Ne prođe skoro nijedan dan, pogotovo u posljednje vrijeme, otkako se pojavila priča o navodnoj njemačkoj inicijativi za građanskim uređenjem BiH, da se u javnosti ne pojavi glas neke zvijezde hrvatske desnice koja ospe drvlje i kamenje po svim domaćim i inostranim intelektualcima koji se usude braniti koncept građanske države.
Najnoviji takav istup imao je Ivo Lučić, historičar i današnja intelektualna zvijezda hrvatske nacionalističke desnice, a nekadašnji osnivač i prvi čovjek SIS-a, obavještajne službe HVO-a.
Lučić je sa stranica Večernjeg lista osuo paljbu po nekadašnjem gradonačelniku Mostara Safetu Oručeviću i Centru za mir i multietničku saradnju iz Mostara optuživši ih da dovođenjem stranih diplomata na mostarski Stari most i dodjelom Povelje mira pokušavaju jednostrano predstaviti rat u Mostaru i Hercegovini.
Lučiću posebno smeta tabla s natpisom „Don’t forget 93“ na Starom mostu, te što se povelja zove Mimar mira, jer prema njemu, turska riječ mimar u nazivu asocira ujedno i na opredijeljenost prema Turskoj.
Nema nikakve sumnje da bi Lučić bio najsretniji kada bi građani Mostara suprotno tabli „Don’t forget 93“ zaboravili najtežu godinu u historiji grada kada su vojnici HVO-a, čiji je pripadnik bio i sam profesor Lučić, inače general HVO-a, potpomognuti HV-om, krenuli u rušenje Mostara, a vrhunac je bilo rušenje simbola grada Starog mosta kada je i srušen u novembru 1993. godine.
Zahvaljujući jedinicama HVO-a, slika Mostara je potpuno izmijenjena. Istočna obala rijeke Neretve je tih dana potpuno sravnjena sa zemljom, dok je sa zapadne protjerano sve što se nije uklapalo u HDZ-ovski pogled na svijet, promijenjena su imena svih ulica, pa čak i onih ulica koje su nosile imena istaknutih hrvatskih velikana da bi bila zamijenjena imenima Pavelićevih istomišljenika poput Mile Budaka ili Jure Francetića.
Od tada pa sve do danas, svako onaj ko se usudi javno podići glas protiv politike utemeljene na zločinu i logorima Dretelju i Heliodromu, biva proglašen bošnjačkim unitaristom, komunistom, jugoslovenom, titoistom, crvenim banditom i drugim imenima.
Lučić je posebno ogorčen na bivšeg hrvatskog predsjednika Stipu Mesića i njegov odnos prema BiH. Prvi razlog je taj što je upravo dolaskom Mesića na čelo Hrvatske Lučić prestao s radom u obavještajnoj službi, a drugi razlog je taj što Mesić nikada nije imao dilemu šta se dešavalo u ratnim godinama u BiH.
Mesić se nikada nije libio da javno kaže šta je sve hrvatski državni vrh radio na podjeli BiH, posebno u dogovoru sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem.
Ivo Lučić bio je jedan od glavnih ljudi HVO-a i blizak prijatelj i saradnik Franje Tuđmana i hrvatskog ministra odbrane Gojka Šuška u vrijeme najvećih zločina nad Bošnjacima Hercegovine, u vrijeme kada hrvatski i herceg-bosanski vojni i politički vrh nije ni krio da želi tadašnju tzv. Heceg-Bosnu pripojiti Hrvatskoj.
O ratnoj i poratnoj ulozi SIS-a pisala je i poznata hrvatska novinarka Jasna Babić u knjizi „Urota Blaškić“ gdje se opisuje kako je ta tajna služba radila čak i protiv pojedinih oficira HVO-a koji nisu imali blagonaklonost političkog vrha.
Profesora, historičara, generala i nekadašnjeg Tuđmanovog špijuna, možda je najbolje opisao ugledni mostarski historičar Dragan Markovina, čija porodica je također morala napustiti Mostar tokom rata, jer se nije uklapala u HDZ-ov opis pravog Hrvata.
„Čitav problem Ive Lučića i njemu sličnih je, da se ne lažemo i ne umotavamo u celofan, u tome što je plemenita vizija Maksa Luburića, jednako kao i nešto blaža varijanta Franje Tuđmana, doživjela potpuni krah i sad bi on sve dao da to nije tako.
Lučić pripada onom posebnom soju ljudi kojima pojedinačne ljudske sudbine ništa ne znače. Sav je posvećen cilju. Domovini, krvi i tlu.
Tu je tzv. humano (ako ide) odnosno nehumano (ako ne ide) preseljenje ljudi iz njihovih domova sasvim normalno. Bitan je jedino teritorij i ništa drugo. Ne postoji za Lučića individua, slobodan razvoj pojedinca kojega bi recimo isključivo zanimala (jedina istinska) duhovna sloboda.
Ne, nego lijepo, zapišat ćemo ovaj komad zemlje; dovde Mi Hrvati, odavde balije. Napravit ćemo poneku karaulu, a vrijedi razmislit da u skoroj budućnosti ove pogane iz miješanih brakova i ostale nacionalne izdajnike negdje interniramo. Možda opet u Dretelj, tamo je već postavljena infrastruktura“, opisao je Lučića Markovina.
Umjesto što sa stranica dnevnih listova i javnih tribina širom Hercegovine drži moralne lekcije neistomišljenicima, historičar Lučić bi trebao javno progovoriti i o svojoj a i ratnoj ulozi službe na čijem čelu je bio.
Kao nekadašnji prvi policajac Hercegovine, a kasnije i vodeći čovjek obavještajne službe HVO-a u vrijeme najvećih zločina, nema sumnje, da bi general Lučić imao mnogo toga za reći.
Prije svega, Odjelu Tužilaštva Bosne i Hercegovine za ratne zločine.
(Global CIR/NAP)
