SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ (IV): Britanska kruna kao posljednji relikt feudalizma i pokušaj reaktivacije Commonwealtha

Berlin, Pariz i Moskva, a uz njih i Vatikan, razmišljaju o snažnijem povezivanju EU i Rusije. Velika Britanija je mogla u tom procesu odigrati pozitivnu ulogu, ali je zauzvrat morala prepustiti lidersku poziciju Briselu, prihvatiti novi Evropski ustav, jedinstvenu valutu, vojsku i vanjsku politiku. Time bi zvanično dio suvereniteta prenijela na EU, odnosno odustala bi od imperijalnih ambicija.

Međutim, u zemlji gdje monarh potvrđuje mandatara vlade, gdje se cijela povijest i kultura temelje na ‘britanskoj izuzetnosti’, gdje još uvijek plemićke titule osiguravaju ugled u društvu i gdje se još uvijek gaje iluzije o nepobjedivom ‘Britanskom carstvu’, to je teško prihvatiti. Velika Britanija je, stoga, krenula u vjerovatno posljednji ‘imperijalni ratni pohod’ kako bi po svaku cijenu spriječila zbližavanje EU i Rusije što bi predstavljalo direktni udar na njene interese, a u tome se poslužila ukrajinskom i krimskom krizom te navodnim buntom zemalja Višegradske grupe kako bi oslabila poziciju EU i stvorila animozitet prema Rusiji, a na koncu pokrenula i novi rat..

Sa druge strane arapskim je proljećem pokušala izbaciti Rusiju iz igre u globalnim okvirima ili je pak uvući u dugotrajni rat za kojeg je smatrala da će ga izgubiti, te na kraju vjerovatno zajedno sa Kinom i drugim zainteresiranim stranama rasparčati njene resursima bogate predjele Sibira.

Budući da se ovi planovi upravo pretvaraju u prah, Britanija nastoji isprovocirati, ako ne globalni rat, onda više sinhronizovanih vojnih sukoba na onim tačkama prelamanja interesa velikih sila, gdje je ostavljala neraspetljane čvorove kada se iz njih povlačila decenijama unazad.

‘Majka svih ratova’  se zbog Poljske uključila u Drugi svjetski rat

Piše: Amel Jašarević

Za Britansku imperiju i kraljevsku porodicu se uvijek govorilo da su majstori za kreiranje dugotrajnih, zamršenih i nerješivih konflikata. Odakle su se god povlačili, Britanci su ostavili makar jednu malu nepovučenu granicu na mapama postkolonijalnih država, oko kojih se one kasnije spore decenijama i stoljećima. Takav je recimo primjer Kašmira, regije na koju polažu pravo i Indija i Pakistan, obje nuklearne sile.

Jedan od proizvoda Velike Britanije jeste i Izrael, stalni kamen spoticanja i generator nestabilnosti na Bliskom istoku. Također, postoje realni izvori o tome kako je Velika Britanija, uz SAD, u suštini finansirala Hitlera i naciste pomažući im da osvoje vlast. Nakon toga desio se Drugi svjetski rat i Hitlerov napad na Rusiju, odnosno Sovjetski savez.

Prema akademiku Juriju Rubcovu, nakon Prvog svjetskog rata FED i “Bank of England” doprinijeli su usponu nacističkog pokreta i kao takvi su među ključnim krivcima za katastrofu Drugog svjetskog rata. U periodu velike financijske krize početkom tridesetih, Hitler i njegova stranka nisu imali financijskih poteškoća. Središnje financijske institucije Velike Britanije i Sjedinjenih Država, “Bank of England” i Sistem federalnih rezervi (FED), te financijska i industrijska oligarhija oblikovali su osnovne strukture koje su odlučivale poslijeratnu strategiju Zapada. Cilj je bio nametnuti apsolutnu kontrolu nad financijskim sistemom u Njemačkoj i tako kontrolirati političke procese srednje Evrope, smatra Rubcov.

