SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ (I): Zašto su Njemačka i Rusija prirodni saveznici i gdje leži korijen hibridnog rata protiv EU?

Nemiri, blokovske podjele, nove mape i preslagivanja na globalnom planu postali su realnost. Pred našim očima se ruši stari svjetski poredak, dosadašnji establišment gubi kontrolu nad polugama vlasti, dešavaju se globalni procesi historijskog revizionizma, i u samom zraku se osjeti strijepnja od neizvjesne budućnosti.

Međutim, valja znati kako aktuelne krize, politički obračuni i prevrati nisu od jučer. Onome ko je ozbiljnije pratio dešavanja u posljednje dvije decenije jasno je kako ovaj cijeli haos itekako ‘ima smisla’.

Ulazak Njemačke na velika vrata u svjetsku političku arenu zasigurno nije bio plan anglo-saksonske politike, britanskih i inih euroskeptika, ali slijedom okolnosti nametnuo se kao neminovan. Njemačka se sada želi ostvariti kao supersila, odnosno, Njemačka želi od bezlične EU napraviti ‘superdržavu’ koji će imati ključnu riječ u globalnim procesima budućnosti. Vazalski položaj u odnosu na SAD i NATO, koštao je Evropu stotina milijardi eura, ali i gubitka ugleda i uticaja u svijetu, lideri EU to žele promijeniti. No, trebamo znati kako takvom idejom nisu oduševljene Velika Britanija i SAD, a na nju sa podozrenjem trenutno gledaju i određeni konzervativni krugovi u  Rusiji.

Međutim, Njemačka će, čini se, sa Rusijom ipak pronaći zajednički jezik i stupiti u neki oblik partnerskih, ako ne i savezničkih odnosa kako vrijeme bude prolazilo i nizali se globalni politički i sigurnosni izazovi. O tome da se na SAD više ne može računati, javno je progovorila i njemačka kancelarka Angela Merkel, kao i Jean Clode Junker. Merkelova je poslije posljednjeg summita NATO-a kazala da Evropljani trebaju „uzeti svoju sudbinu u sopstvene ruke”, jer su „prošla vremena kada smo mogli da se oslonimo na druge”. Sličnu izjavu je prije nekoliko dana izgovorio i Junker dodavši da Evropa nema izbora nego da ‘brani svoje interese na Bliskom istoku, kao i kada je riječ o klimatskim promjenama i trgovinskim sporazumima’.

Ono što se nekada nazivalo ‘tajnim savezništvom Rusije i Njemačke’, danas postaje sve očitiji i smjeliji savez.

Piše: Amel Jašarević

Njemačka i Rusija – prirodni saveznici

Nakon demokratskih izbora u Njemačkoj Demokratskoj Republici, koji su održani u aprilu 1990. godine, vlade istočne i zapadne Njemačke otvoreno su izrazile želju za zbližavanjem i ujedinjavanjem, što je izazvalo zabrinutost među članicama NATO-saveza. Najpoznatiji njemački bankar Thilo Sarrazin pripremio je reformu monetarnoga sistema prema kojemu se njemačka marka uvodi kao jedinstveni novac u obje države.

Njemački kancelar Helmut Kohl odlučio je nakon toga svojim zapadnim saveznicima i službeno priopćiti nakanu o ujedinjenju dviju njemačkih država. Ostao je zatečen kada je njegov prijedlog naišao na odbojan stav kod zapadnih saveznika. Velika Britanija i tadašnja Francuska rezolutno su rekle “ne”, dok su Sjedinjene Američke Države postupile pragmatično, rekavši da nemaju ništa protiv ujedinjenja Njemačke uz uvjet da rakete srednjega dometa budu stacionirane na istočne granice ujedinjene Njemačke, a da nova država ostane članica NATO-saveza. Očekivale su, naime, da takav prijedlog neće biti prihvaćen u Moskvi. Mihail Gorbačov je genijalno procijenio da će u ujedinjenoj Njemačkoj dobiti jakog i pouzdanog saveznika kao u vrijeme politike željeznog kancelara Otta Bismarcka pa je bio velikodušan u pogledu ustupaka koje su tražile Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska. Ugledni Der Spiegel prokomentirao je neočekivana događanja lakonski da su Nijemcima “suvišni neprijatelji na Istoku uz ovakve ‘prijatelje’ na Zapadu”. Nakon što je 12. septembra  1990. potpisan glasoviti ugovor “Dva plus četiri” između dvije Njemačke i četiri države koje su 1945. okupirale njemački teritorij, Gorbačov je počastio Genscherovu delegaciju gajbom krimskoga sekta, što je simbolički predstavljalo početak jednog novoga rusko-njemačkog savezništva i zahlađenje njemačkih odnosa prema britanskom Foreign Officeu i američkom State Departmentu.  Temeljna odrednica njemačke politike nakon ujedinjenja bit će ekonomsko jačanje Evropske unije sa svrhom da se Njemačka nametne kao jedinstvena privredna velesila. Uvođenjem zajedničke evropske monete eura, Njemačka će preuzeti vodeću ulogu ekonomskog kreatora u Evropi.

