1. MAJ – DAN OTPORA, NE ODMORA! Iz historije borbe za radnička prava

Proslava Prvog maja (eng. May Day) nije, kako to mnogi misle, „dar“ partije iz bivšeg sistema i dan koji je Partija izmislila. Povijest Prvog maja seže još u drugu polovicu 19. stoljeća. Ona se izvorno veže uz Haymarketški masakr koji se zbio 4. maja 1886 – kada je oko 180 policajaca došlo raspustiti radničku skupštinu koja se održavala na Haymarket trgu u Chicagu kao odgovor na policijsku brutalnost prethodnih dana.

Related image

Naime, cijela priča izvorno seže u borbu radnika za osmosatno radno vrijeme, koja je izvorno pokrenuta od strane Australskih radnika još 1856, kada su oni na 21. aprila odlučili obustaviti strojeve kao znak protesta i borbe za svoja prava. Borbu za osmosatno radno vrijeme ubrzo su prihvatili i Američki radnici, te su odredili da bi njihov dan protesta trebao biti Prvi Maj.Tako je Prvog Maja 1886. oko 200. 000 radnika i radnica u Chicagu napustilo svoja radna mjesta i krenulo u marš ulicama zahtijevajući osmosatno radno vrijeme kako bi njihov život bio organiziran po principu „8-8-8“, odnosno 8 sati za rad, 8 sati za odmor i 8 sati za njihovu dokolicu – slobodno vrijeme. 

Štrajku su se pridružili i radnici i radnice tvornice McCromick Harvester Works. Ali 3. maja poslodavci su odlučili da štrajku treba doći na kraj te su poslali svoje „razbijače štrajkova“ na radnike. Kada su razbijači došli nastao je sukob između njih i radnika te je intervenirala policija ubivši četvero radnika i ranivši mnoge. Kao odgovor na ovaj događaj 4. maja, anarhisti i radnički aktivisti sazvali su za 20:30h mirnu skupštinu na Haymarket trgu gdje se trebalo raspravljati o daljnjim tokovima borbe i o odgovoru na akcije policije.

Oko 22h kad je skup bio pri kraju došla je policija sa zahtjevom raspuštanja skupštine no tada je netko iz gomile, u kojoj je preostalo oko 200 ljudi, bacio bombu ubivši jednog i ranivši nekoliko policajaca. Policija je uzvratila paljbu i ubila još sedmero svojih policajaca (kasniji medicinski pregled je potvrdio da su policajci umrli od „svojih“ metaka, a i oni ozlijeđeni su također ranjeni tim metcima) i gomilu radnika i radnica (do danas nitko nije utvrdio koliko je točno radnika umrlo).

Image result for 1th may

Nakon događaja uhićeno je devetoro anarhista i radničkih aktivista, no jedino je puštena Lucy Parsons. Suđenje ovim aktivistima bilo je namješteno i puno kontradikcija, a nikad se nije našao ni jedan dokaz koji bi upućivao da su bombu bacili optuženi (počinitelj nikad nije uhvaćen). Naprotiv, mnogi od optuženih nisu tada ni bili nazočni na mjestu događaja. Ali, njima se nije sudilo radi ubojstva već radi njihovog aktivizma – radi njihove borbe za svoja prava. Tako je i u optužbi pisalo da su oni osuđeni radi svojih govora i pamfleta koji su nadahnuli štrajk koji je kulminirao ubojstvom policajca.

Prilikom čitanja presude sudac je rekao: „Osudite ove ljude, neka budu primjer drugima, objesite ih i spasite naše institucije!“.

Od osmero osuđenih četvoro njih (Albert Parsons, Adolph Fischer, August Spies i George Engel) obješeno je 11. studenog. 1887. Louis Lingd izvršio je samoubojstvo uoči vješanja, Michael Schwab i Samuel Filden osuđeni su na doživotnu robiju a Oscar Neebe na 15 godina zatvora.

U čast ovim žrtvama i ovom događaju , koji su kroz svijet prenijeli marljivi aktivisti, ponajviše Lucy Parsons, Prvi maj počinje se diljem svijeta slaviti kao Međunarodni dan radnika i radnica. Iako je ovaj dan nastao kao borba radnika za osmosatno radno vrijeme, on nije izgubio na svojoj važnosti, jer on će ostati središnji dan radničkog pokreta dokle god se u svijetu krše radnička prava i izrabljuje radnička klasa. Na spomeniku žrtvama Haymarketškog masakra upisano je „Doći će dan kada će naša šutnja biti moćnija od vašeg blebetanja!“

Related image

Dan otpora, a ne dan odmora!

Danas nije praznik rada – dan kada bi trebali sjediti kod kuće i pokušati barem na jedan dan zaboraviti svakodnevni napor i odmoriti se. Danas nije praznik rada – dan kada ćemo izaći sa svojeg radnog mjesta zadovoljni što smo dobili nekoliko „slobodnih dana“, željni predaha i zahvalni državi što nam je omogućila trenutke „odmora“. Isto tako, 1. maj nije još jedan od onih ispraznih praznika u kojem se kuha grah i slušaju naštrebane fraze. Naprotiv! 1. maj nije praznik zaborava i odmora već je to dan elementarnog humanizma – jer je jedino radnik čovjek po sebi dok je vlasnik ili poslodavac na puno nižoj evolucijskoj razini, on je nešto poput ljigave gliste-parazita koja siše životnu energiju radničke klase.

Danas je dan kada se moramo sjetiti stoljetne radničke borbe – koja je današnjim radnicima uspjela osigurati neka od temeljnih radničkih prava – kraći radni dan, bolje uvjete rada kao i kakvu-takvu zdravstvenu zaštitu. Ali, isto tako moramo znati da toj borbi nije došao kraj, te da nije na nama da ležimo u kući i prisjećamo se slavne radničke borbe, već se još puno toga treba napraviti sve dok se ne postigne konačni cilj – kraj eksploatacije svih radnika te njihovo vlasništvo nad sredstvima, kao i plodovima, proizvodnje.

Tek tada će 1. maj postati praznik rada, dan kada će se stanovnici novog (pravednijeg) socio-ekonomskog sistema prisjećati slavne radničke borbe koja je uspjela jednom za svagda začepiti usta, i djelovanje, mračne prošlosti – ispunjene eksploatacijom, ratovima i patnjom većine svjetskog stanovništva. 

 

(Global CIR/Agencije)

Komentiraj