SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ (II): Kako je krah ‘arapskog proljeća’ sahranio britanske imperijalne ambicije i označio početak povlačenja SAD-a sa globalne scene

Arapsko proljeće, mediteranska finansijska kriza, uz ukrajinsku i izbjegličku krizu posljednih godina te britanske i turske ambicije za obnovom ‘imperija’, bile su samo alatke američko-britanske koalicije da se, između ostalog, oslabi pozicija i utjecaj Njemačke i Evrope na globalna dešavanja i uz to ‘porobi’ njena ekonomija te ako je moguće izazove sukob sa Rusijom. Naravno, nikada u priči o Bliskom istoku i Mediteranu ne smijemo zaboraviti ni britansko čedo – Izrael, čije je rukovodstvo u navodnim ‘arapskim revolucijama’ vidjelo šansu da jevrejsku državu etabliraju kao vodeću silu Bliskog Istoka, ali i svijeta.

Završni udar anglo-američkih stratega za urušavanje EU bio je Brexit, što bi kombinovano sa nezadovoljstvom zemalja Višegradske grupe, dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a, te dovođenjem desničarskih populista na vlast u Francuskoj, Austriji, Holandiji značilo i konačni kraj Unije. Drugim riječima, cijela bi se Evropa okrenula protiv Njemačke koja predstavlja ključnu zemlju bloka. Brexit je izglasan, Trump je došao na čelo SAD-a, ali u Evropi se odigrao neočekivan obrat.

U Austriji, Holandiji i Francuskoj pobijedile su proevropske stranke koje se zalažu za prijenos nadležnosti sa država na nivo EU. Traže jedinstvenu monetarnu, odbrambenu i vanjsku politiku, što su promjene koje je donedavno blokirala Velika Britanija, sa svojim satelitskim državama poput Poljske. Također evidentno je i smirivanje tenzija na relaciji EU-Rusija. Sa druge strane SAD su se suočile sa međunarodnom izolacijom, zbog Brexita prijeti  raspadom Ujedinjenom kraljevstvu, dok Turska počinje da grca u ekonomskoj krizi i strahu od nezavisnosti Kurdistana. Čini se kako će na kraju iz cijele ove priče od nekadašnje nedefinisane Evrope izaći jaka i unitarna EU, od globalno prisutne svjetske sile ostat će izolovane SAD, od Velike Britanije ostat će mala Engleska, a od  zamišljene ‘transkontinentalne Turske’ ostat će ‘dobar komad Anadolije’ za Erdoganov sultanat.

U nastavku ćemo Vam pokušati objasniti kako je planirani scenarij opstanka SAD-a kao jedine globalne sile i pokušaj povratka Velike Britanije i ‘neootomanske Turske’ na svjetsku geopolitičku scenu kao imperijalnih i neofeudalnih sila završio fijaskom. Kao što smo u prvom dijelu teksta naveli teorija o ‘sukobu civilizacija’ je početak svoje praktične primjene doživjela američkom invazijom na Irak. U godinama koje su uslijedile svijet se pripremao za novu seriju događaja koje ćemo kasnije nazivati Arapsko proljeće, izbjeglička kriza, grčka finansijska kriza, ‘Krimska ili Ukrajinska kriza’, ‘Katarska kriza’ i sl.

”Graditeljsko rušenje”, ”konstruktivni haos’’ i ”neophodni bol’’

Krvava pozornica događaja kojima danas svjedočimo postavljena je gotovo jedno stoljeće unazad. Kao rezultat poraza Osmanlija, novi kolonijalni vladari Velika Britanija i Francuska, podjelili su jezgro arapskog svijeta tajnim sporazumom Sykes-Pickot od 1916. Drugim riječima, ove sile su iscrtale granice kojim su područje arapskog svijeta poznato kao Al-Šam ili Levant, proizvoljno rasparčale na zone svojih interesa. Na zgarištu Osmanske imperije uspostavile su novi sistem država, u skladu sa vlastitim interesima, ne vodeći pritom računa o legitimnim zahtjevima i aspiracijama arapskog i drugih naroda koji naseljavaju taj prostor, ostavivši jedan cijeli narod bez države – Kurde.

Prije povlačenja, kolonijalne sile su vlast dodjelile autokratima koje su same izabrale. Njih su kasnije uglavnom svrgavale vojne hunte koje su vlast preuzimale silom, i to za sebe, svoje partije, klanove ili porodice, ali često u sjeni davnih kolonizatora. Takva situacija izazivala je veliku frustraciju kod stanovništva, što je, uzeto sa teškim socio-ekonomskim stanjem, stalnom prijetnjom rata sa Izraelom i konstantnim vojnim intervencijama Zapada, od regiona napravilo zapaljivo bure baruta.

