ZAŠTO NAM TREBAJU SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE? Nova EU će odrediti sudbinu svijeta

Frustrirani američki državni sekretar Henry Kissinger zajedljivo je  upitao 1977. godine: “Koji telefonski broj da okrenem i da dobijem Europu?” Danas se lahko može doći do Europe, a broj telefona počinje s 011-32-2 – to je Brisel. Europska unija – gospodarski trgovinski blok s povećanim političkim utjecajem – sada govori jasno, u jednom glasu, za cijelu Europu, kada su u pitanju domaća i trgovinska pitanja, ali uskoro i vanjska politika, finansije te sigurnost.

San naših očeva postaje realnost

‘San naših očeva o zajedničkoj evropskoj vojsci se ostvaruje, postao je realnost’, kazala je 23. novembra prošle godine Federika Mogherini, komesar EU za spoljne poslove i sigurnost. Dodala je kako se samo prije šest mjeseci to činilo nemogućim (jer je Britanija bila u Uniji), a kamo li prije 60 godina. ‘Ali kao što je znao kazati Nelson Mendela: Sve izgleda nemoguće, dok to i ne uradiš’, zaključila je Mogherinijeva. Ko zna čitati između redova znat će da izreka borca protiv britanskog aparthejda Nelsona Mendele nije slučajno spomenuta u ovom kontekstu.

Piše: Amel Jašarević

Europska unija je rođena iz ništavila rata, osmišljena da nikada više ne dopusti da rat učini ono što je učinjeno tokom Drugog svjetskog rata. Narodi Europe tada žrtvuju nacionalnu autonomiju za sigurnost bez rata i učinkovitost velike slobodne trgovinske zone. Postepeno bivši su se suparnici (često nevoljko) pretvorili u jedinstvenu zajednicu čiji je moto “jedinstvo u raznolikosti”. Rodila se nova svjetska sila.

Trebalo je niz malih, jedva zamjetljivih, ali i odlučujućih koraka da dođemo do jedinstvene Europe.  Godine 1951. Francuska, Njemačka, Belgija, Luksemburg, Nizozemska i Italija stvorile su Europsku zajednicu za ugalj i čelik, jezgru buduće ujedinjene Europe. Ta je unija pomogla prevladati najveću prepreku održavanju mira u Europi – gospodarsko suparništvo između Francuske i Njemačke. Godine 1957. poduzeti su daljnji koraci s Rimskim ugovorom kojim je osnovana Europska ekonomska zajednica. Njegov je neposredni cilj bio postizanje ekonomske učinkovitosti stvaranjem “Zajedničkog tržišta”, za slobodnu trgovinu po jedinstvenim standardima. U početku predstavljena kao ekonomska koalicija, EEC je dizajnirana da napreduje korak po korak prema većem jedinstvu. Čelnici su predvidjeli dan kada će se nacije probuditi  i povezati u kompleksno i gusto isprepletenu mrežu mreža koju će biti nemoguće razdvojiti ... i Europa će biti jedna.

Godine 1987. stvoren je Europski parlament, divovski korak. U gospodarskim i ekološkim pitanjima, ovo je prvi put da države ne mogu stavljati veto na odluke. ‘Vlada Europe’ dobila je stvarnu moć. Zatim je došlo do pada željezne zavjese 1989. godine, a time i uspona novoosnovane Njemačke, uz svesrdnu pomoć Rusije.

S Ugovorom iz Maastrichta iz 1992. godine, EEZ je postala Europska unija (EU) – sada jasno mnogo više od zone slobodne trgovine. Njezin program: razviti zajedničku valutu (euro, 2002.), zajedničku odbranu i vanjsku politiku te zajednički stav o pravosuđu i ljudskim pravima. U 2004. godini pristupilo joj je 10 novih država, čime je ukupno članstvo bilo 25. Tri godine kasnije, uniji pristupaju Bugarska i Rumunija, a 2013. Hrvatska.

Upravo o ideji ujedinjene Evrope, opoziciji evropskog i američkog sna, te budućnosti EU u 21 stoljeću bit će govora u nastavku članka.

Slikovni rezultat za charles de gaulle speech from 1959 europe from atlantic to ural
Charles de Gaulle/Europa od Atlantika do Urala/ 1959.

