INDUSTRIJA RATOVA I DRŽAVNIH UDARA (I): Crni fondovi CIA-e i narkomafija

Gotovo da ne postoji država na svijetu koja nije objavila rat narkoticima. Međutim, uprkos hapšenjima narko-bosova pred kamerama, trgovina drogom je u ekspanziji. Razlog je, tvrde istraživači, to što iza preprodaje narkotika stoje obaveštajne službe koje koriste kriminalne organizacije kako bi zarađivale milijarde, punile svoje crne fondove i tako širile svoj uticaj. Iako se mnoge tajne službe povezuju s preprodajom droge, najviše sumnji pada na određene ‘poslove’ američke Centralne obaveštajne agencije (CIA).

Naravno, ovdje je stvar isuviše generalizirana, preciznije bi bilo kazati da se većina problema sa drogom danas može pripisati određenim klanovima i mračnim lobijima unutar vojno-obavještajnog aparata SAD-a. Poznati kanadski analitičar Piter Dejl Skot je u svojoj knjizi “Droga, nafta i rat: SAD u Afganistanu, Kolumbiji i Indokini” opisao spregu politike, specijalnih službi i kriminala. On pokazuje veliku umiješanost elita. Štaviše, on navodi da iza trgovine drogom stoje takozvane metagrupe. To su veoma male grupe, koje čine pet-šest važnih ljudi, iz aktivnog ili rezervnog sastava specijalnih službi i Ministarstva odbrane, senatori, visoki politički rukovodioci, zamjenici premijera itd. Oni se okupljaju iz različitih država jer se radi o transnacionalnom organizovanom sistemu.

Neko, na primjer, daje avio-kompaniju za prijevoz tereta, neko ima dobre veze sa nekom velikom specijalnom službom, bukvalno može da uđe u kabinet rukovodioca te specijalne službe, da ’otvori vrata nogom‘ i dogovori se gdje da se zatvore oči i tako dalje, uključujući i djelovanje protiv konkurenata. Treći ima novac za različite globalne avanture, četvrti ima mogućnost da kontroliše neke planetarne centre proizvodnje droge, kako u Afganistanu, tako i u Južnoj Americi i zato je to, u nekom smislu, transnacionalno organizovani sistemi, a banke su same po sebi globalne. Nije važno koji pasoš nose ili gdje imaju prebivalište, što potkopava nacionalni suverenitet svih zemalja, uključujući i SAD. Ta hobotnica je zahvatila čitavu planetu.

Međutim, najveći problem posljednjih pola vijeka je taj da su narkotici toliko infiltrirani unutar finansijsko-spekulativnog sistema da su postali neodvojivi element pokrivanja deficita likvidnosti.

Velike banke, prije svega američke, već su do grla u transakcijama od droge kako bi došle do realnog novca. Treba imati u vidu da je situacija već prešla sve moguće granice. I bivši zamjenik generalnog sekretara UN, rukovodilac uprave za kriminal i narkotike Antonio Mario Kosta otvoreno je govorio o tome i možda je zbog toga i nastradao — sklonjen je na polovini mandata. To je danas apsolutna činjenica: sadašnji finansijski globalni sistem ne može da opstane bez trgovine drogom i transnacionalne organizacije narkokriminala. On je u suštini naručilac proizvodnje narkotika.

Novac se većinom pere u manje razvijenim zemljama, a tek onda, kada se legalizuje, prebacuje se u bankarski sistem Zapada. Većinom se to radi preko banaka koje se nalaze i ofšor zonama. Ako bi SAD sutra zaustavile trgovinu narkoticima u svijetu onda može da nastane velika bankarska kriza. To govori o tome da je narkobiznis postao dio bankarskog sistema.

Također, novac dobijen na ovakav način puni crne fondove CIA-e, koji se kasnije troše mimo znanja Kongresa i Senata za različite operacije američkog vojno-obavještajnog kompleksa, a one uključuju instant ratove i revolucije, različite vrste državnih udara, nasilnih i nenasilnih smjena vlada i sl. U tom slučaju govorimo o američkoj ‘dubokoj državi’ (deep state).

