INDUSTRIJA RATOVA I DRŽAVNIH UDARA (II): Od sintetičkih droga preko ‘humanitarnih i nevladinih organizacija’ do ‘tihog državnog udara’

U prvom dijelu analize opisali smo na koji način su povezane trgovina opojnim drogama i smjene režima vojnim udarima širom svijeta. U ovom dijelu ćemo vam pokušati približiti način na koji se iznutra uništava jedno društvo ili država koji su postali ‘legitimne mete’ iz različitih razloga, da bi u konačnici bile opljačkane i privatizirane njihove javne kompanije i prirodni resursi što  i jeste primarni cilj ovakvih operacija.

Osnovni stub opstanka jednog sistema jesu mladi i obrazovani ljudi. Upravo su oni ciljna skupina koja se nastoji obeshrabriti i skrenuti sa puta napretka kroz epidemiju bolesti nastalih korištenjem opojnih sredstava, preko urušavanja moralnih vrijednosti do njihovog uvlačenja u mračni svijet kriminala. Da bi se takvo što moglo sprovesti neophodno je uništiti i sistem obrazovanja, ali i cjelokupni sistem vrijednosti u jednom društvu, a to se postiže instaliranjem korumpiranih kadrova na svim mogućim funkcijama i mjestima odlučivanja o bitnim društvenim pitanjima. Preko takvih kadrova krupni kapital, odnosno ko god ima novac, može ostvariti i značajan politički utjecaj, tako da političke stranke, njihovi lideri i institucije države postaju taoci tajkuna i moćnika. Upravo o tome govorimo u nastavku teksta.

Trgovci opojnim drogama veoma su brzo shvatili da mlađa populacija nije u stanju nabavljati ‘ elitne droge’, odnosno da ne može za gram heroina ili kokaina izdvajati nekih 50-60 dolara dnevno, pa su se odlučili na proizvodnju i prodaju tzv. sintetičkih droga koje možete nabaviti za 4-5 eura ‘po dozi’, što je prosječna cijena ulaznice za neki koncert, kino ili predstavu.

Sintetičke droge – pošast savremenog doba

Takve psihoaktivne supstance poznate su i pod terminom “legal highs” – nove supstance s psihoaktivnim djelovanjem proizvedene su u laboratorijima s bezbrojnim varijantama hemijskih formula koje služe da se bar kraće vrijeme izbjegava zakon. Osnovna su im obilježja laka dostupnost mogućnost on-line kupnje ili kupnje u smart/head shopovima, kioscima, pa čak i na benzinskim pumpama, atraktivno pakiranje i pristupačne cijene. Prodaju se kao soli za kupanje, osvježivači zraka, žvakaće gume, kapi za oči ili nos i sl. što ih osobito čini primamljivim za najmlađu populaciju.

Posao je došao dotle da čak i neke velike farmaceutske kompanije, koje se hvale istraživanjima i pronalasku novih lijekova za borbu protiv ovisnosti, ustvari svoje stručnjake i kapacitete rentaju mafijaškim organizacijama koje dizajniraju nove droge. Sintetičke droge su upravo zbog toga veoma opasne i teško ih je otkriti i razbiti lance krijumčarenja budući da se mogu naći u svim mogućim pakovanjima: pasti za zube, pasti za brijanje, u pakovanjima ‘aspirina’ i drugih lijekova, ili čak u smjesama hrane za bebe. Policija je u ovakvim slučajevima nemoćna jer supstance kojih nema na listi opojnih ne mogu se oduzeti, odnosno ne mogu se podnijeti krivične prijave dok se neka supstanca ne stavi na listu, a da bi se to desilo potrebno je određeno vrijeme u toku kojeg se ta sintetička droga nesmetano rastura.

Druga prednost ovih droga jeste što cirkulišu bez većih problema među populacijom mladih, ogromnim tržištem, koje preko sintetičkih droga ulazi u svijet težih opojnih supstanci poput heroina i kokaina. Pored toga što su jeftine i lahko dostupne, ove droge omogućavaju i farmaceutskim kompanijama da stvore određene crne fondove, slično kao i obavještajne službe, što im omogućava da finansiraju eksperimente u proizvodnji novih lijekova bez da troše sredstva iz budžeta namijenjena za tu oblast, što na kraju njihov konačni proizvod, lijek, čini jeftinijim od konkurentskih.