Ideja ujedinjene Europe od Hugoa preko De Gaullea do Macrona

George Bush je 2003. godine priredio ručak u Bijeloj kući za Romana Prodija, predsjednika Europske komisije. Prodi, koji je želio impresionirati svog domaćina raskošnošću europskog projekta, počeo je pričati o proširenju Europske unije. Do 2004, istaknuo je, EU će imati 450 milijuna građana i njezin teritorij će se protezati od Atlantika do granica Rusije. “Zvuči poput Rimskog carstva, Romano”, primijetio je tada Bush.

Drugi prisutni su primijetili da je američki predsjednik bio ‘blago satiričan’. Ali g. Bush, savjesno ili ne, dotaknuo je ozbiljnu tačku. Pogon za “europsko jedinstvo” zaista ima duboku historijsku utemeljenost i ona se ne mora vezati za nekadašnje ‘Rimsko carstvo’ (budući da je elita i infrastruktura tog ‘mračnog rimskog carstva’ već odavno preseljena u Veliku Britaniju i SAD). Poslije će ta ista Bushova administracija zajedno sa Velikom Britanijom učiniti sve da ne dođe do usvajanja Europskog ustava 2005., da bi kasnije pomogla da na čelo Francuske, jedine EU nuklearne sile sa pravom veta u VS, dovede Nikolasa Sarkozija.

Međutim, iza promjenjivih saveza među narodima, uvijek su postojali ljudi koji su mislili i pisali tada o ‘utopiji ujedinjene Europe’, iako ih niko nije ozbiljno shvatao do poslije Drugog svjetskog rata.” Radi se o stotinama, pa i hiljadama, filozofa i mislilaca koji su promovirali ideju europskog jedinstva.

Među njima su bili Pierre Dubois, savjetnik kneza Burgundija, koji je 1306. pozvao na europsku federaciju; Immanuel Kant, njemački filozof koji je slavio poziv na “vječni mir”; William Penn, osnivač Pennsylvanije, i rani zastupnik Europskog parlamenta; i Victor Hugo, francuski romaničar iz 19. stoljeća i mnogi drugi.

Ovu veliku tada romantičarsku ideju o Europi, Hugo je po prvi put javno izrazio u uvodnom govoru prvog Mirovnog kongresa održanog u Parizu, 21. augusta 1849. On će imati priliku vratiti se na ovu temu u svojim govorima za vrijeme Mirovnog kongresa iz Lausanne (1869) i Lugana (1872). Hugo, koji se od 1850. godine sve više okreće prema «lijevo», vjerovao je u blagotvornu, oslobađajuću i civilizirajuću moć slobodne trgovine, ali bez odricanja od središnje i normativne vlade, koja je uvijek bila dio  francuske povijesne tradicije. Ipak, ono što bismo trebali nazvati europskim imaginarnim Hugoom razvija se postupno i gradi se na temeljima snage ideje mira. On poziva ujedinjenju Europe 1849. godine u smislu jamstva mira. Ali kasnije ide puno dalje od toga te predviđa jedinstvo država, to jest spajanje povijesnih nacija u veliku europsku.

”Doći će dan kada ćete baciti oružje iz vaših ruku! Doći će dan kada će rat izgledati apsurdan i nemoguć između Pariza i Londona, između St. Petersburga i Berlina, između Beča i Torina, jer bi to bilo nemoguće kao što je danas apsurdno da ratuju Rouen i Amiens, Boston i Filadelfija. Doći će dan kada ćete vi Francuzi, vi Rusi, vi Italijani, vi Englezi, vi Nijemci i svi narodi na kontinentu, a da ne izgubite svoje posebne kvalitete i slavnu individualnost, blisko se spojiti unutar nadređene jedinice i formirat ćete Europsko bratstvo, baš kao što su Normandija, Bretanja, Burgundija, Lorena, Alsacea, sve naše provincije spojene zajedno u Francuskoj…

Doći će dan kada će jedina bitna bitka biti tržišta koja se otvaraju trgovini i umovima koji se otvaraju idejama. Doći će dan kada ćete metke i bombe zamijeniti  glasovima, općim biračkim pravom naroda, časnom arbitražom velikog suverenog senata koji će biti Europi što je parlament u Engleskoj, što je ova zakonodavna skupština u Francuskoj. Doći će dan kada ćemo ostaviti topove u muzejima baš kao što danas prikazujemo instrumente mučenja i zaprepašteni smo što su takve stvari ikad bile moguće…

Doći će dan kada ćemo vidjeti ove dvije ogromne skupine, Sjedinjene Američke Države i Sjedinjene europske države, kako šire ruke preko mora, razmjenjujući svoje proizvode, svoju umjetnosti, svoja naučna dostignuća … […] I do tog dana neće potrajati još 400 godina, jer živimo sve brže.”

