SARAJEVO NEPOSREDNO POSLIJE ‘DAYTONA’! Marc Capelle: “Nema problema” kako kažu Sarajke

Marc Capelle nekadašnji upravitelj Više novinarske škole u Lilleu koji je radio i za francusko ministarstvo vanjskih poslova, a trenutno u Parizu radi na usavršavanju profesionalnih novinara, upravo je kod pariskog izdavača “Fauves” objavio knjigu “Nema problema, kako one kažu” /Nema problema comme elles disent/. Djelo je izašlo u digitalnom izdanju 2013. godine,  zahvaljujući kuci “Nomadski Gal” pod nazivom “Sarajke”. Aktualna verzija je sadržajnija i kompletnija.

Susreli smo autora  koji je upoznao bh. prijestolnicu 1996. u kojoj je stalno boravio izmedju 2000. i 2003. godine, u pariskom odjelu škole iz Lille-a, smještenom u 15 gradskom okrugu, u blizini općine.

-Na početku trećeg milenijuma žene su vladale gradom – tvrdi pisac. Bilo ih je, očito, vise i poput Amazonki su se hvatale u koštac sa mnoštvom zapreka i teškoća, ponavljajući od jutra do mraka – ‘Nema problema’. Često izgovarana izreka me nadahnula posvetiti im djelo što je, napokon, ugledalo svjetlost dana u kompletnoj verziji, koju sam odavno zamislio. Bio sam u gradu radi aktivnosti Škole novinarstava koju je sa nama pokrenuo Zoran Udovičič, aktualni urednik Media Centra, koja se ugaslia prošlog desetljeća, radi nedostatka sredstava.

Piše: Džana Mujadžić

Živjeti u Sarajevu je poseban dogđaj za stranca sa zapadne strane Starog kontinenta, pošto je grad simbol europske povijesti i različitih uticaja. U to vrijeme, prije više od desetljece i pol, bilo je krcato strancima: vojnicima, različitim “humanitarcima”, znatiželjnicima i avanturistima koje su Sarajke hrabro podnosile, slušajući njihova tumačenja svog osobnog postojanja, budućnosti grada, odolijevajući različitim ponašanjima, pokušajima zavođenja, dobro znajući kako svaki od njih ima djevojku, ženu ili vjerenicu u zemlji iz koje dolazi. Žene sa kojima sam se druzio ili ih susretao su tada bile stare izmedju 25 ili 30 godina, nisu bile udane i često su izlazile same. To im nije smetalo misliti na sretniju budućnost i planirati rođenje naslijednika, isto kao i prisustvo čovjeka njihovog života. Istina bile su svjesne da bez neophodnih materijalnih sredstava sve neće biti kako su planirale. Divio sam se njihovoj odlučnosti, nadarenosti, upornosti, hrabrosti, neiscrpnoj volji za normalnim postojanjem, iako nista nije bilo određeno i stalno, u njihovom načinu postojanja.

Azra, Meliha, Dunja, Amra, Lejla su zamišljene ličnosti ali su nadahnute istinskim stanovnicama Sarajeva. Mala Elma koju sam opisao kao 12 godišnjakinju, što se zove Belma danas je apotekarica od 27 godina. Lejla je Spahiceva kćerka, a za lik zgodne, vitke i plavokose, ali nesretne Dunje, kojoj je geler unistio trbuh sam se također nadahnuo pravom osobom. Kada vide ožiljke svi muškarci je napuštaju.

Profesor Capelle je veoma zainteresiran za eventualni prijevod na slavenske jezike, ali kada  mu se objasni kako  Sarajke neće biti zadovoljne njegovim opisima njihovog izgleda, posebno kada ističe blijed način kopiranja mode i svjetskih trendova ili njihovu beznadežnu potragu za pratiteljima i dečkima među sunarodnicima koji im nisu po ukusu. Isto kao i podvlačenje tuzne stvarnosti  da su mnogi zauvijek otišli, bez povratka ili umrli, prihvata rizik i spreman je objasniti svoje razumijevanje njihove potrage za srećom i uspjehom.

Sarajevo pocetkom 2000 godina. Daytonski sporazum , potpisan u studenom 1995 .je okončao međuetničke bitke i organizirao poslijeratni period. Međunarodna zajednica je stavila grad pod svoju kontrolu isto kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Svaku večer se ponavlja isto. Mladi i stari se sastanu oko 18 sati u ulici Ferhadija i   ruku pod ruku, šetaju po jedinoj pješačkoj ulici. Počinje u austro-ugarskom dijelu grada, pored Vječne vatre što podsjeća na oslobodjenje grada 1945 godine, ostvareno od strane jugoslavenskih trupa, pružajući se do fontane i džamije trga Basčaršija, dva koraka udaljenog od Velike Biblioteke koju su Srbi unistili 1992.

Vise od navike, svakodnevna šetnja je društvena obaveza. Ritual. Dođe se vidjeti i biti viđen. Susreću se susjedi, kolege iz razreda ili posla, jučerasnji prijatelji i današnji neprijatelji. Zakaže se sastanak na početku ulice i ponekad fiksira broj zajedničkih đirova. Mlađi ne broje korake i marširaju, često, do polovice noći.

Svake večeri ćete ih se zasigurno sresti. Lijepe i ponosne, odlaze i dolaze slijeđene muškim pogledima. Zovu se Lejla, Amra, Dunja, Zehra ili Azra. Imaju 25 ili 30 godina. Nisu stare ali im je djetinstvo umrlo za vrijeme ratnih godina. Danas se njihovo postojanje događa između osmijeha i uzdaha.

Ima i onih koje su otišle. Zauvijek ili privremeno. U Minhen, Grac, Anver ili  Pariz. Lako se prepoznaju. Kažu uvijek – Nema problema. Govore o vremenu, čekaju proljeće, pričajući kako je nekada bilo u Sarajevu…

 

 

(Global CIR/Džana Mujadžić)

 

 

Komentiraj