‘MAJKA’ ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA: Zdrava se prijavila u ludnicu, preživjela pakao kao iz horor filma i jedva uspjela izaći!

Elizabet Kohran Siman, poznatija kao Neli Blu, pokrenula je revoluciju u istraživačkom novinarstvu. Ona je prvi i jedini novinar koja je uspjela da se infiltrira, glumeći psihički nestabilnu osobu, u tada najozloglašeniju mentalnu ustanovu na svijetu, ludnicu, koja se nalazila na ostrvu Rosvelt. Cilj joj je bio da vidi da li su zaista tačne priče koje su tada kružile o toj ustanovi. A pričalo se da tamo muče ljude, biju, maltretiraju i iživljavaju se nad njima. I dokazala je…

Njena priča ide ovako.

Elizabet je rođena 1864. godine u Pensilvaniji. Bila je jedno od 15-oro djece u siromašnoj porodici. Otac joj je umro, a majka se preudala jer nisu imali novca. Očuh je bio nasilan, zlostavljao je njenu braću, sestre i majku. Ubrzo, majka je nekako uspjela da se razvede.

Mala Elizabet je tada imala samo šest godina i odmah je shvatila da će morati da izdržava majku i da rano počne da radi. Velika želja joj je bila da postane pisac. Išla je ka tom cilju i na kraju je nekako uspjela da se zaposli kao dopisnik Pitsburg Dispeča. Radila je za pet dolara na dan.

Vrlo brzo je pokazala svoj talenat, pamet i ljubav prema tom poslu joj je ubrzo donijela i uspjeh. Ponudili su joj bolji posao i seli se u New York. Bila je prva žena na svijetu koja se bavila istraživačkim novinarstvom, pokrenula je čitavu revoluciju u ovoj profesiji i ušla u historiju.

Jedna od njenih priča koja se i dan danas prepričava bez daha je ona kada je Elizabet uspjela da bude primljena kao mentalno nestabilna osoba u najgoru ludnicu tada “Blackwell’s Island Insane Asylum”.

Bila je lijepa, zgodna i sitne građe. Bila je fina. Oblačila se smjerno i ostavljala je utisak dame. Kao takva, znala je da nema šanse da dođe do mentalne ustanove. Došla je na ideju da se obuče u pocijepane stvari, prljave i da glumi da je luda. Počela je da luta ulicama New Yorka, vrijeđa ljude i glumi da je skroz “odlijepila”.

– Ludački pogled sam danima vježbala u ogledalu. Najbolji je onaj kada gledate u daljinu – izjavila je tada Elizabet.

Ubrzo je neko od Njujorčana pozvao policiju. Uhapsili su Elizabet i poslali baš tamo gdje je i htjela.

Liječili su je deset dana, jedva je uspjela da izađe iz ustanove, a ovo su neki od njenih utisaka:

Ova bolnica je kao zamka za pacove. To je jedno prljavo, preodvratno mjesto u koje se vrlo lako ulazi, ali veoma teško izlazi. Ono što sam tamo vidjela je nadmašilo moja očekivanja. Ljekari su brutalni, nesavjesni, grubi i agresivni. Biju mentalno oboljele ljude, guše ih jastucima, maltretiraju na sve moguće načine, ne daju im da idu u toalet i ljudi uriniraju po podu, pa za to dobijaju batine. Krv od batina je svuda. Po zidovima, po podu, posteljini… Sve smrdi na fekalije, urin, povraćku i krv.

Hrana je hladna, pokvarena, užegla… Mnogi ljudi ovdje su sasvim normalni. To je jasno kao dan. Liječe ih kao da su najveći ludaci, trpaju im lijekove od kojih se pretvaraju u biljke. Mnoge žene ovdje strpali su muževi koji su našli drugu ženu, pa su ove htjeli da se riješe. Da ovde dospjete dovoljno je da onaj koji hoće ovdje da vas strpa ima svjedoka koji će da potvrdi da ste htjeli da se ubijete iako to nije istina. Neki ljudi su ovdje završili samo zato što su stranci i pričaju jezikom neke druge zemlje, ali pošto ih niko ne razumje, strpali su ih u ludnicu. Provela sam ovdje deset dana, na lijekovima, dosta je bilo, opisala je tada svoje utiske Elizabet, a članak je objavio magazin World.

Ona je jedva uspjela da izađe iz ove ustanove. Njen urednik, koji je bio veoma poznat i ugledan, iako je lično otišao da je izbavi, jedva je uspio.

Elizabet je kasnije napisala knjigu o ovom iskustvu. Tada je imala samo 23. godine.

 

 

(Global CIR/Express.hr)

Komentiraj