SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ (V): Izazovi multipolarnog svijeta i potencijalni rat azijskih divova u režiji Londona i Washingtona

U ranijim dijelovima naše analize pokušali smo detalnije razjasniti sa kojih pozicija nastupaju vodeće svjetske države i njihove politike. Tako nam je postalo jasnije šta se ustvari krije iza turbulencija u svijetu koje su počele sa napadima 11. septembra 2001. godine i evo traju do dan-danas. U svijetu se od tada dešava ‘nova podjela karata’ u globalnoj igri velikih sila.

Brexit, je bio jedan od većih potresa na svjetskoj političkoj sceni u posljednjih nekoliko decenija. Međutim, kao što smo i objasnili klica razlaza Britanije sa EU posijana je mnogo prije samog referenduma. U suštini, možemo kazati kako Velika Britanija nikada i nije prihvatala temeljna načela EU, nego ju je više koristila za vlastitu ekonomsku dobit. Sa druge strane, Berlin je oduvijek bio privržen ‘kontinentu’ i tražio načine  kako da bliže sarađuje sa Moskvom.

Uoči samita G20 sve oči svijeta su uperene upravo u Njemačku gdje će se  prvi put sastati novoizabrani američki i ruski predsjednik, ali gdje će ponovo ukrstiti koplja njemačka kancelarka Angela Merkel, kineski predsjednik Si Jinping te ponovo američki predsjednik Donald Trump.

No dok čekamo zvanične susrete i njihove epiloge valja znati kada je englesko-američka strategija opkoljavanja Rusije doživjela jedan od ključnih šamara upravo iz EU, odnosno Berlina i Pariza.

Francuska i Njemačka 2008. glasale protiv širenja NATO-a na Gruziju i Ukrajinu

Prvi značajniji šamar englesko-američkoj geopolitičkoj matrici zadale su upravo Francuska i Njemačka, i to 2008. godine kada na NATO samitu u Bukureštu nisu podržale inicijativu prvenstveno američke administracije, na čelu sa predsjednikom Georgom Bushom, o proširenju NATO-a na Gruziju i Ukrajinu. SAD, Kanada, baltičke zemlje i većina bivših satelita Sovjetskog Saveza podržavale su ideju o  Ukrajini i Gruziji kao članicama NATO-a, ali, istovremeno, na desetine drugih članica kao što je između ostalih Njemačka smatrale su da ‘dvije zemlje nisu zrele za članstvo u NATO-u’.

Piše: Amel Jašarević

U suštini radilo se o perfidnom planu postepenog okruživanja Rusije NATO državama. Nekoliko mjeseci poslije toga, američka administracija dala je zeleno svjetlo tadašnjoj gruzijskoj administraciji na čelu sa Mihailom Sakašvilijem da 7. augusta 2008. napadne Južnu Osetiju, jednu od dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost 16 godina ranije, 1992. Ruske oružane snage su odgovorile protunapadom uz obrazloženje da moraju zaštititi Južnu Osetiju. Prekid vatre dogovoren je posredstvom EU. Dogovor je potpisan 15. augusta iste godine.

Nakon ovog neuspjeha, Velika Britanija je koristeći mandat NATO-a, ali i podršku SAD-a, uspjela oponirati Briselu (odnosno Berlinu) preko država Višegradske grupe, eskaliranjem ukrajinske krize nakon čega je rasporedila NATO trupe u baltičkim državama i Poljskoj, istovremeno aktivno radeći na destabilizaciji Balkana. Pored toga, shvativši kako se EU može destabilizirati ukoliko se dodatno oslabi pozicija Rusije kroz urušavanje odnosa između azijskih divova, od kojih su neki bili pod kolonijalnom dominacijom britanske krune, Washington i London su počeli raspirivati nove animozitete na relaciji Indija-Kina, ali i u Južnom kineskom moru.  

Istovremeno, američka odluka da primjeni međunarodne sankcije protiv Rusije, uprkos prividnom saglasju saveznika sa dvije strane Atlantika, otkrila je i jasnu pukotinu između Washingtona i Brisela. Evropska unija, koja ima značajne ekonomske interese u Rusiji, i zavisna je dobrim dijelom od energenata koje ka Zapadu pušta Moskva, nije više spremna da slijedi diktat kaznenih mjera, na kojima insistiraju Velika Britanija i SAD.

Donald Trump/Foto: Agencije

Američki jednopolarni trenutak je završen

To je posebno došlo do izražaja uvođenjem posljednjih američkih sankcija Moskvi na koje je zvanični Berlin burno reagovao kazavši da SAD koriste političko sredstvo sankcija kako bi izvukle ekonomsku korist, u konkretnom slučaju plasman svog gasa na evropsko tržište, umjesto ruskog. Jučer je tu namjeru potvrdio i američki predsjednik i to u njemačkom susjedstvu – Poljskoj. Prisustvujući sastanku inicijative ‘Tri mora’ Trump je naglasio kako će ‘čuvati Evropu od ruske prijetnje’, ali i spasiti je od monopola ruskog gasa i njemačkih isporučilaca.

Inicijativa Tri mora nije važna samo zbog razbijanja veze između Berlina i Moskve, o čemu Trump sigurno vodi računa. Ona je važna i zbog činjenice da preko njenih članica kineska dobra na novom Putu svile ulaze u cijelu Evropu.  Za kinesku  stretegiju ekonomskog  prodora preko euroazijskih prostora od Kine prema Evropi, definiraniranoj  u doktrini „One Belt,One Road“,poznatoj i kao novi  „Put svile“, upravo je  okvir  16+1 suradnje sa središnjom i istočnom Europom ulazna tačka za cijelo evropsko tržište. Dosadašnji reultati suradnje su impresivni. Kina je samo tokom  prošle godine  s ovih 16 evropskih država  od Baltičkog do Jadranskog  mora, uključujući i države jugoistočne Europe, ostvarila  robnu razmjenu u vrijednosti od 55 milijardi američkih dolara, što je gotovo jednako tradicionalno velikoj robnoj razmjeni s Rusijom od 60 milijardi dolara. 

