošavši kroz čuvenu Trijumfalnu kapiju, aludirajući da je on novi car umjesto Napoleona. Francuski car bio je prisiljen odreći se prijestolja 6. aprila i prognan je na otok Elbu uz obale Italije.  Dvije sedmice kasnije, Državno vijeće, Sveti sinod i Kabinet ministara odlikovali su cara titulom ‘blagoslovljeni’.

Evropa je pod njegovim nogama. U Londonu su novorođenoj princezi i budućoj kraljici dali ime po ruskom caru Aleksandrina Viktorija. Njemu u čast glavni trg u Berlinu nazvan je Aleksanderplac. Parižani su bili očarani ruskim carem: visok rast, divan stas, zlatna kosa, sjajne plave oči i blag osmijeh. Pobjedničke sile susreo je ponovno na zasijedanju Bečkog kongresa gdje se ‘crtala’ nova mapa Evrope. 1815. godine Aleksandar je potpisao Sveti savez s Austrijom i Pruskom kao bastion protiv revolucije.

Zanimljivo je dodati kako je ime Aleksandra I spominjano na još jednoj konferenciji o ‘podjeli svijeta’ i to 131 godinu nakon njegovog ulaska u Pariz. Naime, američki diplomata je 1945. godine na Postdamskoj konferenciji upitao nezadovoljnog Staljina: ‘Kako možeš biti nezadovoljan, pobjednik si rata, a tvoje trupe prve su ušle u Berlin?’ Staljin mu je slegnuvši ramenima kratko odgovorio: ‘Aleksandar je prošao kroz Trijumfalnu kapiju u Parizu.’

Povezana slika
Bečki kongres/ Foto: Wikipedia

Kraj iluzija

Time je i Staljin odao priznanje poznatom caru koji je skroman, čist i pedantan, kakav je bio, želio isti red uvesti u cijeloj Rusiji. Kada se vratio kao pobjednik iz Pariza, zabranio je sva tajna masonska društva, ali nikada mu nije smetao pluralizam mišljenja. Kada su ga kasnije nekadašnji bliskiprijatelji prozivali i proglašavali ga ludakom, nije im zamjerao niti je ikakve akcije protiv njih poduzimao.

Aleksandar je vremenom izgubio mnoge od svojih iluzija i predstava u vezi sa sobom i Rusijom. Nije više bilo razgovora o reformama koje su ranije bile njegov ‘razlog postojanja’. Promjene, činilo se, nisu bile moguće bez smanjenja snage prijestolja, a car je shvatio da su autokracija i sloboda dvije nespojive stvari.

Postojao je još jedan važan razlog zašto Aleksandar nije htio nastaviti sa reformama, i zbog čega je između ostalog razmišljao da napusti vlast. Shvatio je kako se čovjek u suštini ne može promijeniti, a kako tek onda promijeniti svijest cijelog naroda. Car je napisao: „Volim ustavne institucije i mislim da se svakoj normalnoj osobi takvo uređenje mora svidjeti. No, mogu li se one uvesti jednako za sve narode? Jesu li svi narodi spremni da ih prihvate u jednakoj mjeri?“ Aleksandar je bio uvjeren da nema smisla raditi ništa vrijedno u Rusiji, jer je narod takav i ne može se suštinski mijenjati. On je odmah odobrio ustav Poljske i Finske, jer su ti narodi po njegovom mišljenju bili uredni, stručni i krijeposni. No, za cara su, sama Rusija i ruski narod, bili gotova stvar i nisu se mogli mijenjati. Svaki narod ima svoju posebnost pa tako i ruski. Takav je kakav je, promijenit ga nije mogao.

