SIROČIĆI RAZVOJA: Ovo su potresne sudbine skoro 100 miliona kineske djece bez roditelja koja su žrtve ‘ubrzanog ekonomskog razvoja’

Milioni kineske djece su ostavljeni da sami žive na selu dok su njihovi roditelji otišli u gradove u potrazi za poslom. Alek Eš je otputovao u udaljeno kinesko selo smješteno u planinskoj regiji Gvižou, gdje je upoznao neke od žrtava ubrzanog ekonomskog razvoja te zemlje. 

Svijet malog Janga proteže se od čestara bambusa na padinama planine do obližnjih polja pirinča u dolini. Ovaj šestogodišnjak živi sam, bez ičijeg nadzora. Sa svojim mlađim bratom i društvom nekolicine prijatelja, on luta svojim zavičajem kako mu se prohtije. Svoj nadimak, „mali general“, opravdava autoritetom koji ima nad preostalom djecom.

Za njih, svaka nova stvar koju otkriju predstavlja predmet igre. Gomila krša je planina na koju se penju i s koje skaču. Stara guma je ravna kočijama, a štap bambusa koplju. Od svog dede dobijaju oko 30 centi džeparca dnevno. Ta suma uopšte nije mala kakvom se čini, u ekonomiji gdje jedan slatkiš košta 2 centa. Nahranjeni jeftinim šećerom, ovi dječaci trčkaraju naokolo bez ikakvog nadzora. Odraslih nema na vidiku.

Odsutni roditelji uživaju gotovo mitski status, budući predmet priča koje djeci prepričavaju bake i deke. Na pitanje gdje im se roditelji trenutno nalaze, djeca odgovaraju licitiranjem imena udaljenih provincija: Gvangdong, Žeđijang, Fuđijan… Nekada kažu da su prosto „otišli“, što predstavlja čest eufemizam za migraciju radnika. Ipak, za šestogodišnjaka, sve ove riječi imaju malo smisla, a udaljena mjesta koja navode kao da se nalaze na Mjesecu. Za njih, svijet se završava na okuki jedinog puta koji vodi iz njihovog malog sela.

Sjaožun i njegovi vršnjaci postali su siročići progresa. Roditelji su ih napustili kako bi zaradili novac u industrijskim gradovima koji hrane veliki ekonomski rast Kine. Djecu uglavnom ne vode sa sobom, što zbog skupoće života u gradu, što zbog restrikcija na njihove migracije koje uvodi kineska vlada. Tako oni bivaju ostavljeni bakama i dekama koji imaju premalo autoriteta u njihovom odgajanju. Gdje god da krenete po kineskoj unutrašnjosti, naići ćete na selo u kome su ostali samo najmlađi i najstariji.

Prema podacima UNICEF-a, 29 miliona kineske dece lišeno je oba roditelja usljed ekonomskih migracija, a 61 milion (koliko ima ljudi u Britaniji, odnosno djece u SAD-u) ostao je iz istog razloga bez jednog roditelja. Zamjenik ministra za civilne poslove, Žou Ming, kaže da su roditelji koji ostavljaju svoju djecu neodgovorni, i da takvo postupanje nepovoljno utiče na psiho-fizičko zdravlje mališana. Ipak, kineska vlada priznaje razmjere ovog problema i nastoji da nađe održivo rješenje, što pružanjem dječijih dodataka porodicama na selu, što pogodnostima za one koji odluče da i djecu dovedu u grad.

Ovo rješenje za neke dolazi prekasno. Prošlog ljeta, u Gvižou, jednoj od najsiromašnijih provincija Kine, četvoro braće i sestara koje su roditelji ostavili odlaskom u grad, ubilo se ispijanjem pesticida. Prema izvještaju kineske državne televizije, iza sebe su ostavili oproštajnu poruku s riječima „Hvala vam na vašoj dobroti. Znam da nam želite dobro, ali došlo je vrijeme da odemo“.

Paimo, mjesto na jugoistoku provincije, nešto je razvijenije. Ono predstavlja dom etničkim manjinama Miao i Dong, kao i prepoznatljivim pejsažima juga zemlje. Svaki raspoloživi djelić tla pretvoren je u pirinčana polja i njihove beskrajne kaljuge. Tokom ljeta, kiša pada gotovo svake noći, a udari gromova odjekuju dolinama. Zora sobom donosi velike oblake teške magle.

Mesto odlikuju drvene kuće s crijepenim krovovima čiji se nizovi uvijaju oko podnožja brda. S njivama ih spajaju vijugavi blatnjavi putevi. U 450 kuća živi oko 2000 ljudi, od kojih većina nosi prezime Jang. Vjeruje se da je polovina njih napustila selo u potrazi za poslom u gradu. Većina preostalih stanovnika, starija je od 60, odnosno mlađa od 8 godina.

Malo gdje drugdje u Kini sam osjetio takvu dobrodošlicu kao u Paimu. Budući udaljeno i etnički odvojeno od većine susjedstva, selo je uglavnom samoodrživo. Farmeri uzgajaju sve što je potrebno, od pirinča, preko povrća, do bambusa i čili paprika. Pirinčano vino pravi se u skoro svakoj kući.

Planina nudi brojne skrivene luskuze: domaći duhan i materijal od koga se prave lule, divlje maline i slačicu. Tu je i indigo biljka od koje se dobija istoimena nijansa plave boje. Miao je etnička grupa Kine najpoznatija po svojim šarenim ceremonijalnim haljinama.

Takvim jednim kraljevstvom vladaju mali generali poput Sjaožuna. U početku su se stidjeli mene, visokog stranca uzrasta njihovih roditelja. Ali već narednog dana, postao sam glavna atrakcija. Trećeg dana, postao sam dio njihove družine. Šestoricu sam upoznao prilično dobro.  Nakon završetka nastave, ovi klinci se zamajavaju bilo čime što mogu da nađu. Jednog dana su se popeli na obližnje brdo i ljuljali na jednom drvetu poput malih majmuna. Narednog su mjerili dubinu vode u polju pirična. Osmislili su čak i sopstvenu kartašku igru. Domovima se vraćaju dva puta dnevno koliko imaju i obroka.

Ovakav životni stil viđe podseća na avanture Haklberi Fina, nego na Gospodara muva. Dok sam ja bio prisutan, nisu se svađali, niti su dirali slabije među sobom. Bila je to družina jednakih, koji ravnomerno dijele i zadovoljstvo i tugu. Kada bi se jedan ozlijedio, drugi bi mu priskočili u pomoć. Kada sam ih pitao ko je s kim u srodstvu, svaki od njih je pokazao na sve ostale,pretvarajući to pitanje u igru. Ipak, to je u isto vrijeme djelovalo i kao istina.

(Global CIR/Newsweek)

Komentiraj