PUŠENJE JE DANAS SUBVERZIVNA AKTIVNOST: To je gest neprihvatanja čitave jedne ideologije i prkošenja sistemu novog svjetskog uniformisanja i upodobljavanja

Danas se cigareta, bar kada je holivudska produkcija u pitanju, može vidjeti jedino u rukama pojedinih negativaca. Broj pušača se na Zapadu u ogromnoj mjeri smanjio, cijene duhana i odvratnost slika na paklicama su povećane, ali ljudi i dalje puše. Stvari su otišle tako daleko da je u Britaniji ozbiljno bio razmatran prijedlog da se svima rođenim nakon 2000. godine zabrani kupovina cigareta, doživotno.

Hoće li ljudi prestati da umiru onog trenutka kada na svijetu ne bude nijedne duhanske kompanije? Iako nikada nije više brinuo o svom zdravlju nego danas, čovjek je ipak jedno iracionalno biće, koje ne prihvata dobre razloge i zdravu logiku tako često. Uostalom, pušenje danas jednostavno nije u trendu i nema onu konotaciju koju je imalo u zlatnom dobu Holivuda.

Onaj Hemfri Bogart u nama odavno je ugasio svoju posljednju cigaretu ne zato što mu je stalo do njegovog zdravlja nego zato što se od urbanog muškarca očekuje da se ponaša kao da sa neobičnom odgovornošću pristupa svojim zdravim životnim navikama. On pliva ili džogira, ne voli masnu hranu i ne pije aperitiv prije ručka dok se jelo hladi, zna da nabroji bar pet marki muških šampona i posjeduje svoju vlastitu pincetu.

Ali ne puši.

Ako to i čini, bar dvadeset puta je neuspješno pokušao da ostavi cigarete i shvatio je da je ta neprestana borba protiv svoje navike svojevrstan stil života koji treba biti ozbiljno uziman u obzir u savremenom svijetu. U svakom slučaju, osjeća se kao da radi nešto što ne bi smio, nešto što štrči u savršenom skladu njegovih urednih životnih navika.

Kako danas doživljavamo pušače?

Šta danas pokušava da kaže drugima čovjek koji pali cigaretu? Pa, pogledamo li cijene cigareta na Zapadu posljednjih decenija, najprije to da njegov budžet ima još jedan ozbiljan izdatak. Ali i mnogo više od toga.

Odrasli smo i to je značilo da smo prihvatili svijet kakav jeste, ma koliko nam se to malo svidjelo. Zasuli su nas pravilima kako da se ponašamo, šta da govorimo, kako da mislimo ako želimo da budemo prihvaćeni i napravili smo toliko kompromisa.

Nije jedini, ali cigareta u ustima, uprkos svoj antipropagandi, jeste način da prije svega pred sobom prkosno pokažemo da smo zadržali ono malo slobode koju smo imali kada smo kao djeca, oko logorske vatre ili u nekom urbanom skrovištu između zgrada, maštali o tome kako će moćna i silna biti naša budućnost. Tada smo se borili za slobodu odraslih koja nije ni postojala.

Kao Malarme nekada, mnogi današnji pušači ne žele da posmatraju svijet drugačije nego kroz oblak dima.

Sve u svemu, niko ne spori štetnost duhana. Problem sa kojim bi, ipak, morali da se suoče svi dobronamerni agenti novih ideologija zdravlja i nestarenja, kojima je vitalna dugovječnost vrijednost nad vrijednostima, jeste činjenica da ljudima nije dovoljno objasniti šta je za njih dobro pa da oni istog trenutka to krenu i da čine.

Žan Pol Sartr i Alber Kami promišljali su život na jedan drugačiji način nego što je to pozitivistička perspektiva zdravlja koja funkcioniše u sprezi sa ideologijom (ili, zašto ne, industrijom) ljepote.

Cigareta = Sloboda

Previše se olahko zaboravlja da je cigareta dugo u historiji bila simbol slobode: za generacije, za pojedince, pa i za čitave narode. Onog trenutka kada je Kenedi zabranio uvoz cigara iz Kube svi nesimpatizeri Amerike širom svijeta počeli su pušiti kubanske tompuze.

U Francuskoj, prije, poslije i za vrijeme Drugog svjetskog rata pušenje cigareta, ne samo nacionalnih brendova kao što je Gauloises nego i ostalih, bilo je čin rodoljublja. Naravno, razlog za to bio je u tome što je u susjednoj Njemačkoj jedna od prvih Hitlerovih objava nakon stupanja na vlast bila ta da je prestao da puši i zatim poveo prvu antipušačku kampanju modernog doba.