Aleksandar se nije osjećao ugodno u vlastitoj zemlji. Nikad prije, još od Petra Velikog, nijedan ruski vladar nije proveo toliko vremena u inozemstvu. Zajedno sa malom pratnjom, on je uzduž i porijeko proputovao Evropu u otvorenom vagonu. U Aleksandrovom pismu francuskom diplomati Ogistu de Šoazel Gotjeu je stajalo: ‘Trebate biti na mom mjestu pa razumjeti šta ja osjećam pri pomisli da ću jednom morati pred Bogom odgovarati za život svakog mog vojnika. Ne, prijesto nije moj poziv i kada bih mogao promijeniti svoj život, rado bih to učinio.’

Čitajući Bibliju podvukao je sljedeće riječi: ‘Vidio sam sve šta se radi pod Suncem, sve je samo sujeta’. Car je govoreći o abdikaciji rekao svome bratu i njegovoj ženi: ‘Kako ću se radovati kada budete prolazili pored mene, a ja skriven u gomili vičem: Ura!

Godine 1823. Aleksandar I piše manifest u kojem stoji da je nasljednik prijestolja njegov brat Nikolaj, ali to znaju četiri osobe, među kojima Nikolaj nije. Kada je u St. Petersburg došao glas da je Aleksandar I umro, na zasijedanju Državnog vijeća objavljen je manifest o nasljedniku. Međutim, Nikolaj je već stigao da se zakune svome bratu Konstantinu i da u vojsci organizuje zakletvu, ali Konstantin nije prihvatio prijesto i iz Varšave je poslao zvanično odbijanje. Jedinstven slučaj u historiji. Umjesto da se otimaju za prijestolje, ustupaju ga jedan drugome.

Grof Lenžeron će braći tada udijeliti kompliment: ‘Članovi Vaše dinastije su tako plemeniti, da se ne uzdižu već se spuštaju na prijestolje.’

Ruski car Aleksandar I, nakon što je pokupio svu slavu i priznanja ovosvjetska, želio je anonimnost i osamu. Iza sebe je ostavio carstvo koje se protezalo od Baltika do Crnog mora na zapadu, preko Sibira do Aljaske i dalekog Istoka. Reklo bi se carstvo nad kojim nikada ne zalazi sunce.

Dva puta mu je nuđena vlast, a on ju je odbijao predavajući je prvo ocu, a kasnije svome bratu. Međutim, koliko god joj je okretao leđa, vlast ga je u stopu pratila. Čak kada je prema brojnim predajama pobjegao od porodice i naroda živeći kao putujući mistik, članovi carske porodice su dolazili da se sa njim posavjetuju. Pogotovo mu je bio odan njegov nećak Aleksandar II, koji će krenuti njegovim putem reformi i kasnije stradati zbog toga.

U to vrijeme, poređenja radi, vječiti ruski suparnici Osmanlije nisu se mogli pohvaliti sličnom situacijom na dvoru. Za vrijeme vladavine Aleksandra I, koji se borio protiv Napoleona, u Istanbulu stolovao Sultan Mahmud II. čija je majka Nakşidil Valide Sultan prema predanjima bila rodica Joséphine de Beauharnais, žene Napoleona Bonaparte. Na dvoru je provela brojne reforme, uvela časove francuskog i poslala ambasadora u Pariz. Govorkalo se kako je preko nje gramzivi Napoleon doveo na vlast nesposobnog Mahmuda II, koji je prema mišljenju historičara znatno doprinio urušavanju carstva. Iako je Mahmudov prethodnik naredio njegovo ubistvo, zajedno sa Selimom III, lukava Francuskinja je sačuvala i sakrila svoga sina, te ga postavila na prijestolje nakon gušenja pobune i svrgavanja Mustafe IV. Treba li napominjati da je i sam Napoleon na vlast došao u krvi revolucije i preko leševa brojnih kasnijih saradnika i plemića. I kakav je onda mogao biti ishod rata kada sa jedne strane imamo Napoleona i sultana Mahmuda koji silom uzimaju vlast, a sa druge Aleksandra koji je hladan prema vlasti.

