DA LI IZRAEL STOJI IZA UBOJSTAVA KENNEDYJEVIH? (V): Nakon atentata na Johna Kennedyja, Sjedinjene Države su postale glavni diplomatski saveznik i primarni dobavljač oružja za Izrael!

U petom i posljednjem izdanju historijskog specijala o atentatima na Kennedyje rasvjetljavamo kako je ustvari došlo do toga da Izrael, postane glavni vojno-politički saveznik SAD-a. Ključnu ulogu je odigrao Kennedyjev zamjenik Lyndon Johnson.

Nekoliko istražitelja identificiralo je Lyndona Johnsona, Kennedvjeva potpredsjednika, kao ključnu figuru atentata na predsjednika. Ako i nije bio glavni zavjerenik, barem se sumnja da su se planeri atentata vodili mišlju da će ih Johnson, koji je automatski stupio na dužnost šefa države nakon Kennedyjeve smrti, pokrivati.

Kako je Johnu Kennedyju nametnut potpredsjednik?!

Kontekst nacionalne krize omogućio mu je da izigra pravosuđe i medije dok ostvaruje životnu ambiciju. Johnson ne samo da je imao koristi od zavjere, već je mogao sudjelovati i u njenoj izradi. Kao bivši senator iz Teksasa, mogao je mobilizirati suradnike na visokim položajima u Dallasu kako bi pripremio zasjedu. Johnson je također imao svoje ljude u mornarici. Godine 1961. teksaški senator John Connally bio je imenovan za tajnika mornarice na zahtjev Johnsona. Kada je Connally podnio ostavku jedanaest mjeseci kasnije da se kandidira za guvernera Teksasa, Johnson je uvjerio Kennedyja da na istu poziciju imenuje još jednog od njegovih teksaških prijatelja, Freda Kortha.

Johnsonova povlaštena kontrola nad Mornaricom važan je aspekt slučaja jer je mornarica bila presudna u postavljanju i prikrivanju zasjede. Prvo, suprotno širokom rasprostranjenom, ali pogrešnom uvjerenju, Lee Harvey Oswald bio je angažiran od strane mornarice, a ne od CIA-e. Bio je mornar, a kao mornar radio je za Ured pomorske obavještajne službe (ONI). Drugo, u mornaričkoj bolnici u Washingtonu, pod nadzorom časnika mornarice, izvršena je obdukcija Kennedyja, nakon što je njegovo tijelo doslovno ukradeno s Parkpointove bolnice u Dallasu. Izvještaj o ovoj obdukciji navodi da je smrtonosni metak ušao sa stražnje strane Kennedyjeve lubanje, što je bilo u suprotnosti sa svjedočenjima dvadeset i jednog člana bolničkog osoblja u Dallasu koji su vidjeli dvije ulazne rane od metaka na prednjem dijelu Kennedyjevog tijela. Ovo je bilo važno jer je Oswald vjerovatno pucao iza Kennedyja i nije mogao uzrokovati ove rane.

Valja napomenuti da je Johnson iskoristio svoje veze u mornarici kako bi sudjelovao u najvećem slučaju korupcije koji je ikada zabilježen u to vrijeme. Njegov saučesnik Fred Korth bio je prisiljen podnijeti ostavku na mjesto mornaričkog sekretara u studenom 1963., sedmicu prije zasjede u Dallasu, nakon što je Ministarstvo pravosuđa na čelu s Robertom Kennedyjem otkrilo njegovu prijevaru s ugovorom od 7 milijardi dolara za izgradnju 1.700 vojnih zrakoplova teksaške kompanije General Dynamics. Johnsonov osobni tajnik, Bobby Baker, optužen je u istom predmetu. Zbog tog skandala i drugih sumnji na korupciju, Kennedy je bio odlučan da promijeni potpredsjednika radi predstojeće kampanje ponovnog izbora.

Iako je u Dallasu dan prije posjete predsjednika Kennedyja, Nixon objavio glasine o uklanjanju Johnsona, a Dallas Morning News izvjestio 22. studenog: “Nixon predviđa da će JFK otpustiti Johnsona”, Johnson je postao predsjednik toga dana. Mnogi Amerikanci odmah su posumnjali da je Johnson umiješan u državni udar u Dallasu, osobito nakon objavljivanja knjige Jamesa Evettsa Haleya 1964. godine, koji je prikazao Johnsona kao veoma korumpiranog funkcionera. Prema njegovu biografu Robertu Caru, Johnson je bio čovjek žedan “moći u njenom najglupljem obliku, gdje ona služi ne da poboljša živote drugih, nego da njima manipulira i dominira po sopstvenoj volji”.