Od Vijetnama do Iraka, od Trumana do Trumpa, političari i analitičari podsticani su da podrže ratove radi održavanja kredibilnosti. Iza toga je stajala i stoji ‘duboka država’, to jest ‘hibridni entitet javnih i privatnih institucija koje vladaju zemljom u skladu sa konzistentnim obrascima i podzemnim konsenzusom o finansijama, autsorsingu i privatizaciji’, kako ju je opisao Mike Lofgreen.

Ta “druga vlada”, prema Lofgreenu, nije ni toliko zloslutna kao što govori ukorijenjeno shvatanje, a daleko od toga da je sveznajuća ili nepobjediva, jer njeni propusti, poput onih u Iraku, Afganistanu i Libiji, dovoljno su rutinski da bi bili svakom lahko vidljivi, da nisu zabašureni samozaštitnom sposobnošću “duboke države” koja raspolaže obavještajnim podacima, vatrenom moći i novcem, piše Lofgreen. U slučaju posljednjih izbora u SAD-u obavještajne službe su se bile izotele kontroli. Tako je bilo očigledno kako CIA navija za Hillary, dok je FBI bio naklonjen Trumpu. I u jednoj i u drugoj instituciji djeluju ‘činovnici duboke države’. Ovaj put je pobjedu odnio FBI, budući da je skandal oko curenja mailova nekadašnje generalne sekretarke Hillary Clinton punpo više poljuljao povjerenje birača i javnosti u nju, nego li što je to CIA uspjela uraditi sa tzv. ‘ruskim miješanjem u američke izbore’. Međutim, ovdje je važno napomenuti kako se duboka država također finansira iz crnih fondova dijelova obavještajnih agencija SAD-a.

I na koncu, i farmaceutske kompanije proizvodnjom sintetičkih droga na sličan način stvaraju crne fondove kojima finansiraju svoja istraživanja i eksperimente ne trošeći zvanične budžete, stvarajući tako jeftinije i konkurentnije farmaceutske proizvode. Sintetičke droge su posebno opasne jer su dostupne široj populaciji, teže im se ulazi u trag pa mogu biti ubačene na velike proteste ili javne događaje.

Međutim, važno je istražiti gdje su ustvari korijeni narko-biznisa?

Narko biznisom protiv komunizma

Historičar Alfred V. Makoj jedan je od prvih ljudi koji su optužili mračne lobije unutar službe SAD-a za saradnju s kriminalcima, i to u knjizi „Politika heroina u jugoistočnoj Aziji“ iz 1972. U svojoj knjizi  navodi da su obavještajci 1946. oslobodili kriminalca Čarlsa Lakija Lučana da im pomogne u kontroli Italije, a oni su mu dozvolili da obnovi sistem trgovine heroinom. Kako Makoj tvrdi, CIA je 1947, odmah po osnivanju, u Francuskoj napravila dogovor i s korzikanskom mafijom – omogućili su im da preuzmu Marselj i pretvore ga u heroinsku prijestonicu Zapada, a kriminalci su im pomogli da odvoje sindikalne organizacije od Komunističke partije.

Da bi opravdali učešće u međunarodnim avanturama, američki „borci“ u Hladnom ratu prihvatili su militantnu antikomunističku ideologiju. U njihovim umovima cijeli svijet bio je uključen u borbu između „bezbožnog komunizma“ i „slobodnog svijeta“. U toj borbi svaki saveznik je dobrodošao, a svako sredstvo opravdano. Tako je CIA počela da podržava i pomaže državama i organizacijama koje su se otvoreno bavile prodajom heroina, a „Civil Air Transport“ i „Air America“, direktno pod kontrolom CIA-e, transportovali su tone heroina i opijuma – piše Makoj.