Labaratorije za proizvodnju sintetičkih droga u najvećem broju slučajeva nalaze se u baltičkim državama (Litvanija, Estonija, Latvija), Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Moldaviji, Grčkoj, Holandiji. Zanimljivo je kako su to većinom države sa jakim američkim uticajem, dok je njihova farmaceutska industrija većim dijelom u vlasništvu izraelskih kompanija. Ne bi nas čudilo da slične laboratorije egzistiraju i na Balkanu, budući da se u javnosti sve glasnije govori o prisutnom  problemu zloupotrebe sintetičkih droga.

Za sintezu novih sintetičkih droga ne treba neka velika infrastruktura. Potreban je samo naučnik koji poznaje osobine supstanci, odnosno zna spojiti supstance u novu drogu te nekoliko laboratorijskih instrumenata. U sintetičke droge spadaju  LSD, ecstasy, amfetamin, metamfetamin i sl.

INDUSTRIJA RATOVA I DRŽAVNIH UDARA (I): Crni fondovi CIA-e i narkomafija

Pored toga što obavještajne službe žele kontrolirati populaciju mladih, ili je čak ciljano uništavati u nekim zemljama, sintetičke droge se upotrebljavaju u različitim okolnostima i hemijskim varijacijama.

Postoje određene supstance koje su namjenski davane teroristima DAIŠ-a i drugih organizacija u Siriji kako bi izgubili osjećaj straha u borbi sa neprijateljem, a to su većinom metamfetamini. Jedan drugi , veoma koncentrirani, preparat na bazi kanabisa proizveden je u SAD još u ratnim godinama u okviru tajnog istraživačkog prgrama OSS-a (Prethodnika organizacije CIA), o kojem se danas javno govori i piše. Esterifikacijom koncentriranih kanabinoida dobjena je bistra viskozna tekucina nazvana TD. (Od Truth Drug – Droga istine) koja se neopazice mogla dodati bilo kojoj hrani budući da je bez boje i mirisa. Pod djelovanjem TD-a nastaje inhibicija, intoksiciranom su navodno umrtvljene zone mozga koje ga cine opreznim, on se podvrgava volji ispitivača koji tako od njega može saznati podatke koje bi u normalnom stanju skrivao. TD nazvan još i serumom istine upotrebljavan je kod ispitivanja uhvaćenih špijuna. Međutim kako to i biva, nakon obavještajnih službi do ove droge je došla i mafija koja ju koristi za ispitivanje svojih članova zbog sumnji u rad sa policijom ili za ispitivanje žrtava otmica i sl.

Droga za silovanje ili “date rape drug” je termin koji se koristi za bilo koji narkotik koji se može upotrebiti kod seksualnog iskorištavanja žrtve. To su hemijske substance bez boje, ukusa i mirisa. Lahko se stavljaju u hranu ili piće, brzo se rastvaraju i još bže djeluju nakon unosa u organizam. Osoba koja je dobila određenu dozu ove droge brzo ostaje bez svijesti sa pomućenim sjećanjem ili bez ikakvog sjećanja na događaje koji su se dogodili nakon uzimanja narkotika.

U užem smislu, pod drogama za silovanje se najčešće navodi Flunitrazepam koji je poznatiji pod svojim drugim imenima – Rohipnol ili popularni Rufenol. U medicini, ovaj lijek se koristi u nekim zemljama kao lijek za nesanicu. Po svojim karakteristikama spada u grupu benzodijazepina i hipnotika. Bez ukusa i mirisa je i zbog toga se neprimjetno ubacuje žrtvi. Obično se u organizam unosi tako da se pojede ili popije u kombinaciji sa alkoholom ili hranom. Počinje da deluje nakon 30 minuta, a najjače delovanje nastupa nakon 2 sata. Učinak ovog hipnotika traje od 8 do 12 sati što zavisi od dobijene doze. Njegovi glavne karakteristike to što Rohzpnol izaziva pospanost (hipnoza), smirivanje (sedacija) i gubitak pamćenja za događaje nakon konzumiranja (amnezija).