Viktor Hugo, Kongres mira, Pariz, 1849.

Još jedan Francuz, velikan ujedinjene Europe, jeste francuski predsjednik Charles de Gaulle. On je još od kraja Drugog svjetskog rata bio politički trn u oku krugovima koji su od Zapadne Europe željeli da naprave još jednu anglo-američku kolonijalnu ispostavu. Njegov govor o Europi od “Atlantika do Urala”, dakle, o Europi koja uključuje Rusiju (ali možda ne i Veliku Britaniju) ključni je za poimanje današnjeg jedinstva Europe. U svom slavnom govoru na Univerzitetu u Strasbourgu 22. novembra 1959. on je izjavio: “Da, to je Europa, od Atlantika do Urala, to je Europa, cijela Europa, koja će odlučiti o sudbini svijeta”.

Zbog ovakvih integracionističkih stavova koje je hrabro i beskompromisno iznosio, istim onim žarom kojim se borio protiv fašizma i nacizma, De Gaulle je mnogo puta bio meta manje ili više nasilnih nasrtaja na život. Pojedini istraživači su pobrojali oko trideset pokušaja atentata. Poslije jednog od pokušaja za koji postoje kredibilni dokazi da je povezan sa angloameričkim obavještajnim mrežama (koje su često uključivale i bivše naciste), kao i da je koordiniran od strane tajnih struktura NATO-a, de Gol je 1966. godine naredio izlazak Francuske iz komandnih struktura NATO-a, kao i izbacivanje sjedišta NATO-a iz Pariza. NATO vrhuška se tada preselila u Brisel gdje se i danas nalazi.

Posljedni otpor francuske spoljne politike “atlantskoj” viziji Europe pružio je predsjednik Žak Širak 2003. godine kada je odbio da dozvoli učešće francuskih trupa u invaziji na Irak. Tada je u politički dominantnim američkim krugovima zavladala tolika anti-francuska histerija da su čak mijenjane i određene riječi. Tako su dva republikanska kongresmena u čijoj ingerenciji je bilo upravljanje menzom Kongresa naredili da se pomfrit koji se inače na engleskom kaže “French fries” preimenuje u “Freedom fries”, a “French toast” u “Freedom toast”. Otkada je, međutim, predsjednik Nikolas Sarkozi vratio Francusku u NATO, “French fries” su trijumfalno vraćeni u meni menze.

Novu značajniju inicijativu o ujedinjenoj Europi pokrenuo je još jedan Francuz, aktuelni predsjednik Emmanuel Macron, koji je postao uzdanica proeuropski orijentiranih snaga diljem kontinenta uz njemačku kancelarku Angelu Merkel, učenicu i nasljednicu neprikosnovenog Helmuta Kohla.

Europa ima ulogu u odnosu na Kinu i SAD, tvrdi Macron, jer Europa nudi ravnotežu “slobode, pravde, pravednosti i digitalnih prava”. U SAD-u, tvrtke imaju toliko slobode da su uništile privatnost svojih građana, a u Kini nitko nema slobodu. U Europi, ravnoteža tih prava “je jedinstvena”, kazao je. ” Ovu ravnotežu između različitih vrijednosti imate samo u Europi”.

Najkontroverzniji dio njegovog govora bio je za “jaču Europu” koja bi imala više političkih, nadnacionalnih ovlasti nad zakonima i poreznim režimima pojedinih zemalja. Nova, ambicioznija Europa bila bi odgovor na prepreke nacionalizmu, kazao je. “Ako želimo izbjeći ovu fragmentaciju svijeta trebamo jaču Europu”. “Mislim da moramo napraviti 10-godišnju strategiju … da Europa postane ekonomska, društvena, zelena, znanstvena i politička sila. To je ono što moramo graditi.”, zaključio je Macron.