Droga je, bukvalno, postala osnova  američke vojne sile, jer gdje god se ona mogla uzgajati i prerađivati tu je dolazila vojska. Cennedyjev pokušaj da promijeni politiku prema Vijetnamu, te da povuče vojsku, furiozno su dočekali u Agenciji, Pentagonu, i vojno-industrijskom kompleksu. Već tada, sindikat zvani Lansky, uspostavio je međunarodnu putanju trgovine heroinom iz Jugoistočne Azije, preko Korzikanske Mafije koja je inače veliki saveznik CIA-e na Mediteranu. Ne treba ponavljati kako je poslije Cennedy završio. U kontekstu borbe protiv ‘ljevičarenja’ u Evropi, a što je usko vezano za narkomafiju, jeste i finansiranje različitih ‘navodno lijevih’ terorističkih grupa u Evropi s ciljem njenog odvlačenja od mogućeg saveza sa SSSR-om, odnosno s ciljem kontrolisanja Vlada i evropskih država.

ŠTA SE KRIJE IZA KRAHA SOCIJALDEMOKRATIJE U EVROPI (I)? Ideja koja je oblikovala Zapadnu Evropu ciljano razorena

Od početka rata u Vijetnamu do danas, CIA, odnosno određeni njeni dijelovi i lobiji, su najveći trgovci heroinom na svijetu. Još 1950. CIA je stvorila tzv. ‘Kinesku Nacionalnu Armiju’ koja je trebala biti balans Komunističkom režimu u toj zemlji. Ta Armija je uspostavila takozvani Zlatni Trokut, koji i dan danas funkcioniše bez ikakvih problema, trokut koji čine zemlje Burma, Tajland i Laos, a tu se nalazio najveći izvor opijuma i heroina na svijetu.

Godine 1980. mjesto proizvodnje opijuma pomaklo se iz Zlatnog trokuta do Zlatnog polumjeseca, gdje je CIA angažovala afganistanske ‘mudžahedine’ u borbi protiv Sovjeta. Proizvodnja opijuma postala je ključni izvor sredstava za finansiranje pobune. Zlatni polumjesec prostire se diljem Irana, Afganistana i Pakistana, gdje je Iran samo potrošačka i tranzit država. U ovoj regiji se od sirovog opijuma proizvodi heroin.

Historičar i publicista Vilijam Blum tvrdi da je CIA na sličan način operisala i u Afganistanu, pa i u Haitiju. – Mudžahedini, koje je CIA podržavala, bili su uključeni u trgovinu narkoticima dok su se borili protiv prosovjetskih vlasti. Glavni klijent Agencije bio je Gulbudin Hekmatjar, jedan od glavnih narko-bosova. CIA mu je obezbjeđivala kamione i mazge kojima je oružje stizalo u Afganistan, a kojima je zatim opijum transportovan do laboratorija na afganistansko-pakistanskoj granici. Odatle je stizala polovina heroina korištenog u SAD-u i dvije trećine heroina korištenog u zapadnoj Evropi – napisao je on.

Kada je Reaganova administracija trebala novac za rat u Nikaragvi, CIA je počela nabavljati ogromne količine kokaina, nekad i 20 tona dnevno, iz Latinske Amerike i prodavala ga Mafiji, te sa tim ogromnim novcem finansirala rat u Nikaragvi, političku opoziciju tamo, i naravno sopstvene tajne operacije. Upravo će ova afera pod nazivima ‘Contra Gate’ ili ‘Iran Gate’ zahvaljujući istraživačkom novinaru Garryju Webbu razotkriti stvarnu ulogu CIA-inih mračnih lobija i kartela u svjetskoj trgovini drogama, o čemu ćemo pisati u nastavku.

Publicista John Ros tvrdi da je upravo CIA natjerala Meksiko da pokrene rat protiv kartela, u kojem je poginulo više od 120.000 ljudi. – Washington želi potpunu kontrolu nad Meksikom, a to im je bilo najlakše da izvedu pokretanjem rata protiv droge, u kojem njihove službe zarađuju milijarde dolara. U sve to umiješani su FBI i CIA – tvrdi Ros.