Ovo bi mogao biti samo uvod u ono što već dugo najavljuju mnogi zapadni analitičari, uključujući američke stratege Zbignjeva Bžežinskog, Henrija Kisindžera, Ričarda Hasa i Yosefa Boddanskog – multipolarni svijet bit će obilježje 21. vijeka. Stvaranje takvog svijeta automatski znači pad SAD-a sa trona najveće svjetske sile. Globalizacijski procesi sa sobom donose i izolaciju onih koji žele održati status quo, a čini se kako se to  SAD-u i Velikoj Britaniji upravo dešava.

– Američki jednopolarni trenutak je završen, iako je još rano govoriti o pravoj multipolarnosti. SAD ostaju dominantna sila, ili „usamljena supersila“, i ostat će to i u narednim godinama. Američko opadanje ipak nije iluzija, ali mora se sagledati u relativnim odnosima. Američki globalni utjecaj blijedi, jer je suočen sa uzletom „ostatka“, odnosno povećanjem moći ostalih učesnika na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou – kaže Tomas Renard sa Kraljevskog instituta za međunarodne odnose, sa sjedištem u Briselu.

Sa druge strane, Putinova “veća Evropa” od Lisabona do Vladivostoka – što je značilo sporazumni suživot između EU i EEU ovisi o rješenju njemačke slagalice. Njemački industrijalci jasno vide čudesa koja Rusija može pružiti Njemačkoj, s povlaštenim geopolitičkim i strateškim kanalima u azijsko-pacifičkoj regiji.

Njemačka je već i “de facto” dirigent u EU, a za sve druge “ekonomski brzi voz”. Kao izvozno opredijeljena zemlja,  jedini način za Njemačku nije okretanje na zapad ili jug, nego na istok. Vidjeli smo koban spektakl orkestra koji je svirao za spašavanje industrijalaca kada je Xi Jinping u proljeće 2014. posjetio Njemačku. Xi je predložio ništa manje nego izgradnju visoko-brzinske pruge koja će povezivati “Novi put svile” od Šangaja do Duisburga i Berlina.

Dakle, ukoliko bi se formiralo strateško partnerstvo Rusije i EU, to bi bila džinovska regija, sa preko 750 miliona stanovnika, mnoštvom prirodnih resursa i razvijenom ekonomijom koja bi mogla parirati svakoj uniji ili državi, pa i onoj anglo-američkoj.

Trans- euroazijska željeznica; Foto: Agencije

Šangajska inicijativa, BRICS, Euroazijska unija – odgovor na zapadnu hegemoniju?

Rusija je već odavno shvatila da se u novoj podjeli svijeta mora izboriti za svoje mjesto. Od početnog impulsa skraćenice BRICS, iznjedrene na ubrzanom ekonomskom uzdizanju Kine, Indije, Rusije, Brazila i Južnoafričke Republike, labavi savez zemalja koje čine petinu svjetske ekonomije, upravo tokom ukrajinske krize dobio je prvi institucionalni oblik. Osnivački akt BRICS banke postaje izazov za, do sada neprikosnovene finansijske institucije Svjetsku banku i MMF. Moskva je tokom ukrajinske krize aktivirala i veze sa neposrednim okruženjem, pa je i Šangajska organizacija za saradnju Rusije, Kine, Kazahstana, Uzbekistana, Kirgistana i Tadžikistanakoja „drži“ oko četvrtine svjetskih rezervi nafte, polovinu globalnog gasa, isto toliko eksploatacije uranijuma, i više od trećine rezervi uglja, dobila na značaju.

Na kraju, jedan od razloga recesije svih zemalja nastalih nakon raspada SSSR-a bio je i raspad jedinstvenog proizvodnog sistema izgrađenog u sovjetskom razdoblju. Svaka sovjetska republika tada je imala svoje mjesto u privrednom sistemu. Stvaranjem jedinstvene carinske unije, kasnije nazvane Euroazijska unija (EEU), koja okuplja zemlje bivšeg sovjetskog bloka uklonjene su barijere za protok roba, usluga i ljudi te je Moskva u vlastitom okruženju na svojim granicama dobila prijatelje, što nije beznačajno za prostorno najveću državu svijeta (izuzevši instituciju britanske krune).

Evropa koju mnogi posmatraju samo poluostrvom Azije, teško će zadržati svoju dominaciju, ukoliko joj u tome ne bi pomogla Rusija, koja i sama ima razloga da sumnjičavo posmatra namjere Kine, Indije i drugih država. Budući da Kina izbija u prvi plan kao azijska velesila, Rusija bi možda mogla biti uspješan medijator između nje i EU, predstavljajući tako, uz države Euroazijske unije i druge koje bi joj se priključile, neku vrstu lidera ‘savremenog pokreta nesvrstanih’.

Naravno da bi se to ostvarilo neophodno je da se Njemačka održi kao lider EU, jer u drugačijem slučaju, ukoliko bi politika EU pod vodstvom Njemačke doživjela krah, odnosno ukoliko bi u Evropi pobjedu odnio London, EU bi ponovo sarađivala sa Kinom, ali ovaj put na štetu Rusije. Također, postoje i drugi rizici po Rusiju u tom slučaju, o čemu ćemo govoriti kasnije.

Image result for AIIB Bank
AIIB banka, press konferencija/Foto: Agencije

Velika Britanija zajedno sa Kinom osnovala ‘Azijsku infrastrukturno-investicionu banku’ – pandan ‘Svjetskoj banci’

Međutim, stiče se utisak kako Rusiju i London i Washington bukvalno guraju u zagrljaj Kini i što dalje od Brisela i Berlina. Kako drugačije  objasniti činjenicu da države koje neprijateljski gledaju na EU i Rusiju, danas ulažu velike napore kako bi doprinijeli ‘ukrupnjavanju azijskih unija’, osim željom za stvaranjem animoziteta i povoda za nove ratove.