Za vrijeme djelovanja rufenola, briše se sjećanje i gubi volja za otporom. U memoriji korisnika ove droge postoji prazan hod, crni dio filma. Lice koje konzumira ovu drogu ne može da rekonstruiše događaj. Ne zna u kojim je prostorijama boravilo i ko je bio s njim. Na prisustvo flunitrazepama se može posumnjati i po nekim drugim simptomima poput mučnine, smanjenog krvnog pritiska, vrtoglavice, smetnjama u vidu, zbunjenosti, poteškoćama sa govorom, nemogućnošću mokrenja i poteškoćama u kretanju.

Posebno je rizična činjenica da se u određenim legalnim lijekovima, koji se koriste za liječenje određenih bolesti ili ublažavanje njihovih simptoma mogu pronaći određene supstance koje ako se daju zdravoj osobi mogu izazvati različite štetne efekte. Takav je i lijek ‘Rufin’ koji se inače propisuje za ublažavanje simptoma reumatskog i drugih vrsta artritisa. Ukoliko je zdrava osoba izložena utjecaju ovog lijeka mogu se pojaviti brojne komplikacije.

Kod probavnog sistema najčešće se radi o mučnini, anoreksiji, povraćanju, epigastričnoj nelagodi, proljevu,  a eventualno je zabilježen i razvoj erozivnih i ulcerativnih lezija gastrointestinalnog trakta; rijetko krvarenje iz gastrointestinalnog trakta. Dugotrajno korištenje može dovesti do  problema s jetrom. Središnji živčani sustav i periferni živčani sistem pogođeni su čestim glavoboljama, vrtoglavicom, poremećajima spavanja, uznemirenošću i poremećajima vida. Dugotrajna  uporeba može izazvati anemiju, trombocitopeniju, agranulocitozu. Također može dovesti do umanjenja funkcije bubrega. Alergijske reakcije na Rufin se manifestuju u vidu kožnog osipa, rijetko – aseptični meningitis (obično kod bolesnika s autoimunim bolestima), bronhospazam sindrom. Kada se lokalno upotrebljava može izazvati hiperemiju kože, peckanje ili trnci.

U bilo kojoj varijaciji, sve ove supstance su na dohvat ruke svakoj populaciji i ciljanoj grupi i to po vrlo pristupačnim cijenama. Kao takve postaju oružjem u specijalnim vidovima rata.

Speed i protesti 2014.

Kako se sintetičke droge mogu koristiti u specijalnom vidu rata najbolje nam svjedoče protesti 2014. godine koji su se odigrali u BiH, preciznije u kojima je gorjelo Predsjedništvo BiH i glavne federalne i kantonalne institucije. Naime, na dan protesta policija u KS je zaplijenila 12 kilograma droge speed. Pojedini političari, uključujući lidera SDA Bakira Izetbegovića, su u televizijskim nastupima tih dana, a vodeći se podacima MUP-a, kazali kako je droga bila ubačena među demonstrante.

“Privedeno je 37 izgrednika, od čega šest maloljetnih lica. Na njima se vrši kriminalna obrada kako bi se utvrdili detalji o njihovoj umiješanosti u toku protesta. Samo da dodam da je policija oduzela tokom održavanja protesta 12 kilograma droge spida, koju su neki pokušali da rasturaju”, izjavio je Portparol Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Irfan Nefić za AA 7. februara 2014.

Podatak je, gostujući na Face TV koristio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Izetbegović je ponovio optužbe o drogama koje su navodno date nekim demonstrantima. Rekao je i da su tokom dana dovoženi i automobili puni kamenica u okolini Predsjedništva, a da sve bazira na izvještajima koje je dobio od policijskih organa. Istakao je da su ti ljudi ubačeni u mirne demonstrante.