Iznos stranih ulaganja u njemačku industriju od 1924. do. 1929. je iznosio 63 milijarde zlatnih maraka, od čega se 30 milijardi odnosilo na zajmove, a za isplatu reparacija oko 10 milijardi maraka. Tako je postepeno od 1924. godine preuziman financijski sistem Njemačke od strane SAD-a i Velike Britanije, da bi kulminirao financijskom podrškom Hitlerovoj partiji koja je u jeku velike ekonomske krize 1930. dobila 6,4 miliona glasova i bila je druga po snazi u Reichstagu. Na primjer, “Interessen-Gemeinschaft Farbenindustrie“, glavni dobavljač njemačkog ratnog stroja, koji je 1930. godine financirao 45% Hitlerove izborne kampanje, bio je pod kontrolom “Standard Oila” obitelji Rockefeller. JP Morgan je kroz “General Electric” kontrolirao njemačku radio-električnu industriju AEG i Siemens. “General Motors” i obitelj DuPont su kontrolirali “Opel“. Henry Ford je držao 100% dionica “Volkswagena“ itd.

Dok je u Njemačkoj vladalo blagostanje, Hitlerova partija je bila na političkoj margini, međutim zbog kasnije kreirane velike financijske krize došla je u prvi plan te je 14. januara 1933. održan sastanak između Hitlera, Schrodera, Papena i Keplera, gdje je usvojen ‘Hitlerov program’. Tada je konačno odlučeno da se vlast preda nacistima jer već 30. januara Hitler postaje kancelar i počinje raditi na ekspanzionističkoj vanjskopolitičkoj agendi, kojoj je cilj bio pripremiti i pokrenuti novi svjetski rat.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakve vrste zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (sa 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka). Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: sa 24 na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% svog proračuna, Francuska – 8,1%, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratovat tuđim rukama) – 3%.

Valja spomenuti da je Hitlerov septembarski Pohod na Poljsku 1939. godine iskorišten kao formalni početak onog što ćemo kasnije nazvati Drugim svjetskim ratom. Koristeći niz incidenata, uključujući fingirani poljski napad na Gleiwitz kao povod, Njemačka je 1. septembra zajedno sa Slovačkom otpočela neprijateljstva bez formalne objave rata. Dva dana kasnije su, temeljem ranijih formalnih garancija, Britanija i Francuska objavile Njemačkoj rat, čime je sukob dobio svjetski karakter, ali je taj potez bio isključivo simboličke prirode, te se Poljska morala neprijatelju odupirati sama.

Slikovni rezultat za Britain soldiers in poland
Britanski vojnici u Poljskoj/Foto: Agencije

Ovaj podatak nam je bitan danas, kada Poljska predstavlja glavnog kočničara ideje o jedinstvenoj Evropi, te na različite načine pokušava usporiti ili onemogućiti zbližavanje EU i Rusije. Podsjećamo, 13. aprila 2017. godine raspoređen je prvi bataljon NATO-a u Poljskoj kao ‘simbolički čin’  volje NATO-a da ovu članicu brani od moguće ruske invazije. Borbeni bataljon od približno 800 vojnika, raspoređenih u Poljskoj, je pod američkom komandom uz učešće britanskih, rumunskih i hrvatskih vojnika. Ukupno će četiri multinacionalna bataljona NATO-a i jedna američka oklopna brigada biti postavljeni na istočnom boku Saveza, između baltičkih zemalja, Poljske, Rumunije, Bugarske i Mađarske kao odgovor na rusko pripajanje Krima 2014. godine.

Mnogima su u oko zapale ‘historijske koincidencije’ ponovnog guranja cijele Evrope, a pogotovo Njemačke u neki vid sukoba sa Rusijom, velikog trgovinskog partnera bogatog resursima sa kojim je EU povezana ‘kopnenom vezom’ koja ne može biti presječena ili izolovana osim upravo na način kako to danas radi NATO, a što je u najvećem interesu Britancima – ‘gospodarima mora’.

Upravo zbog ovog poteza nam jasnije mogu biti ranije izjave bivšeg britanskog premijera Davida Camerona kako Britanci nikada neće pristati da budu dio ‘evropske superdržave’, niti će učestvovati u kreiranju vojske EU.

Nakon što su vidjeli dokument o poboljšanju EU sigurnosti, kroz stvaranje zajedničke vojske, iz Londona su zagrmili: “Premijer je opetovano iznio jasan stav da Velika Britanija nikad neće biti dio vojske EU. Zadržavamo pravo veta na sva pitanja odbrane u EU i mi ćemo se suprotstaviti svim mjerama koje bi potkopale vojne snage država članica”.