Neočekivana smrt Aleksandra I i njegova noćna sahrana u krugu bliskih prijatelja iznjedrile su mnoge priče. Najpopularnija legenda je da on nije umro i da je neko drugi pokopan umjesto njega ili da je u grobnicu spušten prazan lijes. Suveren se navodno povukao u Sibir, kasnije živeći kao Fjodor Kuzmich, putujući mistik poznat po pravednom životu koji je umro u šumi pokraj Tomska u januaru 1864.

La mort alexandre taganrog.jpg
Palača Taganrog gdje je navodno preminuo ruski car Aleksandar I/Foto: Wikipedia

Susret sa starcem isposnikom i misteriozna ‘smrt’ ruskog cara

Od svojih prvih dana kao car do posljednjih mjeseci na Zemlji četvrt stoljeća kasnije, on je govorio bliskim prijateljima da se namjerava odreći prijestolja i otići na selo.

Niko nikada nije uspio adekvatno objasniti zašto je Aleksandar 1825. izabrao takvu nedođiju za oporavak svoje bolesne supruge kao što je bilo mjesto Taganrog. Liječnici su insistirali da carici za oporavak više odgovaraju podneblja Mediterana, Francuske ili Italije. Taganrog je bilo hladno i vjetrovito selo od samo 5.000 stanovnika na osamljenom moru Azov sjeverno od Crnog mora, 1400 milja južno od St. Petersburga. Smještaj je jedva zadovoljavao potrebe carice i njene pratnje; ali to je bilo mjesto koje je Aleksandar izabrao za odmor i oporavak bolesne carice.

Dva dana prije Jelisavetinog odlaska Aleksandar je otišao na trosedmično putovanje. Na periferiji glavnog grada, on je posjetio samostan Aleksandra Nevskog – zaštitnika carstva. Tamo je, prema riječima svjedoka, proveo nekoliko sati moleći se u suzama. Nakon toga, sveštenici su ga upoznali sa starim isposnikom koji je boravio u jednom kutu samostana. On je živio asketskim životom, a od predmeta koristio samo jednu klupu i lijes u kojem je spavao. Car je ostao zatečen starcem i njegovim načinom života te su se njih dvojica kasnije zadugo zajedno molili.

Stajavši na stepenicama svoje kočije i zureći u samostanske tornjeve, dok su se on i njegova pratnja udaljavali od grada, car je vjerovatno mislio o tužnom stanju u kojem se njegova zemlja nalazila. Zavjere zarad rušenje vlasti su bile sve učestalije. Njegova draga 18-godišnja kćer je nedavno umrla, što ga je dodatno utuklo; a ubrzo poslije toga u novembru 1824., glavni grad St. Petersburg, pretrpio je masivnu poplavu koja je ubila nekoliko stotina ljudi, a mnogo više njih osiromašila.

U Taganrogu boraveći sa suprugom i osobljem, Aleksandar se razbolio početkom novembra nekoliko sedmica nakon dolaska. Carica Jelisaveta vodila je  dnevnik, prateći stanje svoga muža iz dana u dan, a ujutro 11. novembra, 1825. ona je istakla kako izgleda sasvim dobro. Iako je Jelisaveta Aleksejevna do tog trenutka bila veoma pedantna u bilježenju događaja iz svog svakodnevnog života u Taganrogu, ovo će biti njen posljednji unos.

Tog dana, u deset ujutro, Aleksandar ju je pozvao u svoju sobu, gdje su proveli šest sati iza zatvorenih vrata. Kada se napokon pojavila, ljudi oko nje su primijetili da je izgledala izbezumljeno. Odmah je pisala majci: “Kako pronaći mir u životu? Baš kad pomisliš da ide na bolje i da možeš uživati ​​u životu, tu se iznenada pojavljuje neočekivani usud koji krade mogućnost da uživaš u blagodatima oko sebe…to nije pošteno.” Vjerovatno nikada nećemo saznati na šta su se tačno odnosile ove riječi, samo znamo da je prema zvaničnoj verziji Aleksandar umro 19. novembra.

