TIRANIJA PALANKE: Uvijek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabilježeno

Tiranija palanke je tiranija uvida u sve, ili tiranija ove apsolutne jasnosti i javnosti svega. Palanka je nespojiva sa mrakom i sa njegovom demonologijom. Ako ima u njoj uvijek poneki izuzetak, ovaj izuzetak ponaša se gramatički: kao potvrda pravila i u slavu njegovu, a sâm je dostojan samo prezira i podsmijeha. Ono po čemu je on izuzetak shvata se kao mana koja je, opet, dostojna smijeha duha palanke. Ovaj nagon za ismijavanjem svega nerednog, svega što ispada iz uobičajenog, izvanredno je jak u palanačkom duhu, i ide sve do nepriznavanja (porugom) i fizičkih zastranjenosti pojedinaca.

Podsmijeh fizičkoj mani ma koje vrste, uvijek spremno čeka u palanci, ali i uopšte podsmijeh ma kakvoj odlici po kojoj se pojedinac razlikuje od drugih. Nijedna odlika se ne priznaje, ma kako da je izražena: nekim događajem, kroz koji je prošao nesrećni pojedinac, nekom njegovom naročitom sklonošću; jezičko-kumotvoračka mašta palanke tu je nedostižna, a jezički rad čovjeka svijeta, velikog grada, velikog prometa, izgleda, upoređen sa ovim jezičkim naporom palanačkog duha, upravo ništavan. Ljudima se nadijevaju imena upravo po toj njihovoj odlici, time se ta odlika ističe, ali ne zato da bi bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismijana, i na neki način uvijek na oku palanačkog duha, koji sve pamti, ništa ne propušta, ništa ne ostavlja nezabilježeno.

Najčešće, ukoliko je riječ o sklonostima koje su se izrazile, redovito groteskno, u nekoj situaciji, koja se pamti i sa naročitom strašću prepričava, nadimak je po toj sklonosti. Na taj način, palanka se, ovim nadijevanjem, pretvara u jedno veliko pozorište, veoma slično srednjovijekovnim katoličkim prikazanjima, misterijama, u kojima se konkretizuju apstraktne osobine (Ljubav, Smrt, Oholost); samo, ovde jedan živ čovjek, sa svojom individualnošću, postaje nosilac takve osobine, što znači da on biva ugrađivan, po dobrome redu ovog strašnog neimarstva, u tu osobinu, s tim što mu je namijenjena uloga da je nosi, i svojom pojavom u svakome trenutku tumači i predstavlja.

Foto: english.rfi.fr

Potreba za pozorištem kao za razonodom u ovome se nesumnjivo ogleda, s tim što je to pozorište postavljeno u sâm život, što nije ni na koji način odvojeno od njega, čak ni pozivom glumca: svako je glumac ovoga alegorijskog pozorišta, svako je jedna živa alegorija, i tu sudbinu ne može da izbjegne niko. All, osim ove potrebe za živim pozorištem ili, tačnije, i sudbinski tragičnije, ove potrebe da se život, bez igre, i protivan njoj samim duhom palanke kao skroz dogmatičkim duhom, prikaže kao pozorište a da se, tako, u ovo mrtvilo duha palanke unese makar simulacija života ako ne već i sâm život; osim te potrebe moćna je, pa i pretežnija od nje, potreba za apsolutnim uvidom u sve i za neprestanim afirmisanjem osnovnoga duha palanke, njegove ”filozofije” i njegovoga ”morala”. Pojedinac se podređuje u ovome svirepom pozorištu kojim vlada neobuzdani smijeh većine, od talasa do talasa poruge, duhu palanke ne samo u načelu, i ne samo u velikim ”trenucima” koji bi mogli biti egzistencijalno iskušenje za sami taj duh, on mu se podređuje u životnoj praksi, i to svakodnevnoj. Time što je nosilac jedne osobine ili mane, u koju je pretočeno njegovo ime koje je dobio po rođenju (veoma malo ljudi zovu se u palanci svojim pravim imenom), on je u praksi trajno podređen palanci: svakim dozivanjem, koje mu se, po ovome nadimku, upućuje, duh palanke pobjedonosno likuje: on je neprestano zaposlen.

