OD TITA DO ALIJE: Kontinuitet antifašizma u BiH

Četvrtog maja umro je Josip Broz Tito, komunistički lider, vojskovođa i državnik. Imenom i djelom, on je obilježio 20. stoljeće. U toku Drugog svjetskog rata, bio je vođa jakog i uspješnog antifašističkog pokreta na tlu Balkana, a poslije, do smrti, bio je na čelu složene, savezne višenacionalne države – SFRJ, u kojoj je glavni problem i izazov bilo usklađivanje odnosa između više nacija, šest republika  i dvije srbijanske pokrajine koje su bile konstitutivni element jugoslovenske Federacije.

Sa indijskim predsjednikom Nehruom i egipatskim predsjednikom Naserom, Tito je bio najugledniji lider planetarnog pokreta nesvrstanih zemalja djelujući protiv kolonijalnih i neokolonijalnih pozicija i ambicija. Protivio se blokovskoj podjeli svijeta, ukazivao na opasnosti hladnog rata, suprotstavio se opasnom Staljinu i uspostavio jugoslovensku ekvizistancu u odnosu na vojnopolitičke saveze NATO i VU.  Zato se ni svjetska, ni evropska, ni historija država i naroda Balkana u 20. stoljeću neće moći predstavljati bez sagledavanja uloge Tita, doživotnog predsjednika Komunističke partije i države Jugoslavije.

Promašaji, ograničenja i kontraverze komunističke ideologije su bile okvir Titovog djelovanja u kome su situirane mnoge Titove greške i iluzije. Djelujući unutar tih kontraverzi i ograničenja, on nije ni mogao biti demokrata, ali je, za razliku od ostalih komunističkih lidera, pokušavao pronaći alternativu političkom pluralizmu parlamentarne demokratije, afirmirajući samoupravljanje i takozvani pluralizam samoupravnih interesa što je nestalo zajedno sa propašću socijalizma i komunizma u jugoslavenskim i svjetskim okvirima.

Društvenim tokovima i historijskom zbiljom ne može se eksperimentisati kao hemijskim, fizičkim i biološkim procesima. Kada bi moglo, bilo bi interesantno vratiti historiju na početak Drugog svjetskog rata, izdvojiti iz tadašnje zbilje Tita sa svim što je značio, a sve ostale društvene varijable ostaviti iste i pustiti tok historije do današnjeg vremena. To bi najviše odgovaralo fašističkim – ustaškim i četničkim snagama.

Sigurno je da bi, u tom slučaju, geopolitička karta Balkana sada izgledala drugačije. Naprimjer, vjerovatno je da bi Italija bila veća za Istru i Dalmaciju. Hrvatska bi bila umanjena sa zapada, ali bi bila uvećana sa istoka. Kao država ne bi bilo Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije. Teritorija Srbije bila bi uvećana prema zapadu, ali bi bila umanjena sa sjevera, juga i istoka. Uz jako prisustvo Italije, Albanija bi se proširila na sjever. Neke nacije bi nestale, što ubijanjem, što progonima, što asimiliacijom. Ovaj stav se posebno tiče Bošnjaka, Jevreja, Roma, Crnogoraca i Makedonaca. Front protiv fašizma bio bi slabiji, a žrtve fašističkog terora još masovnije. Prema tome, bez jugoslovenskih komunista i partizanskog, antifašističkog pokreta, na čelu sa Titom, s obzirom na ukupan splet okolnosti i odnos snaga u Drugom svjetskom ratu i poslije, ljudi ne bi imali sretniji život. Balkan bi bio još rizičnije i opasnije bure baruta.

Sasvim je drugo pitanje, da li je Tito mogao i trebao biti drugačiji. Jeste, mogao je i trebao je. Za takvog kakav je bio, posebno sa stajališta iskustava od njegove smrti pa do 2010. godine, mogu se nabrojati i negativne  i pozitivne strane njegove historijske uloge. Na kraju takvog nabrajanja, postavilo bi se pitanje kakav je saldo. Mnogi će se složiti da je saldo pozitivan, ali ima mnogo onih koji bi rekli da je saldo historijske uloge Tita apsolutno negativan. Gledano sa stajališta bosanskohercegovačkih iskustava, svi koji su bili na strani agresora, imaju apsolutno negativan stav prema Titu, dok su branitelji BiH u tom pogledu, međusobno različiti. Mada nema rezultata naučnog istraživanja u tom pogledu, ipak je bitan osjećaj da ima mnogo više branitelja BiH koji poštuju Tita, iako su svjesni njegovih grešaka, što nikako ne znači da ne poštuju Izetbegovića. Mnogo je značajnije što su državu BiH branili i poštovaoci i nepoštovaoci Tita, od same činjenice što među braniocima postoje takve razlike. I to je izraz demokratičnosti snaga koje su branile BiH. Izetbegović je znao da ga u teškoj borbi za opstojnost BiH iskreno slijede i poštovaoci Tita. Veličina Izetbegovićeve ličnosti je u činjenici što nije sektašio, što je takvim ljudima, znajući njihovu komunističku prošlost, ukazivao povjerenje i postavljao ih na važne funkcije, jer su praktična znanja odbrane bila važnija od ideoloških i političkih razlika Tita i Izetbegovića. Niti je kada kome Izetbegović rekao da u svom političkom uredu skine Titovu sliku, ako je istaknuta, niti je kada kome rekao da postave njegovu. Za razliku od Tita, Izetbegović je bio istinski demokrata. Tito nije trpio ideološke i političke razlike, a Izetbegović se u borbi za pravdu zalagao za toleriranje i uvažavanje takvih različitosti. Izetbegović je bio realista. Znao je da bi front borbe protiv agresora na BiH bio uzak ako se u snage odbrane ne bi uljučili ljudi koji su tek izašli iz krila Titovog komunističkog sistema.