Zbunjujući izvještaji doktora

Luka Taganrog je bila beskorisna u zimskom periodu zbog jakih vjetrova i zaleđavanja vode. Plovidba je postaja rjeđa već u oktobru, a u potpunosti se obustavlja negdje u novembru. Pa čak i tokom toplijih mjeseci, Taganrog nije bio turistička destinacija. Mnogi se pitaju, zašto je privatna jahta sa britanskom zastavom bila već duži period usidrena u luci? I zašto ju je napustila baš na dan Aleksandrove smrti?

Aleksandar je boraveći u Taganrogu jednom kazao da svaki ruski vojnik biva otpušten iz službe nakon 25 godina, pa će tako učiniti i on. Naveo je da je spreman za mirovinu. Ruskim carevima, međutim, nije bilo stvarno dopušteno otići u mirovinu, s obzirom da su, prema tadašnjim vjerovanjima, imenovani od Boga.

Kao potomak ruskog plemstva, autor Alexis S. Troubetzkoy je bio u jedinstvenoj poziciji da skupi sva istraživanja i razgovore te iskopa sve dostupne dokaze o misteriju Aleksandrove smrti, kada je napisao svoju knjigu ‘Carska legenda: Misteriozni nestanak cara Aleksandra I’. On je pronašao dokaze da je jahta pripadala grofu od Cathcarta, koji je bio britanski ambasador u St. Petersburgu i blizak prijatelj cara Aleksandra. Sumirajući Troubetzkoyeva iscrpna istraživanja u nastavku, i premda mnoga od njih nisu potvrđena kao činjenice, ipak možemo popuniti neke praznine koje su i dan-danas predmetom različitih priča. Svi podaci dolaze iz istraga koje su obavljali razni pripadnici ruske aristokratije krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Osoba nepoznatog identiteta obučena u seljaka ukrcala se na jahtu u Rostovu na Donu. Ukrcavanje je bilo zabranjeno drugim putnicima. Jahta je plovila u Palestinu, gdje se njezin jedini putnik iskrcao. Pronađeni tragovi kazuju da je putnik proveo određeno vrijeme u Palestini-možda nekoliko godina, a onda je otišao u Kijev, gdje ga je primio jedan grof Osten-Säcken, koji mu je dao papire na ime Fjodor Kuzmich.

Izvještaji doktora i ostalih koji su vršili obdukciju tijela cara bili su kontradiktorni i neprecizni u mnogim područjima, što je zaista neobično s obzirom na činjenicu da se radilo o smrti jedne tako eminentne ličnosti. Autopsija je prvo bila zakašnjela (trideset dva sata nakon ‘smrti’), a potom su njeni nalazi dosta neuvjerljivi, premda se radilo o ljekarima koji su bili među najkompetentnijim u Evropi.

Jedan izvještaj je napomenuo kako je lice cara bilo crno i neprepoznatljivo nakon balsamovanja, koje je navodno obavljeno odmah nakon obdukcije. Kada je tijelo izloženo u Taganrogu za javno prikazivanje, lice navodno preminulog cara bilo je pokriveno. U mjesecima koji su uslijedili prije sahrane u Sankt Peterburgu, samo najuži carski krug mogao je vidjeti lice cara i to samo noću sa stražarima u pripravnosti.

Prije nego što je car umro, oficir po imenu Maskov stigao sa službenom porukom. Aleksandar ga je poslao natrag u kočijama koje su se brzo raspale te je Maskov smrtno stradao. Izvještaji govore kako je bio približne visine i tjelesne konstitucije kao car. Dokumentacija o sahrani Maskova je površna: on je navodno sahranjen odmah na groblju u blizini gdje je i umro, bez ceremonije ili zapaženog protokola. Aleksandrov brat, Nikola, koji je zamijenio Alexandra na tronu, finansijski je brinuo o porodici Maskov od tada. Maskova kćerka je primljena u elitnu školu za plemstvo po Nikolinoj naredbi, što je bilo neuobičajeno budući da nisu poznati carevi koji bi se direktno miješali u živote običnih građana. Nema zvaničnih razloga koji bi pojasnili interes cara za porodicu Maskov.