A gdje je haos i rat, tu je nedvojbeno i London. Stvaranje  Azijske infrastrukturno-investicione banke nije moglo proći bez Britanije, iako je zvanični Washington pokazao rezervu spram ovog poteza.

Na sastanku za potpisivanje Memoranduma o razumijevanju za stvaranje banke, održanom u Pekingu 24. oktobra 2014. godine, sudjelovalo je dvadesetak zemalja Azije, uključujući Indiju (Commonwealth), Tajland, Indoneziju, Singapur (Commonwealth) i Kazahstan, ali i neke zemlje koje tradicionalno zaziru od Kine, poput Vijetnama i Filipina, no tada nije bilo Australije (Commonwealth)  i Južne Koreje, iako su izrazile interes za pristupanje AIIB-u. Već tada su mediji pisali „kako Kina stvara konkurenciju Svjetskoj banci“, što znači da MMF-u s jedne strane nudi da Kinu prizna kao međunarodnog financijskog međunarodnog faktora, a s druge upozorava kako novi međunarodni financijski okvir može stvoriti i sama.  Odluka Velike Britanije da se pridruži AIIB-u kao zemalja osnivač – prva zapadna zemlja nakon Novog Zelanda (Commonwealth) – izazvala je pravu lančanu reakciju i val proširenja koji je iznenadio i samu Kinu.

17. marta 2015. su i Francuska, Njemačka i Italija službeno zatražile ulaz u banku, a u sljedeća dva tjedna, koliko je ostalo da se prijave zemlje utemeljitelji AIIB-a, banci su se pridružili Rusija, Brazil, Južna Afrika (Commonwealth), Švicarska, Iran, Izrael, Španjolska i Poljska (tradicionalni britansko-američki saveznik), kao i skandinavska petorka. Čak su Australija i Južna Koreja, zemlje koje su u početku popustile pred američkim pritiskom, revidirale svoje pozicije i ušle u banku. Jedini ključni američki saveznici koji su izabrali da ostanu izvan ove institucije su Kanada i Japan. Danas je u ovu banku uključena 61 država-ulagač.

Banka je inače osnovana radi finansiranja programa, poznatijeg i pod nazivom „One Belt,One Road“, kojeg je u martu  2015.  prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente, kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“(MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Evrope. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Evropu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su spremni  na milionska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama novog puta svile.  Sve navedeno govori kako će nakon realizacije ovog projekta SAD i Velika Britanija postati nevažne i ekonomski izolovane zemlje. Zbog ovoe činjenice London nije mogao ostati po strani te se uključio u projekat, ali ne kako bi ga unaprijedio.

Ako znamo da su okosnica novih azijskih unija i banaka britanske bivše (i sadašnje) kolonije te članice Commonwealtha, a Britanija se pojavljuje kao suosnivač AIIB-a, ne trebamo ni sumnjati da se iza svega krije novi mračni scenarij. Po svemu sudeći, znajući da se sama ne može nositi ni sa jednom većom državom ili unijom, Velika Britanija, odnosno londonski establishment čiji su krakovi razgranati i u Washingtonu, smatra da je najbolje da se unutar Azije obračunaju velike sile, što će neminovno dovesti do uplitanja Rusije koja je dobro ‘načeta’ ekonomskim sankcijama i umjetnim snižavanjem cijena nafte.

Rezultat takvog scenarija ujedno bi značio i pad Njemačke, odnosno EU, koja je tradicionalno oslonjena na Rusiju, ali i Vatikana te bilo kakve nove inicijative jedinstva između Evrope i Rusije. Naravno, resursima najizdašniji predjeli Sibira bili bi podijeljeni među članicama anglo-američke unije i tako bi bio uspostavljen ‘novi svjetski poredak’, odnosno zadržao bi se stari ‘britanski poredak’.

Na koncu, zašto su svjetski moćnici Aziju popunili atomskim bombama i posijali ‘vječna neprijateljstva’ među tamošnjim narodima, ako ne da bi vladali haosom i prijetili bilo kojoj državi ili uniji koja pokuša podignuti glavu. Klasičan primjer stalnog generiranja sukoba na azijskom tlu predstavljaju trvenja između tri nuklearne sile Indije, Kine i Pakistana, koja mogu imati presudan utjecaj na oblikovanje budućnosti svijeta.

Bildergebnis für britain empire
Britansko carstvo/Ilustracija

Suprotstavljene zemlje, Indija i Pakistan, primljene u Šangajsku organizaciju

Britanski kolonijalni pečat, pored ideološkog i praktičnog kastinskog feudalizma koji se ogleda u vladavini privilegovane kaste (oko 3% populacije), odlikuju i nejasno postavljene granice između novonastalih država nakon povlačenja imperije, gdje se kasnije uvijek mogu generirati sukobi i mržnja, a tako zavedenim narodima se vlada bez većih problema vlada. Takve države su Indija i Pakistan, na koje se uvijek može igrati ako se želi destabilizovati Kina.

Indija je prošlog mjeseca postala punopravna članica Šangajske organizacije za suradnju (SCO), završavajući administrativni proces koji je započela prije dvije godine. Članstvo Indije u SCO-u najavio je predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbayev, koji je također pozdravio Pakistan kao novog člana u organizaciji. “Indija i Pakistan sada su članovi SCO-a. To je vrlo važan trenutak za nas”, rekao je predsjednik Nazarbajev, zaključivši dvogodišnji proces pridruživanja. New Delhi je pristupio skupu od 38 sporazuma koji pokrivaju niz aktivnosti Indije u organizaciji. Svečanost prijema, međutim, dolazi u pozadini indijske i pakistanske napetosti zbog prekograničnog terorizma i indijskih prigovora na kinesku inicijativu o autoputu koji prolazi kroz teritorije za koje Indija tvrdi da su njene.