Nešto slično je govorila i njemačka kancelarka koja je u sklopu predizborne kampanje otvoreno kazala da EU ne može više računati na američku podršku i da Europa treba uzeti svoju sudbinu u svoje ruke.

Upravo iz Macronovog govora u Davosu mogli bismo izvući osnovne opozicije između ‘europskog i američkog sna’.

 Mike Pence,  Jean-Claude Juncker/ REUTERS/Francois Lenoir

Europski vs američki san

Dakle, današnja Europska unija ima političke predstavnike i vojsku. Parlament EU može donijeti zakone koji nadilaze zakone država članica. Njegov sud ima nadležnost nad građanima EU. Ima jedinstvenu valutu, euro (trenutno se koristi u polovici EU). Zakonodavstvo i uređivanje pitanja kao što su trgovina, obrazovanje i okoliš. Njezini građani mogu slobodno putovati, a na svim pasošima je oznaka unije.

Nova svijest Europe je globalna. Ideja širenja ljudske empatije, a ne nacionalnog teritorija i naglasak na održivosti, miru i skladnosti, ustvari izaziva ideju da se napredak mjeri u materijalnom napretku, kako to još uvijek misle u SAD-u.

Budući da se Europa pojavljuje kao gospodarska i kulturna supersila, postaje jasno da su njena uvjerenja i osobine često 360 stupnjeva različite od Sjedinjenih Država. Američki san naglašava autonomiju, nacionalni ponos i materijalno bogatstvo. U međuvremenu, europska vizija budućnosti naglašava zajednicu, kulturnu raznolikost i kvalitetu života. Dok Amerikanci cijene naporan rad, privatno vlasništvo i jednostranu vanjsku politiku, Europljani prvenstveno traže  slobodno vrijeme, ljudska prava i multilateralizam.

SAD jednostrano djeluju na polju vojne sigurnosti; Europa gradi međuovisne saveze. U osobnom životu, Amerikanci postižu sreću kroz individualnu samorealizaciju, dok u Europi, pun i smislen život zahtijeva učešće i odnose u zajednici. Dok američki san naglašava ekonomski rast po svaku cijenu, europski san naglašava održivi i ekološki siguran razvoj. Dok američki san slavi radnu etiku, europski san teži opuštenosti i ugodnosti.

Američki san povezan je s religijom, a europski je san sekularan. Dok Amerikanci nose crvene, bijele i plave naljepnice s natpisima “Ponosni smo što su Amerikanci”, Europljani vjeruju da smo svi, cijelo čovječanstvo, ‘u istom loncu’. Dok je američki san osoban, europski je san zajednički. To može izgledati naivno altruistično, ali u konačnici Europljani priznaju da je žrtvovanje za veće dobro (“bonum commune”) u njihovom najboljem interesu. I superzvijezde nisu toliko cijenjene u Europi – gdje kažu kako se prvo reže ono klasje koje je najviše izraslo – kao u Americi. Također u Europi živi najmanji broj milijardera i ima najbogatiju i najobrazovaniju srednju klasu.

Amerika (i svi njeni kulturni utjecaji koji su decenijama uzdizani ili proklinjani širom Europe) još uvijek je zavidna sila, ali više nije vrijedna divljenja kako je to nekoć bila. Ona više ne nadahnjuje naš način života, već ju sve više ismijavamo. Američke ‘iluzije’ koji su se nekada prodavale u Europi više ne zanimaju ljude, budući da većina Europljana Sjedinjene Države trenutno smatra najopasnijom zemljom po mir u svijetu.

Ako je tako, onda nije ni čudo što je Europska komisija 2012. godine, kako bi sačuvala gore pomenute europske vrijednosti, predstavila strategiju pod nazivom ‘Zašto su nam potrebne Sjedinjene evropske Države’.

Helmut Kohl, zagovornik Sjedinjenih europskih država

Zašto nam trebaju ‘Sjedinjene europske države’?