Međutim, i u samoj Francuskoj, kao i širom svijeta, u decenijama poslije rata borba protiv pušenja je uzela maha pa su na kraju uklonjene cigarete sa slika Sartra i Kamija koje su se nalazile na njihovim poštanskim markama, kao što su i Amerikanci izbrisali cigaretu iz ruke Pola Makartnija sa reizdanja albuma Abbey Road.

Historijska istina u jednom trenutku morala se povući pred interesima dobronamjerne (ako takvih uopšte ima) propagande koja se služi metodama opisanim u djelima još jednog čuvenog pušača, Džordža Orvela.

Danilo Kiš, i sam žrtva bolesti izazvane pušenjem, govorio je da je pisac kao mašina, a da mašina mora da se dimi dok radi. Tomas Man je pisao kako bi dan bez duhanskog dima za njega bio vrhunac bljutavosti i da bi takav dan radije proveo u krevetu. Riječi ovih velikana bile bi nepodobne u savremenom kontekstu vrijednosti.

Popularna serija Mad Men (Muškarci sa Menhetna) nalazila se na udaru kritika zato što se u njoj svuda i u svakom trenutku puši i pije viski. Ta se slika nimalo ne razlikuje od pravog stanja stvari na Menhetnu šezdesetih godina. Ali ono što je nekada bila stvarnost sada nije poželjno čak ni u svijetu televizijske serije.

Danas su upravo Francuzi ti koji kao da su se prvi otrijeznili od svojih snova o izgradnji zdravog društva po svaku cijenu i prestali sa prepravljanjem historije. Prisjetivši se svete tradicije slobode koja se njeguje u ovoj državi morali su priznati da u takvim metodama borbe protiv pušenja ima nečega što previše nalikuje autoritarnim režimima.

Međutim, ljudima širom planete, nepušačima, kao da nimalo ne smetaju fašizoidne torture kojima su danas izloženi pušači.

Pušenje kao demonizovani čin

Duhanski dim toliko je demonizovan da se svi nalaze u kolektivnom histeričnom strahu i zaboravljaju na obzire i poštovanje prema ljudima sa cigaretom. Uvučeni u jednu opsesivnu borbu za zdravlje, ljudi su zaboravili svoju osnovnu građansku dužnost da budu svjesni opasnosti koju svaki oblik terora većine nad manjinom sa sobom nosi.

Šta je to u nama što nas je dovelo u situaciju da sa iskrenim podozrenjem gledamo na prijatelja koji sjedajući za naš sto vadi iz džepa paklu cigareta? Bez ikakvih unutrašnjih kolebanja ljudi su počeli posmatrati pušače sa uvrjedljivim neodobravanjem koje doživljavaju kao svoju dužnost u novom poretku stvari.

Trenutak u kom povlačimo dugi dim tokom razgovora jeste trenutak kada kupujemo vrijeme da nađemo prave riječi i odgovor na pitanje na koje odgovor ne znamo. Danas je, ipak, gotovo nezamislivo da to još neko čini sa mirnom saviješću. Čovjek koji pali cigaretu osjeća se prečesto kao dijete koje skida šlag sa ukrašene torte dok niko ne gleda i spremno je da bude ukoreno zbog toga.

Zato je pušenje danas krajnje subverzivna aktivnost. To je gest neprihvatanja čitave jedne ideologije i prkošenja sistemu novog svjetskog uniformisanja i upodobljavanja.

Sa paklica nas posmatraju upozorenja na sve opasnosti koje pušenje sa sobom nosi i slike razorenih unutrašnjih organa. Prkošenje takvim savjetima nesumnjivo izluđuje pravovjerne utilitariste, ali uz malo neophodne mašte još se mogu razumijeti oni malobrojni za koje su cigarete pitanje identiteta i jednog sasvim legitimnog životnog stava.

Život bez duhanskog dima možda će zaista biti realnost neke nove generacije koja će u njoj pronaći jedinstvena životna zadovoljstva. Do tada, lijepo je vjerovati da je čovjek još uvijek gospodar svoje sudbine i kreator svoje sreće, ma kako se nespretno i neodgovorno putem ka njenom ostvarenju kretao.

 

(Global CIR/Byka/Preuzeto sa Kultivišise)

  1. […] POLITIČARI I DUHAN: Dok su Hitler i Musolini prezirali pušenje, pobjednici u Drugom svjetskom ratu se nisu odvajali od cigara! PUŠENJE JE DANAS SUBVERZIVNA AKTIVNOST: To je gest neprihvatanja čitave jedne ideologije i prkoše… […]

Komentiraj