STJEPAN KLJUJIĆ ZA GLOBAL CIR POVODOM DANA DRŽAVNOSTI BiH (II) Rekao sam hrvatskoj emigraciji: ‘Ja ne znam slušati pa je svejedno da li ćete me na kraju likvidirati vi ili jugoslovenski agenti’

Danas smo povodom 25. novembra – Dana državnosti BiH imali čast i zadovoljstvo razgovarati sa članom ratnog Predsjedništva RBiH Stjepanom Kljujićem. Učesnik i svjedok ključnih događaja devedesetih ispričao nam je kako je osnovan HDZ BiH, kada se razišao sa Franjom Tuđmanom i kakve su se igre vodile oko BiH između političkog vrha Srbije i Hrvatske.

Stjepan Kljujić (Sarajevo, 19. 12. 1939.) je hrvatski i bosanskohercegovački novinar, političar, pisac i ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Studirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 1965. do 1971. radio kao novinar u Oslobođenju, a potom je iz Sarajeva dopisnik zagrebačkog Vjesnika. U periodu od 1990. do 1992. godine predsjednik HDZ-a BiH, a nakon odlaska iz te stranke osnivač i predsjednik Republikanske stranke BiH – Republikanci BiH. Kasnije prelazi u Socijaldemokratsku uniju. Živi i radi u Sarajevu.

STJEPAN KLJUJIĆ ZA GLOBAL CIR POVODOM DANA DRŽAVNOSTI BiH (I): Poslije ‘Karađorđeva’, najsramnijeg akta u hrvatskoj historiji, otrovali su me u Širokom Brijegu, a KOS je spojio Karadžića i Bobana

 

Global CIR: Da li je Tuđman od Vas tražio da sarađujete sa Karadžićem i da napravite neki

Razgovarao: Amel Jašarević

‘dogovor’ sa srpskim liderima u BiH?

Kljujić: Nije odmah. Pazite, ovako je bilo. Karadžić ode u Beograd i kaže Miloševiću: ‘Ma slušaj, onaj Stjepan samo sa Alijom’, a onda Milošević kaže Franji: ‘Onaj tvoj Kljujić samo sa Muslimanima’. A ja kažem Karadžiću, ti si seljak, primitivac ne voliš Bosnu, nemoj raditi prtotiv BiH i odmah ćemo biti prijatelji.

Karađorđevo je međutim tragedija hrvatskoga naroda. Rekao sam Tuđmanu da je mogao otići u Pećku patrijaršiju, niko mu ne bi zamjerio, ali Karđorđevo…Vi ste mlad čovjek, ali trebate znati da je 1972. godine bio sastanak jugoslavenskog političkog vrha u Karađorđevu kada su likvidirani Mika Tripalo, Savka Dapčević, Pero Pirkelj, Haramija, pa je to išlo na niže stupnjeve, pa su u Zagrebu pohapšeni Vlado Gotovac, braća Veselica, pa je likvidiran Baletić, glavni urednik Vijesnika, a ja sam u Sarajevu ostao bez posla.

Borio sma se za ravnopravnost jezika, a ovdje je na Filozofskom bio agresivni srpski klan, čak su i na arabistici postavili nekog Jankovića šefa. A Vuković je doveo ovdje jednog asistenta, seljačića malog, Novicu Petkovića, ali ga je zaposlio kao lektora u Oslobođenju. I sad ja napišem nogometna utakmica a on meni prekriži i napiše fudbalska. Pa sam mu objašnjavao, ako ćemo koristiti ‘football’, onda trebamo za košarku koristiti ‘basketball’, a za odbojku ‘wolleyball’. Odem potom u štampariju, a bio sam dobar sa grafičarima, i zamolim da mi promijene onaj red i ujutru u Oslobođenju izađe ‘nogometna’. E taj Novica je danas potpredsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti. Dakle, sve je bilo programirano.

Kada je Vlado Gotovac napisao da je izbačen najbolji novinar u BiH sa posla, po mene je dolazila i emigracija, a ja sam im rekao da ‘ne slušam’, a ništa drugo osim pisanja ne znam raditi. Oni su mi rekli ‘pa takvi nam trebaju’. Rekoh ‘Ja ne znam slušati pa je sve jedno da li ćete me na kraju likvidirati vi ili jugoslovenski agenti’.