Piše: Amel Jašarević

Jačanje uticaja Rusije i Kine na region koji se smatra riznicom prirodnih resursa, Zapad je smatrao nedopustivim, dok je moćni izraelski lobi imao i vlastite interese koji su se ticali proširivanja teritorija i protjerivanja Arapa sa područja ‘biblijskih granica’ jevrejske države. Planovi takvog razvoja događaja i ranije su kovani u Izraelu. Najpoznatiji od njih jesu ‘Smjernice’ Odeda Yinona u kojima se proces rasapa arapskih država vidi kao „prirodan“ slijed događaja.

Stoga su SAD i Velika Britanija, uz partnere iz NATO-a, u operativu ubacile plan o novoj preraspodjeli svijeta i prirodnih resursa. Plan pod nazivom „Novi Bliski Istok“ zvanično je objavljen u vrijeme administracije Georga Busha mlađeg 2003. godine i to kao proces ,,demokratizacije” Bliskog istoka. U akademskoj literaturi projekat je prvi put detaljno  izložen 1997. godine u monografiji Džefrija Kempa i Roberta Harkavija „Strateška geografija i mjenjanje Bliskog Istoka“ (Geoffrey Kempand Robert E. Harkavy: Strategic Geography and the Changing Middle East). Invazije SAD-a i saveznika na Afganistan (2001) i Irak (2003) dio su strategije ostvarivanja ovog plana koji se savršeno uklapa u teoriju o sukobu civilizacija. U prvoj deceniji novog milenija akcenat je bio na tzv. istočnom frontu, a od 2011. aktiviraju i zapadni front smjenjujući režime u tzv. twiter i facebook revolucijama što je proces kojeg su mediji nazvali ‘arapskim proljećem’.

Tri godine kasnije, tadašnja američka državna sekretarica Kondoleeza Rice nastupila je u Tel Avivu sa planom potpunog reformisanja arapskog, i uopće muslimanskog svijeta. U to vrijeme, Izrael je bombardovao teritoriju Libana, što je Riceova nazvala ,,početkom porođajnih muka’’ iz kojih će se roditi ,,Novi Bliski istok’’. Postali su moderni izrazi ,,graditeljsko rušenje’’, ,,konstruktivni haos’’ i ,,neophodni bol’’.

Uporedo sa izjavama Riceove o „porođajnim mukama“ novog poretka na Bliskom Istoku, pojavila se i knjiga „Nikada ne obustavljajte sukobe“ umirovljenog američkog potpukovnika Ralfa Petersa. Ona poseban akcenat stavlja na stvaranje moćne kurdske države. Peters, naime, smatra kako je najveća nepravda na Bliskom Istoku učinjena prema Kurdima te insistira na hitnom rasparčavanju Iraka, ,,tog čudovišnog Frankenštajna stvorenog iz loše prikupljenih teritorija’’. Kurdistan treba da uključi dijelove Iraka, Turske, Sirije i Irana. Stvaranjem nezavisnog Kurdistana, prema njegovom mišljenu, SAD bi dobile najvjernijeg saveznika na euro-azijskom prostoru.

Slikovni rezultat za condoleezza rice in israel 2006
Jedna od predloženih mapa ‘Novog Bliskog istoka’

Uvod u Arapsko proljeće

Šokantni jednomjesečni rat između Izraela i libanske oružane skupne Hezbollah koji se odigrao 2006. godine i u kojem je jevrejska država izvukla deblji kraj i bila primorana potpisati mirovni sporazum sa militantima te povući se iz južnog dijela Libana, upalio je alarme u Londonu i Washingtonu koji su pozivali na hitno djelovanje, budući da je prva stepenica ‘Novog Bliskog istoka’ završila porazom. Ne samo da je Izrael izgubio ‘oreol nepobjedivosti’, nego je ugrožena i cijela kasnija misija.

Prema pisanju turskih medija od 15. septembra 2006. u NATO-vom vojnom koledžu u Rimu, na konferenciji na kojoj su učestvovali i turski oficiri predstavljena je mapa preustrojenog Bliskog Istoka sačinjena po procjenama demobilisanog američkog potpukovnika Ralfa Petersa, na kojoj je Turska isparčana na nekoliko državica. Ovo je izazvalo negodovanje turske delegacije da je i sam Pentagon reagovao kako ova mapa ne odražava stajališta njihove vanjske politike. Međutim ostala je bojazan, kako i Tursku čeka  scenarij sličan onom iračkom. Međutim, Erdoganu je tada obećano nešto sasvim drugo. Obećan mu je povratak neootomanske Turske koja će se ako ne teritorijalno, onda ekonomski ‘prostirati na tri kontinenta’. Kurdistan ako je i bio u planu, Erdogan je mislio nadomjestiti dijelovima Sirije i Iraka bogatim naftom.

