NAJVEĆI IZBJEGLIČKI KAMP U SVIJETU: Jeziva tišina svjetskih medija o sukobima u Južnom Sudanu koji mogu izazvati novi val migracija ka Evropi

Nekoć živahan grad u Južnom Sudanu na granici s Ugandom tijekom rata koji je doveo do najveće izbjegličke krize u Africi upao je u jezivu tišinu.

Uglavnom napušten prošle godine, Oraba-Kaya je grad okružen planinama. Tamo pobunjenici vrše oružane napade na vojnike koji su odani kralju u glavnom gradu Južnog Sudana, Jubi.

U jeku sukoba grad napušten

Osim nekoliko kamiona iz Konga i nekoliko lokalaca, ništa ne prolazi tim putem.

Uniformirani vojnik iz Ugande smješten na uspavanoj granici za je prošlog tjedna rekao da je vojska spremna ako se borbe između sukobljenih strana rasplamsaju.

‘Oni nisu naši neprijatelji, ali mi smo spremni’, rekao je pokazujući u smjeru južnosudanskih vladinih vojnika koje se može vidjeti u gradu.

Još dalje u smjeru juga, u Ugandi, sve više niču izbjeglički kampovi. Gotovo milijun ljudi pobjeglo je iz svojih domova u jeku civilnog rata u kojem zaraćene frakcije ubijaju i civile.

Dvije suparničke skupine okrenule su se jedna protiv druge nakon što je bivši potpredsjednik Riek Machar, pripadnik skupine Nuer, smijenjen od strane južnosudanskog predsjednika Salve Kiira, pripadnika skupine Dinka, još u 2013. godini.

Europska komisija financira nevladine organizacije i međunarodne humanitarne organizacije koje pomažu u ovoj krizi, no razmjeri su ogromni.

Napori Europske unije za pomoć izbjeglicama iz Južnog Sudana dio su širih pokušaja da se riješe glavni uzroci migracije Afrikanaca u Europu. Borbe su se rasplamsale prošlog ljeta, a sada se govori čak i o etničkom čišćenju i genocidu.

‘Ovo je rat u kojem se ne ciljaju vojnici. Cilja se na nekog tko je drugačiji od vas, zato se sada i govori o genocidu. To je prljavi rat’, rekao je jedan humanitarac iz talijanske nevladine organizacije koja tamo pruža pomoć.

Mržnja se toliko proširila da je stigla i do izbjegličkih kampova. U jednom od njih se Dinke i Nueri drže odvojeno unatoč početnim naporima da ih se grupira na istom mjestu, sve zbog straha od novih napada.

Najveći izbjeglički kamp na svijetu

Velika većina izbjeglica su žene i djeca. U izbjegličkom kampu Bidi Bidi oni čine četvrtinu od milijun ljudi koji su tamo završili. To je najveći izbjeglički kamp na svijetu, a nalazi se u blizini grada Yumbe u sjevernoj Ugandi.

Tamošnje lokalne vlasti i humanitarne organizacije bore se s organizacijom 2000 ljudi, koliko ih svakog dana stiže u kamp. Zatim ih premještaju u druge smještaje.

Među njima je i 18-godišnja Gladus koja je rekla da su Dinke klale ljude u njezinom selu u Južnom Sudanu.

‘Šest mjeseci smo spavali u grmlju, a onda smo došli ovamo’, rekla je.

Stella Yunimgba je 26-godišnja izbjeglica koja radi za nevladinu organizaciju ‘Save The Children’ (Spasite djecu). I njezina je priča slična.

‘Dinke su došle tijekom noći, izbole djecu i ljude i bacili ih u rijeku’, rekla je.

30-godišnja osnovnoškolska učiteljica također je izbjeglica iz okruga Lainya. Ona je svjedočila rezanju ljudi mačetama

‘Ovog puta ne koriste pištolje već mačete. Ne rasipaju svoje metke’, kaže.

I drugi su podijelili slične strašne priče iz ovog konflikta u kojem su milijuni ljudi raseljeni. Vidjeli su i napade protiv mirovnjaka iz UN-a.

Napori za pomoć cijeloj Ugandi zahtjevaju nešto manje od milijardu eura do kraja godine, no humanitarne su organizacije do sada dobile samo deset posto tog iznosa.