Tito nije bio nacionalista. U čitavoj historiji države BiH, niko kao Tito nije bio u poziciji da može, sam, bez ikakvih smetnji, odlučiti da država BiH ne postoji. Tito je mogao, a nije tako odlučio, mada mu se sugeriralo. Zalagao se da Bosna i Hercegovina, u složenoj državi Jugoslaviji ima isti status kao ostalih pet republika koje su činile tu saveznu, federativnu državu. Što se tiče bošnjačkog naroda, mnogima u historiji se mogu pripisati grijesi pa i Titu, ali on nije bio mrzitelj Bošnjaka, niti muslimana uopće, niti je dirao u državnost BiH kao glavni okvir opstojnosti tog naroda. U pogledu bošnjačkog nacionalnog imena, Tito je griješio, ali su griješili i bošnjački komunistički prvaci tog vremena. Blizu Tita nije bilo, niti je moglo biti ni Firdusa, ni Spahe, ni Izetbegovića. Kad su komunistički intelektualci, Bošnjaci, napokon istakli problem nacionalnog imena, Tito je bio na njihovoj strani. Da ih je bilo više, kada je 1946. godine, u prvom sazivu Skupštine poratne Jugoslavije, poslanik Husaga Čišić, u znak priznavanja Bošnjaka kao naroda,  istakao potrebu da grb FNRJ ima još jednu buktinju, ranije bi prestala praksa da se Muslimani izjašnjavaju kao neopredjeljeni ili kao Srbi ili kao Hrvati… Čišića nije podržao ni jedan Bošnjak iz skupštinskih klupa. Da su se svi digli da podrže Čišića, drukčije bi mogli govoriti o odgovornosti i zaslugama bošnjačkih komunističkih prvaka i vezi sa Titovim greškama prema Bošnjacima.

Novija historijska situacija otvara pitanje: Kakvi su bili Titovi komunisti? Mnogi su osramotili Titov antifašistički pokret. Postali su veći fašisti od onih protiv kojih se u Drugom svjetskom ratu borila vojska na čelu sa Titom. I zaista, takozvani ‘novi četnici’ i ‘nove ustaše’ regrutirane iz redova Titovih komunista, bili su suroviji zločinci od Pavelićevih i Dražinih fašista. Mnogo je dokaza u tom pogledu. Naprimjer, ni Dražni četnici, ni Pavelićeve ustaše nisu porušili ni blizu onoliko džamija i muslimanskih kuća, koliko su to učinili Miloševićevi ‘junaci’ i Tuđmanovi bojovnici. Ipak, bilo je dosta bivših komunista koji su se ponašali ljudski. Sramotno je što je antifašistički pokret u Srbiji, devedesetih godina prošlog stoljeća, praktički, ugušen. Istovremeno, najvitalniji je bio antifašistički pokret u BiH, pod vođstvom Predsjedništva R BiH, u kome je bilo i bivših komunista i žrtava komunističke prakse obračunavanja sa ideološkim i političkim protivnicima, ljudi raznih nacionalnosti.

O antifašizmu na prostorima zemalja nastalih raspadom bivše SFRJ nije moguće govoriti bez isticanja Titove vodeće uloge, niti je opravdano govoriti o Titu bez isticanja njegovog odlučujućeg doprinosa u borbi protiv fašizma.

Odlomak iz knjige ‘Specijalni rat’ generala Fikreta Muslimovića, Sarajevo 2011., 43-46 str.

PROČITAJTE JOŠ:

General Fikret Muslimović – znalac, profesionalac i prepreka rušiteljima BiH!

Komentarion this Post

  1. Denis

    pravo u sridu !!!!

    Reply
  2. Fehim

    Samo još dodati kako nas je spasio da nas crvena armija ne oslobodi kao Srbiju što su oslobodili ništa više Tito je bio legenda, svakako Alija je neupitan !!!!!!

    Reply
  1. […] OD TITA DO ALIJE: Kontinuitet antifašizma u BiH […]

  2. […] neradni dan obilježava se 9.maj, Dan pobjede nad fašizmom, što u Federaciji BiH nije slučaj, iako je Armija R BiH na čelu sa Alijom Izetbegovićem bila nastavak bošnjačke  antifašističke …  u 20. stoljeću pa su prema tome Bošnjaci najpreči da obilježavaju taj […]

  3. […] GENERALI FIKRET MUSLIMOVIĆ I SELMO CIKOTIĆ: Izetbegovićeva briga o ponašanju pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine na ratištu OD TITA DO ALIJE: Kontinuitet antifašizma u BiH […]

  4. […] Izetbegovićeva briga o ponašanju pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine na ratištu OD TITA DO ALIJE: Kontinuitet antifašizma u BiH Objavljeno […]

Komentiraj