“Britanija će trajno ostati izvan ‘sve jedinstvenije unije’, nikada nećemo biti dio evropske superdržave. Također, postavit ćemo nova ograničenja pristupa našem sistemu socijalne skrbi za migrante koji pristižu u EU. Britanija nikada neće pristupiti euru i osigurat ćemo vitalnu zaštitu za naše gospodarstvo “, rekao je Cameron 19. februara 2016. godine tokom pregovora sa EU o ‘specijalnom statusu Velike Britanije’.

Na kraju svaki razuman čovjek može sebi postaviti pitanje na koji način Britanija sa svojim vojnicima u Poljskoj brani EU kada je ranije odbila ponude o zajedničkoj vojsci, vanjskoj i monetarnoj politici te se odlučila na Brexit.

Ideološka razmimoilaženja

Pored sukoba na liniji nove podjele svijeta između Velike Britanije (uz SAD) sa jedne strane i Francuske i Njemačke ( uz Rusiju i Vatikan) sa druge strane, koji je više ekonomske prirode, na sceni već duže vrijeme bjesni i ideološki rat između ‘konzervativaca i liberala’ oko toga kako urediti ‘novi svijet’ koji će vjerovatno biti stvoren nakon ovih silnih ratova i previranja. Velika Britanija se zalaže za monarhistički, imperijalni i u osnovi feudalni koncept uređenja svijeta, dok su pogledi Francuske i Njemačke više liberalni. Naravno i jedan i drugi koncept imaju uporište u tradicijama pomenutih naroda i država.

Premda se najznačajnija stranka u Njemačkoj, CDU, Angele Merkel smatra konzervativnom strankom centra, ipak ona u svojoj osnovi zagovara socijaldemokratska načela veoma bliska liberalizmu, što uz Macronovu ‘Republiku u pokretu’ čini neraskidivi savez za ‘novu Evropu’.

Koncept ujedinjene Evrope sa nešto više centralističkim uređenjem nego li je danas, može naići i na otpor među konzervativnim krugovima u preostalim ‘monarhijama’ na starom kontinentu, koje su i u svojim nazivima zadržale prefiks ‘kraljevina’, budući da se takav koncept protivi njihovom feudalnoj dominaciji. Sa druge strane, lijevi kritičari ujedinjenja Evrope u gotovo superdržavu, negativno gledaju i na ulogu Vatikana i Pape u cijelom procesu, smatrajući ga novim ‘monarhom’, a buduću uniju suviše militarističkom i policijskom kapitalističkom državom.

Uglavnom, ideološke pozicije sa kojih nastupaju Velika Britanija i ključne države EU su dosta različite, ali mogu se donekle objasniti opozicijom monarhizma i republikanizma.

Povezana slika
Francuska revolucija pokretač promjena/Ilustracija

Monarhizam vs. republikanizam

Monarhizam je politička ideologija koja zagovara očuvanje ili obnovu monarhije kao društvenog uređenja neke države. Predstavlja širi pojam od rojalizma čiji se sljedbenici zalažu za konkretnog monarha ili dinastiju na čelu države. Budući da se zalažu za obnovu monarhije u državama s postojećim republikanskim režimom, njihova je ideologija u suprotnosti s republikanizmom. Zagovara nasljedni ili izborni sistem vlasti u kojem osoba vladara ima simboličnu ili stvarnu vlast, te predstavlja znak stabilnosti, jedinstva i suvereniteta jedne države ili nacije. Velika Britanija je parlamentarna  monarhija.

Republikanizam je, sa druge strane, politička ideologija koja propovijeda republiku kao društveno uređenje neke države, odnosno nužnost njenog uvođenja u državama koje su po svom uređenju monarhije. Zagovornici republikanizma su u pravilu zagovornici socijalističkih, te nešto rjeđe liberalnih ideologija. Kao glavni argument u prilog ukidanja monarhije i uvođenja republike se navodi da je državni poglavar koji na položaj dolazi temeljem nasljednog prava nespojiv suvremenim idealima jednakosti svih građana, kao i da nasljedni državni poglavar za svoje postupke ne odgovara nikome, odnosno važniji mu je privatni od javnog interesa.

Republikanizam svoj najradikalniji oblik dobija u vrijeme francuske revolucije kada postaje gotovo nerazdvojan od ideologije liberalizma. Međutim, s transformacijom dotadašnjih apsolutnih monarhija u ustavne, a kasnije i parlamentarne monarhije gdje monarsi imaju uglavnom simboličku ulogu, nestaje neposrednih političkih poticaja za republikanizam.