Za velike promjene koje će uslijediti u regiji neophodno je bilo vrijeme te ispunjavanje određenih uslova. Prvo je lansirana tzv. ekonomska kriza (recesija) koja je pogodila svijet 2007. godine i nastavila se u 2008. Ona je poljuljala vjeru u ‘dosadašnji koncept kapitalizma i uređenja svijeta’ te postavila pitanja o novom preoblikovanju svijeta. Evropa se nekako i borila sa krizom, ali protiv nestašica gasa koje su uslijedile nije mogla puno učiniti.

Naime 2008. godine Rusija je obustavila isporuke gasa preko Ukrajine zbog enormnih dugovanja koje je ova država imala prema ruskom Gaspromu. To je značilo da će i ostatak Evrope koji se snadbijevao ovim energentom ‘ukrajinskom rutom’ ostati bez plina dok traje kriza. Smatra se da je ovo bio odgovor Moskve na tzv. narandžastu revoluciju koja je u Ukrajini dovela na vlast prozapadnog predsjednika Viktora Juščenka, koji je gajio simpatije prema NATO-u. Situacija je razriješena 2009. Godine sporazumom između Kijeva i Moskve, ali ostao je gorak ukus u ustima evropskih lidera koji su možda po prvi put shvatili da plaćaju cehove britansko-američkih geostrateških avantura.

Međutim, imperijalna mašina nije stajala. Godine 2009. nakon ponovnog izbora Mahmuda Ahmedinedžada na predsjedničkim izborima u Iranu su izbili nezapamćeni protesti. Tadašnji lider opozicije Mir Husein Musavi pozvao je na bojkot izbornih rezultata zbog navodnih nepravilnosti, što je izazvalo proteste širom Irana, a država je upotrebom sile ugušila pobunu te je, kako su to pokazivali i zvanični rezultati, Ahmedinedžad dobio drugi mandat. Međutim, intenzitet demonstracija je pokazao da i u Iranu postoji velika pukotina između naroda i vladajućih elita koja može biti iskorištena u budućnosti za ozbiljniju destabilizaciju zemlje.

Da bi se ostvarili prethodni planovi o preustroju Bliskog istoka u arapsko-muslimanskim državama je trebalo instalirati vlade predvođene ekstremističkom organizacijom ‘Muslimansko bratstvo’, čije se sjedište, vjerovali ili ne, nalazi u Londonu. Stoga je za političkog lidera ‘Arapskog proljeća’ među muslimanima izabran turski predsjednik Redžep Tayyip Erdogan, dok je vjerski background i legitimaciju ovog procesa kod Arapa i drugih muslimana trebao oblikovati egipatski klerik, sa stalnom adresom u Kataru, Jusuf el-Kardavi, koji je ‘Arapsko proljeće’ proglasio islamskim svetim ciljem te je redovno pozivao u džihad. Podsjećanja radi, Erdogan osniva AKP partiju 14. augusta 2001, nepunih mjesec dana prije terorističkih napada na New York 11. septembra.

Kada je obezbijeđena politička i ideološka podloga, valjalo je poraditi na finansijama. Većinu ratova i previranja na Bliskom istoku trebao je otplatiti čuveni ‘katarski gasovod’. Katar, kao jedan od najvećih proizvođača zemnog gasa, imao je veliki interes u izgradnji gasovoda koji bi preko Sirije išao u Evropu. Sirija je odbila suradnju s Katarom po tom pitanju oslanjajući se na vlastite nacionalne interese i težnje većem utjecaju na globalnom tržištu prirodnih resursa. Također, međudržavnim sporazumima Sirije, Iraka i Irana o povezivanju gasovoda, Katar se nije uklapao u te projekcije. Zato baš u toj činjenici sirijskog odbijanja katarskog gasovoda, Katar je vjerovatno bio najveći finansijski sponzor terorizma u Siriji, budući da bi padom Bashara al-Assada novi gasovod postao stvarnost.

Svi preduslovi su bili ispunjeni – postojala je politička volja Erdogana, ideologija ‘muslimanskog bratstva’ i arapski, odnosno katarsko-saudijski novac za realizaciju. Tako je val revolucija nazvan Arapsko proljeće, počeo krajem 2010. godine u Tunisu te je pokrenuo iste nasilne procese u drugim arapskim zemljama i doveo do smjene lidera u četiri zemlje i ratova u Libiji, Siriji, Iraku i Jemenu.

Povezana slika
Cameron i Sarkozy u posjeti Libiji/Foto Agencije

Cameron i Sarkozy – dva korisna idiota

Nizale su se države ‘zaražene’ arapskim proljećem. Počelo je u Tunisu, ali je najmračniju stranu pokazalo u Libiji, Egiptu, a pogotovo u Siriji. Niko od nas ne može kazati da su lideri ovih država i njihovi režimi bili ‘demokratski’, kao što niko danas neće moći negirati kako narodi u tim državama žive u gorem ekonomskom i sigurnosnom okruženju nego je to bilo ranije.