Indija i Pakistan nisu dobili članstvo 2005. zbog razlika u mišljenju između Rusije i Kine, dvije vodeće sile u organizaciji. Rusija se zalagala za punopravno članstvo Indije, dok je Kina favorizirala Pakistan zbog sličnih razloga. Posljednjih godina, Rusija i Kina su se kao odgovor na agresivno i konfrontirajuće stajalište Londona i Washingtona i dogovorili otvoriti put Indiji i Pakistanu da postanu punopravni članovi organizacije.

Modi i Trump/Foto: Agencije

Indija – saveznik SAD-a u obračunu sa Kinom?

Dok Velika Britanija navodno stoji uz Kinu, Sjedinjene Države intenzivirale su napore da integriraju Indiju u svoje vojno-strateške planove protiv Kine i pod Modijevom vlašću učinkovito pretvorile Indiju u vodeću državu u Washingtonovim ratnim pripremama protiv Pekinga. Premijer Narendra Modi sve je više prelazio na američku stranu po pitanju teritorijalnih sporova u Južnoj Kini, da bi prošlog augusta, Indija  pristala otvoriti svoje baze američkoj vojsci.

“Indija je najveća demokracija na svijetu, te je prirodni saveznik SAD-a. Ako glasate za mene, onda ćemo biti najbolji prijatelji. Ostvarit ćemo velike trgovinske poslove između dvije zemlje. Mi namjeravamo obaviti veliki posao s Indijom” – rekao je novoizabrani predsjednik SAD-a na predizbornom sastanku s indijskom zajednicom u državi New Jersey.

Iako se Trumpova administracija priprema za Kinu, SAD-u će biti potrebna Indija za suprotstavljanje sve većem utjecaju Pekinga u svijetu, smatraju vodeći američki analitičari. Opisujući Indiju kao “ključni komad slagalice” za SAD, Atlantsko vijeće je pozvalo Trumpovu administraciju da veze s New Delhijom označi kao prioritetne.

“S obzirom na napredak koji je Kina postigla i ekonomski i vojno, SAD će morati kanalizirati znatna sredstva kako bi potvrdile svoje globalno i regionalno prvenstvo ” Atlantsko vijeće, vrh američkog think-tank-a, objavilo je knjigu “Transformacija Indije od balansirajuće do vodeće sile“ neposredno prije posjete premijera Narendre Modija Bijeloj kući.

“Da bi  Indija ostala ključni komad u slagalici  SAD-a, predsjednik (Donald) Trump će morati osigurati da Indija ne bude samo regionalni predstavnik za ravnotežu između Pekinga i snaga u regiji, već glavni prioritet za američku vanjsku politiku pod Trumpom“, stoji u dokumentu koji izradila Manish Tewari Bharat Gopalaswamy, ravnateljica Južnoazijskog Centra Atlantskog vijeća.

“Trebat će više inicijativa i napora od Washingtona da se osigura jačanje odnosa Između Indije i SAD. Inicijativa za stabilnost Azije i Pacifika koju je predložio senator John McCain mogla bi biti jedan učinkovit način da signalizira namjere Sjedinjenih Država prema Indiji “, rekla je. Predloženi iznos od 7,5 milijardi dolara, ukoliko bude odobren, mogao bi biti polazna tačka za daljnji angažman Indije i SAD-a u narednim godinama.

Pakistan i Kina reagirali su na bližu saradnju između SAD-a i Indije dodatno konsolidirajući svoje desetljećima dugo političko, gospodarsko i vojno partnerstvo. Indija se nada da će njezino članstvo u SCO omogućiti da unaprijedi svoje geo-političke ambicije u širem azijskom području, a osobito joj je važan siguran pristup energetskoj srednjoj Aziji. “Pridruživanje SCO-u je niska cijena inicijative za povećanje indijskog utjecaja u središnjoj Aziji”, komentirao je Constantino Xavier, kolega iz Carnegie Indije. Podupirući indijsko članstvo, Peking želi proširiti vlastite interese u Južnoj Aziji i oslabiti američko-indijske veze.

Bez obzira na njihovo punopravno članstvo u SCO-u, nema znakova de-eskalacije ratnih napetosti između Indije i Pakistana. Modi i njegov pakistanski kolega Nawaz Sharif nisu održali nikakav bilateralni razgovor tokom summita i ceremonije pristupanja organizaciji. Njihov jedini sastanak bio je kratki susret u čelnom salonu uvečer prije samita koncerta i banketa. Oni su navodno samo “razmjenjivali pozdrave” dok je Modi ‘upitao za  zdravlje Sharifa i njegove obitelji’.

Iako je indijski premijer kazao kako njegova zemlja u potpunosti podržava “povezanost” među zemljama članicama SCO-a, inzistirao je na tome da se “suverenitet i regionalni integritet moraju poštivati, dok su inkluzija i održivost ključni.” Ove su primjedbe bili značajne, s obzirom da je samo nekoliko sedmica ranije Indija bojkotirala kineski samit ‘Jedan pojas, jedan put’ (OBOR), zbog pitanja “suverenosti”. Naime, privredni koridor između Kine i Pakistana vrijedan 46 milijardi dolara (CPEC), koji je dio OBOR-a, prolazi kroz pakistanski Kashmir za kojeg Indija još uvijek tvrdi da je njen.

Modijeva referenca na “poštivanje suvereniteta” pokazuje da se unatoč članstvu u SCO-u, Indija i dalje protivi CPEC-u i projektu OBOR-a. New Dehli, u skladu s dnevnim redom Washingtona, zabrinut je zbog toga što će ti projekti znatno povećati kinesko geopolitičko djelovanje u Južnoj Aziji i Euroaziji, općenito, te potaknuti razvoj pakistanske privrede.