Palanka je, u tome smislu, bezmjerno vrijedna; ona imenuje neprestano, a duh palanke javlja se, tako, kao jedan duh kumovanja koji se nikada ne umara, i koji one koje je krstio ne prestaje neprestano da doziva, kao da ne želi da se oni makar i jednog jednog trenutka vrate u predašnje svoje stanje iz te uloge, iz tog pozorišta u koje ga je on ugradio. Na ovaj način, održava se neprestano ne samo vlasnost duha palanke, već se održava i njen konkretni sistem vrijednosti: pojedinci su slova u azbuci tog sistema, simboli u simboličkoj tablici vrijednosti. Pomoću njih, i njihovim međusobnim ukrštanjima, u prepletima koji naizgled pružaju utisak beskrajnosti, ovaj simbolički sistem vrijednosti traje i neprestano se obnavlja, all i ”čita’ u životu. To nije neki sistem koji bi, životno stvaran, pristajao da se zadrži u gornjim sferama duha; to je sistem koji, u totalirističkom duhu palanke, okrenutom svojoj svudprisutnosti, ne pristaje na osamljivanje u ”gornje sfere” duha. Razliku između tih gornjih sfera kao sfera pune duhovne aktivnosti, i sfera svakodnevnoga života kao ”donjih” sfera, duh palanke ne priznaje i njoj se suprotstavlja sa snagom koja ide do čiste svireposti. Ne samo što bi priznavanjem ovih ”gornjih” sfera, u koje se penje duh oslobadajući se prividnosti Dana, bio stvoren jaz u idealnom jedinstvu kome teži palanka, jaz koji bi omogućio razlikovanje i koliko već sutra razlike nesvodljive na obrazac jedinstva, već, ništa manje, priznavanje ovih sfera, baš i kada bi se u njima odvijalo sve po volji ovoga duha palanke, u okviru njegovog stila, njegovih shvatanja i zapovesti, stvorio bi se jaz između svijesti i vrijednosti i svakodnevne prakse u kojoj se te vrijednosti potvrđuju.

Nema simbola koji može da zamijeni ovoga čovjeka pretvorenog u simbol, po toj efikasnosti koju hoće duh palanke, i nema pozorišta koje bi moglo da zamijeni ovo živo pozorište čije predstave se ne završavaju nikada, tog pozorišta bez zidova i bez zavjesa, pozorišta čija pozornica se nalazi svuda, a čija snaga, čija sposobnost življenja zasniva se s jedne strane na vjernosti duhu palanke, a s druge strane na nagonskoj potrebi za najviše mogućim saživljavanjem sa tim duhom: ovo palanačko-pozorišno tvoraštvo koje razara i imena, i pojedinačnost, i zidove u koje bi se ta pojedinačnost pokušala da skloni bježeći u tajnu, jeste svojevrsna utakmica za prvenstvo u bliskosti duhu palanke. Pojedinac, izvrgnut na milost i nemilost ovom duhu uopštavanja i podsmijeha svemu što je izrazito pojedinačno, sa beskrajnom mržnjom na svaku različitost, pa makar ona bila i čista ”greška”, – ovdje se, u težnji ka jedno-obraznosti, greška ne priznaje, između greške i grijeha nema razlike, – taj pojedinac teži da se poistovijeti sa samim duhom palanke, da bude čisto njegovo oličenje upravo progonstvom svoga pojedinačno-izuzetnog, ne bi li time postao subjekt duha palanke i spasio se tako od sudbine njenog objekta.