Vojna intervencija u Libiji, u kojoj je učestvovalo 19 zemalja na čelu sa SAD-om, Britanijom i Francuskom, počela je 19. marta 2011. i trajala je više od sedam mjeseci, do 31. oktobra iste godine. Za to vrijeme zapadna koalicija udarima iz vazduha i sa mora pomogla je pobunjenicima, koje su uglavnom činili islamistički militanti, da poraze libijsku vojsku. Gadafi je svrgnut, ‘pobunjenici’ su ga uhvatili i surovo ubili. Od tada u Libiji bjesni rat među plemenima i između džihadističkih grupa.

Američki predsjednik Barak Obama na početku je bio indiferentan prema krizi u Libiji, te po vlastitom svjedočenju nije planirao vojnu intervenciju. Međutim, kasnije je kazao da su ga na vojnu intervenciju nagovorili britanski premijer David Cameron i  francuski predsjednik Nikolas Sarkozy. “Nisam želio da srušim režim libijskog vođe Muamera el Gaddafija, za  sranje u Libiji odgovoran je Cameron“, tvrdio je američki predsjednik pred kraj svoga mandata.  „Tada, 2011, kad su počeli protesti protiv Gaddafija, na situaciju u Libiji sam gledao na sljedeći način: ako zemlja zapadne u potpuni haos i izbije građanski rat, onda će to postati naš problem. Ali nije bilo u američkom interesu da izvede jednostrani napad na Gadafijev režim“, rekao je Obama.

„Kad pogledam unazad i zapitam se šta je pošlo po zlu, vidim da ima mjesta za kritiku jer sam imao previše vjere u Evropljane. Vjerovao sam da će, s obzirom na blizinu, Evropa poslije vojne intervencije investirati u budućnost Libije. Međutim, prevario sam se. Camerona su omele druge stvari, a Sarkozy je želio da se na sva zvona hvali svojim vazdušnim udarima, uprkos tome što su SAD zbrisale cijelu libijsku protivvazdušnu odbranu i osigurale kompletnu vojnu infrastrukturu“,  zaključio je Obama.

Libija je poslije toga postala prijetnja po sigurnost Evrope zbog pojave DAIŠ-a i drugih terorističkih organizacija, ali i zbog činjenice da je srušena i posljednja brana koja je sprječavala navalu migranata iz Afrike u Evropu. Za Camerona i Sarkozyja se u Evropi tada govorilo da su dva korisna idiota Washingtona, budući da je Njemačka bila protiv intervencije u Libiji sluteći šta donosi Evropi, te je bila suzdržana prilikom glasanja o spornoj rezoluciji u Vijeću sigurnosti, čime je ponovo stala rame uz rame sa Rusijom.

Sa druge strane, prvi predstavnik muslimanskog svijeta koji je pozvao na svrgavanje Gadafija u Libiji i to samo nekoliko mjeseci nakon što je od lidera libijske revolucije dobio orden zbog doprinosa u širenju ‘demokratije i islamskih vrijednosti’, bio je sadašnji turski predsjednik. Također, prvi lider koji je sletio u Libiju nakon što je Gaddafi mučki ubijen, bio je Erdogan. Slično je radio i u Egiptu, podržavajući svrgnutog predsjednika Mursija, dok je njegova uloga u Siriji zasigurno najprljavija.

Zašto Medvedev nije uložio veto za Libiju?

Međutim, postavlja se pitanje zašto Rusija nije uložila veto na rezoluciju o Libiji? U slučaju Libije, tadašnji predsjednik Ruske Federacije Dmitrij Medvedev se odlučio suzdržati od glasanja o rezoluciji 1973 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, čime je praktično dao prešutnu suglasnost za početak vojne intervencije i miješanje u poslove suverene države. Odluka Kremlja je donesena najvjerovatnije pod  utjecajem partnera oko projekta “Južni tok” i Foruma zemalja izvoznica plina, a kumovala joj je i želja želja Moskve da se pridruži WTO. No, od svega Rusija na kraju nije imala nikakve koristi, a trpjela je opstrukcije.

Francuska je odbila sudjelovati u projektu “Južni tok”, a uspostava partnerstva s Katarom u okviru Foruma zemalja izvoznica plina nije promicala interese Rusije. Čak je i Boris Kagarlicki kritizirao odluku Medvedeva, tvrdeći da će intervencija koalicijskih snaga dovesti do protjerivanja ruskih kompanija  na libijskom tržištu, a naknadno pristupanje WTO će na otvorenom tržištu oslabiti položaj domaćih proizvođača. Nametanjem veta na rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1973 o Libiji, Rusija bi, najvjerovatnije, očuvala imidž sile i predstavila bi se kao jamac očuvanja suvereniteta arapskih zemalja, čime je ujedno mogla zaštititi svoje interese na Bliskom istoku. Treba napomenuti da je Vladimir Putin, tada na mjestu premijera, opisao rezoluciju Vijeća sigurnosti kao “neispravnu i manjkavu”.