Nefić je poslije spornih događaja u izjavi za nekoliko medija pak kazao kako droga jeste pronađena, ali ne na protestima: “Naši pripadnici su izvodili akciju u drugom dijelu grada i zaplijenili drogu. To nema veze s protestima – kazao je kasnije Nefić  za ‘Avaz’.

Naime, tog 7. Februara službenici policije Odjeljenja za borbu protiv zloupotreba opojnih droga MUP-a KS uhapsili su N. Rizvanovića (37), A. Grebu (26) i N. Kovača (30). Policija je pretresla stanove i automobile uhapšenih i to na području općina Novi Grad i Ilidža, a droga je pronađena u stanu osumnjičenog Rizvanovića gdje su je prepakivali u manje paketiće i spremali za prodaju.

– Ova akcija je dugo planirana od strane MUP-a KS i u saradnji sa sarajevskom Kantonalnim tužilaštvom i Općinskim sudom uspješno realizirana. Kod uhapšenih je pronađeno 12 kilograma spida, a blagovremenom akcijom spriječena je distribucija ove droge na ulice Sarajeva, odnosno presječen je lanac u kojem su uhapšeni nabavljali spid u Holandiji, a imali ga namjeru prodavati ciljanoj grupi koja su prija svega tinejdžeri u Sarajevu – kazao je u subotu izvor blizak istražnim organima, piše ”Dnevni avaz”.

Vođe februarskih protesta su informacije o tabletama speeda koje su navodno podijeljene demonstrantima nazvali zlonamjernim spinovima.

Prošle su evo četiri godine od spornih događaja, a ni do danas bh. javnosti nije objašnjeno šta se to zaista dešavalo tokom februarskih protesta 2014. godine. Također ostalo je nejasno zašto je jedan od vodećih boraca protiv bolesti narkomanije i jedan od prvaka u liječenju istih bukvalno protjeran iz Sarajeva. Koji lobiji i dijelovi sudskih i policijskih struktura sarađuju sa narko-mafijom još uvijek je nepoznanica.

Međutim, ono što sigurno znamo jeste da se sintetičke droge mogu bez problema ubacivati na javne događaje ili proteste s ciljem njihovog okretanja u drugom smijeru, a u tom slučaju one su onda instrumenti dijelova obavještajnih i paraobavještajnih struktura. Inače, sva opojna sredstva su ove vrste su u svojoj osnovi usko povezana sa željom dijelova obavještajnih službi, mafijaških organizacija i odmetnutih policijskih struktura prije svega da dođu do novca, ali ujedno i da kontrolišu određenu situaciju ili izazovu neke efekte kod ciljane grupe ili pojedinca kako bi ih kasnije mogli kontrolisati. Posebno je opasno kada ova sredstva dođu u ruke bolesno ambicioznih ljudi, koji ih počinju koristiti protiv drugih ljudi zarad ostvarivanja nekih ličnih interesa.

Kada neka država postane legitimna meta odmetnutih dijelova ‘duboke države’ i klanova stranih obavještajnih službi, onda je protiv njenih vlasti, ali i cijelog naroda dozvoljena upotreba svih sredstava. Drugačije kazano, sve metode su legalne samo da se postigne željeni cilj koji se ustvari uvijek svodi na pljačku resursa i javnih dobara.

‘Nevladine i humanitarne organizacije’ i ‘tihi državni udar’

Otkrivanje droge ‘speeda’ na dan februarskih protesta u Sarajevu, samo je jedna od mnogih nepoznanica koje još uvijek okružuju ovaj slučaj. Također, u dosta slučajeva je i nepoznanica na koji način i kojim kanalima se finansiraju pojedine ‘nevladine i humanitarne organizacije’, koje provode istraživanja sa ‘visokim stepenom tajnosti’, kao što je i nepoznata stvarna agenda pojedinih od njih. Međutim, interesantno je da iako u svom nazivu sadrže riječ ‘nevaldine’, mnoge od ovih organizacija su povezane sa ‘vladom’ ili vladama, ali ne u sopstvenoj zemlji već negdje drugdje u svijetu.