McMahanova linija na indijsko -kineskoj granici

Eksplozivne granice nakon odlaska Britanije – rat Indije i Kine zbog ‘McMahanove linije’

Korijeni neprijateljstava između Kine i Indije sa jedne strane, ali i Indije i Pakistana sa druge strane sežu daleko u prošlost kada su ovim predjelima vladali britanski imperijalisti, ali su intenzivirani početkom i sredinom prošlog stoljeća. Vjerovali ili ne, spor je nastao zbog ‘jedne linije’ oko koje se i danas lome koplja na Indijskom potkontinentu.

McMahonova linija je granična linija između sjeveroistočne Indije i Tibeta koju je predložio Henry MacMahon na Konvenciji u Simli 1914. godine, što su Tibetanci i kineska vlada smatrali nevažećim dokumentom. To je faktička granica između Kine i Indije, iako se njezino pravno stanje osporava od strane kineske vlade.

Crta je dobila ime po Henryju McMahonu, stranom tajniku britanske Indije i glavnim pregovaraču konvencije u Simli. Potpisali su ga McMahon i Lonchen Satra u ime tibetanske vlade. Prostire se na 850 milja od Butana na zapadu do 160 milja (260 km) istočno od velikog zavoja rijeke Brahmaputre na istoku, uglavnom uz vrh Himalaja. Simla (zajedno s McMahonovom linijom) prvobitno je odbijena od strane vlade Indije kao nespojiva s anglo-ruskom konvencijom iz 1907, ali je kasnije prihvaćena. Indija ju danas smatra kao legalnu nacionalnu granicu , ali Kina odbacuje i konvenciju iz Simle i McMahonovu liniju tvrdeći da Tibet tada nije bio suverena država i stoga nije imao moć zaključiti ugovore. Kineske mape stoga prikazuju oko 65.000 kvadratnih kilometara (25.000 četvornih kilometara) teritorija južno od crte u sklopu Autonomne regije Tibeta, poznatog kao Južni Tibet u Kini.

Prije 1959., 14. Dalai Lama nije priznavao Indijsku suverenost nad Južnim Tibetom, uključujući Tawang. Godine 2003., rekao je da je “Arunachal Pradesh zapravo bio dio Tibeta”. Međutim, u januaru 2007, on je rekao da su i tibetanska vlada i Britanija priznale McMahonovu liniju iz 1914. godine. 2008. godine, rekao je da je “Arunachal Pradesh bio dio Indije po ugovoru kojeg su potpisali tibetanski i britanski predstavnici”

Najpoznatiji indijsko-kineski rat vođen je  1962. godine kada je Indija sa svojim trupama umarširala u ovu teritoriju visoko u istočnim Himalajima na koju je pravo polagala Kina. Peking je tada poručio da će “Indiju naučiti lekciju”. Tako je i bilo.

Pokretne planinske snage kineske vojske brzo su završile sa indijskim snagama – kao što su to učinile s američkim postrojbama u Koreji 1950. Indijci su bili poraženi, a kineska narodna oslobodilačka vojska ušla je duboko u indijsku provinciju  Arunachal Pradesha i stajala pred assamskim poljima čaja, nedaleko od Kalkute. Zadovoljan svojom ‘lekcijom’, predsjednik Mao naredio je svojim vojnicima da se povuku. Ponosna je Indija bila ponižena i duboko šokirana. Od tada, Indija je unaprijedila svoje snage u regiji na više od tri vojna zbora od 100.000 planinskih vojnika, potpomognutih bazama na visokim nadmorskim visinama i mrežom novih cesta i opskrbnih skladišta.

Od tada, slabo označene granice ostale su napete. Indija tvrdi da su njena dva zapadna teritorija Kine Aksai Chin i dio Kashmira, kojeg je Pakistan dao Kini kako bi omogućio povezivanje cestom Tibeta s kineskim Xinjiangom.

Kina tvrdi da je većina indijskog Arunachal Pradesha na istočnom kraju himalajske granice, uz liniju McMahon ustvari njen teritorij. Indija je navodno prihvatila kinesko zauzimanja Tibeta iz 1950. godine, ali istovremeno podržava anti-kineske skupine posvećene oslobađanju planinskog kraljevstva. Istodobno, Indija je tiho istaknula kontrolu nad još dva himalajska planinska kraljevstva, Butan i Sikkim. Ova zemlja, također, sve veći broj kineskih baza na Tibetu vidi kao krajnju opasnost, jer kineske zračne, raketne i obaviještaje baze sa Tibeta stalno motre goleme ravnice Indije.

Indijski vođa, Jawaharlal Nehru, jednom je prigovorio povodom ove opasnosti kineskom premijeru Chou Enlai. Chou se nasmijao i kazao: “Ako bih htio uništiti Indiju, doveo bih 100 miliona Kineza do ruba tibetanske visoravni i naredio im da mokre nizbrdo. Time bi vas poslali u Indijski ocean.”

Tibet kontrolira većinu glavnih voda velikih Indijskih rijeka. Delhi se dugo bojao da bi Kina jednog dana mogla napraviti brane i odvesti svoje vode u suhe zapadne pokrajine Kine.

Podjela Kašmira/Foto: Agencije

‘Kašmir’ uzrok svih indijsko-pakistanskih sukoba

Postoje i drugi ozbiljni potencijalni sukobi u ovoj regiji. Indijski stari neprijatelj, Pakistan, s kojim se borila u četiri rata, je saveznik Kine. U januaru 1947. godine, Indija je dobila nezavisnost od Britanske imperije. Pod očitim pritiskom Muslimanske lige odlučeno je da se stvori ne jedna već dve države: Indija i Pakistan. Kada su određene okvirne granice odlučeno je da neke polu-autonomne oblasti mogu same da odluče o svojoj sudbini. Najduže su odlučivale 3 kneževine među koje spada i Kašmir.