Slikovni rezultat za Medvedev and putin
Medvedev i Putin/Foto: Agencije

Putin drugačije reagovao u Siriji

Sasvim drugačiji stav od onog u vezi sa Libijom,  Moskva je zauzela u rješavanju “sirijske krize”. Rusija je odlučila igrati ulogu branitelja legalnih vlasti Bashar Al-Assada i sirijskog suvereniteta. Kineski mediji, komentirajući rusku zračnu kampanju, rekli su da je Rusija tim potezom stvorila imidž pouzdanog i odgovornog saveznika, koji će svoje prijatelje u kritičnim trenucima podržati ne samo riječima, nego i djelima. 30. septembra 2015. godine, na zahtjev dužnosnika Vlade Sirijske Arapske Republike, ruske zračne snage su počele podržavati sirijsku vojsku iz zraka.

Sudjelovanje ruskih zračnih snaga ima više pozitivnih nego negativnih bodova za Moskvu. Prvo, uspješne akcije Ruske Federacije su pomogle da u drugi plan padne “ukrajinska kriza”, koja je samo izazvala ekonomske gubitke i sukob s glavnim ekonomskim partnerima.  Drugo, Damask koji je jedan od glavnih bliskoistočnih partnera Moskve dobra je osnova za ulazak Rusije u arenu Bliskog istoka. I na kraju, pružanjem podrške u borbi protiv terorističke prijetnje, Rusija se manifestirala kao jak i odgovoran akter u međunarodnim odnosima, a time je sa sebe skinula po mišljenju većine analitičara skinula stigmu ‘regionalne sile’. Osim toga, kampanja ruskih zračnih snaga i mornarice  pokazala je dostignuća ruskog vojno-industrijskog kompleksa te ruskoj vojsci pružila priliku za poboljšanje vještine vođenja istinskih vojnih operacija, što se dogodilo prvi put u posljednjih deset godina, barem na ovoj razini.

I ono što je najvažnije, zaustavljanjem kolapsa Sirije, Putin je zaustavio i jedan odavno planirani projekat koji je Rusiju mogao koštati gubitka same države. Radi se o projektu tzv. katarskog gasovoda, koji bi za Evropu osigurao jeftini bliskoistočni gas, te smanjio ili u potpunosti nivelirao uticaj Rusije na međunarodnoj sceni, ali i Njemačke kao glavnog distributera ruskog gasa u Evropi. Sa druge strane, Njemačka se uključila u kampanju protiv DAIŠ-a u Siriji kojeg je većinski podržavao Katar, ali uvijek ponavljajući kako Zapad treba sarađivati sa Rusijom po pitanju sirijske krize. Također zvanični Berlin je podržao mirovne pregovore u Astani ponovo pod pokroviteljstvom Moskve.

Štoviše, u dugim pregovorima s Iranom, glavnim ruskim saveznikom, o njegovom nuklearnom programu, Njemačka je bila ta moćna sila koja se uvijek suprotstavljala teškim ekonomskim sankcijama i svakako bilo kakvim naznakama vojne opcije. Vjerovatno je tome kumovala gasna kriza sa Ukrajinom iz 2008. godine koja je opametila  njemačke i evropske političare ponukavši ih da ozbiljnije razmisle o potezima Londona i Washingtona. Stoga ne treba čuditi da je u knjizi iz 2009. o Njemačkoj i Iranu, njemački političar Matthias Küntzel upozorio na pojavu “nove konstelacije. S jedne strane stajale su zapadne sile, SAD, (Sarkozyjeva) Francuska i Velika Britanija, a s druge strane, Rusija, Kina i Savezna Republika Njemačka na čelu sa kancelarkom Merkel”. Vidimo da je to postalo očito tokom Arapskog proljeća, ali i drugih kriza koje su ga pratile, a koje možemo posmatrati kao kaznu britansko-američke koalicije zbog zajedničkog djelovanja Rusije i Njemačke.

Slikovni rezultat za putin assad
Assad i Putin/Foto: Agencije

Ukrajinska kriza – kazna zbog ruskog uplitanja u Siriji, ali i mnogo više od toga

Promjenu vlasti u Ukrajini inicirale su SAD kao odgovor na stav Rusije prema Siriji, rekao je još 2014. godine šef geopolitičke obaveštajne firme “Stratfor”, Georg Freedman. “Rusi su u Siriji pokazali Amerikancima da su u stanju da utiču na procese na Bliskom istoku. Međutim, SAD su i bez Rusa već imale dosta problema u tom regionu. SAD su smatrale da je to pokušaj Rusa da im naškode i događaji u Ukrajini mogu se posmatrati kroz taj kontekst”, istakao je Freedman. Pored Stratfora i Briselski  Centar za evropsku politiku je iznio sličan stav prema kojem Washington preko ukrajinske krize nastoji jako oslabiti vlast u Moskvi i primorati predsjednika Vladimira Putina da iz položaja ‘slabijeg’ traži novi svjetski položaj za Rusiju.