No, tu nije kraj. Sjetimo se Afganistana u novijoj historiji, koji je bio predmetom američke invazije zbog novog neprijatelja koji je zamijenio komunizam, a radi se o tzv. ‘islamističkom terorizmu’. Skoro pa nikada nije spomenuto u svjetskim medijima da je 2000. i 2001. godine talibanska vlada uz pomoć Ujedinjenih Nacija (UNODC-a) – uspješno zaustavila proizvodnju opijuma. Tržište i proizvodnja opijuma koji se koristi za proizvodnju heroina četvrte klase je opalo za više od 90 posto u 2001. godini. Tadašnja proizvodnja je bila jedva 185 tona. Bitno je napomenuti da je UN tada čestitao talibanskoj vladi na uspješnoj provedbi programa istrebljenja opijuma. Talibanska vlada je bukvalno uspjela poljuljati milijardama dolara vrijedno tržište droge širom svijeta. Šta je motivisalo američki rat u Afganistanu, koji je planiran nekoliko mjeseci prije napada 11. septembra?

Odmah nakon vojne invazije na Afganistan 7. oktobra 2001. godine i okupacije te države, proizvodnja opijuma se vratila na najveći nivo ikada zabilježen. Od 2001. godine, prema izvještajima UNDOC-a, proizvodnja opijuma se povećala 49 puta, iznoseći 9.000 tona u 2017. godini.

Kontrarevolucija u Nikaragvi i uspon narko-tržišta u SAD-u

Osamdesetih godina ljevičarske stranke prijetile su da će zavladati zemljama Srednje Amerike i tako SAD odcijepiti od Južne Amerike. U Salvadoru se vodio građanski rat između vladajuće garniture, koju su podržavali SAD i Izrael, i ujedinjenih lijevih vojnih snaga. Slično se događa u Gvatemali i Hondurasu. Ronald Reagan, tadašnji predsjednik SAD-a, bojao se utjecaja Sovjetskog Saveza i komunista na njegovo susjedstvo pa je stvorio “Reaganovu doktrinu” borbe protiv komunizma u Srednjoj Americi.

Latinoamerička država Nikaragva je nakon dolaska “Sandinista” na vlast 1980. godine postala druga zemlja na američkom kontinentu s ljevičarskom vladom. Na čelu je bio Daniel Ortega, koji se Amerikancima nikada nije sviđao. Vođa sandinističke revolucije bio je trn u oku SAD-a. Nakon kratkog razdoblja tolerancije Carterove politike, dolazak republikanske administracije predsjednika Ronalda Regana u Bijelu kuću 1981. godine označio je novi zaokret politike SAD-a prema Nikaragvi. Washington je optužio režim u Managui za poticanje ljevičarskog ustanka u susjednom Salvadoru te je, unatoč pokušajima Nikaragve da promijeni sliku o sebi u SAD-u potezima poput protjerivanja 2200 kubanskih savjetnika, u junu 1981. godine američka pomoć Nikaragvi bila je obustavljena. SAD su išle i korak dalje poticanjem desničarskih gerila protiv režima u Managui. U proljeće 1981. godine dva gerilska pokreta – Nikaragvanske demokratske snage (Fuerza Democratica Nicaraguense – FDN) i Revolucionarni demokratski savez (Alianza Revolucionaria Democratica – Arde) ujedinjenili su se pod zajedničkim nazivom Kontraši (skraćeno od španjolskog Contrarevolucionarios) i počeli su borbu protiv nikaragvanskog režima, uz izdašnu pomoć CIA-e.

Reagan je išao dotle da je antikomunističke, protuvladine ‘kontraške pobunjenike’ koje su podržavale SAD proglasio “moralnim ekvivalentom utemeljitelja SAD-a”. Namjeravao je razoružati sandinistički režim u Nikaragvi uz pomoć njegovog šefa CIA-e, Williama Caseya i pukovnika Olivera Northa iz Vijeća za nacionalnu sigurnost.