Niko nam ne može garantovati da se dijelovi nevladinog sektora te nekih  humanitarnih i dobrotvornih organizacija povezanih sa inostranstvom ne finansiraju upravo iz crnih fondova pojedinih klanova CIA-inog obavještajnog aparata ili nekih drugih tajnih službi koje su samo ‘prekopirale’ CIA-in model. Pored nasilnog preuzimanja vlasti kroz vojne udare i jasno definirane opozicije ‘lijevih i desnih’, nevladin sektor može dobro poslužiti za utjecaj na javno mnijenje i raspoloženje naroda pred ključne događaje zamišljene u geostrateškim labaratorijama svjetskih moćnika.

Nevladine i raznorazne humanitarne organizacije mogu biti  paravan za uplate iz crnih fondova pod firmom dobrovoljnih humanitarnih sredstava ili donacija, ako ne i za pranje prljavog novca zarađenog trgovinom  narkoticima, ljudima ili ljudskim organima. Naravno radi se o pojedinim organizacijama i ljudima ili grupama unutar njih. Uopšte ne negiramo činjenicu da je veći dio tih udruženja i društava ustvari motiviran altruističkim težnjama članova, ali takvi sigurno ne rasploažu milionima maraka sredstava niti imaju značajniji utjecaj na političke ili ekonomske procese u zemlji, niti su utjecajne u samom NGO sektoru.

Ako bi zaštita prava, humanitarni i dobrotvorni rad  bili tretirani kao ‘privredna djelatnost’, poticaj za ostvarivanje dobiti potaknuo bi ‘kompanije’ da pružaju učinkovitu uslugu korisnicima. Umjesto toga, služba zaštite prava ostaje u sferi političkog tržišta, koje je sklono služenju različitim interesnim skupinama. Nevladine organizacije smatraju kako one popunjavaju jaz napravljen između  vlasti i prava siromašnih i drugih ugroženih skupina. Nevladine udruge, zaista, kao dio civilnog društva imaju važnu ulogu u zaštiti prava, ali ono što se ignorira u ovoj odbrani nevladinih udruga jeste da tržište prava danas, kako je ranije spomenuto, djeluje u potpunosti unutar granica političkog tržišta koje je inherentno neučinkovito.

Sigurno, postoji  legitimna zabrinutost da udruge za zaštitu prava mogu naći neki izraz čak i na političkom tržištu.  S druge strane, istim političkim tržištem često nadmoćno dominiraju štetne interesne skupine koje se ne natječu za pružanje učinkovite zaštite prava, nego za stjecanje političke kontrole. Ako je tako, političko tržište koje bi trebalo popuniti prazninu koju je država ostavila u pravu određenih grupa, ‘zaštita’ postaje samo bojno polje za interesne skupine.

Dakle, za razliku od uobičajene percepcije nevladinih organizacija kao skromnih altruističkih anđela, ova tijela ponekad rade kao vodilice za interesne grupe koje lobiraju za poseban tretman koji krši prava drugih skupina, uključujući i neprivilegirane.

Takav smo slučaj imali nedavno, kod tzv. boračkih protesta 28. februara i 1. marta, kada je određena grupa obespravljenih ljudi ugrozila prava desetina hiljada drugih koji su se našli blokorani na cesti i u velikim gradovima. Cijela situacija sa blokadom najvećih gradova u Federaciji BiH, pa čak i želja da se ovlada sarajevskim aerodromom, pomalo je ličila na neki amaterski pokušaj državnog udara. Međutim,  izmanipulisani borci samo su žrtve nekog većeg lobija koji njihovu opravdanu frustraciju usmjerava ka svom željenom cilju. Za takvo što, naravno, potreban je ogroman novac.

Svi smo svjedoci da je pad zločinačkog režima Slobodana Miloševića u našem susjedstvu iziskivao također značajna finansijska sredstva. Međutim, ono što se krilo iza zakašnjele vojne intervencije protiv Miloševićevog režima, budući da je isti već bio izvršio agresije na tri suverene države i suodgovoran je za genocid počinjen u BiH, jeste između ostalog i ekonomski interes.