Rusija doista jeste kasnije uvučena u ukrajinski sukob pomažući militantima koji su željeli odcijepiti istočne dijelove  Ukrajine poznatije kao Donjeck i Lugansk. Također, Moskva je odmah nakon obaranja Viktora Janukoviča, anektirala Krim, nekadašnju autonomnu pokrajinu, te zahvaljujući rezultatima referenduma pripojila ga svojoj teritoriji, što je SAD-u poslužilo da EU ponovo udalje od Rusije, jer je drugi krak američkih interesa u ukrajinskoj i krimskoj krizi podrazumijevao sprječavanje zbližavanja EU i Rusije na bazi zajedničkih interesa.

Kao što znamo, na ‘Šahovskoj ploči’ Zbignewa Brzezinskog Ukrajina je postavljena kao važan ‘geopolitički stožer’. “Ukrajina je novi, ali važan prostor na euroazijskoj šahovskoj ploči. Rusija bez Ukrajine više nije evropska imperija. Rusija bez Ukrajine i dalje može da se bori za imperijalni status, ali bi ona tada postala pretežno azijska imperijalna država koja bi se najvjerovatnije uvukla u iznurujuće sukobe sa nacionalno probuđenim stanovnicima srednje Azije koji bi se osvetnički ponašali zbog gubitka svoje nedavno stečene nezavisnosti, a koja bi podržavale njima prijateljske islamske države sa juga”, kazao je svojedobno nedavno preminuli američki geostrateg.

Ovladavanjem Ukrajinom Rusija bi automatski ponovo stekla potrebna sredstva da postane moćna imperijalna sila, spajajući Evropu i Aziju, smatra Brzezinski, pa vjerovatno i u ovom tumačenju možemo vidjeti jedan od razloga ‘ukrajinske krize’, kojom se Moskva trebala ‘zabaviti’ kako ne bi odlučnije intervenirala u Siriji, ali i zavaditi se sa Briselom. NATO sateliti poput baltičkih država i Višegradske skupine zauzeli su poslije radikalniji stav prema Moskvi povodom krize u Ukrajini, što je odmah i Brisel navelo da uvede sankcije Rusiji.

Slikovni rezultat za migrant and financial crisis in Europe
Domine, ilustracija povezanosti kriza koje prijete EU/Foto: Public

Financijska i migrantska kriza kao oružje protiv EU

Uporedo sa Arapskim proljećem, Evropu je pogodila tzv. mediteranska finansijska kriza. Zemlje poput Grčke, Italije, Portugala i Španije grcale su u ‘javnom dugu’ i prijetile da unište eurozonu. Barem su se tako nadali u u ‘britanskim i američkim’ institutima, gdje su predviđali kolaps eura. Situacija je zaista bila došla do tačke usijanja, međutim riješena je iz Washingtona, nakon što Njemačka nije željela odustati od svojih zahtjeva. Tada je ustvari popustio Washington i pozvao zvaničnu Atinu na sprovedbu mjera štednje i reformi.

SAD su dobro znale da bi izlazak Grčke iz eurozone pocijepao EU. A cijepanje EU bi ugrozilo pozicije NATO-a jer bi pojedine države mogle da se nanovo orijentišu. Zbog toga je za američku stranu i za stvaranje slike neprijateljske Rusije bilo važno da NATO ostane okvir koji će jače povezivati Evropu nego politička tijela EU. Samo tako Washington je mogao obezbijediti svoj dalji uticaj na odluke u Evropi. Američkoj Vladi je jednostavno previše bilo stalo do sukoba između Rusije i EU te je ubrzo nakon poziva iz Washingtona Grčka pristala na uslove oporavka, koji između ostalog uključuju i mjere štednje.

Tek što se smirila kriza s Grčkom, u središte pozornosti dospjela je izbjeglička kriza. Izbjeglička kriza izazvala je krizu u odnosima među zemljama članicama EU-a. Bogatije zemlje koje su krajnje željeno odredište izbjeglica tražile su da ne snose same teret izbjegličke krize nego da se on ravnomjernije rasporedi po svim zemljama sukladno njihovoj ekonomskoj snazi. Tome se najviše protive četiri zemlje Višegradske skupine – Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska.

Jedinstveni prostor bez kontrole na unutarnjim granicama, koji čine 22 zemlje članice EU-a i četiri nečlanice našao se na teškom ispitu zbog masovnog priljeva izbjeglica. Zbog izostanka zajedničkog odgovora na taj izazov, zemlje članice su postupno počele suspendirati odredbe schengenskog sporazuma, čak i podizati žičane ograde. Kao najveći problem pokazala se ponovo Grčka koja ili nije željela, ili nije mogla,  ispunjavati svoju zadaću kao prva zemlja u koju migranti ulaze. Stoga je EU dogovorila akcijski plan s Turskom kako bi usporila i pokušala zaustaviti izbjeglički val iz Sirije i Iraka.