Nikola I koji je imao većinu dokumentacije koja se odnosi na bratov boravak u Taganrogu brzo je dao sve uništiti, uključujući obiteljske korespondencije i dnevnik iz luke u kojem su zabilježena ukrcavanja i iskrcavanja u periodu od 1823. do 1826. godine.

Mitovi i legende o čudnovatoj smrti cara Aleksandra kružile su Rusijom i u sovjetskom vremenu. Da bi se s takvim pričama napokon završilo sovjetski znanstvenici su u XX. stoljeću odlučili otvoriti njegov kovčeg. Na opće iznenađenje bio je prazan! S tako potvrđenim sumnjama o nejasnim okolnostima njegove smrti povjesničari su krenuli u potragu ko bi mogao biti Aleksandar, ako on nije tada umro. Istragom se došlo do svećenika Fjodora Kuzmicha kojega su carevi Nikola I i Aleksandar II rado posjećivali.
fjodor kuzmich port

Putujući mistik Fjodor Kuzmich

Godine 1836., visok čovjek negdje u dobi od šezdeset godina, stigao je u jedno sibirsko selo i zatražio da mu neko potkuje konje. Odbio je odgovoriti na pitanja kovača ili promatrača o svojoj prošlosti te samo rekao da se zove Fjodor Kuzmich.

Policija ga je išibala zbog toga što je lutalica, prodala njegovog konja radi podmirenja hotelskog računa, i poslala ga u lancima u radni logor. Ovaj čovjek nije bio tipična skitnica, ne. Činilo se da je vrlo obrazovan i da je dosta proputovao, pa je nastavio da sklapa prijateljstva te se upadljivo razlikovao od velikog broja ljudi u radnom logoru. Ubrzo je pušten i selio se iz mjesta u mjesto u Sibiru u narednih nekoliko godina, sve dok nije zaradio ugled ‘mudrog starca’. Ljudi su počeli masovno dolazili k njemu tražeći savjete. Djeca su mu posebno bila privržena, a on im je predavao historiju, geografiju, gramatiku i vjerske teme. Također, detaljno im je pričao i opisivao kako ljudi žive u St. Peterburgu.

Skupina radnika koji su popravljali prozor na Kuzmichevoj kolibi, a nakon njegovih ponovljenih zahtjeva da budu tiši, svjedoče da im je starac strogo kazao: ‘Kada biste znali ko sam zapravo, ne biste se usudili tako ponašati’. Drugi put, Kuzmich se oporavljao od bolesti u bolnici kada je jedan visoki čovjek, najvjerovatnije vojni službenik, došao u posjetu. Posjetitelj je bio blizak prijatelj i savjetnik cara Aleksandra, i bio je dobro prihvaćen od strane pacijenata; svih, osim Kuzmicha, koji se pokrio u svom krevetu i okrenuo lice prema zidu dok čovjek nije otišao. Takvo ‘uvrjedljivo’ ponašanje je zaista bilo neuobičajeno za ‘starca’, i to je potaklo znatne rasprave.

Kuzmich se na kraju skrasio izvan grada Tomska, gdje mu je trgovac po imenu Khromov izgradio drvenu kolibu. On je postao dio obitelji Khromov i živio u njihovoj kući, dok je koliba bila u izgradnji. Najmlađa kći Ana, bilježi u svome dnevniku kako je jedne noći svojoj obitelji čitala knjigu o caru Aleksandru I. Kada je pročitala jedan citat koji se pripisuje imperatoru, čuo se glas iz obližnje sobe: „Nikada to nisam rekao!”. Vrata sobe su bila otvorena i svi su znali da je mudri starac Fjodor Kuzmich dobacio taj komentar. Krenuli su prema vratima i našli ga kako kleči u molitvi.