Ubrzo nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, kada je 31. maja 1991. godine p tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl je proglasio “Sjedinjene europske države” kao nepovratan cilj – iako je na kraju novi Ugovor postigao samo monetarnu uniju, a ne političku uniju, kako se Kohl nadao. 3. aprila 1992. Kohl je ovako govorio o Ugovoru iz Maastrichta:

U Maastrichtu smo postavili temelje za dovršetak Europske unije. Ugovor o Europskoj uniji označava novi, odlučujući korak u procesu europskih integracija koji će za nekoliko godina dovesti do stvaranja onoga što su utemeljitelji moderne Europe sanjali nakon posljednjeg rata: Sjedinjene  europske države “.

Nije se moglo jasnije objasniti: Maastricht je značajan korak prema zajedničkoj europskoj valuti. Logičan sljedeći korak bio je već iza ugla: politička unija koja bi dovela do Sjedinjenih država Europe. Međutim sve je zastalo.

Glavni razlog bio je poseban kompromis koji su države članice dogovorile 1991. u Maastrichtu za arhitekturu monetarne unije. Na kraju su se dogovorili uspostaviti monetarnu uniju bez paralelne političke unije. To se može smatrati neuspjehom Helmut Kohlovog velikog cilja, iako su ga dijelili mnogi europski političari, posebno iz zemalja Beneluxa, koji su se trudili za paralelnu političku uniju. U Maastrichtu je taj dan pobijedio drukčiji pristup. Stvorena je neovisna Europska središnja banka – ali ne i europska ekonomska vlada. Ni jedan europski ministar financija nije bio promovisan u snažnog  predsjednik ECB-a. Umjesto toga bilo je 17 nacionalnih ministara financija. Postojala je zajednička europska valuta, ali ne i značajan zajednički europski proračun koji bi se mogao učinkovito koristiti za postizanje ciljeva ekonomske politike.

Asimetrična arhitektura Maastrichta bila je rezultat povijesnog povezivanja dvaju političkih kretanja. Jedan od njih bio je neoliberalizam, u modi širom svijeta početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a prigrlili su ga mnogi europski šefovi država i vlada. Za neoliberalni um, asimetrična izgradnja Maastrichta bila je idealna. Zato što je dala moć tržištima, a ne političarima. Jedinstvena valuta bi se održala samo kroz tržišnu disciplinu utvrđenu Ugovorom. U neoliberalnim očima, uplitanje u ekonomsku ili financijsku politiku na europskoj razini moglo je samo prouzročiti štetne poremećaje tržišta. Činjenica da bi države članice nastavile provoditi vlastitu, različitu nacionalnu ekonomsku, proračunsku, poreznu i socijalnu politiku nije bila slabost, prema neoliberalima, već jedno od velikih postignuća Maastrichta. Budući da se u tim područjima politike trebaju donositi odluke u “konkurenciji sistema” između različitih zemalja.

U Maastrichtu je dominantno neoliberalno razmišljanje korespondiralo s idejama onih koji su bili temeljno skeptični oko prijenosa suverenih ovlasti unutar monetarne unije i koji su u svakom slučaju željeli zadržati što više nacionalnog suvereniteta. Tako je britanska delegacija u Maastrichtu inzistirala da se riječ “savezna/federalna” briše iz nacrta odredbi Ugovora o političkoj zajednici. Za zagovornike Sjedinjenih država Europe to je bio gorak udarac.

Zbog povijesnog dolaska neoliberalizma i želje za očuvanjem nacionalnog suvereniteta, Maastricht nije uspio stvoriti Sjedinjene europske države, rađajući samo nepotpunu Uniju. I tu grešku sada valja ispraviti.

Kako neko može i dalje vjerovati da će sama tržišna disciplina i pravila donijeti dobre javne budžete – kada smo već 20 godina vidjeli da ni tržište niti najstroža pravila ne mogu učinkovito spriječiti politike koje dovode do pretjeranog zaduživanja države u svim državama.  Ako zaista želite zdrave proračunske politike dugoročno, potreban vam je europski ministar financija zadužen za Europski parlament i jasna prava na intervenciju u odnosu na države članice. Agencije ne mogu zamijeniti njegovu funkciju.

Kako neko može ozbiljno vjerovati da možemo provesti ekonomsku politiku orijentiranu na rast u Europi ako Europska unija zapravo nema sredstva? Čvrst argument rasprave ovdje je o tome treba li financiranje budžeta u Briselu iznositi 1% ili 1,05% europskog bruto domaćeg proizvoda – i pitamo se zašto je ovdje teže potaknuti rast nego SAD-u. U Washingtonu SAD ima savezni proračun koji iznosi oko 35% američkog bruto domaćeg proizvoda!