S druge strane, republikanizam počinju koristiti nove ideologije 19. vijeka kao što su nacionalizam, a nešto kasnije i socijalizam, pogotovo njegova struja koja će u 20. vijeku biti poznata kao komunizam. Socijalistički raspoloženi republikanci monarhiju smatraju nespojivim s idealima jednakosti, a komunisti u monarhiji vide simbol starog poretka, odnosno jezgru otpora diktaturi proletarijata, koja se zbog toga mora ukloniti.

Mnogi nacionalistički pokreti su postali republikanski jer bi se, po njihovom mišljenju, uklanjanjem nasljednog monarha s mjesta nacionalne države izbjegla svaka mogućnost da preko braka ili personalne unije ta država ostvari državnopravne veze s nekim drugima državama ili nadnacionalnim entitetima, a samim time i izgubi svoj suverenitet. To je, između ostaloga, razlog zašto izraz republikanizam danas služi kao sinonim za irski nacionalizam, kao što je nastojanje za kidanje svih državnopravnih veza s bivšom maticom državom – Velikom Britanijom – glavni sadržaj republikanskog pokreta u državama Commonwealtha kao što su Australija, Novi Zeland i Kanada.

Njemačka i Francuska su po svome uređenju republike.

Republikanizam se sa druge strane često isprepliće sa liberalizmom i socijaldemokratijom. Liberalizam ( za razliku od monarhizma) je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca; politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti, političku toleranciju i postupne reforme političkih i društvenih institucija. U ekonomiji zagovara, tradicionalno, načelo laissez faire, tj. nesputano djelovanje slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti te smanjenje prerogativa socijalističke države.

Liberali po pravilu stoje na strani prava na odstupanje od ustanovljenih normi i autoriteta po političkim ili religioznim pitanjima, i u tom smislu naprotiv konzervativizma. Pošto je pravo pojedinaca da sami oblikuju svoje društvo takođe među osnovnim postavkama liberalizma, liberali su takođe gotovo uvijek suprotstavljeni totalitarnim, i često kolektivističkim ideologijama poput fašizma, nacionalizma, ali i komunizma. Liberalizam je odbacio privilegovane društvene i političke norme putem nasljedstva, državnu religiju, apsolutnu monarhiju i Božansko pravo kraljeva.

Socijaldemokratija je naziv za struju nastalu u marksističkom pokretu s kraja 19. i početka 20. vijeka koja je držala kako će se transformacija kapitalističkog u socijalističko društvo dogoditi kroz niz postepenih reformi umjesto revolucije.

Socijaldemokrati se zalažu za zakonodavstvo kojemu je cilj putem porezne i socijalne politike što je moguće više smanjiti nejednakost među građanima.Temeljna razlika između liberalizma i socijaldemokratije, pored činjenice da imaju sasvim različito porijeklo, leži u njihovim gledištima po pitanju uloge države u ekonomiji. Socijaldemokratija nastoji da postigne izvjestan stepen jednakosti ishoda, i drži egalitarizam za izvor svojih moralnih vrijednosti. Socijaldemokrate podržavaju širok javni sektor i podržavljenje servisnih preduzeća poput dobavljača struje i prirodnog gasa, kako bi se izbegli privatni monopoli, postigla društvena pravda, i podigao životni standard za sve.

Liberali se, sa druge strane, za znatno ograničeniju ulogu države, npr. putem subvencija, i veruju da najveće industrijske grane treba da budu podložne državnim propisima, no nikako ne i u njenom vlasništvu. Za socijaldemokratiju se, uopćeno, takođe veruje da smatra važnijim pozitivno shvatanje prava i sloboda (pravo na učešće u političkom životu i uživanje sloboda datih od strane države, te prava koja proističu iz pripadnosti zajednici), suprotno izričitije (mada nikako ne sasvim) negativnom shvatanju koje se češće vezuje za liberalizam (pravo da budete ostavljeni na miru od strane onih koji vrše političku vlast i uživanje izvornih, prirodnih sloboda koje država ima štititi, a ne dodeljivati, uz odsustvo prava zasnovanih na pripadnosti zajednici, jer ona nužno ugrožavaju osnovnija prava ostalih). Osim ovih razlika, međutim, liberalizam sa socijaldemokratijom dijeli mnoge osnovne ciljeve.