Dokazi koji inkriminiraju Johnsona nisu u sukobu s dokazima protiv Izraela, naprotiv. Prvo, obje krivulje konvergiraju u osobi Jacka Rubyja, kojeg je Nixon identificirao kao jednog od “Johnsonovih dječaka”, prema bivšem Nixonovu operativcu Rogeru Stoneu. Hipoteza da je Ruby postupao prema Johnsonovom nalogu najvjerojatnije je objašnjenje nekih njegovih neobičnih izjava Warrenovoj komisiji: “Ako me večeras ne odvedete natrag u Washington i ne pružite mi priliku da dokažem predsjedniku da nisam kriv, onda ćete vidjeti najstrašniju stvar koja će se ikada dogoditi”.

“Desit će se određeni tragični događaji ako ne uzmete moje svjedočenje i nekako me ne opravdate, tako da moj narod ne trpi zbog onoga što sam učinio.” Rekao je kako se bojao da će se njegov čin upotrebljavati za “stvaranje lažne slike o židovskoj vjeri”, ali je dodao da “se možda nešto može spasiti … ako naš predsjednik, Lyndon Johnson, sazna istinu od mene”. S takvim riječima, čini se da je Ruby pokušavao poslati poruku Johnsonu preko Komisije, odnosno upozorenje da bi moglo ‘proklijati sjeme o uključenosti Izraela ako Johnson ne intervenira u njegovu korist’. Dobivamo dojam da je Ruby očekivao da će ga Johnson osloboditi. Ipak, Johnson nije učinio ništa što bi Rubyja izvuklo iz zatvora.

Rubyjev osjećaj izdaje došao je do izražaja 1965. godine. Nakon što je bio osuđen na doživotni zatvor, Ruby implicitno optužuje Johnsona  za ubojstvo Johna Kennedyja na konferenciji za novinare: “Da je [Adlai Stevenson] bio potpredsjednik, nikad se ne bi desilo ubojstvo našeg voljenog predsjednika Kennedyja.”

Ruby je umro od tajanstvene bolesti u svom zatvoru 1967. godine.

DA LI IZRAEL STOJI IZA UBOJSTAVA KENNEDYJEVIH? (IV): Kennedyjev pokušaj zaustavljanja izraelskog nuklearnog programa, pismo Ben-Gurionu i obećanje Nasseru!

Kriptojevrejski predsjednik

Ruby nije jedina veza između Johnsona i Izraela, daleko od toga. U biti, Johnson je oduvijek bio Izraelac. Njegove izborne kampanje financirao je od 1948. godine izraelski financijer Abraham Feinberg, koji je slučajno bio predsjednik američkog Haganah Incorporateda, koji je prikupljao novac za židovske milicije. To je isti Feinberg, koji je 1960. godine predložio Kennedyju ‘saradnju’, o kojoj je kasnije američki predsjednik izvijestio i svog prijatelja Charlesa Bartletta, a ona svodila se na sljedeće: “Znamo da je vaša kampanja u ćorsokaku. Spremni smo platiti vaše račune ako nam dopustite da imamo kontrolu nad vašom politikom prema Bliskom istoku.” Bartlett podsjeća da je Kennedy bio duboko uznemiren zbog ove ponude te mu se zakleo: “Ako ikada postanem predsjednik, učinit će nešto po tom pitanju.”

Zahvaljujući Kennedyjevom insajderu Arthuru Schlesingeru (Tisuću dana: John Kennedy u Bijeloj kući, 1965), saznali smo da su dvojica muškaraca koji su uvjerili Kennedyja da dovede Johnsona kao svog zamjenika bili Philip Graham i Joseph Alsop, odnosno izdavač i kolumnist Washington Postam, inače snažni podržavatelji Izraela. Schlesinger ne otkriva argumente Grahama i Alsopa, ali primjećuje da Kennedyjeva ‘konačna odluka “prkosi povijesnoj rekonstrukciji”. No, Evelyn Lincoln, Kennedyjeva osobna tajnica dvanaest godina, imala je vlastitu ideju o tome. Ona je vjerovala da je Kennedy ucjenjivan dokazima o mnogim aferama. Bez obzira na detalje ucjene, Kennedy se jednom povjerio svom pomoćniku Hymanu Raskinu ispričavajući se za izbor Johnsona, “Nisam imao izbora … oni su mi gadovi pokušavali podmetnuti. Oni su mi prijetili problemima i ne trebam više problema. “