Njemačka je nakon ujedinjenja prestala biti glavnim objektom političkih događanja stranih velesila, a u novom mileniju postaje veoma utjecajni subjekt kreiranja svjetske gospodarske politike. Brzina kojom je Njemačka izišla iz ekonomske krize 2008. ostvarena je primarno zbog velikih investicija u Rusiji. Odlučnost kojom je njemačka vlada spremna uvesti red u monetarno-financijsku politiku Evropske unije i prisiliti ležerne mediteranske članice na red, rad i odgovornost, jamac je da će oči međunarodne javnosti sve više biti uperene u Berlin, odakle će se ubuduće iščekivati razborita i kompetentna rješenja u prevladavanju velikih kriza.

Prijateljstvo s Rusijom i izvrsna ekonomska suradnja posebna su priča novije njemačke politike nakon ujedinjenja. Bivši kancelar Gerhard Schröder svesrdno se trudio da neko od uglednih njemačkih sveučilišta nagradi počasnim doktoratom Vladimira Putina, nastavljača politike Petra Velikoga prema Njemačkoj, ali su uvijek nailazili na nepremostiv otpor autonomije njemačkih sveučilišta koja, očito, ne žele dodijeliti počasni doktorat bivšem utjecajnom djelatniku KGB-a. Nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik ove zemlje, socijaldemokrat Frank-Walter Steinmeier slovi kao nastavljač Schröderove politike prema Rusiji.

Kontinuitet dobrih odnosa između Njemačke i Rusije ponajbolje potvrđuje blaga reakcija njemačke vlade nakon ruske aneksije Krima. Kada su se očekivale oštre ekonomske sankcije Evropske unije, njemačke firme Siemens i Deutsche Bahn potpisale su ugovore o investicijama u Rusiji. Štoviše šef Siemensa, Joe Kaeser javno je pred medijima priznao da je ugovor potpisao uz suglasnost vlade Angele Merkel.

Zaista je prirodno da ove dvije velike sile sarađuju i grade partnerske odnose. Na posljednjem sastanku Putina i Merkelove, održanom drugog maja ove godine naglašene su i historijske i trenutne poveznice dvaju država, ali nije se krilo ni ono što ih dijeli. Putin je naglasio kako 35% njemačkih potreba za prirodnim plinom zadovoljava upravo Ruska Federacija, dok sa druge strane  največi strani ulagač u Rusiju jeste Njemačka, sa investicijama od preko 60 milijardi eura i 5.000 kompanija koje posluju na velikom ruskom tržištu.

Kancelarka Angela Merkel je izjavila da su razgovori sa Putinom intenzivni, da je Rusija konstruktivni partner. Dodala da se nada da će sankcije Rusiji biti ukinute, ali samo pri realizaciji Minskog sporazuma. Situacija u Ukrajini izaziva ozbiljnu zabrinutost i zbog toga se sa Merkelovom nalazi u stalnom kontaktu, rekao je Putin i dodao da će se rad u „normandijskom formatu“ o Ukrajini nastaviti, Moskva i Berlin se zalažu za nedvosmislenu realizaciju Minskog sporazuma. Merkelova je dodala da na pregovorima sa Putinom izjavila da podržava primirje u Siriji i da je spremna da sarađuje sa Rusijom u borbi protiv terorizma.

Prema anketi koju je provela rusko-njemačka privredna komora, 91% njemačkih tvrtki koje posluju na teritoriju Ruske Federacije zahtijevaju ukidanje sankcija protiv Rusije, prenosi njemačka štampa. Međutim, unatoč sankcijama, njemačke tvrtke s uredima u Rusiji svjedoče o značajnom poboljšanju privrednih odnosa između Rusije i Njemačke. Na primjer, prva dva mjeseca ove godine trgovina između dvije zemlje povećana je za 43% u odnosu na isto razdoblje prošle godine i iznosila je 6,7 milijardi eura.