Sjetimo se za trenutak Miloševićevog ‘velikog prijatelja’ iz Izraela Arija Livnea, koji je na molbu ‘aktivista’ iz Beograda navodno trebao izlobirati izbjegavanje ili što brže okončanje NATO intervencije u Srbiji. On je zajedno sa Ronijem Lauderom, dok su padale NATO bombe po Srbiji, u zamjenu za prekid intervencije tražio prodaju, odnosno predaju telekoma Srbije u ruke Ronija Laudera , tadašnjeg ambasadora SAD-a u Beču. Naime Livne i Lauder su trebali napraviti jednu niskotarifnu telekom kompaniju, koja bi zahvaljujući jeftinijim pozivima vjerovatno  ugušila nacionalnu, a kasnije bi bila pionir u razvoju mobilne telefonije gdje se krio veliki potencijal. Iako je pred delegeacijom Livne-Lauder sam Milošević nazvao direktora telekoma i naložio mu da to ‘završi’, prisutni su se kasnije uvjerili da je to bila varka. Na kraju znamo kako je završio Milošević, ali i kako je završila Srbija te njena telefonija. Ovdje nikako ne smijemo zaboraviti da postoje indicije da je i od samog početka Slobodan Milošević bio igrač ‘velikih’, budući da je krajem osamdesetih kao perspektivni bankar iz SAD-a instaliran u partiju, ali se kasnije očito oteo kontroli. Na kraju, možda nije nevažno pomenuti da je sadašnja vlasnica kosovskog telekoma ondašnja generalna sekretarka State Departmenta  Madeleine Albright .

Arije Livne je kasnije bio ‘savjetnik’ i Miloradu Dodiku. Dodik je također došao na krilima ‘dijelova američke administracije’ na čelo RS-a te je prema svjedočenjima upućenih odigrao veliku ulogu u svrgavanju Slobodana Miloševića, budući da je, prema kuloarskim pričama, poslao odred ljudi iz RS-a obučenih u uniforme tadašnje srbijanske policije da na protestima 5. oktobra unesu zabunu među regularne policijske snage  govoreći im da je Milošević pao i da stanu uz narod. Dodik je ubrzo nakon ozvaničenja saradnje sa Livneom u Banjoj Luci otvorio i novosagrađenu sinagogu, dok je u Izraelu otvoreno ‘predstavništvo RS-a’ kojim je rukovodio Livne. U Dodikovoj vili na Dedinju je sve donedavno bila smještena i izraelska ambasada u Srbiji, koja je odlučila napustiti zdanje zbog toga što je Dodik ‘previše kompromitovan’.

ZBOG TOGA ŠTO JE KOMPROMITOVAN: Izraelska ambasada napustila Dodikovu vilu u Beogradu

Kasnije je i u samom Izraelu pokrenuta istraga u vezi sa ‘Predstavništvom RS-a’, gdje se sumnja u moguće pranje novca. Iz Izraela su nakon svega jasno poručili da zvanične odnose žele imati samo sa državom BiH i njenim institucijama.

Da ne budemo pogrešno shvaćeni, ovdje ne iskazujemo žal za Miloševićevim režimom, već želimo kazati na kojim principima funkcionira ‘duboka država’ i šta se sve dešava kada neka država, režim, vlast ili narod postanu njena legitimna meta. Režim se, a što se može izvući iz Livneovog nastupa u emisiji Goli život,  ima mogućnost održati čak i uprkos genocidu i tri-četiri agresije na susjedne suverene države, samo ukoliko preda državne kompanije i resurse, što je najvjerovatnije i traženo od Miloševića.

Društveni analitičari  smatraju kako su po sličnim scenarijima odrađene i ‘Majdan revolucija’ u Ukrajini, ali i navodne revolucije pod skupnim nazivom ‘Arapsko proljeće’, koje su zahvatile sjever Afrike i Bliski istok. U medijskim analizama se čak spominju iste ili slične organizacije umiješane u dešavanja u nekadašnjoj Srbiji i Ukrajini te na koncu i na Bliskom istoku.