Global CIR: Kako ste izbjegli ‘dogovor sa srpskim predstavnicima’ i rekli Franji Tuđmanu ‘ne’?

Kljujić: Fino sam rekao. Imao sam jasne stavove, BiH je nezavisna država. Ja sam iz bolnice, devet dana sam bio u beznadežnom stanju, deseti sam sjeo i napisao Franji Tuđmanu: ‘Priznajte BiH i time skinite hipoteku sa sebe da ju i vi dijelite.’  A on je pročitao pismo i kazao: ‘On će mene učiti politici’.

Tuđman nije bio političar. On jeste za Hrvatsku napravio sve, ali platili su bosanski Hrvati. A odnos Hrvata u BiH je bio takav, da je 83% živjelo na teritoriji Bosne, a samo 17% u Hercegovini. I on je odlučio žrtvovati ova 83%. Pazite, Hrvati su bili najbrojniji u Banjoj Luci 30.000, Bošnjaka je bilo oko 29.000. Trebalo je to protjerati. Iz Šamca, Broda i sl.

I sad kada vi to pogledate, on je imao to svoje zacrtano i vjerovao je Miloševiću. A Milošević je bio inteligentna baraba koji je jedno govorio, a drugo radio. Tuđman je žrtvovao bosanske Hrvate, doveo je Hercegovce, oni su se napljačkali, došli u Zagreb vičući ‘ja sam Hrvat’, što ja nikad nisam radio’ i to se zove ‘barbarski patriotizam’.

Međutim, nije samo Franjo kriv. Kriv je i Alija Izetbegović. Znate, oni se nešto dogovore, onda Alija dođe u Sarajevo, pa kaže: ‘Gospodine predsjedniče, moji se ne slažu.’  Kaže ‘Ja nisam pravi predsjednik kao Vi.  Ja imam Mahmutčehajića, Čengića, Silajdžića, imam Behmena.’ I jednoga dana njemu Franjo kaže: ‘Gosp. Izetbegoviću, vi se morate uozbiljiti. Kada nešto dogovorite, morate to poštivati’. I ja sam u tim trenucima branio Aliju, da mu nije lako, da ima jako teške ljude oko sebe. Međutim, Franjo se definitivno odlučio za Miloševića.

Global CIR: Koje je to godine bilo?

Kljujić: To je bilo duže vremena. Onda mu je obećao Posavinu, a pošto je Franjo oficir i drži do svoje riječi u Daytonu mu je dao Posavinu.

A nas u Daytonu nije predstavljala država BiH, jer država je razorena 1992.  kada je srušen Ustav. Tog trenutka je Alija sebi produžio predsjedanje. Jer pazite, danas Čović ne može ništa potpisati u ime BiH bez saglasnosti ostala dva člana. Takav je Ustav i ranije bio, međutim Alija je preuzeo svu vlast i počinje diferencijacija. Nemoj Stjepana, nemoj Mikulića nemoj Doku, a KOS je ubacio u naše redove svoje najbolje kadrove.

Global CIR: Ko su bili ti ljudi?

Kljujić: Jako ih je mnogo bilo. U Ministarstvu odbrane Jerko ministar na desetom katu, a tamo u nekoj kancelariji Mujezinović i nešto šapće. A u Ministarstvu odbrane svi telefoni su bili dvojni jer je svak svakoga prisluškivao i u vremenu komunizma. I mene Jerko zovne i mi sad slušamo kako Mujezinović govori sa pretpostavljenim u Beogradu gdje mu kažu: ‘Dobro si ovo uradio što se tiče policije i teritorijalne odbrane, nastavi i strpi se. Eto nas za sedam dana.’ Njegovo je kodno ime bilo Josip.

I ja sa Jerkom odem kod Alije i znate kako se završilo? Alija otjera Jerka Doku, a zadrži Mujezinovića. A danas je Mujezinović jedan od najbogatijih ljudi, proizvodi ovu municiju sa Alispahićem. Dakle, erozija državnosti je bila i iznutra, ne samo s vana.

Global CIR: Kakvu ste političku i drugu cijenu platili zbog ovih postupaka i da li ste o ovome i ranije govorili?