U 2013. godini, Associated Press je izveštavao o novootkrivenim trakama iz Johnsonove kancelarije koje pokazuju LBJ-evu “ličnu i često emotivnu vezu sa Izraelom” istaknuvši da su pod Johnsonom “Sjedinjene Države postale glavni diplomatski saveznik i primarni dobavljač oružja za Izrael”. Članak iz Jewish Timesa “Naš prvi jevrejski predsjednik Lyndon Johnson” prisjeća se Johnsonove kontinuirane podrške Jevrejima i Izraelu u četrdesetima i pedesetim godinama i zaključuje: “Predsjednik Johnson je čvrsto isticao američku proizraelsku politiku”. Također, u izvještaju se pominje da “istraživanje Johnsonove lične istorije ukazuje na to da je naslijedio svoju brigu za jevrejski narod iz svoje porodice. Njegova tetka Jessie Johnson Hatcher, koja je imala veliki uticaj na LBJ-a, bila je član Cionističke organizacije Amerike. Također, linija jevrejskih majki može se pratiti tri generacije na Lyndon Johnsonovom porodičnom stablu. Nema sumnje da je bio Jevrej.”

Bez obzira što je bio razlog Johnsonove lojalnosti prema Izraelu, činjenica je da, zahvaljujući Johnsonu, Izrael mogao nastaviti svoj vojni nuklearni program nesmetano i stvoriti svoju prvu atomsku bombu oko 1965. godine. Istoričar Stephen Green piše: “Bijela kuća na čelu sa Lyndonom Johnsonom nije vidjela ‘Dimonu’, nije čula za ‘Dimonu’ i nije govorila o ‘Dimoni’ kada je reaktor već postao kritičan početkom 1964. godine.“

Zahvaljujući smrti JFK-a, Izrael je također mogao da sprovede svoj plan anektiranja palestinske teritorije izvan granica koje su potvrđen mirovnim planom Ujedinjenih nacija. Oslanjajući se na jastrebove Pentagona i CIA-e, Johnson je intenzivirao hladni rat i stvorio atmosferu napetosti koju je Izraelu trebao da demonizuje egipatskog predsjednika Nassera i pojača svoj vlastiti položaj kao neophodnog saveznika na Bliskom istoku.

Tokom šestodnevnog rata iz 1967. godine, Izrael je uspio utrostručiti svoju teritoriju, istovremeno stvarajući iluziju u javnosti da se radi ‘legitimnoj odbrani’. Laž nije mogla zavarati američke obavještajne agencije, ali je Johnson ipak dao zeleno svjetlo za izraelski napad te čak i ovlastio Jamesa Angletona iz CIA-e da izradi Izraelu preciznu mapu pozicija egipatskih zračnih baza, što im je omogućilo da ih Izrael uništi u samo nekoliko sati.

Četiri dana nakon početka izraelskog napada, Nasser je prihvatio zahtjev za prekid vatre Vijeća sigurnosti UN-a. Bilo je to prerano za Izrael, koji još nije bio postigao sve teritorijalne ciljeve. Dana 8. lipnja 1967, USS Liberty, NSA-in špijunski brod stacioniran u međunarodnim vodama kod Sinaja, bio je bombardiran, pogađan i torpediran tijekom 75 minuta iz izraelskih Mirage aviona i tri torpedna čamca, s očitom namjerom da u potonuću broda ne  bude preživjelih. U međuvremenu je Johnson iz Bijele kuće osobno intervenirao kako bi zabranio obližnjoj 6. floti da spasi USS Liberty nakon što je posada, unatoč početnom uništenju svih odašiljača, uspjela poslati SOS signal.

Za napad bi, da je uspio, bio optužen  Egipat, a uspješnim napadom smatrao se onaj u kojem bi brod potonuo, a niko od posade ne bi preživio. Operacija bi tada dala Johnsonu izgovor za intervenciju na strani Izraela protiv Egipta.

Ali to im nije uspjelo. Afera ‘USS Liberty’ je  ,međutim, gurnuta u stranu od strane Komisije za istrage koju je vodio admiral John Sidney McCain II, vrhovni komandant američkih pomorskih snaga u Evropi (i otac senatora iz Arizone John McCain III). Johnson je prihvatio izraelsko lažno objašnjenje o “pogrešnom ciljanju”. Januara 1968. pozvao je izraelskog premijera Levija Eshkola u Vašington i toplo ga je pozdravio na ranču u Teksasu. Štaviše, Johnson je nagradio Izrael podizanjem embarga na ofanzivnu vojnu opremu: tenkovi i avioni iz SAD-a odmah su krenuli u Tel Aviv.

Navodno ‘prokletstvo’ Kennedyjevih

Osim činjenice da su John i Robert bili braća, njihovi atentati imaju najmanje dvije zajedničke stvari: Lyndona Johnsona i izraelski režim.