Kada ovo znamo, onda ćemo lakše shvatiti ideološku podjelu svijeta i razumjeti zašto u nekim državama i danas postoje ‘bogom dani monarsi’, a u drugim biramo predstavnike vlasti, zašto u nekim društvima i danas postoje feudalne kaste i staleži, dok u drugim imamo ‘instituciju građanstva i radnika’. Na pitanje koliko je neka država danas u suštini demokratska i progresivna najbolje ćemo pronaći odgovor ako analiziramo sistem vlasništva nad zemljištem u različitim dijelovima svijeta.

Povezana slika

Samo u nekim državama građani mogu posjedovati zemlju

Svijet u odnosu na ljudsku populaciju je prilično velik, negdje oko 123 milijarde hektara površine, od kojih 37 milijardi hektara kopna. To znači da za svakog muškarca, ženu i dijete postoji raspoloživo četiri hektara u predviđenoj svjetskoj populaciji za  2050. godinu, od devet milijardi, što bi bilo povećanje od dvije milijarde u odnosu na sadašnju populaciju. No, te projekcije nisu stvarne, a ono što se može primijetiti kada se promatra kako čovječanstvo koristi 37 milijardi hektara zemljišta jeste da urbana područja zauzimaju izuzetno malu površinu, oko 1,5 posto.

Upotrebu zemljišta kroz historiju pratilo je pitanje vlasništva, definirano kao pravo na korištenje i raspolaganje zemljištem. Odnos između čovjeka i zemlje počinje temeljnim zahtjevom nekih ljudi ili država da “posjeduju” zemlju. Na toj osnovi svijet se dijeli u dvije jednostavne kategorije: one zemlje koje građanima omogućuju da posjeduju zemlju za koju imaju pravni uslov i one koje dodjeljuju samo ‘stanarsko pravo’ svojim građanima, dopuštajući državi da zahtijeva potpuno prethodno pravo na korištenje cjelokupne zemlje unutar njenih granica.

Zemlje koje dopuštaju da njihovo stanovništvo posjeduje zemljište za koju imaju zakonsko pravo su među ekonomski najuspješnijim – poput Sjedinjenih Država, Njemačke i Francuske. Oni koji upravljaju suštinski  feudalnim ili pre-feudalnim sistemom, u kojem država ili monarh tvrdi da ima zakonska prava na svu zemlju, obično su manje razvijeni, s rijetkim iznimkama poput Velike Britanije, Kanade, Australije i Novog Zelanda.

U potonjoj kategoriji, u kojoj građani ne mogu legalno posjedovati zemljište, dominira jedna od najčudnijih situacija na svijetu: pravno vlasništvo jednog pojedinca nad  cjelokupnim zemljištem u brojnim državama i posljedična degradacija svih stanovnika iz građanstva u status feudalnih vazala u odnosu na zemlju.

Slikovni rezultat za british queen
Britanska kraljica Elizabeta II/Agencije

Britanska kraljica – najveći svjetski feudalac

Glavni feudalni zemljoposjednik svijeta je Kraljica Elizabeta II. Ona je kraljica od 32 zemlje, članice Commonwealtha (unija 54 zemlje),  u kojima živi četvrtina svjetske populacije i pravni vlasnik oko 6,6 milijardi hektara zemljišta, što je jedna šestina ukupne površine kopna na našoj planeti . Njezina je pozicija relikt posljednjeg i najvećeg carstva u historiji svijeta. Ali, njezina moć je stvarna, ili barem pravno realna i proizlazi iz tradicije utemeljene na specifičnom i neuravnoteženom odnosu između vladara i podanika.

1066. godina i sve ono što je feudalizam značio kasnije, počinje s idejom da su sva zemlja i ljudi u posjedu bogova, a bogovi prenose to vlasništvo ljudskom predstavniku. Božansko podrijetlo vlasništva nad zemljom postalo je sveprožimajuće u klasičnim vremenima i u svojoj se najbrutalnijoj općoj formi ogledala u rimskim carevima kojii su ‘posjedovali’ svu zemlju u carstvu. Rimljani su 43. godine donijeli ideju carskog vlasništva u Britaniju.

