KARDINAL BOZANIĆ I EKIPA PROTIV PAPE FRANJE: Ovo je sedam ‘hrvatskih prigovora’ poglavaru rimokatoličke crkve

Hrvatski novinar i teolog Drago Pilsel kaže da je počela ofanziva hrvatskih (nad)biskupa protiv pape Franje da kako bi spriječili približavanje pravoslavlju, a slobodno možemo kazati i islamu. U nastavku vam donosimo sedam ‘hrvatskih  prigovora’ Papi.

Kako navodi, ideja je da privole papu da odustane od, kako kaže, “nepravednoga stava” i konačno odredi datum proglašenja Alojzija Stepinca svetim. Prema riječima Pilsela, plan je da se za to iskoriste dve važne godisnjice – 120 godina od rođenja Stepinca u Krašicu, 8. maja 1898. i 20 godina od kada je proglašen blaženim u Mariji Bistrici, 3. oktobra 1998.  U tekstu za portal Autograf, Pilsel navodi da bi kanonizacija Stepinca pokazala da je pobijeđena ideja mira i pravde među južnoslovenskim narodima.

Napominje da se tako u propovijedi đakovacko-osječkog nadbiskupa Ðure Hranića, na primjer, moglo čuti da je aktuelno odlaganje Stepinčevog proglašenja svetim ”teško prihvatljivo i bolno”, ali da ima” i neke pozitivne učinke: Dodatno istraživanje arhiva dodatno osvetljuje njegov humanitarni rad te njegovo spašavanje Srba, Jevreja, Roma i političkih zatvorenika”. 

Tu se, zatim, navodi Pilsel, otvara čitav niz mogućnosti za laži, pretjerivanja i manipulacija, pa Hranić kaže da se ”toksičnim supstancama, odnosno trovanjem izazvala (Stepinčeva) prevremena smrt” i da je ”sve to (komunistička vlast ) prikrila da se spriječi da blaženi umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, te da ga je (ta ista komunistička vlast) pustila da umre u kućnom pritvoru u svom rodnom Krašicu”. 

Pilsel podseća na svoje ranije tekstove u kojima je, kako kaže, raskrinkao laž da je Stepinac umro nasilnom srmću.  “Stepinac je umro od posljedice jedne vrste raka krvi – policitemije”, naveo je Pilsel uz odsećanje da to ne samo da je izjavio Stepinac po dolasku u Krašić, već da je i njemu lično u nekoliko navrata ponovio Živko Kustić da je “Stepinac iz Lepoglave izašao zdrav” i da su ”u zatvoru sa njim uglavnom dobro postupali”. 

Stepinac je, tvrdi Pilsel, obolio od raka kada je već bio u Krašiću, liječio ga je najbolje što se moglo, ali u župnom dvoru jer Stepinac nije želio da ode u bolnicu u Zagreb.  Stepinac je umro tri mjeseca nakon poslednjeg susreta sa ličnim ljekarom prof. Hauptmanom. Nije mu se moglo više pomoći, piše Pilsel. 

Prema njegovim riječima, najstrašnija optužba Stepinca, a koju ignorišu Hranić, Batelja, Miklenić i “njegov potrčko Bozanić te ostala ekipa, je da se Stepinac i nakon silnih strahota učinjenih protiv Srba, Jevreja, Roma i Hrvata sredinom 1943. glavom i bradom pred papom Piom XII. i dalje zalaže za svetu misiju priznavanja i spašavanja monstruozne tvorevine NDH. 

Sve to, međutim, ne zanima katoličke propagandiste, kaže Pilsel i dodaje da je važno šarmirati nuncija Pinta i izvršiti snažan protivnapad na papu Franju, prikazati ga kao bešćutnog lika koji ne želi duhovno dobro pobožnim katoličkim Hrvatima, bez obzira na to što ti Hrvati katolici, kako kaže, ne daju “pišljiva boba za žrtve genocida ustaša”. 

Vrhunac manipulacija nadbiskupa Hranica se, kako navodi, vidi u rečenici: ”Kardinal Stepinac je danas blaženik, a međunarodna zajednica je komunistički režim, zajedno s nacizmom i fašizmom, ocijenila kao totalitarni zločinački sistem. Iako su njegovi ostaci na našim prostorima još uvijek prisutni, nostalgični, nesposobni za samokritičnost i zato sve glasniji, međutim i oni će izdahnuti nakon što blaženi kardinal Stepinac bude proglašen svetim. Jer, iako je pravda teško dostižna, ona uvek pobjeđuje.” 

Prema Pilselu, nadbiskup Hranić želi da crknu svi kritičari Stepinca i crkvenih manipulativnih radnji.