Foto: capitocome.blogspot.com

Otud je ovdje, u sferi duha palanke, svaki objekt takođe i subjekt, i svi su na istom poslu bez razlika, pa tako i može, možda, da se objasni zašto se i ovaj ismijani smije istim smijehom kojim se njemu smiju: njegov smijeh je u slavu duha palanke, u težnji za izbjegavanjem apsolutne sudbine objekta, sudbine koju on, inače, može da želi. On zna, podsvjesnom mudrošću u koju ga posvećuje duh palanke: da će ako prestane da se smije, pasti u sudbinu čistog objekta (tuđeg smijeha); njegovo potajno znanje je da se samo objekti ne smiju, odnosno da smijeh počinje tamo gdje prestaje objekt. Smijeh njegov je u funkciji subjekta, all subjekta koji je strogo određen mjerilima duha palanke, njenom važećom tablicom vrijednosti pa zato i nije subjekt. Zbog toga taj smijeh nikad ne može da postane uistinu slobodan; njega prožima ova svijest o zabranjenom prostoru apsolutnog oslobođenja od mjerila duha palanke. On zato nije čisti smijeh, koji bi postao samom sebi svrha, već uvijek jedan prevashodno satiričan smijeh, onaj koji ne vodi iracionalnosti jer ne vodi potpunom oslobođenju od motiva i od vrhovnog ”plana” svevladajućeg duha palanke, posvećenog tom motivu.

On je uvijek određen motivom i racionalizovanom sviješću o njemu, i tim je sarkastičniji što je svijest o ovom ropstvu datom motivu veća, što je dublja svijest o zabranjenoj (iracionalnoj) slobodi koja je sloboda jedino ako je i sloboda od normativnog duha palanke. Sarkastičnost (puna zlobe, pakosti i zluradosti) je svojevrsna ”osveta” određenom motivu ne samo zbog njegovog sadržaja (ili neke odlike tog sadržaja) koji treba da se ismijava jer je neredovan, izvan stila, već, i prosto zbog toga što je on – motiv, ono što ograničava, što vraća subjekt smijeha u svijest o zabranjenom, čvrsto zatvorenom. Ta sarkastičnost, na osnovu koje bi se moglo reći da postoje čak i određena pravila smijeha duha palanke, utoliko je veća, dakle, što je veća svijest o zatvorenosti ovog pozorišta, o prividnosti njegovog smijeha i o prividnosti njegove slobode, pa i o prividnosti subjekta koji se smije i koji je, istovremeno, najčešće i jedini povod smijeha. Izraziti subjekt (i, uopšte, subjektivnost) osnovna je tema palanačkog smijeha. Subjekt koji priznaje duh palanke je samo prividni subjekt ovakvog smejanja, subjekt sa dubokom svešću o svojoj prividnosti, sa sviješću koja vodi očajanju i, utoliko više, potrebi da se to očajanje prevlada time što će njegovi motivi da budu proglašeni ne kao stvar neke nad-volje (one duha palanke) nego sopstvenog svog izbora.

Ovaj subjekt-objekt, ili objekt-subjekt, on koji je istovremeno i gledalac i glumac u ovom pozorištu koje ne priznaje razliku između gledaoca i glumca, u kome svako gleda jer svako glumi, i svako glumi jer (svako) gleda, raspet između svoje volje veoma jake svijesti o svojoj izabranosti, prinuđen je da se spašava lukavstvom tobožnjeg izbora: lukavstvom izbora onoga što je već izabrano. On se u stvari usaglašava, on pristaje, on se slaže, ne bi li se nekako usložio u duh palanke. Njegov smijeh ne može da bude čist. To je smijeh odricanja subjekta od subjekta. Pozorište palanke ne prestaje da se smijje, ali njegov smijeh je ovaj prividan smijeh, ovo neprestano posvećivanje u zabranu apsolutnog smijeha kao apsolutne slobode, posvećivanje u normativnost duha palanke, čista služba toj normativnosti.

 

 

(Global CIR/Radomir Konstantinović,  Iz knjige “Filozofija palanke”, Otkrovenje, Beograd 2004./Akuzativ.com)

Komentiraj