Kljujić: Platio sam ogromnu cijenu. Platio sam u Zagrebu, ali i u Sarajevu. Ovdje sam najviše platio. Jer kada je Alija napravio sporazum sa Lagumdžijom i ostavio mu sve zgrade komunističke partije, SDP je postao materijalna sila i onda je dovodio ljude koji slušaju Lagumdžiju. Lagumdžija je jedan netalentiran čovjek, i druga stvar – razorio je građansku opciju.

Nacionalne stranke recimo ne valjaju, pa šta je alternativa? Građanska opcija. SDP je bio vođa te opcije i sad vi imate situaciju da oni uzimaju samo ljude koji slušaju, SDA hoće da bude multinacionalna pa uzmu jednog dr. Jurišića, pa gospođu Sakić, Desnicu Radivojevića, Silajdžić uzme Gavru Grahovca. Sve su to bili  ljudi koji su bili ubačeni i radili svoj posao i danas se smiju našim građanima jer su se napljačkali i šta njih briga, ali to je jedna duga priča…

Global CIR: Kako iz današnje perspektive gledate na 2. Maj 1992. i bitku za Predsjedništvo. Tada ste odigrali jednu od ključnih, historijskih uloga?

Kljujić: Pazite, agresija je dugo planirana. Ključni momenat je oduzimanje oružja teritorijalnoj odbrani. Pazite, Josip Broz je primijetio da od 1971. kada su došli Ljubičić, pa Kadijević, pa Mamula, da je armija bila očiščena. U vrhu su ostali samo Crnogorci, Makedonci i Srbi. I ona je bila jednovjerska armija. Onda je Armija među Bošnjacima istočne Bosne i Sandžaka izvršila agitaciju da idu u vojne škole, i to je bilo tada atraktivno zanimanje. Dobijete dobar posao, posao za ženu, stan, zimovanje, ljetovanje i sl. Tada se pojavila ta naša grupa ovih naših generala ovdje koji su odamdesetih ušli u to.

I oni su mislili, kada su oduzeli oružje, a to su uradili samo u BiH i Hrvatskoj. U Hrvatskoj su to mogli jer su tamo tada upravljali Stanko Stojičević, Baltić, Dragosavac, Mikelić, Milica Radojičević, direktor televizije Knežević i sl. Međutim, Slovenci nisu dali. Jer su Slovenci uvijek bili prvo Slovenci, pa Jugosloveni pa internacionalci.

I oni su mislili kada su nas razoružali da će samo ušetati u grad. Međutim, pokazalo se jedan grad ne može tako pokoriti jer su ljudi u patikama, sa običnim naoružanjem – Dedo Šišić je napravio neku bazuku od rore neke pa je pogodio onaj tenk kad je prešao Skenderiju, a oni, kukavice, vratili se.

Drugi maj je spas Bosne i Hercegovine zbog načina samoodbrane koja je bila fantastična i spontana. To nije bilo organizovano. A druga je stvar šta znači uhapsiti predsjednika pa poslije mu ograničiti slobodu kretanja.

Global CIR: Vi ste tada izrazili punu lojalnost Aliji Izetbegoviću javno na televiziji sa gosp. Ganićem?

Kljujić: Pa kako da ne. Ja sam bio najveći prijatelj Aliji Izetbegoviću. To što je on mene proganjao, što me je smijenio sa pozicije predsjednika komisije za ratne zločine, predsjednika Olimpijskog komiteta jer nisam dao nekoj braći što su ‘držali tunel’ da privatizuju Zetru za certifikate zajedno sa nekim Šajom pa da svaki drugi dan tamo dovode Torabija.

Ja sam žrtva, ali ja sam ponosan na to, jer ja nisam nikome mogao klimati glavom. I nema potrebe za tim. Ja sam bio politički zreo čovjek, takav sam i danas. E onda su oni počeli tražiti alternativu. Pazite svi danas očekuju presudu Prliću, a šta će onda ovi naši Bošnjaci koji su ljubili Prlića ovdje 1994.

J…o Stjepana Kljujića. Prlić je pravi. Oslobođenje piše kakav je to gospodin. A Prlić je bio ucijenjen tada i morao slušati ove naše Bošnjake. Oni su grlili Prlića, nisu Stjepana Kljujića ili Bogića Bogićevića.