U Kašmiru je vladar bio hinduista, a većina stanovništva su bili muslimani. Vladar Kašmira je odugovlačio sa odlukom, vjerovatno se nadajući da će da dobije nazavisnost ili barem autonomiju. Kada su sjevernu granicu Kašmira prešla naoružana muslimanska plemena, maharadža je to nazvao invazijom i zamolio Indiju za pomoć. Nekoliko dana kasnije kada je potpisan dokument o priključenju Kašmira Indiji, indijska vojska je došla na teritoriju Kašmira. Pakistan je protestovao protiv toga i do danas nije priznao Kašmir za dio Indije.

Godine 1948. ustanovljena je linija prekida vatre koja je podelila Kašmir na sjevernu, pakistansku i južnu, indijsku polovinu. Između 1965. i 1971. nastali su novi indijsko-pakistanski konflikti. Za vrijeme tih konflikata Indija je izvojevala značajnu pobjedu na istoku Pakistana, tj. na terenu današnjeg Bangladeša. U Kašmiru je rat trajao sve do 1972. godine, kada je Indija vratila Pakistanu oduzete teritorije.

Tadašnji predsjednik vlade Indije Indira Gandi izrazila je punu solidarnost i podršku vlade Indije bangladeškoj borbi za oslobođenje od Pakistana. U isto vrijeme SAD pomažu i šalju oružje i opremu Pakistanu. Indira Gandi je lansirala diplomatsku ofanzivu u Evropi i uspjela je spriječiti da Francuska i Velika Britanija podrže pokušaje propakistanskih rezolucija u Vijeću sigurnosti OUN-a. Indira Gandi je 9. augusta 1971. sklopila 20-godišnji ugovor o prijateljstvu i saradnji sa SSSR-om, što je šokiralo SAD. Taj ugovor sa Sovjetskim Savezom je sprječavao i saveznika Pakistana Kinu da se uključi u konflikt.

Kakva je bila uloga Josipa Broza Tita i ondašnje Jugoslavije u konfliktu ‘dva Pakistana’ najbolje svjedoči inicijativa tamošnje vlade, da 2010. godine na dan nezavisnosti Bangladeša posebna odlikovanja posthumno dobiju Indira Ghandi i J.B.Tito, te tada još uvijek živi Fidel Castro. Vjeruje se da je u okretanju Indije tadašnjem SSSR-u ključnu ulogu odigrao jugoslovenski predsjednik koji je zajedno sa indijskim liderom Nehruom bio jedan od osnivača ‘Pokreta nesvrstanih’.

Peking i danas naoružava Pakistan koji kao i Indija ima vlastiti program nuklearnog oružja. Indijsko-pakistanski rat na podijeljenom Kašmiru ili indijska intervencija u rascjepkanom Pakistanu ili Afganistanu mogli bi uvući Kinu u sukob. Nova luka u zapadnom Pakistanu u Gwadaru dovest  će Kinu na Arapsko more. Treba li napominjati da Indijci već grade svoju luku na iranskim obalama, budući da Pakistan onemogućava slobodan protok gasa i roba iz Irana u Indiju, dvije prijateljske zemlje.

Burma (danas Mianmar) koja se nalazi na indijskom neugodnom istočnom boku, naseljenom plemenskim ustanicima, duboko  brine Delhi. Strateška Burma brzo postaje važna kineska baza. Nova cesta povezuje Kinu s Burmom i pruža kineskoj mornarici jako potrebnu luku na Andamskom moru, a time i pristup Indijskom oceanu.

Indija vjeruje da ju Kina pokušava strateški zaokružiti. Na zapadu Pakistanom; na sjeveru Tibetom; na istoku Burmom, a na jugu, Kina je zauzeta pridobijanjem Šri Lanke.

Unatoč milionima u ljudstvu i nuklearnom oružju, Indiju sve više zabrinjava rast Kine. Indijci dobro znaju da Kina očekuje poslušnost od svojih susjeda. Čak i mali granični sukob između ta dva diva mogao bi upaliti osigurač širokog i vrlo zastrašujućeg sukoba. Borba za naftu i plin nudi dovoljno uzroka za još više sukoba u Središnjoj Aziji, pa čak i Zaljevu, gdje su donedavno vladala američka pravila igre. 

Dakle, London i Washington već imaju dovoljno nemirnu južnu granicu Kine. Na istoku imaju nepredvidivu nuklearnu Sjevernu Koreju, ali i svoju koloniju Južnu Koreju te Japan. Kina nije ostavljena na miru ni na moru. Sporovi se vode oko nekoliko ostoka. U Istočnom kineskom moru su to otoci Diaoju, kako ih nazivaju Kinezi, ili Senkaku, kako se zovu na japanskom jeziku, dok su u Južnom kineskom moru to arhipelazi Spratly i Paracel, ili Nanša i Ksiša, kako ih Kinezi zovu izbjegavajući konotaciju imperijalne povijesti (Richard Spratly bio je britanski pomorac koji je u prvoj polovici 19. stoljeća oplovio ovaj arhipelag, dok su Paracelima ime nadjenuli Portugalci označavajući, zapravo, svojom rječju “parcel” niz hridi potopljenih u plitko more).

Sa druge strane, odnosi Kine i Rusije,  čine se sve boljim. Barem tako izgleda dok gledamo nasmijana lica Putina i Xi Jinpinga. Međutim, brojke su neumoljive. Prema njima, glavni ekonomski partneri Kine su SAD, ali i EU. Pored toga poluprazan ruski Istok oduvijek je bio kineski nedosanjani san, pa je moguće da Washington i London na koncu zaigraju i na tu kartu.