‘Irangate’ ili ‘Iran/Contra’ je politički skandal koji je pogodio SAD tokom drugog mandata Reaganove administracije. Visoki dužnosnici administracije potajno su omogućili prodaju oružja Iranu, koji je bio pod embargom na uvoz oružja čime su se nadali da će osigurati oslobađanje nekoliko američkih talaca. Velike izmjene u prvobitnom planu je osmislilo potpukovnik Oliver North iz Vijeća za nacionalnu sigurnost krajem 1985, prema kojima se dio prihoda od prodaje oružja  preusmjerava za financiranje anti-sandinističke pobune Contre u Nikaragvi. Reaganova administracija se potajno nadala kako će svojim potezima stupiti u kontakst sa ‘umjerenijom strujom’ nove iranske vlasti. Međutim, tu su se preračunali budući da su se Iranci ustvari igrali po sistemu ‘dobar-loš’ policajac s ciljem da izvuku potrebno oružje. Oni koji su zaista željeli ‘uvući interese SAD-a’ u Iran su na koncu pohapšeni, neki su uspjeli pobjeći, a nad nekima je izvršena i smrtna kazna.

OBILJEŽILA REGANOV DRUGI MANDAT! Afera ‘Irangate’: Reganova administracija preko Izraela prodavala oružje Iranu, a dobijenim novcem finansirala pobunu u Nikaragvi!

Međutim, mnogo je prljaviji novac vezan uz trgovinu narkoticima, a zahvaljujući kojem je CIA punila svoje crne fondove i tako finansirala operacije širom svijeta. Cjelovitu priču o narko-biznisu američke obavještajne agencije u Nikaragvi napisao je novinar San Jose Mercury Newsa Garry Webb. Priča je izazvala prave potrese na američkoj, ali i svjetskoj političkoj sceni. Od tog trenutka za Garyja Webba počeo je pakao, koji je rezultirao njegovim ubistvom 2004. godine.

Godine 1996. Webb objavljuje priču u tri dijela pod nazivom “Mračni savez” (Dark Alliance), a ovo su njene uvodne rečenice: “Tokom većeg dijela prošlog desetljeća narkobosovi s područja San Francisca prodavali su tone kokaina uličnim bandama Crips i Bloods u Los Angelesu te prosljeđivali milijune narkoprofita gerilskoj vojsci u Latinskoj Americi pod vodstvom CIA-e. Narkomreža otvorila je prvi kanal između kokainskog kartela iz Kolumbije i crnačkih kvartova u Los Angelesu, gradu poznatijem kao svjetska metropola cracka… Kokain koji je donijet u SAD pokrenuo je eksploziju kreka u urbanoj Americi i doveo do uspona brutalnih uličnih bandi. To je jedan od najbizarnijih saveza, brak iz interesa vojske koju podržava SAD i gangstera s uzijima iz Comptona i južnog Los Angelesa ”

Webb je dokumente do kojih je došao objavio i na sajtu “Mercuryja”, kako bi svaki čitatelj na svijetu mogao pročitati njegova otkrića, jer se bojao da će ga u suprotnom vlada SAD-a diskreditirati i zataškati priču. On je do ovih dokaza došao tako što je supruga jednog od narkodilera iskopirala sve dokumente svoga supruga i predala ih Webbu. Bila je bjesna na pravosuđe SAD-a koje je sudilo njezinom suprugu, iako je, kako je rekla “surađivao s vladom.”

U ljeto 1995. Webbu se obratila crnokosa mlada djevojka Coral Baca. Njezin dečko čekao je u zatvoru suđenje zbog prodaje droge, ali Coral Baca je rekla Webbu neka obrati pažnju na čovjeka koji će svjedočiti protiv njezina dečka. Bio je to Danilo Blandon, čovjek koji je pod okriljem CIA-e uvozio tone kokaina u Ameriku. Webb se zainteresirao za slučaj zbog CIA-e i počeo kopati i kopati. Dane i sedmice trošio je na istraživanje priče koja ga je dovela do izravne veze između narkodilera i “kontraša” iz Nikaragve. Ključan trenutak bio je kad je Webb saznao za Rickyja Rossa, čovjeka koji je vodio kokainsko tržište u Los Angelesu. Poručio je svojim urednicima: “Iako se dosad spominjala veza između CIA-e, kontraša i kokaina, nikad nismo imali odgovor na pitanje gdje je završavao kokain koji se prebacivao u SAD. Sada i to znamo.”