U to vrijeme mnogo se prepričavao događaj koji se zbio jednog hladnog zimskog dana. Fjodor Kuzmich je zamolio Khromova da mu pošalje malo drva za ogrjev. Khromov šalje jednog od svojih radnika da odnese drva mudracu. Radnik je cijelo vrijeme puta u sebi gunđao i psovao pješačeći više od dvije milje do Fjodora Kuzmicha. Kada je došao do njegove kolibe, ovaj je odbio preuzeti drva, navodeći da ih je radnik donio sa ljutnjom u srcu. Kuzmich je tvrdio da ga je čovjek psovao i proklinjao cijelo vrijeme dok je nosio drva. Radnik je potom pao na koljena čudeći se kako ga je mogao čuti ovaj sijedi starac. Zaplakao je i  zamolio ga za oprost, a Fjodor je prihvatio iskreno izvinjenje.

I pored sve svoje „čudne vjere“, nikada nije postio. Kada je jedan protojerej pokušao ga uvjeriti da treba ispunjavati dužnost vjernika, on je rekao: “Kad ne bih priznao istinu o sebi, nebo bi se iznenadilo, da priznam, zemlja bi bila iznenađena.“ Bio je rijetki mistični starac koji se nije pričešćivao. Govorio je zagonetno da se ne moze pričestiti jer je već ‘opjevan’.

O mističnom starcu svojevremeno je pisao i veliki ruski književnik Lav Tolstoj primjećujući sljedeće: Čak i dok je Feodor Kuzmich bio živ – a došao je u Sibir 1836. godine i živio 27 godina u raznim mjestima – kružile su čudne glasine o njemu da on skriva svoje pravo ime i položaj te da je to ustvari car Aleksandar I. Nakon smrti mističnog starca te glasine su se širile i postajale jače. Ne samo da su obični ljudi vjerovali u njih, već i mnogi predstavnici elite, uključujući kraljevsku obitelj cara Aleksandra III.’

O tome kako je slavni pisac izopćen iz crkve, kako je na to odgovorio te zašto je sahranjen bez obreda i kršćanskih obilježja pisali smo i ranije. Tolstoj je ekskomuniciran zato što je otvoreno govorio i pisao o nekim temeljnim vjerovanjima i vjerskim obredim hrišćanstva koje je smatrao neispravnim i suprotnim pravoj vjeri.

Fjodorovu kolibu su obilazili eminentni gosti

Khromovi su tokom godina ispratili i vidjeli veliki broj posjetitelja koji su željeli obići starca iz kolibe, neki od njih su bili veoma ugledni i visoko rangirani u tadašnjem društvu. Povremeno su čuli razgovore koji su se odvijali na francuskom. Postoje čvrsti dokazi koji otkrivaju da je Aleksandar II, Aleksandrov  nećak i sin cara Nikolaja I, bio među onima koji su pohodili kolibu.

Jedna od najintrigantnijih priča uključivala je lokalnu djevojku po imenu Aleksandra, koji je postala veoma bliska mudracu. Imala je dvanaest godina kada su se upoznali i često dolazila ‘Starcu’ tokom godina. On ju je podučavao brojnim disciplinama, uključujući i vjeru, te joj je kazivao priče o dalekim zemljama i svetim mjestima. U dobi od dvadeset godina, djevojka je rekla Fjodoru da je odlučila posjetiti Ruske svetinje. On je za nju sačinio rutu puta i predao joj neka pisma. Aleksandra mu  je kasnije kazala da ona ustvari želi vidjeti cara. Starac joj savjetuje da bude strpljiva i da će jednom kada dođe vrijeme upoznati osobu vrijedniju od cara, te joj je kazao kako su carevi isto što i svi drugi ljudi.