Ruski istok primamljiv za Kinu/Foto: Agencije

Rusija uvijek jednim okom posmatra Kinu

Rusija uvijek jednim okom gleda na moćnog azijskog zmaja Kinu, koja je u američko-engleskim  strategijama ‘pripitomljavanja ruskog medvjeda’ postavljena kao ključi igrač. Trenutno Rusija i Kina se ponašaju kao saveznici. Međutim, nikada ne znamo kada će i Kina pored ekonomskih okupacija i ratova, odlučiti se i na strateške vojne intervencije, a svi znamo kuda bi eventualno Kinezi mogli krenuti po nove teritorije. Podsjećamo da je svjetska javnost prije nekoliko godina ostala šokirana saznavši da kineski učenici na časovima historije uče kako je Sibir okupirana kineska oblast.

Postoji staro rusko strahovanje da će ogromna masa Kineza jednoga dana pohrliti na njihov istok i okupirati ga pukom silinom svoga mnoštva, a možda i vojnom silom. Da Kremlj nije potpuno načisto oko toga šta da misli dokazuje i odluka od prije nekoliko godina da se dva nova nosača helikoptera klase Mistral stave u službu Pacifičke flote.

To što je Kina stidljivo podržala Moskvu u krimskoj krizi, to što su dio Šangajske organizacije za saradnju (tzv. Šangajski pakt), to što su dio BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika), sve to ništa na kraju krajeva ne znači: Vladivostok je od Moskve udaljen koliko i New York od Berlina, a od Pekinga?

Sa jedne strane u ruskom Dalekoistočnom federalnom distriktu živi šest miliona ljudi, u Sibirskom federalnom distriktu 20, a sa zbijene kineske strane granice 111 miliona. Rusi u pozadini imaju još samo 115 miliona, dok Kinezi imaju 1,3 milijarde. Treba imati i u vidu da su ruske regije sjeverno od reke Amur i istočno od kineskih provincija Đilin i Hejlungđang skoro 200 godina smatrane kineskim teritorijama po Nerčinskom sporazumu, prije nego što su Rusi 1860. prekršili dogovor i anektirali ih. Kao da sve to nije dovoljno, mnoge od etničkih republika u sastavu RF, a koje bi mogle da slijede put Krima nalaze se upravo u ova dva distrikta. Ukratko, Rusija sa jedne strane ima ogromno prostranstvo ali ne i ljude na njemu, dok na drugoj strani granice Kina ima višak stanovništva na jako maloj površini.

Premda to samo po sebi ne mora ništa da znači, sirovinama bogata ruska sjeverna Azija preduzimljivim i uvijek na pokret spremnim Kinezima nudi obilje privrednih mogućnosti, zbog čega ogroman broj njih što legalno što nelegalno već naseljava ove krajeve Ruske Federacije. Procjena iz 2009. godine je bila da ih ima oko pola miliona, ali sada je ta cifra svakako višestruko veća.

Trgovinska razmjena između ove dvije zemlje ide na preko 70 milijardi dolara godišnje: Rusi uglavnom kupuju jeftine proizvode, prodaju sirovine poput nafte, gasa, metala, uglja i drveta. Tradicionalno veliki ruski izvoz oružja Kini jenjava u posljednje vrijeme pošto Peking razvija svoje sopstveno sofisticirano naoružanje, a pritom i kopira rusko. Primjera radi, Su-27 Kinezi proizvode kao J-11, a Su-33 kao J-15, zbog čega su Rusi ogorčeni.

Veliko je pitanje u kom će se pravcu razvijati veze između dva azijska giganta, ali nijedan scenario nije nemoguć. Možda će biti veliki saveznici, a možda Kinezi samo čekaju povoljan trenutak da promijene stranu. Ponajviše zbog toga što su Kini ekonomske i bezbjednosne veze sa SAD i Evropom važnije nego one sa Rusijom, jer gro njihovog izvoza ide na Zapad; ako budu mogli besplatno da uzmu ono što im Rusi danas skupo prodaju, pitanje je koliko će ovaj savez trajati.

Za razliku od 60-70 milijardi dolara razmjene sa Rusijom, robna razmjena SAD-a s Kinom u 2016. godini iznosila je 648,2 milijarde dolara. Na izvoz SAD-a u Kinu otpada 169,3 milijarde dolara, a na uvoz 478,9 milijardi dolara. Deficit robne razmjene SAD-a s Kinom iznosio je 309,6 milijardi dolara u 2016. godini.

Sa druge strane, američke brige zbog “ruske prijetnje” su glavni razlog koji je doveo do uspona Kine, piše u svom članku za South China Morning Post kolumnist Robert Boxwell. Nedavno preminuli Zbigniew Brzezinski, koji je bio savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjedniku Jimmyu Carteru, 1978. godine je radio na završnoj fazi “normalizacije” diplomatskih odnosa s Kinom. Taj je proces sedam godina ranije pod predsjednikom Richardom Nixonom započeo još jedan savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger,  koji je u to vrijeme održao tajni sastanak s kineskim premijerom Zhou Enlaiom. Kao što je navedeno u članku, “slučajno” su dva najutjecajnija savjetnika koja su pozivala na čvršće veze s Kinom bili imigranti iz Evrope, iz koje su pobjegli zbog Drugog svjetskog rata. Brzezinski je došao iz Poljske, a Kissinger iz Njemačke, a obojica su na svoje utjecajne položaje došli s “prtljagom gađenja” prema Sovjetskom Savezu.

Sve u svemu, Trumpova antikineska retorika sa kojom je došao na vlast po svemu sudeći ne znači ništa, ukoliko dvije najveće globalne ekonomije ovako zavise jedna od druge. SAD će se teško umiješati u otvoreni konflikt sa Kinom, ali da će nahuškati na nju Indiju, Vijetnam, Japan, Južnu Koreju – to sigurno hoće.