Ne treba mene niko grliti, ali te greške unutrašnje…Znate komunisti su imali divne sintagme – vanjski i unutrašnji neprijatelj. Mi smo savladali vanjskog, ali nismo unutrašnjeg. I druga stvar, objektivne i subjektivne slabosti. Objektivne su bile nepripremljenost za rat, oduzimanje oružja, nevjerica naroda da se to može desti i sl. Subjektivne slabosti su bile u organiziranju.

Ja kažem Aliji Izetbegoviću: ‘Partizani su dobili rat zahvaljujući komandnoj organizaciji  i hijerarhiji u vojsci i policiji.’ A onda on meni kaže: ‘Ne možemo mi Stjepo to.’ Pa onda ‘sine Caco, sine Čelo.’ On nije tražio da se uspostavi sistem, nego da njega slušaju. To su bile strašne greške.

Eto sve kad uzmemo i taj nesretni Dayton. Pa kako to da Federacija, koja je bolji dio BiH i imala je veće potencijale. Pa samo pogledajte Sarajevo. Kako to da sin direktora Energoinvesta ima tolika imanja. Energoinvest je bio jedna svjetska institucija.

Počelo se krasti i od donacija. Svijet je pomogao BiH kao nijednu drugu zemlju u historiji. Vi ste mlad čovjek, pogledajte danas Siriju koja je razorenija od BiH. Vidjet ćete za 20 godina da neće biti obnovljena jer svijet više neće htjeti da daje. Bosni je davao.

I na kraju Amerikanci. Ne znaju oni šta je Bosna, dodijalo im bilo više gledati CNN-u ubojstva i rekli ‘mir’, prislili ih, ovi potpisali. Naši nisu bili pripremljeni i nije imao niko da zastupa državu BiH. Silajdžić se borio za Ustikolinu, a nije se borio za Doboj ili Brod i rafineriju.

I još nešto, posljedice agresije su i danas vidljive, ljudi umiru 20 godina ranije. I što je najvažnije građanska klasa, a to su oni ljudi koji imaju kućni odgoj, obrazovani i pristojni je ostavljena u stranu. Pa intelektualci kopaju kontejnerima, a ovi imaju oblakodere.

Global CIR: Armija RBiH je počela kao multietnička armija i u komandom smislu, ali i u sastavu jedinica. 1994. jedan veći broj članova Predsjedništva BiH je čak zaprijetio ostavkom zbog postrojavanja  7. muslimanske brigade u Zenici. Šta se desilo sa Armijom BiH i kako to objasniti?

Kljujić: Dolazak Arapa kao vojnika u BiH je najveće zlo prema našim muslimanima. Zenica nikada nije do kraja objašnjenja. Znate u Zenici i oko Zenice je bilo dosta ubistava ljudi koji su bili za BiH. Nažalost, dva načelnika policije u Zenici, Mehmedić i Džaferović, su sada poslanici u Parlamentu, a sudi se Mahmuljinu, koji nije komandovao tim ljudima jer su oni bili organizovani samostalno.

I narod je počeo da gubi vjeru jer se multinacionalnost nije očitovala. Znate jedan ‘Knez’, spsoban general, je otpušten i njemu je Delić u lice kazao da ne može biti general u Armiji koja je dominantno muslimanska. A da vam ne pričam na kakav su ga način otjerali. Pozvali ga u Sarajevo, dali mu rješenje da bude vojni ataše u Zagrebu, on otišao kod ambasadorice  Bisere Turković sa papirom i ona kaže da to radno mjesto ne postoji. Čovjek je samo rekao ‘dobro’ i otišao.

Jerka Doku otjerali. Mustafu Hajrulahovića nisu voljeli, smijenili ga pa doveli Karavelića. I to je sve rezultiralo odlaskom ljudi. Ljudi su vidjeli da tu nema perspektive.

Global CIR: Postoji dokument koji su potpisali članovi Predsjedništva u vezi sa događajima u Zenici?