Rezultat slika za north stream 2

Također, Poljska nije uspjela osujetiti izgradnju “Sjevernog toka 2”, a čak ni  Evropska komisija u “Trećem energetskom paketu EU” nije pronašla ništa čime bi mogla spriječiti povezivanje Rusije i Njemačke novim plinovodom ispod Baltičkog mora.  Samo ovaj projekt je vrijedan 950 miliona eura, a nakon njegove realizacije Njemačka će kontrolisati oko 80% ukupne distribucije plina u Evropi. U Varšavi su bili uvjereni da je početak financija plinovoda “Sjeverni tok 2” u rukama Poljske. Međutim, Gazprom i njegovi evropski partneri bili lukaviji i odbili su igrati po pravilima Varšave. Evropski dioničari su odlučili izaći zajedničkog ulaganja po modelu joint venture u “Nord Stream 2 AG”, kojeg je dio i Gazprom, te pronašli novu shemu financiranja plinovoda koja ne zahtijeva odobrenje poljskih regulatora.

Njemačka automobilska industrija u Rusiji bilježi samo uspjehe, a od 2018. tamo će se nalaziti i velika mercedesova fabrika. Denis Manturov, ruski ministar za trgovinu i industriju, potvrdio je ovu informaciju i rekao da će ugovor između Vlade ove zemlje i njemačkog proizvođača automobila biti uskoro potpisan. Od ranije je poznato da Daimler planira da uloži oko 250 miliona eura u fabriku gdje će se sklapati oko 30.000 SUV-ova na godišnjem nivou. Kada odluka bude finalizovana, Daimler će se na ruskom tržištu pridružiti BMW-u, čiji lokalni podizvođač Avtotor proizvodi Serije 3, 5, i 7, kao i X1, X3, X4, X5 i X6 modele. I Audi je prisutan u Rusiji, gdje se sklapaju njihovi sedani i SUV-ovi u fabrici koja je u vlasništvu Volkswagena.

Jaka ekonomska podloga, učinit će da se lakše progutaju gorke političke pilule poput recimo kompenzacije ‘Krim za Kosovo’, smatraju pojedini međunarodni eksperti. Sve jača njemačka inicijativa za usisavanjem balkanskog regiona u EU, uz balkansku bescarinsku uniju kao prijelaznu formu, dala je prostora i Moskvi za različite kalkulacije. Kako nezvanično saznajemo Berlin bi mogao ukinuti sankcije Rusiji i prihvatiti aneksiju Krima kao legitimno rusko pravo, ukoliko Rusija ne bude intervenirala u konačno rješenje kosovskog pitanja, odnosno njegov ulazak u skupštinu UN-a, EU i vjerovatno u NATO.

Da je o tome ponešto načuo i zvanični Kijev, svjedoči činjenica da je prije nekoliko dana Služba sigurnosti Ukrajine (SBU) kaznila njemačkog političara Willya Wimmera s pet godina zabrane ulaska u zemlju, jer je s delegacijom njemačkih peivrednika ranije ove godine posjetio Krim. Wimmeru, članu Kršćansko-demokratske unije Angele Merkel i političaru sa 33. godine staža u Bundestagu, ovu odluku su saopćile ukrajinske vlasti. Willy Wimmer je posjetio poluotok u martu ove godine i bio je dio delegacije njemačkih privrednika i političara koji su se sastali i sa predstavnicima lokalnih vlasti. Sankcionisani njemački zastupnik se uglavnom u raznim odborima bavio sigurnosnom politikom zemlje, a od 1994. do 2000. bio je potpredsjednik Parlamentarne skupštine Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi (OESS).

Dodamo li svemu ovome i ohrabrujuće izjave šefice evropske diplomatije Frederike Mogherini koja je u intervjuu za Wall Street Journal kazala da EU i Rusija mogu zauzeti zajedničku poziciju po jednom broju međunarodnih pitanja, kao protivteža politici koju namjerava da sprovodi administracija izabranog predsjednika SAD Donalda Trampa, shvatit ćemo da se zahvaljujući Njemačkoj cijela EU okreće u jednom drugom pravcu.