Nakon Normanskog osvajanja 1066. godine, posljednji put kada je Britanija bila napadnuta, ideja jedinstvenog, apsolutnog, monarhijskog vlasnika zemlje postala je ukorijenjena u ustavu i praksi. Uz širenje britanskog carstva, ova verzija feudalnog sistema nametnuta je četvrtini svijeta.

Danas imamo dvije vrste feudalnog stanja: naslijeđeno stanje, obično s monarhom na čelu, kao što je UK; i države koja tvrdi da ima vlasništvo nad cijelom zemljom i koja je feudalna u svojoj koncepciji i često totalitarna, poput Kine. No, jezgro preživjele feudalne strukture u savremenom svijetu naslijeđeno je, transnacionalno i pokriva mnoge zemlje. Nema formalnog naziva. To je u stvari britanska kruna i njezina nositeljica, Elizabetha II. Njezina puna titula glasi ovako: “Božjom milošću, kraljica Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske i njezinih drugih kraljevstva i teritorija, šef Commonwealtha, braniteljica vjere”.

Ova ustavna izjava uključuje neke velike odvojene teritorije gdje je kraljica suverena državna i pravna vlasnica. Prva od njih je Australija, koja je, ukoliko je uključena u antarktička područja, površinski druga zemlja na svijetu. I kraljica, u stvari, to posjeduje. Ona također posjeduje treću najveću zemlju Kanadu. Kada se kraljevske teritorije dodaju zajedno, Ruska Federacija prestaje biti najveći pojedinačni politički entitet na zemlji. Međutim, za razliku od kraljevine, Ruska Federacija dramatično je prenapučena i neizmjerno bogata mineralnim bogatstvom svih vrsta.

Zajedno, kraljevska područja imaju dubinsku međunarodnu političku lgitimaciju, veću od bilo kojeg drugog svjetskog saveza. Udružena su zajedno u Comonwelthu, najvećem pojedinačnom bloku u UN-u, odnosno najvećoj uniji naroda izvan UN-a. Ako bi kraljica mogla pretvoriti svoje posjede u gotovinu, ona ne bi bila ne samo najbogatija osoba na svijetu, nego i najbogatija osoba koja je ikad živjela.

Porezna utočišta su, u osnovi, razbojnička legla, kao u onim starinskim holivudskim westernima gdje se loši momci okupljaju sa svojim ukradenim plijenom. Suvremena porezna utočišta su mjesta gdje međunarodna ‘kleptokratija’, često vladari država i njihove obitelji, skrivaju novac koji kradu dok su na funkcijama i gdje multinacionalne korporacije drže novac i imovinu na koju ne žele plaćati porez. Doista, sa svojim posebnim domacilnim pravilima, Velika Britanija, primarno kraljevska porodica, i sama je vrsta poreznog utočišta za mnoge.

Od 24 najveća porezna utočišta na svijetu (vidi tablicu), Kraljica je suverena u ni manje ni više nego njih 13.

Slikovni rezultat za arab monarchies gulf
Nametnute elite arapskih zaljevskih monarhija/Foto: Agencije

Feudalizam kao britanski kolonijalni pečat

Popis najvećih svjetskih ‘zemljoposjednika’ pojedinaca ili obitelji (vidi tablicu), u kojoj dominira Kraljica, ima neke zanimljive sudionike. Najveći pojedinačni feudalac nakon Kraljice je još jedan kralj, kralj Salman bin Abdulaziz iz Saudijske Arabije. On posjeduje svu zemlju i njene stanovnike i to je prema zvaničnoj ideologiji ‘dar od Boga’. Ova drevna ustavna formulacija također se primjenjuje u Škotskoj, gdje vladar drži zemlju kao amanet od svog konačnog feudalnog nadređenog, Boga. Ista vjerska formula odnosi se na kralja Maroka, sultana Omana, kralja Jordana, te emira Kuvajta i Katara.

Za razliku od Kraljice, većina arapskih skrbnika osobno je aktivna u svojoj raspodjeli posjeda. Kraljica je sasvim udaljena od transakcija sa zemljom, osim u vezi s njezinim privatnim posjedima. U Velikoj Britaniji većina je zemlje dodijeljena besplatnim transakcijama, ponekad još od srednjeg vijeka. Transakcije su uglavnom između posjeda, poduzeća i pojedinaca, a provode ih odvjetnici zajedno sa katastarskim službama.