Aleksandra je posjetila suprugu grofa Osten-Säckena u Kijevu, i predala joj pismo Fjodora Kuzmicha. Grofica ju je povela na svoje seosko imanje gdje je provela nekoliko mjeseci, upoznala ju sa suprugom, ali i samim carem Nikolom koji ih je posjetio jednom prilikom. Car je zapitkivao djevojku o Fjodoru Kuzmichu, kazavši jednom da posmatrajući ga sa strane on doista izgleda kao pravi svetac. Kada se vratila u Sibir, djevojka je odmah otišla do kolibe. Kazala je starcu kako nevjerovatno liči na cara Aleksandra Pavloviča. Uzrujano ju je upitao odakle joj takve ideje, na šta je ona odgovorila kako je vidjela portret cara, dodavši kako Fjodor čak i ruke drži u istom položaju kao car. Starac nije ništa odgovorio, samo je napustio prostoriju.

Kada je Fjodor Kuzmich umro 1864. godine, Khromov je uzeo krpenu vrećicu koja je bila okačena starcu oko vrata. Unutra je bio komadić papira s kodiranom porukom, a na kraju su stajala slova A i P. Nekoliko stručnjaka proučavalo je njen sadržaj tokom godina, ali 1927. godine, gotovo istovremeno u dva različita grada, dva čovjeka su razbila kod.

Ispovijed čovjeka na samrti iz 1866. godine, a koja se odnosi se na Aleksandrov grob, samo je jedna od zabilježenih priča tog vremena. Naime, starac koji je cijeli život proveo kao siromah umirući ostavlja svojoj kćerci 10.000 srebrnih rubalja. Bojao se da će ljudi reći da je taj novac ukraden, pa je želio otkriti kako je došao do tog bogatsva. Kao gardist bio je stacioniran na tvrđavi svetog Petra i Pavla, gdje je pokopan car Aleksandar. Gledao je kako radnici jedne noći podižu carski kovčeg i otvaraju ga. Bio je prazan. Potom su donijeli drveni lijes iz kola van i stavili ga u carev lijes, koji je tada ponovno zatvoren. To je bilo dvije godine nakon što je Fjodor Kuzmich preminuo.

A tu su i mnoge druge priče iz Sibira. Jedan od Aleksandrovih liječnika, dr. Tarasov, bliski prijatelj i pouzdanik koji je gostovao kod Aleksandra u Taganrogu, odbijao je posjetiti Carevu grobnicu tokom godišnjih spomen svečanosti sve dok nije čuo za smrt Kuzmicha godinama kasnije. U svojim memoarima napisao da su njegovi razlozi povezani sa dubokom tajnom koju će odnijeti u svoj grob. Grof Osten-Sacken, također, odbijao je posjetiti Aleksandrov grob, iako mu je bio bliski prijatelj. Car Nikola sa druge je strane jednom posjetio grob Fjodora Kuzmicha, kao i drugi dostojanstvenici. Godine 1902., iz Kremlja je naručeno da se podigne kapelica na mjestu Fjodorovog groba, ali su je boljševici kasnije uništili.

Slikovni rezultat za alexander II of russia

Uticaj Fjodora Kuzmicha na Aleksandra II

Aleksandar II, nećak cara Aleksandra I, navraćao bi povremeno do kolibe Fjodora Kuzmicha i smatrao ga je svojim učiteljem, ali jednu stvar nije mogao prihvatiti da se čovjek u suštini ne može promijeniti. Došavši na prijestolje želio je nastaviti reforme Aleksandra I iz mladalačkih dana i promijeniti svijest ruskog naroda, a ironija je da ga je ubila organizacija koja upravo nosi ime ‘Narodna volja’.