Prema njenim riječima, ona je tokom nedavne posjete Pekingu, Nju Delhiju i Moskvi bila iznenađena što sve tri zemlje žele “jaku EU” i bliže veze, ne samo ekomnomske i trgovinske, već i bezbjednosne, humanitarne, spoljnopolitičke i u vezi sa klimatskim promjenama. “Ljudi žele da rade sa EU ne zato što nas uvijek vole, već i zbog geopolitičke dinamike, predvidljivosti, pouzdanosti”, rekla je Mogerini i dodala da bi Evropa mogla da zauzme prostor “ispražnjen” od strane Vašingtona, koji je započeo “trnovit odnos” sa Briselom po pitanju trgovine, finansiranja NATO i imigracije. U tome je šansa za Evropljane i EU da se pozicionira kao partner svim sagovornicima na svijetu i da se bavi svim velikim problemima gdje Vašington gubi liderstvo, kazala je Mogerini.

I doista, najveće i najbogatije svjetsko tržište, sa populacijom od preko 600 miliona stanovnika zaslužuje značajniju ulogu za koju se očigledno mora izboriti, ovaj put pod kormilom Njemačke, ali i Francuske. Nekadašnji san Cahrlesa de Gaulla o ujedinjenoj Evropi od Portugala do Urala’ danas bi mogao sprovesti zajedno sa njemačkom kancelarkom aktuelni francuski predsjednik Emmanuel Macron. Cilj aktuelnih administracija u Parizu i Berlinu ujedinjena EU sa jedinstvenom spoljnom, sigurnosnom i ekonomskom politikom. Sam Putin je u više navrata spomenuo kako mu ne smeta EU, te da jedino što Rusiju brine jeste NATO. Najave o stvaranju jedinstvene vojske EU i ‘podjele NATO-a’ na ‘američko-britanski’ i ‘evropski’ mogle bi, čini se, riješiti i ovaj Putinov problem.

Međutim, uspon Njemačke i EU uvijek je blokirao glavni njemački protivnik Velika Britanija, koja nikada nije prihvatila evropsku valutu niti temeljne vrijednosti unije. Britanija je uvijek igrala prljavo pokušavajući se uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država kroz NATO uključiti u kreiranje novog svjetskog poretka koji će po njihovim vizijama proizaći iz “sukoba civilizacija”, u čemu doživljava kontinuirani bojkot Njemačke.

Rezultat slika za clashes civilisations

Invazija na Irak  i odbijanje Njemačke i Francuske – početak ‘sukoba civilizacija’

Ugledni američki politolog sa Univerziteta u Harvardu, dugogodišnji savjetnik State Departmenta još od vremena Jimmyja Cartera, pokojni Samuel Phillips Huntington (1927–2008) smatrao je da će nakon sloma totalitarnoga socijalizma, raspada Varšavskog vojnog saveza i završetka “Hladnoga rata“ u 21. stoljeću doći do oštroga sukoba među civilizacijama (“Clash of Civilizations”). Tri dominantne civilizacije: zapadnjačka, islamska i azijska borit će se u bliskoj budućnosti za prevlast u svijetu. Sjedinjenje Američke Države ostat će vođa zapadnjačke civilizacije, Kina će sa svojim zapanjujućim gospodarskim rastom i velikim ljudskim potencijalom postati vođom azijskog civilizacijskoga centra, dok je kao predstavnica ‘islamskih zemalja’ izabrana Turska.

Kao početak sukoba civilizacija politolozi su često navodili Treći zaljevski rat, odnosno drugi napad na Irak 22. marta 2003. godine. Nakon što je kancelar Schröder odbio u sklopu NATO-saveza sudjelovati u invaziji na Irak, engleski mediji ironično su prokomentirali njegov bojkot neobičnim podsjetnikom da je željezničku prugu Berlin-Bagdad svojedobno izgradio Bismarck. Na sličan način je Angela Merkel odbila sudjelovati u napadu NATO-a na Libiju, dokazavši da Njemačka može autonomno voditi međunarodnu politiku neovisno o formalnom članstvu u NATO-savezu.

U pogledu politike prema Siriji, Rusija je imala kontinuiranu podršku njemačkog ministarstva vanjskih poslova na čelu s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Frankom-Walterom Steinmeierom koji je pokazivao visok stupanj razumijevanja za Putinovu podršku sirijskom predsjedniku Basharu al Assadu. Ironija je historije da je Rusija kao pravna nasljednica nekadašnjega Sovjetskog saveza nakon raspada Varšavskog pakta dobila u ujedinjenoj Njemačkoj pouzdanog partnera i pritajenoga saveznika koji u pravilu nije podržavao akcije NATO saveza, osim u slučaju bombardiranja Beograda.