U Kanadi, Novom Zelandu i Australiji vladine agencije dodjeljuju i raspolažu zemljom u ime Krune. Nema službenih zapisa u bilo kojoj od tih zemalja da su uplaćivale sredstva u Veliku Britaniju u ime Kraljice.

Papa, koji je šef države i monarh po međunarodnom pravu, također djeluje kao ‘Božji predstavnik’, ali ne na sasvim isti način kao i muslimanski monarsi. U katoličkoj dogmi, sva zemlja doista dolazi od Boga, a stoljećima je Papa imao gotovo onoliko jutara koliko Elizabeta II ima danas – između 20 i 30 posto Evrope i isto toliko Južne Amerike. Većina tih zemalja je izgubljena, međutim Papu i danas smatraju monarhom zbog toga što ima simboličku vlast kroz institucije Katoličke crkve, kršćanskih redova i biskupija. Procjenjuje se da je ukupno zemljište koje drži Papa oko 177 miliona hektara.

Britanski monarhizam se također ogleda u kastinskom sistemu uspostavljenom u koloniziranim i feudaliziranim državama. U njima tek mala vrhuška elite uživa puni komfor ličnih i socijalnih prava, dok milijarde ostalih skapavaju u bijedi i neimaštini. Takav potpis danas ćemo pronaći, pored arapskih monarhija, i u svim bivšim kolonijama Velike Britanije, poput Pakistana, Bangladeša, Indije, Malezije, Indonezije itd. Slična situacija je i u navodno ‘komunističkoj’ Kini.

Postavlja se pitanje, na koji način se u ovim državama održava tako nepravedan sistem i kako ne izbiju pobune velikih razmjera? Odgovor leži u pažljivo iskonstruiranim religijama i ideologijama koje potlačene narode drže hipnotisane stoljećima. I taman kada se ti narodi prenu i okrenu realnosti, ovozemaljskim potrebama,  borbi za ljudska i socijalna prava, iz imperijalne laboratorije uvijek dođe nešto novo. Tako posljednjih decenija svjedočimo ekspanziji različitih ‘new age’ pokreta predstavljenih kao religije mira i suživota, dok su u suštini samo alatka kojom  milione, a kasnije i milijarde ljudi, treba pripremiti za novu eru feudalizma, uspavljujući njihovu građansku svijest i bunt tako da ne razmišljaju mnogo o dešavanjima oko njih, već da se povinuju ‘višoj (imperijalnoj) sili’.

Kasnije međusektaške sukobe i ratove, ponovo eksploatišu imperijalisti ucjenjujući cijeli svijet mogućim nuklearnim ratom i drugim katastrofama, usput držeći pokorene narode zabavljene međusobnim razmiricama i daleko od ekonomskog blagostanja, istovremeno jeftino izvlačeći najkvalitetnije resurse iz njihovih država kroz postavljanje i održavanje marionetskih elita na vlasti.

Klasičan primjer ekonomske eksploatacije država pod britanskim utjecajem jeste ponovo aktuelizirana ideja  liberalizacije trgovine sa državama Commonweltha kojom Britanija, doduše bezuspješno, nastoji nadomjestiti tržište EU.

Slikovni rezultat za commonwealth

Commonwelth nakon Brexita – blijeda zamjena za EU

Zajednica ‘Commonwelth’ je dugo smatrana nekom neobičnom institucijom, čija precizna funkcija nikada nije bila posve jasna. No, kako se Britanija priprema napustiti EU, britanski sekretar za vanjsku trgovinu Liam Fox izrazio je interes za 52 zemlje koje su činile bivše Britansko carstvo.

U martu mjesecu ove godine Fox se sastao s više od 30 ministara Commonwealtha u Londonu kako bi razradili plan o tome kako potaknuti snažnije uzajamne trgovinske veze. Neki poslovni čelnici su bili uzbuđeni zbog summita, tvrdeći da Velika Britanija može brže nadomjestiti štetu nastalu Brexitom trgujući s državama Commonwealtha nego s velikim nacijama poput SAD-a i Kine. Nekolicina dužnosnika Whitehalla, međutim, izražava skepticizam o toj ideji. Rečeno je da su opisali ambicije Foxa za ponovnim trgovinskim odnosom s Commonwealthom kao “Carstvo 2.0”.

