DOMAGOJ MARGETIĆ: Mržnja je dominantan čimbenik na Balkanu!

Mržnja je, nažalost, postala glavni, dominantni, ako ne isključivi politički, društveni pa i ljudski faktor (čimbenik, na hrvatskom) na Balkanu.

Gdje god da krenete, u kojoj god od državica ili teritorija da se zaustavite, od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Kosova. Dalje od mržnje niti smo se pomaknuli, niti se mičemo. I to je ono što si takozvani međunarodni stabilizacijski moćnici konstantno ispuštaju iz fokusa. Balkan, to čarobno ali zajebano mjesto, postao je točka mržnje u ovom svijetu u kojem mržnje ionako nije baš da nedostaje.

Mržnja je ovdje determinanta svega.

Svakodnevice. Života. Posla. Politike. Obrazovanja. Kutlure. Sporta.

Gdje god da se okreneš,  nema toliko utjecajnog i moćnog, toliko sveprisutnog faktora kao što je mržnja. Dugo smo čini se izbjegavali, a i sad izbjegavamo to sami sebi priznati. Da mrzimo. Tko zna koga i tko zna što. I tko zna iz kojih razloga. To je postalo potpuno nebitno. Mržnja, čista mržnja postala je imanentna sama po sebi. Kao neki zastrašujući entitet, virtualni, mentalni teritorij na kojem smo svi zarobljeni kao u nekom koncentracijskom logoru.

Ponekad imam osjećaj da je i u koncentracijskim logorima, u kojima sam izgubio dio obitelji, bilo manje mržnje. Nego u ovim današnjim logorima na Balkanu. Kao da netko ovaj prostor toliko dugo i tako uporno želi pretvoriti u čisti koncentrat mržnje. Pa da je okolo kapa u malim, ali otrovnim i opasnim količinama.

Imam osjećaj da bismo sve mi na Balkanu lako i brzo riješili, kad bi nas od svih oslobođenja za koja smo se borili ili se borimo zadnjih desetljeća, došlo do oslobođenja od mržnje. Ako me pitate, to je jedina prava sloboda za koju se trebamo boriti. Jedina sloboda za koju se vrijedi boriti. Kao što je mržnja jedini stvarni neprijatelj protiv kojeg bismo se kao ljudi uopće trebali boriti. Taj zastrašujući mračni entitet.

Mržnja.

Užasno zvuči čak i kad je sam za sebe za radnim stolom izgovorim. Kao prizivanje ultimativnog zla. Mržnja. Užas. Neshvatljivi užas koji nam se nekako, neprimjetno, huljski uvukao pod kožu. Zvjerski. Parazitski. Kao neki praparazit nastao od nekih prazvijeri koje su tko zna kad hodale ovim svijetom. Neko istinsko zlo. Zlo. Koje se nažalost hrani ovdje dominantnim primitivoimom. Ovim društveno općeprihvatljivim. Konvencionalnim. Koji mržnju toliko upristoji da je pretvara u naizgled pripitomljenu životinju, koja tobože ne grize. Pa se i mržnja, uz primitivizam ovdje pretvorila u nešto društveno prihvatljivo.

Predivan je Balkan. Čaroban. Ali začaran. I zajeban.

I ne znam uopće kad smo se stigli tako zamrziti. Kad smo mržnju prihvatili kao društvenu konvenciju na kojoj počivaju svi naši društveni odnosi ovdje. Mržnja je sad prerasla u naš društveni ugovor, sporazum o nama samima, sporazum o ovom teritoriju, sporazum jednih protiv drugih. Ovdje je mržnja, čini se, postala uvjet svega. Ucjena svakoga. Uvjetovanje svakome. I ako ne mrziš, nisi naš. Ako ne mrziš, nisi njihov. Ako ne mrziš, onda si ničiji. A ovo nije prostor koji trpi, koji bi podnosio ničije ljude. Ovdje, baš po tom kodeksu mržnje, nečiji naprosto moraš bit. Ili te neće biti.

Baš to. Kodeks mržnje.