Iračka kriza, odnosno nelegalna intervencija SAD-a i Velike Britanije na Irak 2003. pod izgovorom uništavanja navodnog iračkog oružja za masovno uništenje, na površinu je izbacila animozitete između SAD-a i Velike Britanije sa jedne strane, te Njemačke i Francuske sa druge strane.  Krajem januara 2003. francuski predsjednik Jacques René Chirac i njemački kancelar Gerhard Schröder, izjasnili su se protiv vojne intervencije u Iraku, prilikom obilježavanja 40-togodišnjice ugovora o prijateljstvu dvije zemlje.

Suočen sa stavovima Pariza i Berlina, Donald Ramsfeld je izjavio da Francuska i Njemačka predstavljaju “staru Evropu” i “probleme”. “Kad govorite o Evropi, vi mislite na Njemačku i Francusku. Ja ne mislim tako. Ja mislim da one predstavljuju staru Evropu. Ako bacite pogled na sve evropske zemlje unutar NATO, vidjet ćete da se centar gravitacije pomjera ka istoku (zemlje Višegradske grupe). A ima i puno novih članica”, rekao je Ramsfeld novinarima u Vašingtonu. “Njemačka je problem. Francuska također. Ali, ako uzmete u obzir veliki broj evropskih zemalja – one u ovoj stvari ne stoje uz Francusku i Njemačku. One stoje uz SAD”, dodao je Ramsfeld.

Ostalo je zabilježeno da je tadašnji američki predsjednik Geroge W. Bush kazao kako ‘problem Evrope’ može riješiti pomaganjem ideje o ‘Velikoj Mađarskoj’. Prisjetimo se da je Orban bio jedan od rijetkih evropskih lidera koji se kao malo dijete radovao dolasku novog republikanca Donalda Trumpa na poziciju predsjednika SAD-a. Orban je pozdravio inauguraciju Trumpa kao “kraj multilateralizma” i pohvalio njegov inauguralni govor kao “veliku promjenu” koja će dovesti do razdoblja “bilateralizma”. “Dobili smo dopuštenje, može se reći, sa najviše svjetske pozicije da  sada svoje interese možemo staviti na prvo mjesto. Ovo je velika stvar, velika sloboda, veliki dar”, oduševljeno je klicao Orban. Sve ovo svjedoči da je i aktuelna Mađarska vlast itekako povezana sa republikanskom strujom SAD-a koja je u svojoj intervencionističkoj politici uvijek gledala kako iskoristiti Evropljane kao topovsko meso.

Članice Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka) su također učestvovale i u NATO misijama prilikom američkih invazija na Irak i Afganistan. 17. marta 2003.  poljski predsjednik Aleksander Kwaśniewski saopćio je kako će Poljska poslati oko 2.000 vojnika u Perzijski zaljev kako bi sudjelovali u invaziji na Irak. To je Poljsku činilo četvrtom članicom alijanse po broju vojnika koji su učestvovali u nelegalnoj invaziji na suverenu zemlju (odmah iza SAD-a, Velike Britanije i Australije). Poljski komandosi sudjelovali su u sigurnosnim operacijama na iračkim naftnim platformama. Ministar vanjskih poslova Poljske Włodzimierz Cimoszewicz izjavio je u julu 2003. godine: “Nikada nismo skrivali našu želju da poljskim naftnim kompanijama omogućimo da konačno imaju slobodan pristup izvorima nafte”. Izjavom je u suštini samo potvrdio pljačkaški karakter cijele intervencije.

Ako nekadašnje države Varšavskog pakta sagledamo u svjetlu njihovih veza sa SAD-om, odnosno Velikom Britanijom, shvatit ćemo onda i odakle toliki otpor svim zajedničkim inicijativama koje dolaze iz Brisela. Vlade ovih država nam daju do znanja da su samo eksponenti politike Washingtona i Londona, koji žele oslabiti poziciju EU i Njemačke, ali i onemogućiti njeno povezivanje sa Rusijom. Igrajući na kartu straha od ‘ruske intervencije’, Sjedinjene države su pred kraj Obamina mandata na silu uspjele nagurati par bataljona Britanskih i američkih snaga u Poljsku i baltičke zemlje, što bi navodno trebalo biti garancija za odbijanje ‘prvog naleta ruskog napada’, što je zasigurno dobro nasmijalo zvaničnu Moskvu.