“Ako je istina da je hrvatsko društvo još uvijek nezdravo jer se ne postiže mir, jer se ne oslobađamo od neprestanog instrumentalizovanja prošlošcu, jer se ne vraća ”zdrav nacionalni ponos”, ne budi nada i ne otvora budućnost, izlaz sigurno nije u izbjegavanju ”mea culpa” i nadbiskupovo sakrivanje iza gromoglasnog Stepinčelog ćutanja pred strahotama ustaša”, naveo je Pilsel.

Osam prigovora Papi Franji

O papi Franji, na izmaku četvrte godine njegova pontifikata, postoje u hrvatskoj (i široj) javnosti podvojena mišljenja. Jedni su njime oduševljeni i kuju ga u zvijezde, drugi su prema njemu rezervirani, ne paše im i pritom čak ne kriju da bi na njegovu mjestu radije vidjeli nekoga drugoga. Imamo pritom jedan paradoks: među onima koji simpatiziraju papu Franju velik je broj ateista, odnosno onih koji ne idu u crkvu i kojima je Crkva, kao zajednica i ustanova, nešto strano. Ili su, štoviše, po nacionalnosti Srbi (tj. po vjeroispovijesti pravoslavni).

To je dosad bilo nezamislivo. Dosad smo uvijek imali obrnutu situaciju (koju smo ujedno smatrali normalnom i logičnom): da papu brane katolici, deklarirani vjernici, a da ga napadaju – ili su prema njemu rezervirani – ateisti, agnostici, Srbi, pravoslavni, protivnici Rimokatoličke crkve… Ova sadašnja situacija apsolutna je inverzija i presedan, dosad nezabilježen u povijesti RKC-a.

Teolog i komunikolog, ujedno i docent na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta “Josip Juraj Strossmayer” u Osijeku, dr. Ivica Šola o Papi je kazao:

Papa Franjo meni nikako ne leži. Ja kao katolik poštujem instituciju papinstva, ona je od ključne važnosti za Crkvu, njezino jedinstvo i polog. Ali jednako tako kao katolik u možda nebitnim stvarima kao što je pitanje stila imam pravo izraziti rezerve. Međutim, nije ovdje riječ samo o stilu nego i o nekim javnim istupima pape Franje o osjetljivim doktrinarnim pitanjima, koja su me, iskreno rečeno, šokirala. Primjerice, govoreći o problematici obitelji, on brojne obitelji, tj. obitelji s mnogo djece, uspoređuje sa zečevima, a jednom je izjavio da ako netko čini po svojoj savjesti, čini dobro. To se od jednoga pape nije moglo očekivati. Jer, osim subjektivnog, a to je savjest, postoji u katoličkom nauku i objektivni moralni zakon, a to je – naravni zakon. Jedno bez drugoga ne ide. Kako da vam kažem, papinstvo je služba, a ne personality. A ta služba ima svoja pravila ponašanja!

U Hrvatskoj (tj. u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, ali i malo šire) postoji nekoliko točaka prijepora kada je riječ o odnosu prema papi Franji. I tumačenju i vrednovanju njegova dosadašnjega rada, na papinskoj funkciji.

Prva i najosjetljivija jest – “slučaj Stepinčeve kanonizacije”. Hrvatski su katolici zbunjeni, ali i frustrirani, time što je papa Franjo stavio bl. Alojzija Stepinca na kanonizacijsku listu čekanja. I pitaju se, u nevjerici, kada će ga, i hoće li ga uopće, proglasiti svetim (a taj se čin, nakon što je Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 1998. Stepinca proglasio blaženim, činio samo formalnošću, odnosno pitanjem trenutka).

7 OZBILJNIH PRIGOVORA FRANJI

1. ODGAĐA STEPINČEVU KANONIZACIJU

2. NE VJERUJE U MEĐUGORSKO ČUDO

3. NIJE “HRVATSKI” PAPA POPUT IVANA PAVLA II.

4. NE SMATRA HRVATE PREDZIĐEM KRŠĆANSTVA

5. CRKVI U HRVATA IMENUJE NOVE, “NEDRŽAVOTVORNE” BISKUPE

6. BLIZAK JE LJEVIČARSKOJ TEOLOGIJI OSLOBOĐENJA

7. OTVOREN JE PREMA MUSLIMANSKIM IZBJEGLICAMA

 

 

(Global CIR)

 

 

 

 

1 Komentaron this Post

  1. Članak se doimlje objektivno. Primjedbe na Papu nisu nisu uobičajene ali ni dovoljno uvjerljive ni iskrene. Priroda primjedbi je ne primjerena značaju katoličke crkve u Hrvatskoj u odnosu na katoličanstvo u svijetu. Za bojati se da crkveni poslenici u Hrvatskoj ovim nastojanjima neće polučiti veći ugled kod vjernika.

    Reply

Komentiraj