Kljujić: Pa mi smo se borili. Evo jedan primjer. Ovi sada idu, Novalić i Zvizdić, na mostarsko partizansko groblje. I sad kada bi vi to analizirali to je dobro i pozitivno. Što ne odu u Bugojno na partizansko groblje koje je Dževad Mlaćo preoro 1993.godine. Mi na sjednici Predsjedništva formiramo komisiju i Duraković ode tamo i podnese izvještaj. Izvještaj tako težak da je jedno pismo poslao u Njemačku prijatelju putem veze da ima tu dokumentaciju. Preoro groblje, i mi na Predsjedništvu kažemo Aliji, a on nama ‘Nemojte, molim vas sad o tome. Imamo prečeg posla.’ I Mlaćo, ne odgovara, a preorao partizansko multinacionalno groblje.

Pogledajte sahranu Šibera, ko je došao? Ili da nije otišao Novalić i Zvizdić na grob Mustafi Hajrulahoviću. Da ne govorimo o Vinku Šamarliću ili Stjepanu Šiberu. Ne, to je jedna na prvi pogled lukava politika, ali ona ne može pozitivno rezultirati jer BiH može ostati samo kao multinacionalna, demokratska i građanska država. Odnos prema vjeri je Vaša privatna stvar, poštujte, svak ima pravo. Ali paradoks je ovaj, oni što su govorili ‘nema Boga’ sada prvi. E, to je ta nesreća, a sa druge strane izlaz za Bosnu je samo unutrašnja koncentracija naše pameti.

Naši ljudi po svijetu rade a ne mogu ovdje, jer ne mogu doći do izražaja, budući da je kadrovska struktura napravljena tako da su samo nesposobni podobni, a sposobni nisu. Zbog toga, još 50-ak godina ovdje neće biti radosti za građane i nekog normalnog života. Neće Bosnu niko dirati,  ali neće biti uređena.

Global CIR: Mislite da će Bosna ostati netaknuta u međunarodnim previranjima od Brexita, preko dolaska Trumpa, Ukrajinske krize i zaoštravanja odnosa sa Rusijom?

Kljujić: Ti svjetski problemi nadam se neće imati značajnijih reperkusija na BiH. Morate znati da je prva industrija na svijetu vojna industrija, a druga je farmaceutska, jer kada ti raniš čovjeka ili se pokrenu ratovi odmah ide zavoji, injekcije, lijekovi. To dvoje diktira svjetsku politiku.

Global CIR: Gdje je tu mjesto energetskom lobiju?

Kljujić: To je naravno odmah pod ‘b’. Je li otišao Trump u Saudijsku Arabiju? Je li im prodao 400 milijardi dolara oružja? Jel ovaj Erdogan, koji nije nikakve pameti, sada pehlivani između SAD i Rusije, a zna se da od Rusije nikad niko ništa nije dobio. To je tako.

Global CIR: Kako objasniti činjenicu da, prema istraživanjima novinara,  iste strukture KOS-a koje su gospodarile naftno-plinskim lobijem u Jugoslaviji, nemsetano rade i funkcioniraju poslije rata?

Kljujić: Znaš li zašto je to tako? Lako je Poljskoj bilo kad je imala sindikat ‘Solidarnost’. Komunisti su uništili sva cehovska udruženja. Pazi, na Zapadu imaš udruženje frizera, koje traži određene standarde, udruženja mehaničara, udruženja taksista i sl, a kod nas je to sve izvitopereno.

Druga stvar, kada se mijenja režim mora se izvršiti lustracija, a to znači udaljiti sve agente iz prethodnog režima. Kada se mijenja sistem iz socijalizma u kapitalizam treba izvršiti denacionalizaciju, vratiti ljudima ono što je oteto. To nije učinjeno i iz toga proizilaze svi problemi. Jer ne bi jedan Mujezinović mogao egzistirati na ovakav način, mogao bi kao građanin kao radnik, ali ne bi mogao biti ovo što jeste niti ono što je bio. To su zemlje poput Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke odradile i idu naprijed.

Global CIR: Međutim to je Višegradska grupa, koja miriše više na London nego na Brisel?

Kljujić: Da, ali evo i Rumunija i Bugarska, svejedno, idu i one naprijed.

 

 

(Global CIR/Razgovarao: Amel Jašarević)

Komentiraj