Postoje dobre osnove za Britaniju da pokuša ojačati trgovinske veze Commonwealtha nakon Brexita. Unatoč različitim kulturama, mnogi narodi organizacije dijele engleski jezik. Većina ih ima pravne sisteme ukorijenjene u običajnom zakonu. I kad Britanija napusti EU – a posebice Zajedničke poljoprivredne politike – UK može biti u mogućnosti ponuditi državama Commonwealtha liberalniji trgovinski odnos. No, svaki političar koji misli da Velika Britanija može zamijeniti svoje 40-godišnje odnose s EU povratkom na nostalgične snove o carstvu mora ponovno razmisliti.

Commonwealth neće spasiti Britaniju iz dva razloga. Prvo, Velika Britanija prodaje znatno više roba i usluga u 27 članica EU nego što to čini u 51 državi njezina bivšeg carstva. U 2015. godini, oko 44 posto ukupnog izvoza robe i usluga u Velikoj Britaniji otišlo je u EU, za razliku od samo 9,5 posto koliko odlazi u Commonwealth. Države poput Australije i Novog Zelanda mogu biti zainteresirane za trgovinske poslove s Ujedinjenom Kraljevstvu, ali ne mogu zamijeniti Evropu kao glavno tržište Velike Britanije.

Drugo, Brexit će biti značajan udarac državama Commonwealtha koji izvoze u Britaniju. Trideset i dvije države Commonwealtha, uglavnom u Africi i na Karibima, obuhvaćene su sporazumima o slobodnoj trgovini s EU. Te države stoga uživaju besplatno i bez kvote pristup EU tržištu sa gotovo svim svojim dobrima uz recipročne trgovinske aranžmane, poznate kao Sporazumi o ekonomskom partnerstvu.

Nakon što Velika Britanija napusti EU, ove će zemlje morati plaćati 800 milijuna dolara godišnje u dodatnim obvezama za pristup EU tržištu, prema analizi Tajništva Commonwealtha. Neke države kao što je Bangladeš, koje prodaju velike količine odjeće u Ujedinjeno Kraljevstvo, mogu biti teško pogođene.

Konzervativni desničari mogu se osjećati nostalgično zbog povratka na “imperijalnu tradiciju”. No dok Velika Britanija ne potpiše nove sporazume o slobodnoj trgovini s državama Commonwealtha, biti će u težem položaju zbog lošijih uvjeta trgovanja s tim zemljama nego što će to biti Brisel. I, kao što je Sir Simon Fraser, bivši šef britanskog ureda za vanjske poslove nedavno primijetio, šteta dolazi na naplatu. “Ti trgovinski sporazumi sa EU od vitalnog su značaja za razvojne ciljeve država članica [Commonwealth-a]”, kazao je. “Velika Britanija više neće moći imati pristup tržištu EU, kakav smo već imali.” U Londonu ove sedmice, gospodin Fox se nada da će otvoriti sjajno novo poglavlje u britanskoj trgovini s Commonwealthom. Drugi vjeruju da je Brexit udarac britanskoj vezi s Commonwealthom i težnjama Ujedinjenog Kraljevstva da se vrati na geopolitičku scenu kao ‘globalni igrač’.

Dakle, ‘Rasklimano Kraljevstvo’ kako u posljednje vrijeme nazivaju Veliku Britaniju brojni analitičari i politikolozi,  radi na više frontova. Pored toga što preko Commonweltha pokušava nadomjestiti tržišta nakon izlaska iz EU, a preko Višegradske grupe podihnuti tenzije sa Rusijom, britanska kruna gura nekadašnje kolonije nad kojima i danas ima veliki utjecaj u nova savezništva kako bi što više država usmjerila protiv Rusije u samoj Aziji. U tom svjetlu treba promatrati i posljednje pristupanje Indije i Pakistana, dvije suprotstavljene sile, Šangajskoj inicijativi pod kormilom Kine ili pak ‘katarsku krizu’, ali i druga trvenja na istoku Evrope i Balkana o čemu ćemo pisati u narednom dijelu analize.

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentarion this Post

  1. Feudalizam = robovlasnistvo. Odlicana analiza

    Reply
  2. Živio Feudalizam ! Živilo kmetsko pravo!

    Reply
  3. Dobar tekst aferim

    Reply

Komentiraj