Unatoč autokraciji, u njegovo su doba nastali novi pokreti (slavenofili i »zapadnjaci«) i došlo je do kulturnog napretka koji su obilježili ruski pisci  A. S. Puškin, M. J. Ljermontov i N. V. Gogolj, ali i Tolstoj. Kriza privredno-socijalnog sistema i s tim povezan porast seljačkih nemira, potom poraz u Krimskom ratu i gubljenje prijašnjega međunarodnog položaja natjerali su Aleksandra II. (1855–81) na provedbu dugo očekivane reforme: 1861. ukinuo je kmetstvo. Seljaci su stekli osobnu slobodu, ali su zemlju dobile seoske općine. Provedene su i ostale građanske reforme (izborna uprava, moderno pravosuđe, vojna reforma, demokratizacija sveučilišta). Nastavljeno je širenje na istok. Godine 1860. bio je utemeljen Vladivostok te utvrđena granica s Kinom, potom je bila utvrđena u srednjoj Aziji granica s Perzijom (i potonjim Afganistanom), zbog čega se Rusija sukobila s Velikom Britanijom, a naposljetku je 1867. SAD-u bila prodana Aljaska s Aleutima (koja je u sastavu Rusije bila od 1741).

U vrijeme Aleksandra II. ruski revolucionari su prvi put počeli koristiti terorizam kao sredstvo borbe za vlast, i sam car je postao njihova meta. Teroristi su prvi atentat na njega izvršili 1866. godine, a kasnije još pet: u cara su pucali, bacali su na njega bombe i dizali u zrak carski vlak. Posljednji, sedmi atentat je bio koban. Prvog marta 1881. godine u St. Peterburgu članovi revolucionarne terorističke organizacije “Narodna volja” izvršili su bombaški napad na kolonu vozila u kojoj je bio car. Aleksandar II. je tada smrtno ranjen. Izdahnuo je nekoliko sati kasnije.

. . .

Na kraju bismo željeli spomenuti kako je za vrijeme cara Aleksandra I. Rusija prvi put značajnije iskoračila ka liberalnijem demokratskom društvu. Shodno tome, procvjetale su one društvene i duhovne djelatnosti koje ne mogu opstati bez slobode, kao što su književnost i umjetnost u najširem smislu te riječi. Jedan od takvih primjera bio je dobro poznati ruski književnik Aleksandar Mihajlovič Puškin. Iako je prvobitno Puškin javno hvalio carske reforme, kasnije se pretvorio u njegovog javnog kritičara, nazivajući ga ‘nomadskim despotom’, aludirajući time na njegova česta putovanja. Navikao na pluralizam mišljenja, car se nije osvrtao na takve opaske niti ga je pokušavao kazniti.

Puškina mnogi smatraju najboljim ruskim pjesnikom i ocem moderne ruske književnosti. Također, on se smatra utemeljiteljem savremenog književnog ruskog jezika. 1824. godine napisao je pjesmu Подражаний Корану, (Predstavljanje Ku’rana), u kojoj stoji:

„Uzmi hrabrost onda, a prezri obmanu

Radosno pratite puteve pravednosti

Voli siročad i moj Kur’an

Drhteći stvorenja plaču.”

 

Zatim je napisao:

 

 „Molite se stvoritelju, on je moćan

On vlada vjetrom u sparnom danu

Na nebo oblake šalje;

Daje tlu šumsku sjen.

On je miljenik, on je Muhammed,

Otvorio je sjajni Kur’an

Da se okrenemo i mi ka svjetlu

I neka padne s očiju magla.”

(Global CIR/Priredio: Amel Jašarević)

Komentarion this Post

  1. Bježao od vlasti a ona ga poput sjene pratila.Njegovi suparnici Napoleon i Mahmut II otimali se za vlast. Kod svih Lidera presudi to pogotovu u ratu je li se otimao za vlast ili nije. Ko od današnjih lidera je silom prilika Predsjednik Države i nije se otimao za vlast?

    Reply
  2. Odlican tekst, uzivao sam citajuci

    Reply
  3. Uzivao! Vise ovakvih tekstova!

    Reply

Komentiraj