“Nemojmo sanjariti da su dvojica čelnika učinila išta povijesno deklaracijom s ovog summita punom šupljih fraza o tome da “više neće biti rata na Korejskom poluotoku”. Ako tamo bude mirovnog sporazuma, morat će uključivati i SAD i Kinu”, upozorava kolumnist Washington Posta.
Susret lidera Sjeverne i Južne Koreje proglašen je povijesnim. Dvojica čelnika čvrsto su zagrlila jedan drugoga, široko se nasmiješila, snažno se rukovala i nazdravila šampanjcem. Izvjestitelji su spomenuli da su zaobiđene uobičajene diplomatske formalnosti i da je atmosfera bila iznenađujuće opuštena. Južnokorejski je predsjednik kazao kako dvije zemlje moraju “zajednički nastaviti putem pomirenja i suradnje”, a sjevernokorejski mu je lider uzvratio riječima: “Nećete biti razočarani.”
“Zvuči vam poznato? Trebalo bi, jer radi se o novinarskim izvještajima sa susreta južnokorejskog predsjednika Kim Dae-Junga i sjevernokorejskog vođe Kim Jong Ilaodržanog 2000. godine u Pyongyangu. Sličnost s današnjim sastankom Moon Jae-ina iKim Jong-una, sina Kim Jong Ila, u pograničnom mjestu Panmunjomu, nesumnjiva je”, piše kolumnist The Washington PostaMax Boot.
Dva slična summita neslavno su propala
Ako ništa drugo – ističe Boot – sastanak dvojice vođa iz 2000. godine imao je konkretne rezultate. Ne samo deklaraciju o okončanju Korejskog rata (kao i jučerašnji summit) te ujedinjenju dvije zemlje nego i posve jasne korake k stvaranju zajedničkog industrijskog kompleksa u Kaesongu, omogućavanju turistima iz Južne Koreje posjet Sjevernoj Koreji te ponovne susrete razdvojenih obitelji. U vremenu od 1998. do 2008. Južna Koreja dala je Sjevernoj Koreji oko 8 milijardi američkih dolara ekonomske pomoći s nadom da će to omekšati režim u Pjongjangu. Te 2000. godine južnokorejski je predsjednik Kim Dae-jung dobio i Nobelovu nagradu za mir za sve te napore.
Pa ipak, ta je “Sunčeva politika” u to vrijeme objavljena s velikim entuzijazmom i očekivanjima, naprosto propala. Unatoč obećanjima, Sjeverna Koreja nije učinila ništa kako bi ublažila represiju nad svojim narodom te zaustavila nuklearne i raketne programe. Pokazalo se da je na tom povijesnom summitu 2000. godine Kim Dae-jung zapravo ponudio Kim Jong Ilu mito od 500 milijuna dolara. Još jedan takav summit održan je i 2007. godine u organizaciji Moon Jae-ina, sadašnjeg predsjednika, a tadašnjeg potpredsjednika Roh Moo-Hyunu. No, već iduće godine konzervativci su preuzeli vlast u Seulu i “Sunčeva politika” bila je okončana.
Bez SAD i Kine nema mirovnog sporazuma
Valja imati na umu, piše Max Boot, tu otrježnjavajuću činjenicu prije nego što se previše uzdamo u pozitivne rezultate najnovijeg međukorejskog summita.
“Da, dobro je što se dvojica korejskih vođa susreću i razgovaraju. To je sigurno bolje od svega što smo vidjeli proteklih godina dok je Sjeverna Koreja testirala nuklearno oružje i rakete, a američki predsjednik Donald Trump obećavao Pjongjangu “vatru i bijes”. No, nemojmo sanjariti da su dvojica čelnika učinila išta povijesno deklaracijom s ovog summita punom šupljih fraza o tome da “više neće biti rata na Korejskom poluotoku”. Dvojica čelnika pristala su pretvoriti demilitariziranu zonu – u stvari najnaoružaniju demilitariziranu zonu na svijetu – u “mirovnu zonu” i proglasiti kraj Korejskog rata. Čak su obećali da će Korejski poluotok biti područje bez nuklearnog oružja”, piše kolumnist Washington Posta.
Stvar je u tome – poentira dalje – da Južna Koreja nema ovlasti za sklapanje mirovnog sporazuma jer nije niti bila zaraćena strana 1953. godine. Bio je to sporazum između SAD (koje su tada djelovale u ime UN-a) Kine i Sjeverne Koreje. Ako bude mirovnog sporazuma, morat će uključivati te tri strane, ne samo Južnu Koreju – ističe Boot.
“Nije se Kim iznenada probudio kao liberalni mirotvorac”
“Kim Jong-un pozdravit će mirovni sporazum ako se time ubrza odlazak američkih vonika, ali pokušat će to učiniti izravno s SAD. On neće htjeti službeno priznati Južnu Koreju kao samostalnu državua, jer bi se time odrekao sedamdesetogodišnje režimske propagande prema kojoj je obitelji Kim suđeno da vlada cijelim poluotokom u ime korejske “radničke klase”. Kao što je Nicholas Eberstadt u New York Timesu napisao, time bi režim u Sjevernoj Koreji doveo u pitanje svoju vlast i bilo bi to pogubno po čitav njezin sustav. Usprkos svom tom ispraznom brbljanju o “denuklearizaciji” Kim Jong Un zapravo nema namjeru odreći se svoga nuklearnog arsenala jer je to najjači jamac njegovog režima, pa čak i osobnog preživljavanja”, ističe Boot u svome tekstu.
Također kaže kako nema razloga misliti da je Kim Jong-un liberalni reformator jednog totalitarnog sustava poput Mihaila Gorbačova. Kršenja ljudskih prava u Sjevernoj Koreji i dalje su zastrašujuća, o čemu svjedoči slučaj američkog studenta Otta Warmbiera koji je umro ubrzo nakon što je bio pušten iz zatvora u Sjevernoj Koreji (gdje je završio jer je htio uzeti jedan režimski plakat kao suvenir).
“Sjevernokorejski nuklearni i raketni programi napredniji su nego ikad, a Kim se nije iznenada probudio kao liberalni mirotvorac”, zaključuje kolumnist Washington Posta.