U svim ovim slučajevima je vidljiv jasan potpis: došao je novac, podijeljen je opoziciji i nevladinom sektoru kako bi se javno mnijenje moglo adekvatno ‘pripremiti’ za navodnu revoluciju. U slučaju Srbije, novac za svrgavanje Miloševića je podijeljen dijelovima opozicije, pojedinim nevladinim organizacijama, nekim medijima, dijelovima policijskih i obaviještajnih struktura te dijelu oficirskog kadra u tadašnjoj službenoj vojsci.

Sličan princip se može primijeniti bilo gdje u svijetu. Već vidimo da pojedini politički subjekti u BiH  čak kupuju čitave televizije i medijske sisteme, a da ne govorimo o poplavama organizacija za istraživanje ‘korupcije i kriminala’ koje u većini slučajeva zastupaju interese nekog suprotonog klana ili grupe koja je izgubila u nadmetanju za pljačku državnih dobara. U BiH je cilj sprovesti privatizaciju ostataka državnih kompanija ali i prirodnih bogatstava i resursa. Tako će se na udaru naći Bh telecom, Elektroprivreda BiH, rudna bogatstva, vodni resursi, a onda i željeznice, pošte pa čak i penzioni fondovi. Također, nije nezamisliovo da  bi javnost lakše progutala te privatizacije, da se pojave tzv. investitori iz bliskoistočnih zemalja koji će prvo privatizirati naveden kompanije i bogatstva, a ona će se na koncu naći u rukama ljudi i kompanija koji su zbog njih i organizirali npr. ‘mini državni udar’. Također, mogu to biti i ‘domaći kupci’, koji će za pola godine isporučiti sve kompanije trećoj zainteresovanoj strani.

Sve u svemu, pored standardnih vojnih i državnih udara, u malim i nestabilnim državama, većinom rastrganim ekonomskim siromaštvom i etničkim podjelama, na sceni mogu biti ‘tihi državni udari ‘ preuzimanjem medija i kreiranjem javnog mnijenja za  potencijalne ulične nemire koji trebaju polučiti smjenu vlasti i ubrzanu privatizaciju pod izlikom krize i dubioze koju je ‘ostavila prethodna vlast’. Međutim, čak i kada se cjelokupni scenarij pripremi, on može propasti ako njegovi organizatori potcijene ciljanu grupu ili jedan cijeli narod.

Slično nešto se dogodilo i prilikom napada i opsade Sarajeva početkom devedesetih. Komandni kadar tih operacija je bio toliko siguran da sve drži pod kontrolom i unutar i oko grada da jednostavno nema teoretske šanse da se odbrani. Međutim, u odbrani Sarajeva je presudila  snaga i volja naroda pa je taj isti Miloševićev režim polomio zube na Sarajevu, kao što su ih lomili, a i danas lome, neki drugi agresori koji ga napadaju različitim metodama iz različitih dijelova svijeta.

 

(Global CIR Team)

Komentarion this Post

  1. Analiza je prva liga a sjetih se Rotšildove izjave Dajte mi da kreiram novac i nije me briga tko će biti na vlasti. Kreacija novca je prvotna, sve ostalo su izvedenice iz te činjenice. Sve se vrti oko para.

    Reply
    • Pljacka koja” treba da se desi” odnosno otimacina za dzabe, ne radi se samo o novcu ,problem je druge prirode kod nas, nad nama je izvršen genocid a sada treba izvrsiti i ekonomski genocid. potpomognuti ovaj put domacim izdajnicima koji ce zbog licnih interesa izjednaciti zrtvu i dzelata pristati na podjelu i federacije pristati na Evropsku Palestinu a na Ekonomski promatrano Kolumbiju Gde najvise po glavi stanovnika ima narkomana Bosnjaka u cijeloj regiji….Trebalo je Bosnjake napraviti ono sto nisu Radikali Islamski sa jedne strane a sa druge strane Fašiste …..kada postanu legitimne mete lahko bi bilo sve ostalo sprovesti..

      Reply
  2. Tridimije

    Dobro sašiveno, sve je pod raznim vrstama droge.

    Reply

Komentiraj