Međutim, historija nas uči kako ekonomski i vojni konflikti anglo-američke koalicije sa njihovim suparnicima nekako uvijek  završe ‘vojnom invazijom na Rusiju’Jer, sjetimo se Napoleona koji je objavio rat Britancima pa završio u invaziji na Moskvu. Sjetimo se Hitlera koji objavljuje rat Londonu, pa opet završi u invaziji na Moskvu. Pogledajmo današnji ‘savez dva medvjeda’ koji praktično znači objavu rata anglo-saksonskoj sferi utjecaja, pa ćemo vidjeti zašto su glave mete destabilizacije Berlin i Moskva. Zbog toga Moskva treba biti oprezna jer svaki veći Azijski konflikt između Kine i Indije, ili nekog drugog neprijatelja, nekako bi se vjerovatno okrenuo i protiv Rusije.

Zapadni Balkan/Ilustracija

Današnje iluzije o mogućoj neutralnosti Balkana

I na kraju, uvidjevši da i danas svjedočimo blokovskoj podjeli svijeta, koja od nas zahtijeva da odaberemo stranu, i sam sam shvatio kako su priče o mogućoj vojnoj ili političkoj neutralnosti država, a pogotovo onih proisteklih iz bivše Jugoslavije čista iluzija. Moram priznati da sam se dugo zanosio ovom idejom, ali nakon ozbiljnijeg promišljanja shvatio sam sljedeće.

Iluzorno je očekivati u sadašnjem trenutku da balkanske države budu neutralne, ne samo zbog toga što smo mi danas tek nekoliko nebitnih ‘banana republika’, nego i zbog činjenice da su se i druge okolnosti promijenile. Lider ondašnje Jugoslavije, neprevaziđeni Josip Broz Tito bio je jedan od pobjednika Drugog svjetskog rata. Imao je snage i političke mudrosti reći Staljinu ‘ne’ kada su ga se svi ostali pribojavali, te je uz sve to lično učestvovao u vojnim operacijama oslobodilačke borbe jugoslovenskih partizana kao vojnik i zapovijednik i na osnovu svega toga stekao harizmu neustrašivog borca, pragmatičnog političara i vrhunskog državnika. Iz tog liderskog potencijala nastao je kasnije i Pokret nesvrstanih za kojim je krenuo ‘i Istok i Zapad’, premda mu je parola bila ‘ni Istok, ni Zapad’.

Kao ilustraciju Titove moći u skupštini sigurnosti UN-a možemo navesti činjenicu da je kroz pokret nesvrstanih Tito u ‘svom džepu’ držao 118 glasova članica Pokreta. Ukoliko znamo da današnja Skupština UN-a ima 193 članice, a tokom 60-tih i 70-tih prošlog stoljeća imala je manje, shvatit ćemo da je Tito imao gotovo dvotrećinsku većinu u Skupštini UN-a. Nijedna odluka, pa na koncu ni budžet ove institucije nisu mogli proći bez ovih glasova. Zbog toga su već početkom septembra i oktobra Tita opsijedali vodeći svjetski političari i diplomati kako bi osigurali većinu za budžet UN-a, na šta bi Tito redovno odgovarao da će ‘vidjeti šta može uraditi’. Na konstataciju da Titu pored toliko država članica pokreta nesvrstanih ne treba ni vojska, Tito je kazao: ‘Ako ne hranim svoju, hranit ću tuđu vojsku’, čime je još jednom samo potvrdio stav Pokreta nesvrstanih koji se fokusirao na nacionalne borbe za nezavisnost, iskorenjivanja siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. 

Pokret nesvrstanih/ Foto Wikipedia

Dakle, mi danas nemamo lidera takvog kapaciteta. Druga stvar, iako to neki pokušavaju napraviti, danas nemamo ni Hladnog rata, Željezne zavjese niti Sovjetskog saveza. U periodu kada su postojala dva snažna bloka, treći glas je bio sasvim logičan i prirodan. Danas se na globalnoj sceni odvija višeslojna polarizacija u kojoj pored Washingtona (i Londona) više ne možemo zaobići ni Brisel, Moskvu, Peking ili New Delhi. Situacija se dodatno usložnjava, a mi smo kao države i narodi sve manji i beznačajniji, dok je geostrateški prostor Balkana i dalje zanimljiv.

Stoga je i pitanje kome se balkanski prostor na koncu može prikloniti suvišno. Sastavni smo dio Evrope, njene kulture i tradicije pa je logično da nam je Brisel najbližiU vojnom smislu, teško je i zamisliti da će bilo koja balkanska država moći opstati izvan NATO-a, pa čak i ako on u skorijoj budućnosti evoluira u Evropsku vojsku i to je opet sasvim razumna opcija za naše države. Jaka Evropska unija sa zajedničkom monetarnom, sigurnosnom i vanjskom politikom garant je stabilnosti, jer ‘samostalni’ ostanak na vjetrometini velikih sila i vojno-političkih blokova bio bi naročito koban za naše zemlje i narode.

O tome kako su stvorene Kraljevina i socijalistička Jugoslavija, u kakvim su odnosima bili  Churchil, kralj Aleksandar i Ataturk, oko čega se nisu mogli sporazumijeti Tito i Staljin, te šta londonsko političko naslijeđe donosi našoj regiji u sadašnjem trenutku i kakav je odgovor Berlina na cjelokupnu situaciju možete pročitati u narednom dijelu analize.

 

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

Komentarion this Post

  1. Baš sveobuhvatna analiza. Ne mogu ni zamisliti koliki trud stoji iza ovoga. Svaka čast i unaprijed se radujem sljedećem poglavlju.

    Reply
  1. […] SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (V): Izazovi multipolarnog svijeta i pot… […]

Komentiraj