Suša pogoršava već tešku situaciju

Neprekidna suša tijekom kišne sezone samo je pogoršala stvari, pa sada neki bježe iz Južnog Sudana zbog gladi. Nedostatak kiše utječe i na izbjeglice koji zbog toga ne mogu uzgajati hranu na malenim zemljištima koja im je dala vlada Ugande.

Ta vlada održava politiku otvorenih vrata za izbjeglice pa daju tim ljudima zemljišta na kojima mogu uzgajati hranu. Više od 60.000 kilometara kvadratnih je izdano samo u gradu Bidi-Bidi.

‘Politika Ugande je uvijek bila ta da ih puste u zemlju’, kaže Kristian Schmidt, veleposlanik Europske unije u Ugandi.

Velik priljev ljudi u taj kamp znači da se ljudi sada razmještaju po drugim, manjim nastambama diljem zemlje, sve kako bi ih mogli što više primiti.

‘Bidi Bidi mogao bi tako postati drugi ili treći najveći grad u zemlji’, kaže jedan dužnosnik Europske unije.

U naselju Kiryandongo u središnjoj Ugandi, roditelji gledaju kako im usjevi polako umiru uslijed jakog sunca, a djeca im pate zbog neuhranjenosti.

‘Još smo gladni, još smo bolesni’, kaže 34-godišnja majka Mary Awel Ajok čije je troje djece nedavno hospitalizirano zbog izgladnjelosti.

Humanitarne agencije pokušavaju pružiti pomoć unatoč nedovoljnim sredstvima, a Uganda ne može osigurati ni struju u regionalnoj bolnici.

Europska je komisija već upumpala oko 11 milijuna eura u Bidi Bidi za ovu godinu, a pomaže i u financiranju projekata pripravnika u regiji, no problem je preširok.

Oko 80 posto mladih u Ugandi je nezaposleno, a prema projekcijama bi populacija te zemlje do 2050. godine mogla narasti sa 39 milijuna na 130 milijuna.

Sjeverna se Uganda također bori i s gerilskom skupinom koju vodi Joseph Kony. Ta se regija još oporavlja od bivšeg diktatora Idi Amina koji je istraumatizirao sveukupno stanovništvo.

Nasilje nad ženama

Među onima koji su požurili preko granice u bijegu od konflikta u Južnom Sudanu je i 16-godišnja Mary Akjuao, koja je tri dana hodala iz svog sela do granice s Ugandom.

‘Mladići koji nisu bili u uniformama su me pokušali silovati, no spasila me skupina žena’, ispričala je.

Akjuao je, tiho govoreći, rekla da se sa svojom bakom više od tjedan dana skrivala u grmlju. Kad je došla do granice, autobus ju je dovezao u kamp u Bidi Bidiju. Putem je svjedočila smrti jedne trudne žene i njezine bebe.

‘Moja baka ne zna da sam ovdje’, rekla je.

Za nju se u kampu sada brinu, a posebna je pažnja  posvećena nadilaženju srama kod djevojaka koje su bile žrtve seksualnog nasilja.

Hoće li izbjeglice krenuti prema Libiji?

U kamp svakog dana stižu autobusi prepuni ljudi.

Sada raste strah od toga da bi Kampala mogla razmisliti o svojoj politici otvorenih vrata i početi izbjeglice slati natrag, prisiljavajući ljude da pronađu neku drugu opciju dalje na sjeveru.

2016. je usvojen jedan od najprogresivnijih zakona o izbjeglicama na svijetu, koji ljudima daje priliku da rade, a omogućava im i slobodu kretanja.

No europskiambasador u Ugandi Kristian Schmidt upozorava da model te zemlje nije održiv.

‘Ako Uganda odluči zatvoriti granice, kamo će ti ljudi otići? Očito je da bi neki od njih otišli dalje na sjever, no neki bi pali u ruke krijumčarima’, kaže.

Nagađanja o tome da bi neki mogli krenuti i put Libije i pokušati prijeći more do Italije čine se ne baš vjerojatnima, s obzirom na ekstremno siromaštvo s kojim se suočavaju ti ljudi.

Sada se sve veći naglasak stavlja na summit EU i Afrike koji bi se trebao održati u studenom.

 

(Global CIR/Agencije)

Objavljeno u:

Komentiraj