Jedini koji ovdje danas suštinski vrijedi. Prvi i posljednji zakon. Iznad svih zakona. Iznad svakog čovjeka. Iznad svega ljudskog.

Ne mogu više razumjeto toliku uvjetovanost svega mržnjom. Znam, trebalo bi pobjeći. Ali znam, pred mržnjom ne smijemo pobjeći. Svjestan sam, trebalo bi zašutjeti. Ali sam siguran da pred mržnjom ne smijemo zašutjeti, niti šutjeti, niti pristati ikad na šutnju. Pa ma koliko nas malo stvarno ostalo protiv mržnje. Protiv je naprosto moramo biti. To nije niti može, niti smije biti stvar izbora. Čovjek ne smije mržnju stavljati kao izbor. Stvar je toliko jednostavna.

Ovdje se i bratstva na mržnji grade. Kunu se u bratstva po oružju. Umjesto u bratstva po osmijesima. U bratstva po ratu i ratovanjima. Umjesto u bratstva po zaljubljenostima. U bratstva po puškama. Umjesto u bratstva po peru. Zastrašujuća bratstva mržnje preuzela su kontrolu nad ovim prostorom.

A ljudi?! Ljudi su se, izgleda, predali. Pristali na mržnju. Kao na konvenciju po kojoj se ovdje živi. A ja se, eto, niti mogu niti želim predati. I neću se predati. I ne mogu, niti smijem pristati na mržnju. Ja ću nastaviti vjerovati u svijet akriven iza moje čarobne bijeljinske kapije mog djetinjstva. U jednu bajku o drugačijim ljudima i drugačijem prostoru. I drugačijim bratstvima. Nastavit ću vjerovati da se iza te čarobne kapije krije neka drugačija zemlja. I da preko te kapije mržnje više nema. Imam pravo na taj san. I imam pravo da taj san ne predam i ne položim pred ovom ovdje mržnjom. Nikad. Nikome.

Ovo je postao tjeskoban i zatrovan prostor. Klaustrofobičan mržnjom na jedan doista zastrašujući način. Stravičan. Mržnja je toliko ušla u sve i svašta, u svakoga, da je uopće više niti ne primjećujemo. Postala je stravično normalna. Jedno prestrašno stanje stalne mrziteljske agonije iz kojeg se, izgleda, nikako ne možemo trgnuti. Od mržnje se ovdje živi. Na mržnji se preživljava. Na njoj se rađa, ratse i umire. I svi to ignoriramo, a ona postaje jača i veća. I sve mrža. Sve više mrziteljska, a da mi to više niti ne osjetimo.

Ne mogu prihvatiti da živim od mržnje. Ona je ovdje postala gotovo opipljiva. Doslovno zauzima prostor. Zauzima duše. Zauzima zrak. Zauzima ljude. Teritorije je zauzela. Mržnja je ovdje najopasniji okupator i jedini stvarni neprijatelj.

Opasna i čista mržnja.

Glavni i dominantni politički i društveni čimbenik današnjeg Balkana. Kodeks na kojem počivaju svi sadašnji odnosi na ovom prostoru.

Zastrašujuće zar ne?

 

(Global CIR/Piše: Domagoj Margetić)

Komentarion this Post

  1. Istina od rijeci do rijeci

    Reply
  2. Mate Jebach

    Kad hoćeš vidjeti tko je na vlasti i tko diktira cijelu igru, ovdje kod nas mržnje i stalnog osjećaja ugroženosti pogledaj koga se nesmije ni spomenuti. Čak ni ovakvi novinari van sistema. A kod nas se ne smije spomenuti crkvu, islam svakodnevno, pravoslavnu crkvu bez problema, ali kad se govori o ovim temama, mržnji podjeljenosti ratovi i krivci za ratove nitko nikad ne spominje crkvu. Katoličku. Jer ona ući o vjeri kristu dobroti, djevici mariji? Ne jer ona stoji iza mržnje podjela, neprekidnog rata podsjećanja na tuđe grijehe, izmišljenih veličina među vlastitim kriminalcima, izmišljenih žrtava…

    Reply

Komentiraj