Krajem 1995. objavio je urednicima u San Jose Mercury Newsu svoja saznanja. Ricky Ross glavni je narkodiler za Los Angeles. On novac daje svom šefu i opskrbljivaču Danilu Blandonu koji to prosljeđuje “kontrašima” u Nikaragvu koje, kao i Blandona, podržava CIA i koji se bore protiv komunističke vlasti. Radilo se o desecima milijuna dolara. Nastavio je s istragom, putovao od Nikaragve do ulica Los Angelesa i tako pratio trag droge. U proljeće 1996. imao je gotov tekst, urednici su ga obožavali, a on im je objašnjavao da će time mali San Jose Mercury News postati veći od najvećih američkih novina. Prvi dio trodijelne priče objavljen je 18. augusta 1996.

Reakcija javnosti bila je iznimno snažna. Počele su demonstracije pred zgradom CIA-e, a brojne udruge Afroamerikanaca tvrdile su da je to dokaz kako je CIA namjerno stvarala ovisnike među crncima. – Pojedini Afroamerikanci već decenijama optužuju vladu za saučesništvo u dostavljanju droge do crnačkih krajeva, ali su uvijek zbog toga bili ismijavani. Izvještaji, snimci i svjedočenja s kojih je skinuta oznaka tajnosti pokazuju da ljudi koji su donijeli kokain u kvartove Los Angelesa nisu bili obični narko-dileri, bili su Ujka Samovi narko-dileri – napisao je Webb.

U vrijeme kada je Webbova priča poprimila ogromne razmjere, i kada je nezadovoljstvo Afroamerikanaca doseglo vrhunac, napravljen je presedan kakav nikada do tada nije zabilježen u povijesti SAD-a: tadašnji direktor CIA-a John Deutch sastao se s predstavnicima crnačkih zajednica i odgovarao na njihova pitanja, a taj susret, uključujući i razgovor Deutcha i građana prenosile su televizije. Zahtjevi svakog od predstavnika bili su da CIA omogući Garyju Webbu pristup dokumentaciji oko prodaje nikaragvanske droge u SAD-u. Mjesec dana nakon toga, John Deutch podnio je ostavku na mjesto šefa Agencije.

Webb je postao slavan, potpisao je unosan ugovor za knjigu, gostovao na brojnim televizijskim i radijskim postajama. Toliko je porastao i u svojim i u tuđim očima da je u jednom trenutku rekao: “Sada znamo da je CIA skraćenica za Crack in America”, kritizirajući pritom one novinske urednike i TV producente koju su prešućivali njegov rad.

LJEVIČARSKE IDEJE KOŠTALE IH ŽIVOTA: Da li je CIA odgovorna za smrti Johna Lennona, Kurta Cobaina, Tupaca?

A u oktobru 1996., počeo je kontranapad na Webba. The New York Times, The Washington Post i Los Angeles Times u svojim su tekstovima napali Webba, tvrdeći da nema dokaza da je CIA stajala iza raspačavanja kokaina u Los Angelesu. Istina, Webb to u svojim tekstovima nije ni napisao, ali je naveo čitatelje da to pomisle, smatrali su novinari koji se nisu slagali s Webbom. Redakcija Mercury Newsa bila je podijeljena oko Webba, a on, tvrdoglav kakav je bio, nije htio ustuknuti, nego je tražio obračun sa svim tim novinama. CIA je također demantirala njegove navode.

Webb je, pak, bio potpuno odbačen i diskreditiran. Iz vedra neba su se počele pojavljivati priče da ima ljubavnicu, da pije, da je mentalno nestabilan, te da piše priče iz izmišljenih izvora.