Prvo, njihova smrt precizno je uokvirena Johnsonovim mandatom, koje je također bilo kontekst i drugih političkih atentata, poput onog na Martina-Luthera Kingsa. Johnson je bio na čelu  države tijekom dvaju istraga o Johnovom i Robertovom ubojstvu.

Drugo, u oba slučaja nalazimo otiske prstiju duboke države Izraela. U slučaju Roberta, to je izbor izmanipuliranog ‘žrtvenog jarca’, koji je očito trebao prikazati Robertov atentat kao čin mržnje prema Izraelu. U slučaju Johna, identitet muškarca ‘žrtvenog jarca’ odnosi se na židovskog gangstera povezanog s Irgunom.

Johnson i Izrael, dva zajednička elementa ubojstava Kennedyja, međusobno su usko povezani, budući da se Johnson može smatrati visokom razinom sayana, čovjeka koji je posvećen Izraelu ili u vlasništvu Izraela, do te mjere da je počinio veliku izdaju protiv nacije koju je izabran da vodi i štiti. Kauzalna veza između dvaju atentata postaje jasna: čak i da je Robert bio proizraelski orijentiran, što nije bio slučaj, izraelski režim i Johnson još uvijek bi imali uvjerljiv razlog da ga eliminiraju prije nego što stigne u Bijelu kuću gdje bi mogao ponovno otvoriti istragu o smrti brata.

Ono što se trebalo očitovati od samog početka sada je već potpuno jasno: kako bi se skinuo veo tajnovitosti sa ubojstva Johna Kennedvja, jednostavno treba pogledati u druga dva ubojstva koja su s njima povezana: atentat na Lee Harveya Oswalda, čovjeka čije je suđenje moglo eventualne planere atentata izbaciti u javnost. Roberta Kennedya, čovjeka koji bi ponovno mogao otvoriti slučaj da je živio. I oba ova ubojstva nose potpis Izraela.

Nakon njegove smrti 1968., iza Roberta Kennedyja ostalo je jedanaest siročadi, ne računajući Johnovo dvoje djece, koju je donekle usvojio. Johnov sin, John F. Kennedy Jr., John John, koji je ima tri godine dok je svoga mrtvog oca pratio na sprovodu, utjelovio je Kennedvjev mit u srcu svih Amerikanaca. Njegovi korijeni su sugerisali da će jednoga dana postati predsjednik. Poginuo je 16. srpnja 1999. godine s trudnom ženom i sestrom, kada je njegov privatni zrakoplov iznenada i misteriozno zaronio u ocean nekoliko sekundi nakon što je najavio slijetanje na posjed Kennedyja u Massachusettsu.

John John je u medijima već odavno bio prikazan kao površan, razmažen i bezazlen mladić. Ali ta je predodžba bila tako pogrešna kao i o mladom princu Hamletu u Shakespeareovoj tragediji. John je imao ozbiljne planove na pameti, a, u dobi od 39 godina, tek je bio ušao u politiku. Godine 1995. osnovao je časopis George, koji se činio bezazlenim dok se nije počeo zanimati za politička ubojstva. U ožujku 1997. George je objavio članak od 13 stranica majke Yigala Amira, osuđenog ubojice izraelskog premijera Yitzhaka Rabina. Članak je podupirao tezu zavjere kako su Yitzaka Rabina ubili krajnji izraelski desničari. Tako je JFK (Junior) uklonjen dok je slijedio stope svoga oca, ulazeći u politiku kroz vrata novinarstva i zainteresiran za zločine izraelske duboke države. Kanadsko-izraelski novinar Barry Chamish vjeruje da je John Kennedy Jr. upravo zbog toga ubijen.

Bezumni pojam tajanstvenog prokletstva na obitelji Kennedy očigledna je dimna zavjesa. Neriješena ubojstva JFK i njegova dva legitimna nasljednika – njegov mlađi brat i njegov jedini sin – zahtijevaju racionalnije objašnjenje. Osjećaj da su službene priče o njihovoj smrti velike laži opsjedaju američko društvo i njegovu ‘psihu’, poput potisnute obiteljske tajne koja utječe na cijelu osobnost iz podsvjesne razine.

Međutim, jedno valja znati, tek kada se u cjelini približi istini o suštinskim  motivima, razlozima i uzročnicima  tragedije Kennedyjevih, Amerika će imati priliku da se iskupi i da ‘ponovo bude velika’.

 

 

Kraj

 

(Global CIR/Prema tekstu: Did Israel Kill the Kennedys?/Autor: Laurent Guyénot)

 

1 Komentaron this Post

  1. Damir

    Mosad ih pobio svakako!

    Reply

Komentiraj