Međutim, činjenica jeste da su izbjeglice koje su dolazile u Evropu kod sebe, barem jedan dio njih, imale velike svote novca i doimale se prilično dobro situiranim za ljude koji bježe od ratnog vihora. Neki od migranata su posvjedočili da su dobijali određene svote novca (do 10.000 dolara) kako bi išli direktno u EU, odnosno Njemačku. Taj novac su osiguravale arapske zemlje poput Saudijske Arabije i Katara, koje začudo nisu primile niti jednog migranta. Ne treba ni sumnjati da su ovakve aktivnosti poticanja ljudi da masovno odlaze u EU, rezultat smišljene strategije, kojom se američko-britanska koalicija svetila Evropi, odnosno Njemačkoj zbog stavova ispoljenih tokom invazije na Irak i Libiju, kao i zbog mehkog stava prema Rusiji u slučaju sirijske i ukrajinske krize. Raseljavanje stanovništva iz Sirije poklapalo se također i sa izraelskim planovima o širenju teritorija jevrejske države, a sve prisniji odnosi Palestine i EU zasigurno su iznervirali zvanični Tel Aaviv, koji nije imao ništa protiv da milioni migranata jednostavno odu u EU.

Jedina država koja je direktno radila na suzbijanje migrantske krize je Rusija i to pomažući legitimnu vladu u Siriji, pokušavajući otkloniti raloge iseljavanja stanovništva – terorističke aktivnosti oružanih skupina. Stoga nije ni čudo što je Njemačka podržala upravo mirovne pregovore pod pokroviteljstvom Moskve u Astani, kao što nije slučajno da se i Berlin našao pri ruci Moskvi u rješavanju ukrajinske krize, gdje je inicirao tzv. Dogovor iz Minska uz asistenciju Francuske, a koji je polučio stabilizaciju i prekid vatre u Ukrajini, što je umnogome olakšalo posao Rusije u Siriji. Također, zanimljivo je kako niti u jednom od ova dva mirovna procesa nisu željeli učestvovati Velika Britanija i SAD.

Slikovni rezultat za erdogan and british queen
Britanska kraljica, Emine i R.T. Erdogan/Foto: Agencije

Ko je pothranjivao Erdoganove ambicije?

Sa druge strane, London i Washington su koristili položaj Turske između Evrope, Azije i Rusije za kreiranje nestabilnosti. Potpirivali su Erdoganove iluzije o obnovi neofeudalne imperije na račun Sirije i Iraka, te povratak njenog uticaja na Balkan. Međutim, znalo se da Turska ne može biti pobjednik u igri velikih sila, već samo nečiji privezak ili krvavi kusur u njihovoj trgovini teritorijama.

Turska granica je od samog početka rata u Siriji 2011. godine bila otvorena za protok ljudstva, tehnike i ostalih vojnih potrepština za različite terorističke frakcije. Turska je postala glavna tranzitna zemlja terorista gdje su se nalazila njihova javna okupljališta organizovana uz podršku samih vlasti i posebno Erdogana, a također i kampovi za obuku terorista, logističke baze, kao i bolnice za liječenje militanata (u nekim slučajevima i trgovinu organima). Ono što se na Zapadu nazivalo ”umjerenim pobunjenicima” bili su ništa drugo nego naoružane terorističke skupine pod raznim nazivima poput Al Nusra fronta ili Islamskog fronta, a sve pod krinkom takozvane Slobodne sirijske vojske (FSA). Također, Turska vlada je bila umiješana u nelegalnu trgovinu naftom sa DAIŠ-em te je tako produžavala vijek najgnusnijoj terorističkoj organizaciji na svijetu.

Kada je svima bilo jasno da će aktuelna vlada u Siriji pod vodstvom predsjednika Bashara al-Assada opstati i da Rusija neće sebi dozvoliti da izgubi najvjernijeg saveznika na Bliskom istoku, a da vrlo vjerovatno dolazi na red stvaranje Kurdistana i parčanje Turske, Erdogan je poduzeo očajnički potez. Krajem 2015. godine srušio je ruski vojni avion iznad Sirije, nadajući se žestokom odgovoru Rusije koji je trebao pokrenuti čuveni amandman NATO-a u kojem stoji da ukoliko je jedna članica napadnuta, sve ostale to također smatraju napadom na sebe i dužne su odgovoriti. Također, Erdoganovi pokušaji destabilizacije Krima kroz obučavanje i treniranje krimskih tatara završili su neuspjehom.

Međutim, želja za provokacijom jednog ozbiljnijeg sukoba između Evrope u kojoj se nalazi 26 NATO članica i Rusije nije prošla onako kako se nadao, te je ostao usamljen da se bori sa ruskim sankcijama kojima je poklekao nekoliko mjeseci kasnije izvinivši se ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, ali i krenuvši u sukob sa Njemačkom, preciznije kancelarkom Angelom Merkel.