U martu 1997. Jerry Ceppos, izvršni urednik Mercury Newsa, vjerovatno pod pritiskom CIA-e, objavio je ispriku i nije dopustio Webbu da objavi priču u kojoj bi pružio dodatne dokaze za svoje tvrdnje. Očajan, Webb je otišao raditi u Cupertino, mjesto udaljeno 200 kilometara od Sacramenta, “novinarski Sibir”, kako ga je on nazvao. Nasuprot njemu, četvero urednika Mercury Newsa nakon objavljivanja isprike promovirano je na bolje položaje. Tog ljeta Webb je tražio izdavača za svoju knjigu “Mračni savez”, njih 25 ga je odbilo. Krajem godine dao je otkaz u Mercury Newsu, našao malog izdavača za svoju knjigu, a kad je u januaru 1998. izbila seksualna afera Billa Clintona i Monice Lewinsky, medije u Americi više nije zanimao Webb.

Međutim, istraga američkih državnih tijela koju je tada predvodio senator John Kerry, nekadašnji državni tajnik, koju mediji nisu pratili, iste godine dokazala je da su tvrdnje Garyja Webba u najvećem dijelu tačne. Nije bilo dokaza da je CIA stajala iza raspačavanja kokaina u Los Angelesu, ali je i zaključeno da je “CIA zažmirila na informacije da predstavnici kontraša vode narkoposlove u Americi”, kako je to rekla republikanka Juanita Millender-McDonald na kongresnom saslušanju 1998. Ni Washington Post, ni New York Times, ni Los Angeles Times nisu napisali ni riječ o tom izvještaju.

Te godine Webb je objavio knjigu “Mračni savez” koja je dobila više pohvala nego kritika, razveo se od supruge i vjerovao da može početi ispočetka svoj novinarsko-istražiteljski posao. Međutim, ni jedne novine više ga nisu htjele zaposliti. Bio je očajan.

S vremenom se uspio zaposliti u tjedniku Sacramento News and Review, a plaća mu je bila upola manja od one u Mercury Newsu. I tu je dao otkaz, a u decembru 2004. nađen je mrtav u svom domu, pogođen s dva hica u glavu. Službeno, radilo se o samoubistvu. Mnogi sumnjaju u to. Autopsija nikada nije obavljena, a njegovo tijelo vrlo je brzo kremirano. Službeno objašnjenje za dva metka u glavi bilo je da je prvi metak prošao kroz obraz i usta, nakon čega je Webb ispalio još jedan metak. Nađena su i četiri oproštajna pisma, po jedno za svako dijete i bivšu suprugu. Problem je što su pisma bila napisana na računalu i isprintana, a ne pisana rukom. Takvi detalji i danas mnoge navode da posumnjaju kako je Webb bio ubijen.

Gary Webb je stalno tragao za dobrom pričom i istinom. Ipak, svoju životnu priču možda je najbolje opisao odlomkom iz svoje knjige:

 “Da ste me upoznali prije pet godina, upoznali biste najzagriženijeg borca za pravo novinske industrije… Osvajao sam nagrade, dobivao povišice, predavao na fakultetima, pojavljivao se u najgledanijim TV emisijama, i čak bio sudac na raznim natjecanjima iz novinarstva. I onda se zapitate: kako takav čovjek danas dijeli mišljenje s ljudima kao što su Noam Chomsky i Ben Bagdikian, koji uporno tvrde da sistem jednostavno ne funkcionira, da njime upravljaju posebni interesi i moćne korporacije, i da on zapravo postoji samo da bi se zaštitila bogata elita? Onda sam napisao nekoliko priča koje su me navele da shvatim u koliko velikoj i tužnoj zabludi sam živio. Razlog zbog kojeg sam bezbrižno plovio kroz život do tada, i briljirao u svom poslu bio je taj što sam bio izvanredan novinar, koji se maksimalno trudio u svom poslu. Barem sam tako mislio… do tada. A onda sam shvatio, da sam u slavi i blagostanju uživao samo zato što nisam napisao ništa važno, sve do ovog trenutka…”