Je li doista tako iznenađujuće da nema krize povjerenja u američki dolar, iako SAD imaju višu razinu duga od većine zemalja u Europi i daleko veći budžetski manjak nego europske države, i unatoč toj činjenici nekoliko evropskih regija su morale proglasiti bankrot posljednjih nekoliko godina? Ne, nije. Jer za razliku od Europe, u SAD-u niko ne pita hoće li američka federacija preživjeti sve ekonomske i fiskalne poteškoće. Niko nema sumnje da će Minnesota ostati dio SAD-a – iako se morala proglasiti insolventnim u julu 2011. Tečaj dolara nije varirao – iako Minnesota nosi istu ekonomsku težinu u SAD-u kao što je recimo Grčka u Europskoj uniji.

U Maastrichtu ljudi su htjeli da vjerujemo da možemo nepovratno uspostaviti monetarnu uniju i novu svjetsku valutu bez stvaranja Sjedinjenih Država Europe istodobno. To je bila pogreška, a sada se pogreška treba ispraviti ako želimo nastaviti živjeti u stabilnoj, ekonomski uspješnoj Europi. Zapravo je to osnova sa koje polaze njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Zbog te činjenice i zbog straha anglo-američkih kolonijalista generirane su sve krize u Europi, uključujući i ove današnje političke, finansijske i migrantske.

Ne zaboravite, kada počinje značajnije ujedinjenje Europe, određene međunarodne sile već neskriveno rovare po nekadašnjoj Jugoslaviji, koja se zbog tih sabotaža i raspala u krvi, a što nije bio interes EU. Cilj je bio pokazati kako je EU nesposobna  održati mir u vlastitom dvorišto bez NATO uplitanja Washingtona i Londona. Genocid u Srebrenici i cjelokupna dešavanja tokom devedesetih trebaju biti podsjetnik europskim liderima šta se može desiti ukoliko ne budu mudro procjenjivali i djelovali sinhronizovano. Za nadati je se da su naučili lekciju i da neće dopustiti da ponovo Balkan bude poligon preko kojeg će London i Washington dokazivati svoju ‘neophodnost’ Europi.

Sa druge strane, narodi Balkana trebaju svim srcem i dušom prigrliti tu novu EU, koja će razumjeti njihove potrebe i poštovati ih. Nikako ne smiju nasjesti na propagandne mašinerije antieuropskih snaga koji bi radi ponovnog onemogućavanja ujedinjenja Europe ovdje željeli izazvati rat. Na kraju vremena Sunce će se roditi na Zapadu, a u prošlom tekstu smo objasnili kako taj Zapad u ovom slučaju ne predstavljaju London i Washington.

 

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

  1. […] unija će se u budućnosti nastojati osloboditi američkog utjecaja kroz reformu odbrane i formiranje zajedničke evropske vojske, ali i jedinstvenog monetarnog te ekonomskog prostora. U tome će joj dobro u početku poslužiti […]

  2. […] SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (I): Zašto su Njemačka i Rusija prirodni saveznici i gdje leži korijen hibridnog rata protiv EU? SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (II): Kako je krah ‘arapskog proljeća’ sahranio britanske imperijalne ambicije i označio početak povlačenja SAD-a sa globalne scene SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (III): Od Halepa, preko Vatikana, do Brexita – kako je slomljen ‘London City’ SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (V): Izazovi multipolarnog svijeta i potencijalni rat azijskih divova u režiji Londona i Washingtona SAVEZ ‘DVA MEDVJEDA’ I PAD AMERIČKO-BRITANSKOG CARSTVA (V): Izazovi multipolarnog svijeta i potencijalni rat azijskih divova u režiji Londona i Washingtona ZAŠTO NAM TREBAJU SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE? Nova EU će odrediti sudbinu svijeta […]

  3. […] veliki je šamar desnim populistima i označava početak kraja ‘Višegradske grupe’ ZAŠTO NAM TREBAJU SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE? Nova EU će odrediti sudbinu svijeta Objavljeno […]

Komentiraj