Ostalo je zabilježeno kako Britanija nije gubila vrijeme i odmah je podržala ideju o invaziji na Irak. Kasnije su se Britanci pokajali i svu krivicu svalili na tadašnjeg premijera Tonyja Blaira.  U izvještaju Komisije za službenu istragu od 2,5 miliona riječi, za koji mu je trebalo sedam godina istrage, šef tima koji je ispitivao ulogu Velike Britanije u invaziji na Irak 2003. godine, sir John Chilcot naveo je da je vlada tadašnjeg premijera Tonya Blaira odlukom da sa SAD učestvuje u invaziji – podrila autoritet Vijeća sigurnosti UN-a.

Kako se navodi u izvještaju, Tony Blair koji je politiku Ujedinjenog Kraljevstva (UK) formirao na osnovu netačnih obavještajnih podataka, je 2002. američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu napisao “sa tobom sam šta god bilo”. U nedostatku većinske podrške za vojnu akciju, smatramo da je UK svojim djelovanjem podrivalo autoritet Vijeća sigurnosti UN-a“, rekao je John Chilcot predstavljajući osnovne nalaze istrage. “Gospodin Blair je precijenio svoju sposobnost uticaja na odluke SAD o Iraku“, dodao je.

Chilcotov izvještaj je utvrdio da “nije bilo neposredne prijetnje od Sadama Huseina 2003.”, da mirovne opcije nijesu bile u potpunosti iscrpljene i da “vojna opcija nije bila posljednje utočište”. Mi smo zaključili da je Velika Britanija odlučila da se priključi invaziji na Irak prije nego što su iscrpljene sve mirnodopske opcije za razoružavanje. Vojna akcija u to vrijeme nije bila posljednja opicija”, nalazi su petočlanog tima za istragu o ratu u Iraku.

Prije same invazije, a  na zahtjev Turske, NATO je poduzeo zaštitne mjere predostrožnosti postavljanjem primjerice nadzornih aviona i proturaketne obrane na teritoriju Turske. I premda je turska skupština odbila mogućnost da se sa njene teritorije povede invazija na Irak, iako je to bio izričiti prijedlog  vlade, George W.Bush  njenu ulogu nije propustio pohvaliti kazavši da je i Turska, zajedno sa SAD-om i Britanijom dijelom ‘koalicije savijesti’. Zanimljivo je da je na čelo turske vlade došao Recep. Tayyip Erdogan 14 marta 2003, a da je invazija na Irak otpočela šest dana nakon toga, 20 marta iste godine. Turska je NATO snagama stavila na raspolaganje svoje baze, a kasnije je učestvovala u mirovnim misijama u Iraku, rasporedivši svoje trupe u okolini Mosula, gdje se i danas nalaze. Tada javnost nije bila upoznata da se radi o mnogo krupnijem i ambicioznijem planu ‘pripajanja Mosula neootomanskoj carevini’.

Također je interesantno, da je egipatski klerik sa prebivalištem u Kataru, koji je odnedavno i oficijelno na terorističkim listama pojedinih arapskih zemalja, Jusuf el-Kardawi, nekako ispustio spomenuti Veliku Britaniju u svojoj ‘fetvi o bojkotu’ zbog američko-britanske agresije na Irak. To je kako kaže uradio jer cijeni Britance, koji su većinom bili protiv intervencije, bez obzira na odluku njihove vlade.

O tome kako su Velika Britanija i Obamina administracija nastavila hibridni rat protiv EU kroz arapsko proljeće i ukrajinsku krizu, te na koji način su joj u tome pomagale Velika Britanija i  države poput članica Višegradske grupe i Turske, koji je krajnji plan vještački izazvane izbjegličke krize moći ćete pročitati u sljedećem nastavku analize

(Nastavit će se…)

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentarion this Post

  1. Dug je tekst ali vrijedi zamjeram puno je tema započeto.

    Reply
  2. Senad P.

    Dok su Amerikanci rušili Njemci bi čekali da se rat završi i poslije bi počeli gradnju porušenog. A ako formiraju EU vojsku pobjednici će biti zajedno sa Kinom ovog preslagivanja svjetske pozornice.

    Reply
  3. Odličan tekst, sveobuhvatan prikaz dešavanja. Aferim

    Reply
  1. […] SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (I): Zašto su Njemačka i Rusij… […]

  2. […] SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (I): Zašto su Njemačka i Rusij… […]

  3. […] EU POLOŽILA JOŠ JEDAN ISPIT! Pobjeda Čaputove na predsjedničkim izborima u Slovačkoj veliki je šamar desnim populistima i označava početak kraja ‘Višegradske grupe’ SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (I): Zašto su Njemačka i Rusij… […]

Komentiraj