Iako se danas čudimo svakoj vremenskoj pojavi, ljudska je povijest dokaz kako je vrijeme oduvijek bilo nepredvidivo. Nazvana još i kao “godina bez ljeta”, 1816. je doista bila najbizarnija godina otkako postoji meteorološka dokumentacija. U SAD-u je poznata i pod nazivom Eighteen hundred and froze to death.
Ko je ugasio sunce?
Naime, dok su januar i februar bili donekle standardni, u martu je počelo opako zahladnjivati. U aprilu i maju kiša nije prestala padati. U junu i julu mraz je bio svakodnevan, a u New Yorku je palo oko metar snijega.
Europu je pogodilo ogromno nevrijeme, a brojne su se rijeke prelile iz korita. Sve je to uzrokovalo ogromne štete u poljoprivredi diljem svijeta i cijena hrane se udeseterostručila.
Niko nije znao zašto
Iako je cijela planeta bila u čudu te su uporno iščekivali ljeto koje nije došlo, već se naprosto nastavila zima, pa jesen, pa zima, nije bilo objašnjenja za tu pojavu.
Tek 1920. je američki znanstvenik William Humphreys postavio danas široko prihvaćenu hipotezu za taj klimatski fenomen. On je otkrio kako je vulkan Tamboru u aprilu 1815. eruptirao te je u atmosferu poslao oblake vulkanskog pepela. Velik dio sjeverne hemisfere bio je prekriven pokrivačem prašine i prljavštine, no tek u junu 1816. je postalo jasno kako nešto nije u redu.
Hladno vrijeme zimskih mjeseci naprosto nije završilo. Mraz je potukao sve usjeve, a glad koja je izbila nakon toga uzrokovala je društvene nerede, pobune, uništenja čitavih zajednica i povećala se stopa zločina.
Došla je i epidemija
Godina bez ljeta je prema brojnim znanstvenicima i glavni krivac za izbijanje jedne od najsmrtonosnijih epizoda tifusa u povijesti. Dok je hladnoća paralizirala sjevernu hemisferu, monsuni su opustošili južnu, pomažući širenje epidemije kolere, ubijajući na desetke hiljada ljudi.
Irska je nakon toga preživjela katastrofalnu glad, a Kina je, ironično, bila prisiljena napustiti sadnju riže te uzgajati profitabilniji mak, šireći ono što će kasnije biti poznato kao opijumsko tržište.
(Global CIR/Express/Agencije)