Escobarov sin: Moj otac je radio za CIA-u

Na koncu, da su Webbovi izvještaji bili tačni, mnogo godina kasnije potvrdio je sin Don Pabla Escobara, najznačajnijeg narkodilera u povijesti, objavljujući knjigu ‘Pablo Escobar In Fraganti”. Sin Escobara, koji živi pod pseudonimom Juan Sebastián Marroquín, objašnjava kako je njegov “otac radio za CIA-u prodajući kokain da bi financirao borbu protiv komunizma u Srednjoj Americi.” Dok je njegova prva knjiga prvenstveno opisivala Escobara, čovjeka kao oca, Marroquínova druga knjiga – koja je upravo objavljena u Argentini – zadire u rukav “međunarodnih veza korupcije u kojima je moj otac aktivno sudjelovao, među njima i sa američkom CIA-om” on je rekao u nedavnom intervjuu, piše TFTP.

“Posao da drogom je vrlo različit od onoga što smo sanjali…Ono što je CIA radila, jeste da je kupovala kontrolu kako bi drogu prebacivala u svoju zemlju zarađujući basnosnovne novce“, kazao je Escobarov sin. “Nije zarađivao novac sam”, Marroquín objašnjava u intervjuu, “već s američkim agencijama koje su mu dozvoljavale pristup tom novcu. On je imao izravne veze s CIA-om.” Značajno je, dodao je Marroquín, “da je osoba koja je prodala najviše droge za CIA-u bio Pablo Escobar”. Ti vladini suradnici “su bili praktički njegovi partneri”, koji su dozvoljavali da Escobar prkosi zakonu, i davali mu gotovo istu moć koju ima vlada. “Moj otac je bio kotačić u velikom poslu trgovanja sveobuhvatne droge” Marroquín objašnjava, a kad više nije služio svrsi onima koji su ga koristili na taj način, oni su poslali ubojice da riješe taj problem. El Patron se susreo sa sudbinom 1993. godine – kada je pokušao pobjeći nakon što mu je kuća bila okružena. Međutim, okolnosti koje okružuju njegovu i danas su predmetom rasprava.

Bilo kako bilo, Escobarovo bogaćenje se može promatrati kao sporedni čin u odnosu na ulogu koju je odigrao za CIA-u. Na kraju dolazimo do zaključka kako je navodna borba protiv droge ustvari masivno licemjerstvo koje služi da bi se ljudi navukli na tvari koje država proglasi ilegalnim, tako da ta ista država tada može ubirati dobit na sudovima, zatvorima, te raditi sve ‘neophodno’ u ‘ratu protiv droge “.

Međutim, pored obavještajnih agencija, ni farmaceutske kompanije nisu ‘operisane’ od crnih fondova, odnosno one i njihovi naučnici aktivno sudjeluju u kreiranju novih sintetičkih droga i to gotovo na dnevnoj bazi. Takve droge su posebno opasne zbog pristupačnosti i široke upotrebe među mlađom populacijom. O tome ćete moći čitati u drugom dijelu analize.

 

Nastavit će se…

 

(Global CIR Team)

Komentarion this Post

  1. Uzivao sam jedva cekam nastavak!!!

    Reply
  2. Tridimije

    Prvorazredno i izvrsno probavljivo

    Reply
  3. Odlicno razradjena tema, mnogo novih i zanimljivih cinjenica.. Siguran sam da ce sljedeci dijelovi biti jos bolji i zanimljiviji….

    Reply
  1. […] INDUSTRIJA RATOVA I DRŽAVNIH UDARA (I): Crni fondovi CIA-e i narkomafija […]

  2. […] Izvor: Global CIR Team […]

  3. […] INDUSTRIJA RATOVA I DRŽAVNIH UDARA (I): Crni fondovi CIA-e i narkomafija […]

Komentiraj