Shvativši kako će eventualno cjepkanje Sirije na nekoliko država  pogodovati stvaranju Kurdistana, turska vojska je na sjeveru ove zemlje pokrenula operaciju Štit Efrata, čiji je cilj prije svega zaustaviti napredak kurdskih YPG jedinica.  Turska je također pristala da učestviju i u mirovnim pregovorima pod pokroviteljstvom Rusije i Irana u Astani, što je bio veliki zaokret u politici Ankare.

Međutim, katarska kriza  i sve što se dešava posljednjih sedmica u regionu Bliskog istoka ne ide baš na ruku Turskoj. Nova arapska koalicija na čelu sa Egiptom i Saudijskom Arabijom, izolovala je zaljevsku monarhiju Katar zbog finansijske podrške terorističkim organizacijama. Također, egipatski predsjednik Al -Sisi pozvao je države članice koalicije na izolaciju Turske zbog podrške terorističkim organizacijama. Po svemu sudeći, pokretači arapskog proljeća (London i Washington) žele da ove dvije zemlje, Turska i Katar, plate cijenu neuspjele operacije svrgavanja Assada.

Slikovni rezultat za merkel and migrant crisis
Macron i Merkel/Foto: Agencije

Epilog ‘kreativnog haosa’

Na koncu, rezultati Arapskog proljeća i kriza koje su uslijedile, zasigurno nisu ostvarile namjere pokretača, nego su čini se dodatno zakomplikovale i otežale njihovu situaciju na glavnim geostrateškim regionima svijeta. Od povratka Velike Britanije nema ništa, budući da će i sama jedva očuvati svoju cjelovitost zbog Brexita. EU je ostavila mogućnost Škotskoj i Sjevernoj Irskoj automatskog ulaska u EU, ako napuste Ujedinjeno Kraljevstvo.

U SAD-u je nakon dva mandata Baraka Obame, u Bijelu kuću došao ‘američki Jelcin’ koji će označiti eru stagnacije SAD-a i povlačenja sa svjetske scene velikih sila. Turska je sa svih strana okružena ratovima i krizama, a najopasniji je onaj unutrašnji usmjeren protiv Kurda i ostalih protivnika režima, dok se i sam Izrael našao u poziciji da moli Moskvu za saradnju, jer očigledno na Bliskom istoku pušu novi vjetrovi.

Naravno, kao i iza svakog krvavog pira imperijalista ostale su stotine hiljada  ubijenih i ranjenih, te desetine miliona prognanih, prestravljenih i iznemoglih civila, žena i djece. Ostale su uništene i razorene države poput Afganistana, Iraka, Libije, Sirije i Jemena. Međutim, kako god je ova kriza pokrenuta sa Zapada, na Zapadu se rodilo i sunce nade da će možda neki novi savezi, poput ‘saveza dva medvjeda’ – Moskve i Berlina, svijetu  donijeti mirniju i blistaviju budućnost.

O tome da li je američko-britanska koalicija odustala od urušavanja EU, kakve su posljedice  Brexita na globalnom nivou i kakva je prespektiva rusko-kineskih odnosa u budućnosti te koje su potencijalne  prijetnje rusko-njemačkom savezu pisat ćemo u narednoj analizi.

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentarion this Post

  1. Citam ovu analizu i razmisljam, kako bas da Katar i S. Arabija nisu primili ni jednu izbeglicu iz Sirje a predstavljaju se kao veliki dusebriznici naroda u Siriji. Ono sto je takode evidentno je da nakon sto je Gadafi svrgnut sa vlasti i kasnije pogubljen Libija grca u sektaskim sukobima. Libijci danas su rasuti po svijetu i puna su banje i bolnice onih koji se sada lijece nazalost.

    Reply
  2. Uživao sam bravo!

    Reply
  3. Da Putko nije intervenisao u Siriji, Rusija bi dosad bila gotova.Sto se tice arapskih zemalja to su marionete, nema ni jedne da ima pravi suverenitet.

    Reply
  4. Pretenciozno je nazivati Njemačku medvjedom jer to aludira na činjenicu da se radi o svjetskoj sili, što je van pameti, ona je i dalje regionalna sila, po vecini faktora koji definisu razliku izmedju svjetske sile i regionalne. Njemačka je recimo u vojnom smislu patuljak naspram SAD, Kine i Rusije.

    Reply
  1. […] SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (II): Kako je krah ‘arapskog prolj… SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (III): Od Halepa, preko Vatikana, do Brexita – kako je slomljen ‘London City’ EU POLOŽILA JOŠ JEDAN ISPIT! Pobjeda Čaputove na predsjedničkim izborima u Slovačkoj veliki je šamar desnim populistima i označava početak kraja ‘Višegradske grupe’ ZAŠTO NAM TREBAJU SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE? Nova EU će odrediti sudbinu svijeta Objavljeno u: […]

Komentiraj